01.01.00
Politika
16.10.1999.
Lep dan za umiranje
Novi roman Mome Kapora jeste priča o nedavnom ratu i još ponečemu
Momo Kapor (1937), slikar i pisac, autor je dvadesetak knjiga, među kojma su najpoznatije "Beleške jedne Ane", "Skitam i pričam", "Foliranti", "Zelena čoja Montenegra" (sa Zukom Džumhurom), "Poslednji let za Sarajevo". Za knjigu "Uspomene jednog crtača", koja predstavlja kombinaciju memoarske proze, dokumentarnog romana i likovne esejistike, dobio je nedavno nagradu "Svetozar Ćorović".
Izdavačka kuća "Oktoih" iz Podgorice, čiji je urednik Radomir Uljarević, upravo je objavila Kaporov novi roman "Lep dan za umiranje", koji govori o nedavnim događajima kod nas.
Radnja romana započinje na vračarskom platou, kraj hrama Sv. Save, u noći nad kojom je zvezdano nebo ispresecano avionima i projektilima NATO. Pisac odvodi svog čitaoca na razne strane sveta: od Njujorka i Pariza do dalekog severa, ali neprestano je u dodiru sa životnom stvarnošću.
Pripovedač se priseća dana svog ranog detinjstva, svoje rodbine - vojvođanskih kolonista, boravaka na Palama, kod "predsednika najmlađe srpske države", na hercegovačkom ratištu, ali i boravka u inostranstvu, na Adi Ciganliji, kao i dana provedenih u kafani "Manjež".
01.01.00
Politika
22.04.2000.
Savremena proza
Lepe priče za čitanje
Roman Mome Kapora "Lep dan za umiranje" spada u ona dela u kojima se sve vreme snažno naglašava autobiografska podloga same priče. Odlučivši da ispriča priču o prošlogodišnjem napadu NATO-a na našu zemlju i da tu priču poveže sa nizom pojedinosti koje obuhvataju i ličnu i porodičnu prošlost, pripovedač u ovom Kaporovom romanu u gradnju priče polazi od uverenja "da u času kada umire čoveku čitav njegov život, u jednom blesku, proleće kroz glavu". Pošto će priča biti samo "blesak" koji treba da obuhvati čitav jedan život, sasvim je logično što "neće posedovati ni uobičajenu hronologiju zbivanja" i što će se, neizbežno, pretvoriti u sliku sveta viđenu u nekoj vrsti magnovenja.
Sama priča u Kaporovom romanu ima jasno ocrtane prostorno-vremenske okvire, u onoj vremenskoj ravni koja označava sadašnjost pripovedačevog života čitalac jasno vidi Beograd, čuburski kraj i okolinu hrama Svetog Save, jednako kao što pripovedačevo spuštanje niz vreme priču uvodi i u druge prostore (Amerika, Zapadna Evropa, Švedska, Mediteran, Rusija i sl.) i druga vremena (Drugi svetski rat, niz važnih trenutaka iz naše novije istorije). Na taj način priča u romanu dobija jednu vrstu vremensko-prostorne raznolikosti tako važne za sve priče koje imaju ispovedni, monološki okvir.
Traženje oproštaja
Kao vešt pripovedač Kapor ne propušta ni mogućnost da svojoj priči da tzv. dublju, unutarnju motivaciju. Odgovarajući na pitanje "zašto onda pišem" ako se suočavam sa jednom vrstom ogoljenog naličja svih velikih humanističkih mitova i vrednosti, pripovedač će reći da to čini poučen primerom jednog monaha iz Hilandara, koji pred primanje velike shime piše brojna pisma u kojima od svojih prijatelja i poznanika traži da mu "oproste ako ih je ičim povredio". Drugim rečima, i Kaporov pripovedač piše zarad suštinskog traženja oproštaja ali i da "zabeležim njihova (misli na svoje prijatelje, rođake i uopšte ljude sa kojima se sreo u životu - R. M.) imena, likove, izgled, izgovorene reči, dobro i zlo koje smo nanosili jedni drugima, pre nego što se ponovo sretnemo na onom svetu". Tako jedna prividno autobiografska priča u sebe "upija" i živote drugih ljudi, sadržaje tih života i zato i postaje neka vrsta priče sa šire zasnovanom podlogom.
