Pesma o Troji

07.05.05

Kolin Mekalou, australijska spisateljica poznata nam je prije svega po romanu “Ptice umiru pjevajući” koji je prije više od dvije decenije objavilo zagrebačko Znanje u ediciji Hit. Posljednjih godina Kolin Mekalou piše istorijske romane iz doba starog Rima. Njenu trilogiju “Prvi čovjek Rima” (“Put časti”, “Put slave”, “Put pobjede”) i roman “Pjesma o Troji” objavila je nedavno beogradska “Laguna”.
Mekalou je rođena 1937. u Velingtonu (Novi Južni Vels - Australija). Po obrazovanju je ljekar neurofiziolog. Dala je značajan doprinos medicini kao istraživač u oblasti neurofiziologije, kao predavač na Univerzitetu Jejl i osnivač odjeljenja za neurofiziologiju u sidnejskoj bolnici Royal North Shore. Karijeru pisca otpočela je romanom “Tim”, potom je slijedio internacionalni bestseler “Ptice umiru pjevajući”. Osim prozom, bavi se i pisanjem tekstova za pozorišne mjuzikle. Kolin Mekalou živi sa mužem na ostrvu Norfolk u Južnom Pacifiku, 1.600 km od obala Australije, odakle je i govorila za “Vijesti”.

Kako ste počeli da pišete? Vaš prvi roman je bio “Tim”?
- Uvijek sam pisala, čak i u ranom djetinjstvu. Sa tri godine sam naučila da čitam, iako nijesam znala da pišem, čitanje je išlo glatko. Pisanje je mehanička radnja i trebalo je da je naučim pošto pođem u školu, sa 5 godina. Između čitanja i pisanja, smišljala sam poeziju i recitovala. Kao neurofiziolog, fascinirana sam činjenicom da se dječiji mozak može nositi jednom radnjom, čitanjem, ali ne i sa drugom, pisanjem. Jasno je da su centri za razne mehaničke radnje smješteni u različitim djelovima moždane kore.
Od kada sam naučila da pišem, nijesam nikada prestajala sa tim. I to uvijek priče. U doba ranih godina u školi, junaci mojih priča bile su životinje, heroine, nevaljalci. Pretpostavljam da sam sa 8 ili 9 godina uvela i ljudske likove. Kako sam gutala mnogo knjiga, tako su i nastajale raznolike priče. Bajke na moru, vesterni, istorijske priče.
Međutim, da na pisanju sagradim karijeru, nikada mi nije padalo na pamet. Čitanje i pisanje je za mene bilo rekreacija i tako sam ih oduvijek smatrala, čak i kada sam pokušavala ozbiljnije da pišem. U stvari, pisanje je za mene bila tajna; nikada nijesam nikom pokazivala šta pišem, osim mom bratu Karlu, koji je umro prije mnogo godina, mnogo prije nego što ću postati profesionalni pisac.
Voljela sam medicinu i nauku i izabrala sam karijeru na tom polju. Ja sam uvijek pisala u dokolici, pa i danas. Ono što me je odvelo na polje profesionalnih pisaca bila je oskudica novca. Kao žena ljekar u muškoj profesiji bila sam plaće-na upola manje od mojih kolega mušk-araca, a i bila sam sama, nijesam željela da se udajem. Tako sam odlučila da zaradim malo “džeparca” pisanjem romana, koji bi bio zgodan za objavljivanje. Bio je to “Tim”, od njega sam zaradila 50.000 dolara i izgledalo je da je to baš ono što želim da uradim za sebe: omogućeno mi je da nastavim sa pisanjem, što sam željela i prije nego što sam postala neurofiziolog. “Tim” je imao dobre kritike. Veoma lako je prihvaćen za štampu i u aprilu 1974. bio je objavljen: našla sam agenta u Njujorku, on je rukopis dao izdavaču Harper&Row, koji ga je i objavio.

