21.03.11 e-novine.com
Pseća teorija ljubavi i sreće
Nataša, Marija Krkač
Poglavlja koja su tematizovana prema pitanjima od životnog značaja za svaku odraslu, samosvesnu jedinku koja čita nedeljnik za Njega ili Nju, koji god to bio, podrazumevaju pasju perspektivu na ljubav, brak, putovanja, lekare, lepotu, seks i slično. Jedini iskorak iz ove sigurne šeme i jedini deo vredan pažnje jeste poslednja šestina knjige koja je posvećena nekoj vrsti eshatološke pseće teorije koja je opet neubedljivo izvedena, tako da ostaje nejasno ko se u koga i zašto reinkarnira
Nije posao kritičara da postavlja pitanje šta je pisac hteo da kaže. To sami autori moraju neprestano sebe da propituju jer književnost nije ništa drugo nego vid komunikacije u kojoj, kao u onom čuvenom Jakobsonovom modelu, ima šest činilaca na koje treba obratiti pažnju da bi poruka bila pravilno shvaćena. O svim tim perspektivama književnog dela pisac/spisateljica mora da vodi računa da naposletku ne bi imao/-la prava da se žali kako je pogrešno pročitan/-a. Pored ovih aspekata, treba sebi postavljati pitanje zbog čega uopšte želim nešto da saopštim, koja je moja motivacija. Bukovski je u jednom od svojih pisama napisao da su mu glavne motivacije za pisanje bile žene i novac, a da je najbolje stvari napisao kada je kombinovao te dve motivacije. U Srbiji definitivno u pisanju novca nema, a koliko su pisci ili spisateljice bili srećniji u svom ljubavnom životu zbog prirode posla kojim se bave, zaista ne znam. Treba, dakle, reči Bukovskog shvatiti kao metaforu za to da bez dobre motivacije nema dobre književnosti. Ako delo ima razlog zašto je napisano, onda će ono bez svake sumnje naći svog čitaoca i lakše ispuniti očekivanja koja nameće Jakobsonov komunikacioni model.
Demokratizacija izdavaštva je, po svojoj prirodi, dobra stvar. Svako, za relativno male pare (cca 800 evra) može sebi da odštampa knjigu veoma pristojnog dizajna, da plati lektora i korektora, dizajnera i prelamača i da se nada da će uspeti svoj proizvod da proda. Pri tome nije im potreban urednik, nikakvo stručno mišljenje, nikakva prethodna provera i iskušavanje u areni književnosti. Ako, pri svemu ovome, imaju i dobre veze u medijima, ili dovoljno novca za reklamu, može da se desi da se bilo kakav uradak koji bi voleo da ga nazivaju književnošću proda sasvim pristojno i da se, u skladu s tim, investicija čak i isplati. Da se razumemo, desi se da je ovakva knjiga zaista vredna pažnje, da se iza samizdatskog poduhvata krije remek-delo, to jest da je ovakav vid samopromocije u skladu s pravom motivacijom i komunikacijskim modelom. Desi se zaista, ali retko.
Udruženje građana Čekić pojavilo se sa šest knjiga proze koje su veoma pristojno dizajnirane i čak kao artefakti privlačne. Metodom slučajnog izbora pročitao sam romančić „Nataša“ Marije Krkač i, nažalost, uverio se da je, osim lepog pakovanja, sve ostalo prilično slabo. Pokušaj „dobrog duha knjige“ Zorana Živkovića da me ubedi kako je ovo štivo vredno pažnje nije uspeo, ne samo zato što pomenutom spisatelju ne verujem previše, a ne verujem mu, već i zato što je roman koji pokušava da ide tragom Bulgakova (!?) neuverljiv, loše strukturiran i prepun opštih mesta.
Pisana iz perspektive psa, kuje tačnije, ova proza bi trebalo da bude namenjena kučkarima, dakle ljudima koji svoje slobodno vreme provode u šetnji s kućnim ljubimcima i čine jednu vrstu supkulturne grupe. Drugim rečima, „Nataša“ je pokušaj da se kučkarima objasni kako izgledaju iz perspektive onih koje šetaju. Ideja nije ni loša ni nazanimljiva, ali u čitavoj priči, osim osnovne pismenosti, nema ničeg uzbudljivog, ničeg intrigantnog, ničeg što bi vas navelo da se zaista zapitate kako ljudi mogu izgledati psima. Naravno da je to nemoguće znati, ali upravo zbog toga, zbog vere da životinje zaista komuniciraju i da bi imale štošta da ispričaju o nama kada bismo govorili nemuštim jezikom, pred autorkom su se otvorila neslućena prostranstva mašte koje je ona žrtvovala opštim mestima koja se mogu naći u manje-više svim knjigama o samopomoći ili ženskim časopisima.
Drugi problem ove knjige jeste njena struktura koja takođe podražava knjige što nam obećavaju da će nam promeniti život. Poglavlja koja su tematizovana prema pitanjima od životnog značaja za svaku odraslu, samosvesnu jedinku koja čita nedeljnik za Njega ili Nju, koji god to bio, podrazumevaju pasju perspektivu na ljubav, brak, putovanja, lekare, lepotu, seks i slično. Jedini iskorak iz ove sigurne šeme i jedini deo vredan pažnje jeste poslednja šestina knjige koja je posvećena nekoj vrsti eshatološke pseće teorije koja je opet neubedljivo izvedena, tako da ostaje nejasno ko se u koga i zašto reinkarnira.
Lepo je imati književne ambicije, štaviše pohvalno, ali da bi se delovalo unutar jedne prilično bolesne scene mora za to da postoji više nego valjan razlog. Pisanje sastava na zadatu temu, po mom mišljenju, nije dovoljno za prodor u svet umetnosti. Knjževnost mora da bude neuporedivo više od toga. Sve ovo ne znači da su ostale knjige iz edicije „Ispod čekića“ jednako za odbacivanje, ali s obzirom na to da je i njih na svet ispratio Zoran Živković, nešto mi govori da se čitaoci neće naći pred vanserijskom prozom. Naposletku, svako je kovač svoje sreće, koja se, moguće je, nalazi između Čekića i nakovnja.
Vladimir Arsenić