19.10.07 NIN
Nemoj da filozofiraš!
„O proseravanju” Hari G. Frankfurt
Tražio sam odgovarajuću reč za ovaj esej, ovu stvar koja je iznenada, posle dvadeset godina od prvog publikovanja, dočekala svetsku, međunarodnu reputaciju. Na primer: atraktivno, provokativno, bombastično, skandalozno, uznemirujuće... Možda najpre ovo poslednje u nizu: uznemirujuće. Zašto uznemirujuće? Zar se, doista, može filozofirati, mislim ozbiljno filozofirati o svemu pa i o „proseravanju”? Zar je to predmet filozofiranja, a Frankfurt pokazuje da može biti, ili da već jeste, svejedno? Zar to onda nije metaproseravanje, ovo navodno „filozofiranje o ...? Zar on sam sebi, kako se to kaže, ovim esejom ne skače, ne protivreči sebi, pošto je postao poznat po onome što se danas naziva „Frankfurtov kontraprimer” koji se „odnosi na situacije u kojima osoba nije mogla da postupi drugačije nego onako kako jeste, iako je mogla slobodno da bira” (vidi belešku o autoru). Zar ovo nije taj „kontraprimer”? Zar to, najzad, nije savremena situacija u politici, reklamama, komunikaciji i medijima koja objašnjava ne samo pravu navalu „proseravanja” o svemu i svačemu pa i o samom „proseravanju”, nego i zakasnelu međunarodnu reputaciju, ili slavu ovog eseja, posle toliko godina.
Šta je uopšte „proseravanje”? Da bi odgovorio na ovo pitanje, Frankfurt polazi od analize same engleske reči „bullschit”, koja se prevodi kao „proseravanje”. Ispomaže se velikim „Oksfordskim rečnikom” gde se ova reč tumači kao „mlaćenje prazne slame” ili kao „zezanje guštera”, odnosno, sličnim sinonimima kada govornik govori o stvarima bez obaziranja na razliku između istine i laži, ili bez uvida u takozvano „stvarno stanje stvari” i jednostavno uživa u trač partiji, odnosno, neobaveznom razgovoru. Nesumnjivo je da značaj ovog fenomena raste u medijskom društvu i njegovoj „cool memories”, kako je s pravom naziva Bodrijar. I za Harija Frankfurta ovaj fenomen je, pre svega, fenomen javne komunikacije, ali se on ne zadovoljava ovim aspektom teatralne, ili iščašene komunikacije, kako bi se ovaj fenomen mogao preliminarno razumeti. Jer, značaj ovog eseja nalazi se u njegovoj filozofskoj a ne kulturološkoj dimenziji, pošto je „suština” „proseravanja” „nemarnost za stvarno stanje stvari”. Zato onaj ko se „proserava”, sam „proserator” osporava jasnu granicu između istine i laži i govori neobavezno kao da ona i ne postoji. Na ovom mestu se Frankfurt poziva na Vitgenštajna koji je svojoj poznanici, posle njene žalbe da se oseća „kao crknut pas”, odbrusio: „ali ti ne znaš kako se oseća crknut pas!”. Uostalom, sam Frankfurt uopšte ne krije svoju teorijsku ambiciju: „Mi nemamo teoriju, zato predlažem da otpočnemo razvoj teorijskog razumevanja tako što ćemo ponuditi istraživačku filozofsku analizu”, piše Frankfurt. Frankfurt se zato u ovoj analizi poziva na Vitgenštajna „koji je umnogome svoju filozofsku energiju posvetio identifikovanju i borbi s onim što je smatrao podmuklim i remetilačkim oblicima besmisla”. Vitgenštajnov borbeni analitički stav je, dakle, filozofska osnova Frankfurtovog eseja u borbi protiv „figurativnog i aludirajućeg izražavanja”. Jer, „buli je trivijalno i neiskreno govorenje i pisanje besmislica”. Na kraju će se Frankfurt pozvati i na sv. Avgustina i njegovog „lažova” koji laže zato što uživa u laganju. Dakle, postoji i „ljubav prema obmani i radost laganja”. Zato je „proseravanje veći neprijatelj istine nego što su to laži”.
Ali, šta je tu uznemirujuće? U Frankfurtovom analitičkom dogmatizmu ono „nemoj da filozofiraš!” nije tako udaljeno od njegovog „nemoj da se proseravaš!”, što je stvarni epilog ovog eseja. Jer, Frankfurt nije skeptik, kao što sam najpre mislio, nego analitički dogmatik koji bi pre umro za istinu nego od istine, kao što je govorio Niče. Zato Frankfurt kritikuje „antirealističke doktrine i savremen oblike skepse”. Nasuprot tome, ja mislim da nema filozofije bez „proseravanja”, odnosno bez figurativnog mišljenja, bez ljubavi prema obmani i radosti laganja. Filozofija je način pisanja a ne borba za „istinu”, kao teologija.