Romanom “Ptice umiru pjevajući” doživjeli ste ogroman internacionalni uspjeh. Ispričajte nam kako je nastajao ovaj roman? Šta Vas je podstaklo da pišete o sudbinama nekoliko generacija jedne australijske porodice?
- “Ptice umiru pjevajući” je bila druga knjiga pisana za objavljivanje. Moj cilj, kao profesionalnog pisca, uvijek je bio da pišem različite žanrove; “Tim” je bio pokušaj u ljubavnoj priči, “Ptice umiru pjevajući” je pokušaj pisanja porodične sage. Nijesam uopšte razmišljala da će to biti bolji roman od “Tima”. Bila sam presrećna kada je isti izdavač, Harper&Row (danas je to HarperCollins) prihvatio roman. Onda je američka agencija za autorska prava organizovala aukciju; za moj rukopis nadmetale su se dvije kuće, Avon i Bantam, sve dok konačno Avon nije pobijedio sa ponudom od 1,9 miliona dolara. U to vrijeme bio je to svjetski rekord u iznosu datom za rukopis romana. Niko taj rukopis nije čitao, niti je poznavao autora. Stvorena je senzacija, novine su brujale! A ja sam tada bila u Engleskoj, pa sam se vratila u Njujork pred TV kamere i mikrofone kako bih govorila o senzacionalnoj knjizi koju niko do tada nije pročitao. Sve je bilo tako čudno i nerealno.
Knjiga je objavljena u petak, 13. maja 1977. godine, kada je i počela njena prodaja. Objavljena je u tvrdom povezu, dok je meko izdanje objavljeno godinu dana kasnije. Zbir prodatih knjiga u SAD bio je 3 miliona primjeraka u tvrdom povezu, a u mekom povezu koji se prodaje više od 25 godina, iznosi preko 40 miliona primjeraka. Za 25 godina izlaženja Avon i HarperCollins objavili su “Ptice umiru pjevajući” u specijalnom “srebrnom” rođendanskom izdanju. Sve se to desilo zato što sam napisala porodičnu sagu, koja je dio mog procesa pisanja! Nijesam sve to očekivala, zaista nijesam. Ta knjiga je mješavina događaja i iskustava moje porodice i čiste imaginacije.

Romanima “Prvi čovjek Rima” i “Pjesma o Troji” otpočeli ste djela inspirisana antičkim temama i događajima. Zašto?
- Serija romana o starom Rimu predstavlja moj pokušaj ogledanja u žanru istorijskog romana. Zato sam htjela da pišem knjige o Juliju Cezaru, ali kada sam otpočela istraživanja uvidjela sam da ako želim tog nevjerovatnog čovjeka predstaviti u pravom svjetlu onda je neophodno i istraživanje dužeg vremenskog perioda ne samo prije njegovog rođenja već i perioda poslije njegove smrti. Ono što je zamišljeno kao projekat za jednu knjigu preraslo je u veliki pod-uhvat od sedam knjiga (završna je “The Queen of Beasts”, koju trenutno pišem). Serijal “Prvi čovjek Rima” smatram gigantskim romanom i kada završim ovu sedmu knji-gu zauvijek ću napustiti stari Rim.

Znači li to da više volite pisati istorijske romane? Koliko je teško pisati ovaj žanr i istraživati prije početka pisanja?
- Priznajem da volim da pišem istorijske romane, i pored serije romana “Prvi čovjek” Rima, napisala sam još tri iz toga žanra: “Morganovo bjekstvo”, o evropskom naseljavanju Australije, “Pjesma o Troji”, o 10godišnjem ratu između Ahejaca i Trojanaca koji se odigrao 1183. godine prije Hrista (junaci su Prijam, Ahil, Agamemnon, Odisej) i “Dodir”, o zlatnim rudnicima devetnaestog vijeka u Australiji.
To nije težak žanr za pisanje, ako je pisac voljan da gradi planinu od istraživačkog materijala, kao što to ja činim. Možda to dugujem svojoj naučnoj karijeri, jer ja zapravo volim istraživanja i odlučila sam da sve istorijske činjenice u svojim romanima tačno predstavim. Zato seriju romana “Prvi čovjek Rima” preporučuju za čitanje na mnogim visokim školama i fakultetima, a ja uživam u sjajnoj reputaciji među profesorima antičke književnosti. Istu vrstu zalaganja oko istraživanja imala sam pri pisanju “Morganovog bjekstva” (junak je pra-pra-pra predak moga muža, tako da je priča o porodici građena na tonu dokumentarnog), kao i romana: “Pjesme o Troji” i “Dodira”.
Istraživanje se zasniva na čitanju. U slučaju serije romana “Prvi čovjek Rima” sakupila sam sva djela antičkih pisaca koja postoje (ja čitam latinski i starogrčki), plus sva moderna djela pisana na tu temu od danas, pa unazad sve do 16. vijeka. Onda sam čitala, čitala, čitala, pravila bilješke. Potom sam sav materijal složila po hronološkom redu i prema geografskim zonama, jer to je bilo potrebno zato što su se dva događaja mogla odvijati u isto vrijeme na dva različita mjesta, jedan u Rimu, drugi u Anadoliji na primjer, a oba treba da se pojave u tekstu. Ponekad se i po nekoliko događaja dešavalo u isto vrijeme!Istraživanje ide dalje od običnih događanja. Meni je bilo potrebno da znam kako su živjeli obični ljudi, šta su jeli, kako su se odijevali, kako su putovali, kakvo im je bilo oružje, vino, hljeb i hiljadu drugih pojedinosti: kakva je muzika postojala, kakva je bila zabava, kakvi su zakoni vladali, politika, običaji u poslovanju. I to je upravo bio vrh istraživačkog ledenog brega.