Čitaocu, naravno, neće promaći ni to da priča u Kaporovom romanu ima i sadržaje koji nisu vidljivi na prvi pogled. Naime, u ovom romanu čitaoca najpre zaokuplja vrlo lepo dočarana atmosfera iz prošlogodišnjih ratnih meseci, sa nizom epizoda koje se pretvaraju u male etnopsihološke studije (o bračnom paru koji pokušava da spase jedan kosovski božur, npr.), a kad, opet, pripovedač materiju zahvata iz sećanja čitaoca dirnu epizode, kakva je, između ostalog, i ona vezana za saveznička uskršnja bombardovanja (tu posebno važno mesto ima epizoda sa uskršnjim jajetom u Sarajevu). I ma koliko ovakve pojedinosti bile svedočanstvo o Kaporovoj veštini da od detalja sklapa sliku sa opštijim važanjem, čini se da je u romanu "Lep dan za umiranje" priča dobila i jednu dublju dimenziju.
Za čitaoca koji voli priču
Uvodeći u priču svog brata od strica Milana, posvećujući ovom neobičnom čoveku brojne stranice, prateći njegov život u nekoliko vremenskih ravni, tako da priča obuhvati sve ono što se u životu ovog čoveka dogodilo tokom nekoliko decenija, uplićući u tu priču i one epizode iz svog života koje su čvrsto povezane sa Milanom, pripovedač u romanu "Lep dan za umiranje" u priču o Milanu unosi jedan baladični ton, neskriveno žaljenje što jedan život ne uspeva da pronađe svoju suštinsku artikulaciju. Ali kad se priča o bratu Milanu sagleda u jednoj opštijoj perspektivi, vidi se da ona ima skriveno, simbolično značenje. Da ona sva počiva na nekoj vrsti paralelizma između sudbine nesumnjivo darovitog čoveka "bez poente", kako bi rekao jedna naš značajni prozni pisac, i vremena u kome on živi, u kome mnoge vrednosti i ideali takođe ostaju bez poente.
Mada kaže na jednom mestu da neće opisivati jer ne voli opise u književnosti, pripovedač u romanu "Lep dan za umiranje" i sam dosta opisuje a i sam naslov romana je uzet iz dva opisa (koji, doduše, nisu podrobni na način starije proze, ali svedoče o onoj lepoti sveta koja sve čini prihvatljivim pa i samu smrt). Isto tako, Kaporov pripovedač ume da se posluži anegdotom, da preko nje gradi atmosferu i uspostavlja alegorijsku ravan svoje priče (detalj vezan za povratak jednog bračnog para sa rada u inostranstvu kad lepo uređenu kuću pobrkaju sa kafanom a ljubazni domaćin im pokazuje značenje onih vrednosti bez kojih život nema smisla).
Nema sumnje da će biti i čitalaca kojima će se učiniti da roman "Lep dan za umiranje", sav zasnovan na evokaciji i seti, nema onu složenost koja se mnogima čini jedino važna, ali tu je po sredi nesporazum. Momo Kapor piše za čitaoca koji voli priču u kojoj se gradi podloga za "uosećavanje", za ulazak u duševno stanje.
Radivoje MIKIĆ
*************************
Glas javnosti
31.03.2000.
Momo Kapor o pamćenju, lepom pitanju, strastima i smrti
Još nisam bio mrtav i beo
Moji motori rade podjednako - i na ljubav i na mržnju. Svaki pisac mora da bude na strani svog naroda, pa makar taj narod i ne bio u pravu: držim se tog pravila, jer smatram da je moj narod i te kako u pravu
Momo Kapor je slikar, novinar, pisac bestselera biblioteke "Hit" zagrebačkog "Znanja". Jedan je od retkih pisaca koji je imao sreću da proputuje svet, vidi sve njegove lepote i zla, a nakon toga tvrdi da je ovde, u Srbiji, najlepše, najbolje... Svestan je činjenice mu mnogi ne veruju, i zbog toga malo razočaran podseća na "bludnu" majku koja svojoj kćeri govori "da su svi muškarci isti, da uvek hoće samo jedno".