Nenad Daković
05.04.07 Vreme
Istina, laž i bullshit
O proseravanju, Hari G. Frankfurt
Studijica dokonog američkog profesora izvanredno je pronicljivo i duhovito delce, krajnje preporučljivo u svrhe univerzalne duhovne higijene
Pažljivo izdeljano proseravanje, dakle, podrazumeva izvestan unutrašnji napor. Promišljena pažnja usmerena na detalje traži disciplinu i objektivnost. (...) Područja reklame i odnosa sa javnošću, i danas s njima čvrsto povezana oblast politike, toliko su prepuna primera proseravanja da mogu da posluže kao njegove najnespornije i najklasičnije paradigme.
Nekada se, brate mili, znalo kojim se pojmovima Filozofija (veliko početno slovo nije slučajno) bavi: um, sloboda, moral... Sada, evo, dogurasmo/dogoresmo do proseravanja. Upravo je tome, naime, svoju kratku studiju posvetio Hari G. Frankfurt (izvorno: On Bullshit; prevela Tamara Radović; Vega Media, Novi Sad, 2006). Pri tome, Frankfurt nije tamo neki šarlatan, nego ugledni penzionisani profesor filozofije na Prinstonu... Kakva "degradacija filozofiranja"? Koješta, autor tu nije baš ništa "kriv": on samo, rasnim filozofskim instinktom, reaguje na svoje vreme, kao što su Kant, Šopenhauer ili Niče reagovali na svoje. Kada bi, ako ne sada, trebalo da nastane tekst nameran da ozbiljno pretrese pojam i stanovite pojavne oblike proseravanja? Ko će, ako ne čovek ovog vremena, da napravi suptilnu distinkciju između laži, muntanja (humbug) i proseravanja, tih misaono-jezičkih praksi koje se uveliko dodiruju i presecaju, ali nikako nisu jedno te isto, i svaka od njih nosi svoje konotacije i može da rezultira specifičnim posledicama?
Frankfurtov knjižuljak doživeo je neviđeni tržišni uspeh u rodnoj mu Americi, kao i svugde gde je bio prevođen: razlog više za sumnju i podozrenje ionako nadrndane Akademske Zajednice... Međutim, nema tu ni misterije ni zavere, stvar je sasvim logična: atraktivan naslov, kratak tekst, izvanredan stil koji zapravo sledi sve uzuse anglosaksonskog filozofskog pisanja... i... mora da ima još nešto... da: piščeva rešenost i sposobnost da posveti dostojnu pažnju nečemu što je sveprisutno, a od čega svi okreću glavu: činjenici da je danas bezobalno blebetanje-svih-o-svemu bez reda i smisla doživelo apoteozu, to jest da je ovo, ako ćemo pravo, iznad svega epoha proseravanja. Bar ako stvari merimo "kvantitativno", jelte. Laka dostupnost i jeftinoća, te njima sledujuća hiperprodukcija javnog iskazivanja bilo koga, bilo gde, o bilo čemu – to je formula za neizbežnu (i kontinuirano rastuću) prevlast javnog bullshita, u svakodnovnom životu koliko i u medijima, u odajama vlasti, za katedrama ili gdegod hoćete.
PROSERATOROVA PRIČA: Da li to onda znači da je bullshit eminentno (post)moderni fenomen? Da njega, dakle, ranije nije bilo, ili bar da je bio javno nevidljiv? Frankfurt to nigde eksplicitno ne tvrdi, i takva tvrdnja, uostalom, teško da bi mogla da se brani. Ekponencijalni rast javnog proseravanja više je, rekosmo, stvar hiperuznapredovalih tehničkih mogućnosti današnjice; mada, opet, s druge strane, te tehničke mogućnosti nekako same po sebi počinju da rađaju nove, ranije neslućene forme bullshita...
