01.01.00
Politika
16.11.2002.
Sociologija
Nacionalna katastrofa i političko otrežnjenje
Autor: Mihailo V. Popović; izdavač: "Plato", Beograd, 2002.
Knjiga prof. sociologije Mihaila V. Popovića "Nacionalna katastrofa i političko otrežnjenje" sastoji se iz radova koje je autor poslednjih nekoliko godina objavio u sociološkim časopisima i u dnevnim listovima, uz uvod i tri novodopisana odeljka. U ovom kao i u svojim prethodnim delima autor nastoji da kreativno poveže dva svoja bitna nastojanja: da sociološku teoriju primenjuje u analizi i objašnjavanju društvenih pojava i događaja i da pri tom iskaže svoj politički angažman. Istovremeno, on jasno razlikuje naučnu i političku kritiku, polazeći od stava da je cilj naučne kritike utvrđivanje naučne istine, a političke opravdanje svog političkog stanovišta, koje ne mora da bude tačno, nego samo "pravilno".
Popović stavlja raspravu o konkretnim društvenim i političkim pitanjima i pojavama u kontekst svog teorijskog shvatanja društvenog determinizma. Polazeći od gledišta da u složenom spletu društvenog determinizma treba razlikovati opštu uzročnost koja se iskazuje društvenim zakonima i pojedinačnu uzročnost koja u sklopu različitih alternativa (opcija) budućeg razvoja omogućuje relativno slobodno ljudsko delovanje, autor postavlja teorijsko-metodološki okvir za svoju teoriju istorijskih grešaka.
Najbolje i najgore rešenje
U drugom poglavlju autor konkretnije razmatra istorijske i političke uzroke raspada jugoslovenske države i samoupravnog socijalizma, polazeći od teze da su i prva i druga Jugoslavija neuspele društvene tvorevine, jer su nastale dobrim delom kao proizvod pogrešnih političkih shvatanja, procena i odluka onih koji su ih stvarali. Po njemu, za Srbe i druge jugoslovenske narode 1918. godine postojala je najbolja alternativa stvaranja države "dualnog tipa" sa dvojnom vladom, tj. labava konfederacija Kraljevine Srbije sa proširenom teritorijom sa većinskim srpskim stanovništvom, s jedne strane, i države SHS na teritoriji bivše Austrougarske, s druge strane. Ta opcija je bila prihvaćena kao zajednički zaključak svih južnoslovenskih političkih predstavnika na Ženevskoj konferenciji u novembru 1918. godine.
Lošija alternativa bila je ujedinjenje srpske države sa državom SHS ali u federalnom obliku, a ne kao unitarna država. Unitarna kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca bila je od samog početka, kao najgore rešenje, osuđena na propast, jer je bila rezultat pogrešnog shvatanja o jedinstvenoj jugoslovenskoj naciji, o "jednom narodu sa tri imena". Stvaranje socijalističke Jugoslavije 1945. bilo je ponavljanje istorijske greške na drugi način u drugojačijim istorijskim okolnostima. Socijalistička jednopartijska diktatura kao jedan oblik totalitarne države onemogućila je formiranje države na pravnim temeljima, a istovremeno je omogućila uspon nacionalnih elita vlasti, koje su iznutra razbijale zajedničku državu. Neuspeh socijalizma ne bi morao, sam po sebi, da izazove raspad države, kao išto se to nije desilo u Mađarskoj ili Poljskoj, nego bi doveo samo do korenite promene društvenog sistema. Nacionalizam vodećih političara bio je presudan, a istovremeno dovoljan uzrok da se sruši zajednička država.
Veći deo knjige autor je posvetio upravo destruktivnoj ulozi Slobodana Miloševića koja je bila anahrona, antiistorijska, jer je težio da sačuva i čak da oživi, po svaku cenu, dve neuspele društvene tvorevine, proizvode istorijskih grešaka, "veliku Jugoslaviju" i samoupravni socijalizam, što je doprinelo izbijanju međuetničkih sukoba i građanskog rata na ovim prostorima.
Nove srpske greške
Sporna bi mogla da bude autorova simetrična ocena da su "grešili" i neki drugi političari, posebno hrvatski i slovenački, kad su zagovarali nacionalni separatizam. Sa njihove tačke gledišta razbijanje socijalističke Jugoslavije moglo bi da bude ispravljanje prethodnih "istorijskih grešaka". Drugo je pitanje što hrvatski i slovenački političari i nisu bili u prilici "da greše" pri optiranju za prvu i drugu Jugoslaviju. Oni u datom istorijskom kontekstu, za razliku od Srba, nisu imali bolju alternativu. Suštinski su grešili više od svih drugih vodeći srpski političari, tako da je srpski narod najviše tragično stradao.
U trećem poglavlju autor najavljuje "period političkog otrežnjenja" i kritički razmatra jednogodišnju vladavinu DOS-a. On u novom političkom projektu uočava "sukob revolucije i legaliteta", protivrečja "između prividne i(li) prisilne demokratije", izazove "juče destruktivne vlasti, danas neodgovorne opozicije" i pogubnost načina političkog komuniciranja, gde je glavno "ko će koga više da ocrni". To su ne samo naslovi najnovijih autorovih članaka i novinskih intervjua, prenetih u zaključnim delovima knjige, nego i neka novo-stara deterministička žarišta mogućih novih "srpskih grešaka".
Milovan M. Mitrović