Njegov roman "Lep dan za umiranje" izazvao je, nakon dodele NIN-ove nagrade, mnoge književne kritičare da se izjasne ne samo o romanu koji je napisao, već i da, kako je to običaj u Srbiji, kažu nešto više i o "ideološkom liku i ženi" autora. Momo Kapor nije ove godine dobio nagradu koju je želeo, ali je zato dobio nagradu "Todor - Toša Manojlović" u Zrenjaninu.
Vaš roman "Lep dan za umiranje" proglašen je za "knjigu opasnu po život".
- Sam život je takođe opasan po život!
U toku rata svađala sam se s američkim pilotima i s Vama zato što ste mi jednom rekli "da je rat prirodna pojava"... Da li su to stvarno bili lepi dani za umiranje?
- Suviše lepo pitanje da bih ga kvario odgovorom.
Napisali ste već novi roman?
- To je "Čuvar adrese", završna knjiga "Sarajevske trilogije" koju sam radio poslednjih deset godina. U ovom trenutku za taj projekat zainteresovalo se više izdavača. To je, inače, prva trilogija u istoriji tog nesrećnog grada u kojem sam rođen i u koji mi je već više od četvrt veka zabranjen ulazak. Najpre su me gonili komunisti, a zatim islamisti. Vraćam im ljubavlju za taj grad, jer on će se pamtiti po meni, ne po njima.
Da li se i dalje osećate kao Oliver Tvist srpske književnosti? Ponovo niste dobili NIN-ovu nagradu.
- Slagao bih vas kada bih vam rekao da nisam želeo tu nagradu. Ali bih vas još više slagao kada bih vam rekao da se čitavog života nisam pripremao da ne dobijem nagrade i da me takve stvari ne pogađaju... Sudeći po poslednjim prikazima mojih knjiga, počeće i da biju po ulicama, a važno je da još ne biju.
Nekada su Vas strasno voleli, sada Vas neki strasno mrze...
- Više sam zahvalan onima koji me mrze, nego onima koji me vole. Ovi prvi pomažu mi da ostanem u odličnoj formi, dok me ovi drugi uljuljkuju u osećanju da sam navodno uspešan. Moji motori rade podjednako i na ljubav i na mržnju.
Ideološku? Zašto u srpskoj književnosti ima toliko ideologije?
- Znate, jedanput sam pitao jednog umnog starog pisca zbog čega su gotovo svi pisci u našoj istoriji bili istovremeno i narodni tribuni, poslanici, ministri, a u naše vreme direktori i glavni urednici, da ne pominjem sva ostala unosna zanimanja. Odgovorio mi je da je to zbog toga što Srbi najbolje znaju koliko malo u Srbiji vredi sama umetnost. Pravi umetnici skapavali su od tuberkuloze i gladi, uglavnom kao korektori beogradskih štamparija, ili umirali po tavanima i podrumima.
Da li se nešto izmenilo?
- Danas su mnogi umetnici imućni. Poneki, čak, vrlo bogati. Cvrčak je pobedio vrednog mrava. Lafonten se zeznuo.
Da li je tačno da ste predloženi za člana Srpske akademije nauka i umetnosti?
- Nemam pojma... Ali, ja sam već akademik. Član sam Akademije umetnosti i nauka Republike Srpske. Po svojoj vokaciji, najviše bi mi odgovaralo da budem član vojne akademije.
Šta biste predavali na vojnoj akademiji? Kreativno pisanje?
- Ratno novinarstvo! Jedan sam, naime, od retkih ratnih reportera iz krajeva "s drugu stranu Drine" koji je još živ. Uz to, za vreme ovog poslednjeg rata pisao sam sve vreme u listu "Vojska", zvaničnom glasilu Vojske Jugoslavije. Za to vreme bio sam sigurno najprevođeniji srpski pisac, prevođeniji i od mog prijatelja Milorada Pavića, jer su taj list na 19 jezika prevodile generalštapske službe 19 zemalja koje su nas napale.
Rekli ste da se "proza trudi da bude ekstravagantna i nasilna" i da je "lepota kazivanja gotovo zaboravljena". Nalazite da je pisanje u "Vojsci" lepo kazivanje"?