Koliko su Vaši junaci iz romana “Prvi čovjek Rima” i “Pjesma o Troji” naši savremenici? Neke situacije i događaji o kojima pišete kao da su iz naših dana?
- Moji junaci iz serijala “Prvi čovjek Rima” i “Pjesma o Troji” su ljudi koji su zaista postojali u prošlosti. Najuvjerljivija dužnost pisca je da tačno piše o istorijskim događajima. On mora ostati “u periodu” sve vrijeme. Tako i ja postupam. Pa kada čitaoci prepoznaju modernu crtu ili čak modernog čovjeka u tom liku, ono što će otkriti je činjenica kako se svijet malo promijenio uprkos milenijumima. Muškarci i žene su se borili, kao što se bore i danas, da iznad svega zadive svojom moći, a potom i novcem. Naravno, Rimljani su bili osobito “moderni” u svom držanju do moći i slave, prema tome oni odjekuju u modernom svijetu moćnije, nego što je to uspijevalo, na primjer, ljudima srednjeg vijeka.

Vi ste poznati neurofiziolog. Zašto Vam je ovo polje medicine naročito interesantno?
- Volim medicinu. To je sjajno polje težnji za pisca, zato što se bavi životom i smrću na najosnovnijem nivou. Ona svjedoči o tako puno različitih ljudskih drama, dok u isto vrijeme čini nešto što koristi ljudima. Ali od svih grana medicine, moždane strukture me najviše fasciniraju, otuda je i izbor za moju specijalnost. Mozak je organ života, misli i misterija.

I pored pisanja imate puno hobija?
- Ja sam intelektualno nemirna osoba i zato imam puno hobija. Astronomija me je oduvijek interesovala, kao i astrofizika i geofizika. Plašim se da sam suviše dobar naučnik da bi bila “zelena” osoba. Zeleni su tako puno usvojili od prirodnog u svijetu na emocionalnoj osnovi, pa mi se čini da ponekad zaborave da je čovjek takođe životinja od velikog značaja.
Volim da slikam, crtam, pravim mape, da vezem, ali nažalost sada patim od krvarenja u retini oka i više ne vidm tako dobro i ne mogu da radim te stvari koje mi pričinjavaju zadovoljstvo. I dalje kuvam, ponekad mi to baš prija. Mogu napraviti bilo koje jelo iz kineske, indijske, evropske ili neke druge kuhinje, ako imam recept i neophodne sastojke.
Čitam, ipak sa teškoćama, jer me oči ne služe najbolje. Trenutno sam na polovini mog omiljenog romana “Ana Karenjina” od Tolstoja, a čitala sam ga ranije mnogo puta. Kada završim, uzeću “Majstora i Margaritu” Bulgakova, jer ga nijesam ranije čitala. Ali isto tako volim trilere, biografije, istorijska djela svih vrsta. Nijesam ljubitelj romantičnih romana - dosadni su mi.

Vi dalje pišete pisaćom mašinom...
- Velika je stvar napisati jasnu i dugačku knjigu. To je iskušenje za pisca koji koristi kompjuter u pisanju knjige, veće nego za pisca koji koristi pisaću mašinu. Kompjuteri pomažu da se jednostavnije napravi novi rukopis, ali, prema tome nemilosrdno odvraćaju pogled istinskog pisca koji uvijek pregleda rukopis sa nepopustljivom pažnjom da vidi šta bi učinio sa pojedinim stvarima: da li je neophodno da čitalac to zna? Da li manje važan zaplet odvlači pažnju sa glavnog zapleta? Da li je taj lik zaista važan za knjigu, i tako dalje. Najgori od svih je taj pravi trenutak kada pisac ima sve te verzije u kompjuteru. Tada je potreban dobar izdavač sa pravim savjetima. U većini knjiga koje sam ja pročitala izdavač bi trebalo da skrati pola teksta, ali jasno je da dobar izdavač ne povlači sve te postupke za sobom. Dobri izdavači su izumrla vrsta, jer izdavačke kuće su prevazišle odgovornost, ne brinu o knjigama, samo mjere račune. Mladi ljudi u izdavaštvu nijesu više obučeni za izdavanje. Ja sam rođeni izdavač i smatram da je svaka riječ u mojoj knjizi neophodna za cjelinu knjige. Kada čitam nečiji rukopis, primjećujem da čitam okom izdavača.
I dalje koristim IBM pisaću mašinu sa malom memorijom; sposobna je da promijeni riječi na strani na kojoj trenutno pišem. To su mi dovoljne korekcije. Svaka moja knjiga ima od 5 do 10 rukopisa i ja lično otkucam svaku riječ svih verzija mojih knjiga.. Na taj način ja rukopis obrađujem, uočavam nove stvari na mojim likovima i događajima.

