16.02.08 Danas
Nauka koja oslobađa
Barbara Goldsmit, Opsesivni genije: Unutrašnji svet Marije Kiri
Aleksej Kišjuhas
Prva žena koja je diplomirala fiziku na Sorboni (1893) i prva žena u Francuskoj koja je odbranila doktorat (1903). Bila je i prva žena profesor na Sorboni i prva žena koja je dobila, ne jednu, već dve Nobelove nagrade. Fransoa Miteran svoj poslednji predsednički govor 1995. godine posvetio je ovoj "velikoj ženi Francuske" smeštajući njen pepeo u pariški Panteon među, nanovo, monolitno društvo muškaraca: Rusoa, Zole, Igoa, Voltera. Pored Miterana sedeo je Leh Valensa, tadašnji predsednik njene domovine. Naravno, reč je o Mariji Sklodovskoj Kiri.
Međutim, pored ovih zadivljujućih činjenica, istinsko divljenje leži u bližem upoznavanju sa životom ove naučnice. Njen život predmet je knjige Opsesivni genije: Unutrašnji svet Marije Kiri, koju potpisuje Barbara Goldsmit, a prevod u Srbiji 2006. objavljuje smederevski Heliks. Goldsmit je istoričarka, autorka mnogih bestselera i dobitnica brojnih književnih nagrada. Prema sopstvenom priznanju, Marija Kiri beše njen idol od tinejdžerskih dana. Ono što pronalazimo među stranicama ove studije o njenom životu jesu razlozi da Marija Kiri postane idol svih nas.
Posredi je istinska intelektualna, naučna i ne odviše romansirana biografija Marije Kiri. Naime, iscrpne deskripcije naučnih otkrića Marije i Pjera Kiri nerazmrsivo su svezane za životopis ovog fascinantnog naučnog dueta i bračnog para. Međutim, pisana veštim književnim stilom, ova se studija ipak čita lako poput romana. Istovremeno je odlično što se autorka ne libi da minuciozno predstavi naučna otkrića i naučne doprinose Kirijevih, čime ova biografija zadobija i značajnu edukativnu funkciju. Time se, iako prevashodno biografsko, Opsesivni genije zapravo čita kao delo iz oblasti popularne nauke.
Marija i Pjer Kiri otkrili su radioaktivnost, kao i hemijske elemente radijum i polonijum. Opsesivni genije pruža nam objašnjenja ovih fenomena, kao i inspirativne uvide u to kako je do ovih otkrića došlo. Još značajnije, čitamo i zbog čega su ovo otkrića od izvanrednog značaja. Bio je to začetak potpuno nove metode otkrivanja elemenata i, zapravo, otvaranje vrata atomskoj fizici. Deceniju nakon otkrića Kirijevih, naučnici će otkriti mnogo više o atomu i njegovoj strukturi nego u svim prethodnim vekovima zajedno. U knjizi se nalaze i segmenti posvećeni mnogim drugim naučnim otkrićima i naučnicima: Vilhelmu Rentgenu, Ernestu Raderfordu, Anriju Bekerelu, Ireni Žolio-Kiri, Lize Majtner i drugima. Ovo delo pruža i brojne uvide o tome kako funkcioniše nauka uopšte: koji je značaj materijalnih sredstava ili finansijske oskudice, kakva je uloga interne kompetitivnost i duela unutar nauke, te društvenog konteksta koji (ne) pogoduje naučnom napretku.
Međutim, uvidi u živote Marije i Pjera najdragoceniji su element knjige. U periodu svojih najznačajnijih otkrića, Kirijevi su živeli i radili gotovo u stanju askeze: sa ručkovima siromašnijim od studentskih, šoljicama jeftinog čaja pri slaboj peći i laboratoriji koja je pre ličila na ostavu za krompir. Kako čitamo, život Marije Kiri pre dolaska u Pariz i tokom studija na Sorboni, bio je još turobniji: kao guvernanta je radila osam godina da bi uopšte zaradila dovoljno novca za studije na Sorboni, a studirala je živeći u bednoj sobi u Latinskom kvartu, okružena pariškim pijancima i prostitutkama. Zimi, soba je bila toliko hladna da se voda ledila u umivaoniku. Jednom prilikom se u biblioteci onesvestila od posledica umora i neuhranjenosti. Međutim, njena jedina strast bilo je opsesivno studiranje i bavljenje naukom: "bilo je to ispunjenje sna o studijama, slobodi i nezavisnosti". Identičnu strast pronašla je u Pjeru Kiriju. Svojoj sestri pisala je kako joj više od svih ljubavnih izjava znači što Pjer razume koliko njoj znači nauka. Oboje su bili veliki sanjari nezainteresovani za prepreke koje nameće stomak. I noću su, držeći se za ruke, pohodili svoju laboratoriju u mukotrpnom poslu izdvajanja čistog radijuma.