- Ne znam da li ste možda čitali ratne reportaže Ernesta Hemingveja iz Prvog i Drugog svetskog rata... Ili knjige "Kaput" i "Kožu" Kurčija Malapartea, da ne pominjem Marloove reportaže iz španskog rata i Kine. Šta mislite, da li one zadovoljavaju najviši kriterijum u pisanju proze? Ne moram da idem toliko daleko da bih spominjao knjige Antoana de Sent Egziperija "Ratni pilot", a ovde imamo jednog rasnog proznog pisca, odličnog ratnog reportera koji se zove Nebojša Jevrić, koji je direktan naslednik Miodraga Bulatovića u prozi.
Da li ste Vi čitali "Uličnu revoluciju" Knuta Hamsuna? Ne plašite li se da će Vam čitaoci vraćati knjige?
- Bio sam na strani svog naroda... Ivo Andrić kome verujem napisao je da "svaki pisac mora da bude na strani svog naroda, pa makar taj narod i ne bio u pravu". Držim se tog pravila, jer smatram da je moj narod i te kako u pravu. To što me ne voli jedan deo Beograda, smatram čistim komplimentom.
U Srbiji, ako se prisetimo, one koje mnogo vole, skraćuju za glavu...
- To je ubistvo iz ljubavi! Što je svirepije, to je ljubav jača i intenzivnija!
Šta ako i Vama počnu da "iskazuju tako ljubav"?
- Ne bih im preporučio.
Zašto?
- Ima onih koji bi se osvetili i njihovoj deci. Ali, što kaže Rajko Petrov Nogo: "Osevapio bi se onaj ko bi me ubio".
Vi kao da volite smrt?
- Ne znam. Još nisam bio mrtav i beo.
Olivera Đurđević
01.01.00
Politika
25.12.1999.
Pisano rukom: Momo Kapor
Vreme srpske književnosti
Knjige ne menjaju svet, ali pobeđuju zaborav. One su trajnije od bilo kog spomenika, koji nismo podigli onima koje smo voleli
Bivši legionar pređe pogledom preko osunčanog predela koji se u dubini zatvarao plavičastim vencem Velebita, opljunu cigaretu što mu je dogorevala u uglu usana i reče sam za sebe:
"Lep dan za umiranje".
Upravo tako se zove novi roman Moma Kapora (1937), slikara i pisca, autora dvadesetak knjiga, među kojima su i kultna dela: "Beleške jedne Ane", "Lanjski snegovi", "Foliranti", "Ada", "Zelena čoja Montenegra", "Poslednji let za Sarajevo", "011" "Istok - Zapad", "Halo, Beograde", "Uspomene jednog crtača"...
Roman "Lep dan za umiranje", koji je objavio "Oktoih" iz Podgorice, govori o poslednjem ratu. To je setna, bolna priča, puna emocija. Povremeno su to dnevničke beleške, povremeno memoarska proza, povremeno lucidni eseji, a sve to zajedno čini roman - trenutka o stradanju i propadanju jednog naroda.
S Kaporom razgovaramo u njegovoj kući, na Neimaru.
Svoj roman ste pisali rukom, tokom proteklog rata, uz svetlost sveća, kao kakav srednjovekovni monah. Da li to znači da ostavljate pisaću mašinu, kompjuter nikada niste koristili, i vraćate se staroj dobroj olovci?
- Pored svih zlih stvari, koje je doneo ovaj poslednji rat, jedna me je veoma obradovala, zamukli su kompjuteri i pokazali svu svoju nezaštićenost. Beograd se vratio suštini, kuvanju na šporetima zvanim "fijaker", noćnim druženjima, pod zvezdama i, pre svega - olovci, koja, kao što je poznato, piše srcem. Linija olovke je, inače, suština i slikarstva, a ne samo pisanja. Jedna Engrova linija, na komadiću hartije, vrednija je, često, od stotina kvadratnih metara nečije pompezne freske.
. Preživeli ste tri rata: ovaj veliki svetski, onaj u Bosni, i ovaj najnoviji, koji ne liči ni na jedan prethodni. Da nije bilo "Milosrdnog anđela" ne bi bilo ni romana?