Imate bogata životna iskustva. Koji su Vaši strahovi i nade?
Moji strahovi i nade? U ovom trenu brine me moje sljepilo; da li ću, ili, mogu li zadržati vid koji imam? Niko mi to ne može reći i zbog toga upravo patim. Ali imam sjajnu medicinsku zaštitu u Sidneju, laserske tretmane, naravno ako tamo stignem brzo sa Norfolka, međutim, ponekad to i ne mogu. A ljekari mi kažu da je ozdravljenje u nezavidnom položaju. Pa ja se radije nadam, nego što očajavam. Jer, imam još puno knjiga da napišem.

A šta trenutno pišete?
Moja posljednja knjiga je “Angel Puss”, naslov za Australiju ili “Angel” za Veliku Britaniju, ta knjiga je objavljena u novembru prošle godine, ali imam još jednu napisanu koja će uskoro biti objavljena u Njujorku. Naslov je “On, Off”, to je triler o serijskom ubici, novi žanr, kao što možete primijetiti. Oduvijek sam željela da napišem misterije o ubistvu, tako da je “On, Off”, moj pokušaj u tome. I mom izdavaču “Harper Collins” se to dopada, a u SAD knjigu će objaviti “Simon & Schuster”.
Trenutno sam zaokupljena sakupljanjem materijala i istraživanjem za moj sedmi roman o istoriji starog Rima - “The Queen of Beasts”. On će, nadam se izaći sljedeće godine, a govori o Marku Antoniju Oktavijanu i Kleopatri i pokriva godine od 41. do 27. prije nove ere.

Ostrvo sa svojim parlamentom

Kada ste se preselili iz Australije na Norfolsko ostrvo? Recite nam nešto o Vašem novom domu? Da li je to dio Australije?
- Na Norfolsko ostrvo preselila sam se prije više od 26 godina, u januaru 1980. godine. 1984. godine udala sam se za čovjeka koji je starosjedjelac Norfolka i on nije želio da živi na nekom drugom mjestu, pa sam i ja tako ostala ovdje. Norfolsko ostrvo je divno mjesto, veoma malo (5 km široko i 8 km dugačko) i izuzetno udaljeno; najbliža zemlja je Nova Kaledonija i ona je oko 700 kilometara udaljena od nas, potom Novi Zeland - 1000 kilometara, a do Australije ima 1.600 kilometara. Sve što mi sa ostrva možemo vidjeti je ogromni Pacifik.
Život na književnom kraju svijeta je jednako i dobar i loš. Dobar je zbog klime koja je savršena; najniža je 9, a najviša 28 stepeni Celzijusa. Ljepota ostrva omamljuje, a i daleko sam od mnogih problema koje donosi slava. Loša strana je što je hrana jednolična i veoma skupa. Avio-servis koji nas opslužuje je nesiguran i nepouzdan, pa su lokalni nesporazumi i sukobi neizbježni.
Norfolk nije dio Australije, već je australijska kolonija, po nekakvom staromodnom osjećaju svijeta. Mi činimo sve što nam Australija kaže, čak i kada to nije po mjeri našeg mjesta i načina života. Ali, ne glasamo na australijskim izborima i mi imamo naš mali parlament. Problem je, što je Australija odgovorna za obaranje svake odluke našeg lokalnog parlamenta. To je bolna tema i ne bih više o njoj pričala.

Ta TV serija mi je odvratna!

TV gledaoci sa prostora nekadašnje SFRJ sjećaju se TV serije koja je, nesumnjivo, bila jedna od najgledanijih “od Vardara pa do Triglava”. U jednoj od glavnih uloga pojavio se slavni Ričard Čembrlen. TV serija je ipak, možda i previše, stavila akcenat na sentimentalnu dimenziju cijele priče. Na pitanje koliko je ova TV serija uhvatila duh njene knjige, slavna spisateljica kaže:
- Odvratna mi je ta TV serija koja je snimana u Kaliforniji i na Havajima u Mauiu i ne bih željela ništa više da govorim o tome. Po meni, serija nije ni pokušala da uhvati duh knjige.

Vujica OGNJENOVIĆ