Posebno značajan element studije Barbare Goldsmit jeste i demitologizacija lika Marije Kiri. Nakon prve Nobelove nagrade, usledila je fama o radijumu, a Kirijevi postaju superzvezde. Oni doslovno poziraju fotografima u svojoj laboratoriji, dok se gradi bajka o siromašnoj emigrantkinji koja u velikom gradu sreće svog princa na belom konju. U stvarnosti, Marija Kiri je bila osoba teškog karaktera, Pjer i ona doslovno nisu voleli ljude i društveni život, a Marija nakon Pjerove smrti postaje i potpuno indiferentna spram svoje dece. Albert Ajnštajn nazvao ju je "hladnom kao stena".
Ljubav između Marije i Pjera Kiri sa dobrim razlogom zaokuplja mnoštvo stranica knjige. Kirijevi su se doslovce razumeli bez reči, a noću su spavali čvrsto zagrljeni i pripijeni jedno uz drugo. Nakon Pjerove smrti, Marija se potpuno izolovala i nikada više nije pokazala ni tračak radosti. Radeći do krajnjih granica iscrpljenosti, postala je usamljena, tajnovita i teško depresivna. Počela je i voditi intimni dnevnik u kojem se Pjeru obraćala kao da je prisutan. Položaj Marije Kiri kao žene takođe je istaknut na mnogo mesta ove značajne knjige. Pored seksističkih oklevanja pri dodeli Nobelove nagrade i članstva u francuskoj Akademiji nauka, najtragičnija beše desničarska, nacionalistička i pre svega građanski licemerna stigmatizacija povodom njene potonje kratke strastvene veze sa Polom Lanžvenom, oženjenim čovekom. Prozori nekadašnje naučne zvezde sada su bili doslovce osuti kamenicama. Nakon svega, zapala je u dotad najdublju depresiju i doživela nervni slom.
Svet nauke postao je oslobađajući za čovečanstvo, ali i za intimni život Marije Kiri. Tokom studija, strastvena privrženost nauci činila je da može prenebregnuti pritiske gladi i bede. Potom, nauka je bila ključna tačka susreta sa Pjerom, ona nit istomišljeništva koja je izrodila zadivljujuće snažnu ljubav. Na kraju, iscrpljujući naučni rad u laboratoriji bio je oslobađajući zaklon za tešku tugu koju je osećala. Nauka se danas relativizuje na mnogim frontovima. Iscrpan naučni rad, uprkos rezultatima koji produžuju, olakšavaju i ulepšavaju živote svih nas, neretko se smatra suvišnim, mračnjačkim i opakim. Danas je popularno kritikovati naučnike kao arogantne i diktatorski orijentisane osobe. Pod maskom pluralizma i "prava na mišljenje", naučne istine i načela objektivnosti relativizuju se kao tek jedan od mogućih narativa, diskursa i sličnih pomodnih reči. Sve ovo nije bez efekta. U zapadnom svetu, univerzitetski odseci za fiziku i hemiju iz godine u godinu beleže pad broja upisanih studenata, dok se praznoverja i nadrilekarstva uveliko vraćaju u sedlo. I zbog toga je ova knjiga neophodna. Zbog povratka poštovanja i podrške koje je javnost nekada davala nauci i naučnicima kao uslova za društveni progres. Zbog upoznavanja sa istinskim naučnim radom: požrtvovanjem, strašću te istinskom i zadivljujućom otvorenošću uma. Upoznavanja sa Pjerom Kirijem koji je odbio orden Legije časti rečima da mu nisu potrebna odlikovanja i počasti, već bolja laboratorija. Sa Marijom Kiri koja je sebe izlagala radijaciji i dovodila do ivica nervnog sloma da bi čovečanstvu podarila bolje razumevanje prirode i sveta oko sebe.