- Ratovi su dobri jedino za pisce. Gotovo da nema ni jednog značajnijeg pisca koji nije učestovao bar u jednom ratu, a naši klasici su svi bez izuzetka bili učesnici u više od tri rata. Što se mene lično tiče svi ratovi, u kojima sam učestvovao, ili kao žrtva, ili kao ratni reporter, uglavnom su izgubljeni. Izgleda da sam baksuz. Ipak, ostalo je nekoliko knjiga, mnogo priča i novinskih napisa. Nisam imao, dakle, sreću da pripadam onoj vrsti pisaca koji poput Marsela Prusta istražuju izgubljeno vreme umačući "malu Madlenu" u čaj.
Veliki američki san
. Pripadate generaciji koja je bila više naklonjena njuorleanskom bluzu, nego "kaljinkama" i "rjabinuškama", koja je više volela Marka Tvena, nego Maksima Gorkog. Da li je ovo novo "savezničko" bombardovanje naših gradova značilo rušenje američkog sna?
- Čitav ovaj roman, od prve do poslednje stranice, veliki je oproštaj od sentimentalnog vaspitanja, koje pominjete. Kao da nam se na glavu sručio i Raušenberg i Džekson Polok, a Majls Devis lično urlao zavijajućim sirenama koje su nagoveštavale smrt i razaranje. Više od sto godina, tačnije od kraja prošlog veka, kada su moji dedovi i njihova braća osvajali Ameriku, radeći kao mornari u San Francisku, rudari u Bjut Montani i Ger Indijani, po čikaškim klanicama i šumama Aljaske, vaspitavani smo na velikom američkom snu. Od džinsa, žvakaćih guma, Glena Milera, Djuka Elingtona, pa sve do Selindžera, i svih američkih filmova, u kojima uvek na kraju pobeđuju dobri momci, Amerika je ulagala ogromnu energiju, moć i novac da osvoji naša srca i naše duše. Sa mnom je više i duže vladao Luj Armstrong nego svi američki predsednici zajedno. I sada je sve to do temelja uništeno jednim, neću da kažem zlikovačkim potezom, nego akcijom, čini mi se - marsovaca, tačnije, neobrazovanih činovnika, tako da će biti potrebno najmanje još novih sto godina da se ta stvar zaboravi i možda popravi. Naravno, glupo je uopštavati i generalno optuživati čitav jedan sjajan pionirski narod, za sve učinjeno, ali takođe ne mogu nikako da zaboravim one devojčice na mostu u Murini, koje su ubijene a da nisu stigle da pročitaju čak ni jednu priču od Vilijama Sarojana ili da makar vide more.
. "Lep dan za umiranje" je knjiga u kojoj nema mnogo izmišljanja, jer je stvarnost jača od svake fikcije?
- Vidite, živimo u jednoj čudnoj, začaranoj zemlji, jedinoj u kojoj se pored Francuske, gde je i rođen, primio nadrealizam. To je zato što smo nadrealni. Čitajući savremene američke pisce došao sam do zaključka da oni uglavnom pišu psihoanalitičke romane, tragajući za svojim identitetom i malim protestantskim frustracijama. To je literatura sa kauča, a kao što je poznato psihoanaliza je bolest koja se širi lečenjem. Velike književnosti našeg doba, kao što su latinoamerička ili (u svoje vreme) književnost naroda iza "gvozdene zavese", rodile su se tamo gde je život ogoljen, žestok i buran, pun suza, znoja i krvi - život sa velikim temama siromaštva, represije i totalitarizma. Verujem da je u ovom razdoblju, ako nam sklone nevidljive zidove, veliko vreme za srpsku književnost. Ovde, naime, nije potrebno ništa da se izmišlja; već ujutru, kada otvorite novine i radio, lupi vas po glavi toliko neverovatnih priča i tema, koje bi mogle da ispune tomove romana. Gotovo da poželite bar jedan dan bez istorijskih događaja. U ovom romanu nisam morao da izmislim ni jednu jedinu stvar; najteže je bilo da se zaustavim i ne napišem knjigu od šest stotina stranica.
. Ovo je istovremeno i testamentarna knjiga, kojom vraćate dugove: pišete o svemu onome (i svima onima) o čemu je trebalo pisati, a do sada niste stigli?
