24.09.21
Antropološki povratak velikim pitanjima i večnim temama
Glasnik Etnografskog instituta SANU
Knjiga Marine Simić Ontološki Obrt. Uvod u kulturnu teoriju alteriteta bavi se najnovijim ili poslednjim u nizu „obrta“ koji su potresli antropologiju iznutra, temeljno preispitujući osnovne epistemološke koncepte na kojima počiva savremena kulturna teorija u antropološkom ključu. Ontološki obrt1 jeste kontroverzni teorijsko-metodološki pristup koji se poklopio sa smernicama razvoja savremene filozofije i društvene teorije i koji je, tokom poslednje decenije, postao predmet žustrih rasprava u antropologiji i srodnim disciplinama poput arheologije i naučno- tehnoloških studija. Temeljno pitanje koje ovaj Obrt postavlja pred antropologiju i društvenu teoriju glasi: Šta se dešava kada se kulturna teorija susretne sa radikalnim drugim (radikalni alteritet) čije svetove (naoko) ne može spoznati konceptualnim aparatom kojim raspolaže? Ovaj Obrt dolazi nakon prethodnog obrta koji je pokrenut od autora pokreta pisanja kulture i postmoderne krize iz 1980-ih i predstavlja, prema autorki, „aktivni odgovor na krizu reprezentacije u antropologiji, koja je ‘problematizovala etnografiju" kao u svojoj suštini nemoguć zadatak i predstavlja povratak ‘etnografskoj ortodoksiji" kroz svoje interesovanje za radikalnu drugost – alteritet“ (str. 27). Prvi vesnici ovog pokreta u antropologiji su Roj Vagner (Roy Wagner) i Merilin Stratern (Marilyn Strathern) iz čijeg intelektualnog pejzaža uči i promišlja Eduardo Viveiros de Kastro (Eduardo Viveiros de Castro) koji se smatra osnivačem i velikim imenom ontološkog obrta. Teorijske postavke koje su se razvile iz ovog Obrta potiču iz ameridijanske antropologije (razvijene od strane lokalnih i/ili francuskih antropologa) i antropologije Mongolije i nomadskih sibirskih društava (mahom danskih antropologa). Iako je brzo dobio snagu kao jedan od najproaktivnijih programa u savremenoj antropologiji i probudio veliki entuzijazam, Obrt je takođe doživeo i brojna površna čitanja kao i ozbiljne kritike.
Knjiga Marine Simić predstavlja jedno ozbiljno teorijsko čitanje Obrta u kontekstu širih epistemoloških, političkih i etičkih ramifikacija. Knjiga se fokusirala na ključne tvorce ontološkog obrta koji su se bavili ameridijanskom antropologijom ali i ključnim pojmovima koji omogućavaju „čitanje“ i razumevanje Obrta. Knjiga je podeljena na osam poglavlja koja su fokusirana na ključna pitanja Obrta (Ontološki obrt; Kultura, Ontologija, Politika), ključne pojmove Obrta (Animizam; Perspektivizam; Multinaturalizam; Lov) i ključne ličnosti Obrta (Duboka Ontologija Filipa Deskole; Relaciona Ontologija Viveirosa De Kastra). Poglavlja se prepliću, prekrajaju i citiraju ali mogu da stoje i nezavisno.
Centralna tvrdnja knjige je da se ontološki zaokret u antropologiji mora shvatiti kao strogo metodološki predlog – to jest tehnologija etnografskog opisa. Kao takav, ontološki obrt postavlja ontološka pitanja ne uzimajući ontologiju (ili zapravo ontologije) kao odgovor. Ontološki obrt se ne bavi onim što je „zaista stvarna“ priroda sveta koju preispituju ortodoksni filozofski ili metafizički programi često povezani sa rečju „ontologija“. Umesto toga, ontološki obrt postavlja ontološka pitanja da bi rešio epistemološke probleme. Autorka Marina Simić tako kaže:
„U tom smislu, ideja ontološkog obrta koji ja ovde predlažem je teorijska i metodološka. Ontološki obrt vraća centralno mesto etnografiji i posmatra je kao oruđe za stvaranje koncepata koje treba da promeni i ‘transformiše sve stvari, koncepte i teorije koje pretenduju da budu apsolutne" strateški ih izlažući ‘izazovima koji nastaju etnografski i paradoksima koji ih sistematski podrivaju" (Holbraad & Pedersen 2017, 287). Ovo je očigledno odgovor na stari antropološki problem evrocentrizma, ali sa jednim važnim obrtom – pitanje nije kako najbolje videti stvari, već šta je to što možemo videti. U tom smislu ontološki obrt pomera naše razumevanje etnografije od izvora koncepata koje treba objasniti ka izvorima samih koncepata koje objašnjavamo“ (str. 28).
