25.11.08
Kako prevazići novinsku kolumnu
Mimesis i drugi skandali, Andrej Nikolaidis
Kako prevazići novinsku kolumnu, politički angažman, komentar na stvarnost, ili u književnom delu mimesis stvarnosti? Ako je pisac osim književnog angažmana i novinar, kolumnista, javni, kao što je to crnogorski autor Andrej Nikolaidis, a ne tihi pratilac stvarnosti, onda se umeće transpozicije potencijalno teže postiže. Nikolaidis za naslov romana „Mimesis i drugi skandali“ uzima filozofski pojam kojim Platon opisuje odnos sveta ideja sa materijalnim svetom, a Aristotel kao pojam koji označava podražavanje materijalnog sveta umetničkim sredstvima. Stavljanje jednog teorijskog pojma u naslov romana može se tumačiti dvojako – platonovski, kao želja da se odmere snage fikcije i faktografije u apsolutnim vrednostima spisateljskog umeća ili aristotelovski kao provokacija čitaocu da sam otkriva učešće ovih srazmera u delu. S obzirom da Nikolaidesov roman stiže sa izvesnim zakašnjenjem u našu zemlju, jer je prvobitno objavljen u Hrvatskoj još pre 5 godina, već je poznato i sasvim je izvesno da su čitaoci Mimesisa prihvatili ovu provokaciju i veoma se promptno, odredjeno, čak gnevno stavili na suprotne strane. Jedni, paušalno ocenivši roman kao pamfletski, isuviše esejistički, pa i dokumentaristički, a pisca kao razjarenog, nedopustivo subjektivnog, pa i pljuvački nastrojenog autora koji svoje novinske kolumne inkorporira u romaneskno tkivo, pišući ostrašćeno i neobjektivno, kritikujući sve što mu dodje pod pero, besno ujedajući bez imalo skrupula ruku koja ga hrani, tj. baš Crnu Goru, a vrlo neposredno i Srbiju, čime se smešta u angažovanog autora koji ne uspeva da povuče granicu izmedju stvarnosti i literature, odnosno ne uspeva da svojim delom nadidje banalnost dnevno političkih tema. Pomalo, takodje neodmereno, druga struja čitalaca i kritičara smatra da Nikolaidis uspeva da zasluži poredjenje sa Bernhardom, večitim kritizerom nemačke i austrijske stvarnosti. Da je njegov obračun sa crnogorskom stvarnošću u kome vladaju mitomanija, patrijarhalnost, pohlepa, uskogrudost, anticivilizacijski principi itd. zapravo bespoštedna kritika naravi, karaktera, običaja jednog vremena koja uspeva da se uzdigne do nivoa književnog dela uspešno transponujući stvarnost u literaturu.
Šta je od svega istinito, za književnost je teško da da odgovor jer su pojmovi istine i laži njoj nepoznati i mogu funkcionisati samo na estetskom nivou uspešnog i neuspešnog. Stoga i svaki angažman po prirodi stvari jeste prisutan u delu onoliko koliko je delo neminovno povezano sa stvarnošću, a ono će to biti ne ako predstavlja kopiju, nekritičku mimezu stvarnosti, već samo ako dosegne vrhunske estetske kategorije. Da li je razobručena stvarnost morala da tako agresivno nahrupi u književnost regiona? Verovatno je to bilo neminovno. I verovatno je neminovno da se romani koji baštine krti, ili novi surovi realizam još uvek doživljavaju dvojako - kao ironični, gorki, depresivni, kritizerski romani koji su samo ventil mizantropski raspoloženih ili očajnih ili preterano agresivnih ili čak politikantski raspoloženih pisaca, ali, s druge strane i kao produkt duhovito-ironičnih, emotivno osetljivih autora sa talentom za precizno zapažanje i beleženje stvarnosti. Tako i roman Nikolaidisa ostvaruje istovremeno ovu dvostruku fuknkciju gde se odista neposredno uklapa u aktuelni trenutak regionalne književnosti koja nastupa sa pozicija otkrivanja i ispravljanja svih lavirinata stvarnosti ali se potencijalno kandiduje i da ostane kao estetski dostojan svedok jednog vremena i nekih ljudskih sudbina.
Jasmina Vrbavac
Vavilon, 25.novembar 2008.