- Ponekad (istina retko) čovek pomisli od čega je sve napravljen i ko su svi oni ljudi, od detinjstva pa do zrelog doba, koji su ga hranili, podučavali, pomagali, kod kojih je prespavao poneku noć, pozajmljivao ljubav i novac, kabanicu ili ćebe, i koji je sve pozaboravljao, ostavivši ih, možda u bedi, osamljenosti, po zabitim palankama, po grobljima bez oznake na grobovima, u staračkim domovima, u tami vremena... Neko na to nikada i ne pomišlja, gonjen energijom koja osvaja svet. Na koliko samo sahrana nisam otišao, a trebalo je, koliko samo razglednica nisam poslao nekome kome bi to nešto značilo... A gde su stare ljubavi i prijatelji koji nisu imali uspeha a bili su vredniji od nas? E, pa, roman ima tu čudotvornu moć da pobeđuje vreme i što je najvažnije - zaborav, koji je gori od smrti. Poželeo sam da se oprostim od svih njih, da ih zamolim da mi oproste što sam se ogrešio o mnoge, baš kao što je to činio stari monah Arsenije iz Hilandara, koji je pre no što je stekao Veliku shimnu, poslednju stepenicu pre no što se postane svetac, pisao svima koje je poznavao moleći ih za oproštaj. Knjige ne menjaju svet, ali pobeđuju zaborav. One su trajnije od bilo kog spomenika, koji nismo podigli onima koje smo voleli.
Slikarev miraz
. Glavni junak, Milan Kapor, enciklopedijski obrazovan, sa znanjem pet-šest jezika, nadmoćan u svakom društvu, ne uklapa se u tipičnu predstavu o Srbima?
- Moj rođak Milan bio je zaista fascinantna ličnost - prototip onoga što se u literaturi naziva antiherojem. On ima ćerku Olgu koja je vrsna flautistkinja. Budući da nisam, kao ni drugi pisci, imućan čovek i da ne mogu da joj, kao u stara vremena, poklonim nešto za miraz, poklonio sam joj portret njenog čudnog oca, tako da će uvek da je pitaju: "A šta je Vama Milan Kapor", a to je mnogo više od miraza koji se potroši.
. Naš provincijski mentalitet ima potrebu da omalovažava, ponižava i uništava izuzetne ljude?
- I pored svega toga, Milan Kapor je i dan-danas neka vrsta legende beogradskih kafana i bifea. Tek kada je otišao, ispostavilo se, da su mnogi shvatili ko je u stvari bio i šta je grad izgubio njegovim odlaskom. To je, inače, sudbina jedne posebne dragocene vrste Beograđana, koju nazivamo "usmenim književnicima" i koju nisam sreo nigde drugde na svetu. Oni su bili duh i so ovoga neodoljivog grada, a mi samo zapisujemo zvezdane časove koji su se rojili nad uflekanim i pocepanim stoljnjacima astala za kojima su sedeli, često nemajući ni za piće.
. Dvadeseti vek, koji je na izmaku, urušava se sam u sebe, kao posle kakvog zemljotresa. Hoćemo li uspeti da se uhvatimo za spasonosnu ivicu bedema i zakoračimo u novo doba?
- Često plovim ispod kalemegdanskih bedema. Gledajući sa vode, jasno se vide različiti slojevi kamena iščezlih civilizacija. To je velika lekcija za onog ko ume da čita govor forme. Od rimskih temelja, turskih bedema i ugarskih puškarnica i stražarnica, pa sve do lisnatih krošnji, čita se istorija ovog grada. A na vrhu te tvrđave, po travnjacima i alejama, gricka semenke i smeje se sa svim zubima u glavi mladi Beograd, iznad kostiju davno upokojenih osvajača. Te slatke lujke, na dugim nogama i grudima što se brane iz slobode, nadživeće i ovo zlo vreme i cerekaće se pravo u lice tom čuvenom dvadeset prvom veku. Ono što je sigurno da će biti bolje prvog dana dvehiljadite, biće, svakako, sarma iz 31. decembra 1999, jer je sarma uvek bolja drugog dana.
Zoran RADISAVLJEVIĆ