Zalaganje autorke je, dakle, da se predlozi autora ontološkog obrta (pažljivo) prihvate ne kao nova „metafizika drugih“ već kao osnova samog promišljanja etnografije gde „etnografija prestaje da bude izvor podataka na koje se primenjuje teorija (već) postaje generator pojmova i teorijsko-epistemoloških okvira“ (str. 28). Na kraju knjige autorka daje šire političke etičke i druge kontekste u okviru kojih ovaj poziv na povratak jednoj eksperimentalnoj i, rekla bih, hrabrijoj etnografiji ima i te kako smisla.
Knjiga Ontološki obrt u Srbiji
Izdavanje ove knjige na srpskom jeziku predstavlja neverovatno veliki doprinos naučnoj zajednici u Srbiji. Važnost ove knjige ogleda i u tome što ona nije ni potpuno programska ni (nužno) polemička već je jedno postupno, pažljivo i na momente duhovito izlaganje teorijskih ramifikacija ontološkog obrta koje su već pokrenule živi dijalog među antropolozima, arheolozima i sociolozima u Srbiji2. Isto kao što je ontološki obrt omogućio antropologiji jedan novi dijalog sa savremenom filozofijom, tako i ova knjiga kao i debata koju je pokrenula može da omogući ovom (srpskom, akademskom) prostoru temeljnije promišljanje svog statusa u produkciji antropološkog znanja i pisanja sa pozicija sopstvene margine ako ne i radikalne drugosti. Ovo svakako nije (samo) poziv da se srpska antropologija ili generalno humanistika odrede spram dijaloga između radikalnog alteriteta i zapadne filozofije (u smislu jesmo li jedno ili drugo) već da promisli i proširi sopstvene sposobnosti generisanja koncepata koji bi odgovarao perspektivama ovog društva ili ove nauke. Pitanje generisanja i legitimacije koncepata sa margine ključna su u razumevanju Obrta. Nemojmo zaboraviti, i na ovo nas autorka upozorava, da je jedan od razloga zbog kojeg Obrt nije dobio status ozbiljnije promene paradigme discipline (kao što jeste prethodni epistemološki) jeste i razlog to što su autori ovog Obrta ameridijanski antropolozi koji operišu (ili su operisali) sa pozicija akademskih margina. Najzad, kada govorimo dalje o Obrtu u Srbiji, zanimljiv je i izbor autorke da u fokus knjige postavi ameridijansku antropogiju i da potpuno izostane izbor antropologa koji su se bavili Sibirom i Mongolijom jer bi se tada dijalog u srpskoj naučnoj zajednici mogao proširiti i na pitanja postsocijalizma i razumevanja ovog nasleđa u kontekstu rasprave o drugosti/alteritetu.
Ontološki obrt i političko: učenje apokalipse
Brojne su ramifikacije novih promišljanja u antropologiji i autorka u svom poslednjem poglavlju diskutuje o odnosima Obrta i ideja koje nosi sa novim pojmovima koji počinju da oblikuju akademske i naučne diskurse (kao što je pojam antropocena i uopšte pravci koji prejudiciraju kolaps podele priroda– kultura). Ipak, na pitanje: Zašto se baviti ameridijanskim svetovima, po mom mišljenju, najbolji odgovor dao je Viveiros de Kastro:
„Samo da kažem da sam uveren da je u sumornim decenijama koje dolaze kraj sveta ‘kakav poznajemo" izvesna mogućnost. A kad dođe ovo vreme (po mom mišljenju je već došlo) imaćemo mnogo toga da naučimo od ljudi čiji je svet već odavno doživeo kraj – pomislite na Ameridijance čiji se svet okončao pre pet vekova, kada im je stanovništvo opalo na nešto poput 5% od predkolumbijskog perioda za samo 150 godina. Ameridijanci koji su, ipak, uspeli da opstanu i naučili su da žive u svetu koji nije njihov svet ‘onakav kakav su znali". Uskoro ćemo svi postati Ameridijanci. Hajde da vidimo šta nas mogu naučiti o apokaliptičnim stvarima“ (Viveiros de Castro 2014, 6).
Dunja Njaradi