Dobro, ali šta je zapravo, po Hariju Frankfurtu, uopšte to proseravanje? Da li je to isto što i laž? Pa, ne baš: (pro)serator neretko laže, ali uopšte nije nužno da bude tako, niti je u samoj eventualnoj "lažnosti" nekog njegovog konkretnog iskaza ključ; Frankfurt tvrdi – i vešto izvodi svoju tvrdnju – da je ono što povezuje istinoljupca i lažova upravo njihovo bazično poštovanje prema činjenicama, to jest prema Istini samoj, koju ovaj prvi iznosi, a ovaj potonji svesno izvrće, pri tome i dalje ("u sebi") dobro znajući šta je zapravo istina. Za razliku od njih, proserator se naprosto ne oseća obaveznim prema istini, ne smatra da je nužno da mu ona uopšte bude dostupna, ona ga u suštini ne zanima. Da li, na primer, tobožnji vidovnjak veruje da ima "nadnaravne sposobnosti"? I da li barem veruje da "inače", Tamo Negde, postoje pravi vidovnjaci? Ima dobrih razloga da se podozreva da je to (njemu) sasvim svejedno: ono što on želi jeste uspeh njegove Priče. Moglo bi se kazati da njemu, proseratoru, samosvrhovita naracija – ali kojoj on ne podaruje ruho fikcije, što bi ovu transcendiralo, obezbulšitilo – zamenjuje saznanje. On, dakle, iznosi svoje tvrdnje – nekad lažne, nekad slučajno istinite, ali uvek fundamentalno bezvezne, jer ni na čemu solidnom zasnovane – zato što mu je tako zgodno, zato što svojim iskazom zapravo maskira nešto o sebi i o svojim namerama. Zato je proseravanje tako spektakularno zaživelo baš u politici i u advertajzingu, ali ga ima koliko god hoćeš i u umetnosti i "rubnim" područjima nauke. O medijima da i ne govorimo: kada bih samo istresao na papir sav bullshit koji sam detektovao u današnjim (3. 4. 2007) dnevnim novinama – ma ne, još uže: samo u kolumnama na trećim i petim stranama tabloida! – zasmrdelo bi do neba.
SMRT KOMUNIKACIJE: Dakako, proseravanje u političkom diskursu uvek je najopasnije. Frankfurt daje upečatljiv primer iz jednog govora povodom američkog Dana nezavisnosti. Meni je, dakako, zanimljivije da se okušam u istom na domaćem primeru: ovaj novi "kosovski ciklus" naše političke i "rodoljubive" intelektualne elite izvanredan je primer serijskog bullshita. Uporedimo ova tri iskaza, posvećena tome šta je uopšte Kosovo: "petnaest odsto teritorije" (juristička istina, mada malo buđava), "vajkadašnji i neotuđivi deo Srbije" (laž) ili "srce i duša Srbije" (bullshit). Primetićete da, što vreme više odmiče i prilike se zaoštravaju, prednost preuzima bullshit: otrovna smesa beskorisnih ili zastarelih istina i prizemnih laži, koja se sjedinjuje u melasu nove tvorevine, sa one strane Činjeničnog: faktografija više nije važna, razumno zaključivanje i ponašanje su preventivno suspendovani jer ima indicija da mogu doći u tešku koliziju sa zakonima bullshita, važno je samo i jedino to da gov(n)ornik sebe prikaže kao Patriotu, pri čemu je, dakako, tačno propisano, kodifikovano i ritualizovano šta je to patriotizam i kako se ovaj dokazuje, gde je ta mračna, slabo čuvana granica koja ga deli od njegove (neiskazive!) suprotnosti. Ishod: jezik je pažljivo ispražnjen od svakog boljeg smisla, kao izmet od hranjivih materija, što bi rekao Frankfurt, dodajući da je taj "leš hranjivosti" neka vrsta smrti komunikacije. Tamo gde je koliko do juče stanovala, ili bar avetala kakva-takva supstancija, ostaje još samo ritual zavođenja, štono bi rekao jedan francuski filozof koji verovatno nije preterano mio našem Hariju Frankfurtu.
Na "globalnijem" nivou, pisac ševrda kroz vreme i prostor nalazeći prikladne ilustracije za svoje teze, od svetog Avgustina pa do jedne (apokrifne?) anegdote o Vitgenštajnu. Ono čega, nažalost, nema jeste sajber-komponenta: moglo bi se reći da je Internet danas ubedljivo najveća svetska kenjara, da se daleko najveći deo njegovog sadržaja (izuzev pornografije, čiji primat ništa ne može da ugrozi) sastoji od bullshita. Internet blogovi i forumi, recimo, upravo su apokaliptične industrije bullshita, i biće pravo čudo ako se svi ne podavimo u njemu. Da ovog trenutka Internet zauvek crkne, prodisali bismo: ne zato što bi "realno" bilo manje bullshita, nego zato što on više ne bi mogao da se širi i (samo)reprodukuje tako zastrašujućom brzinom i efikasnošću. Naravno, to se neće dogoditi, što valjda znači da nam spasa nema, da ćemo se pre ili docnije poutapati u okeanu verbalnih brabonjaka.
Kako god, studijica dokonog američkog profesora u penziji izvanredno je pronicljivo i duhovito delce, krajnje preporučljivo u svrhe univerzalne duhovne higijene. Bilo bi sjajno ako ona – uz zagarantovanu zabavu – bar ponekom zastrašenom i kolebljivom subjektu, nesnađenom u kakofoniji savremenosti, pomogne da za mnogim stvarima koje nas okružuju odvažno povuče vodu! Prateći uzdah olakšanja iliti rasterećenja se podrazumeva.
Teofil Pančić