Jednosmjerno

15.02.14

RAZGOVOR - Lamija Begagić, sarajevska spisateljica, gošća Krokodilove rezidencije za pisce u februaru

Autor: Bojan Marjanović

Lamija Begagić, književnica iz Sarajeva i autorka dve zapažene knjige kratkih priča „Godišnjica mature" i „Jednosmjerno", gošća je rezidencijalnog programa festivala Krokodil u februaru. O kratkoj priči kao žanru, književnom i društvenom životu u Sarajevu, odjecima rata i mira u postdejtonskoj Bosni, kao i o mnogim drugim stvarima govori u razgovoru za Danas.

U književnom svetu bivše Jugoslavije prepoznati ste i priznati kao autorka kratkih priča. Kakva je pozicija kratke priče kao žanra, šta vama ona kao žanr znači i kako ona pronalazi svoj put do publike u književnom prostoru?
- Ja, nažalost, dolazim iz zemlje u kojoj ne postoji književni prostor, ni književni život i to me uvijek iznova rastuži. Ne volim mnogo da uspoređujem, niti da idealiziram, ali kad iz Sarajeva dođem u Beograd, uvijek se osjećam kao u nekom Eldoradu. Mi smo od književnosti digli ruke, radimo na skučenom prostoru, pomireni smo s tim da u glavnom gradu rade tri, četiri knjižare, da godišnju potporu Fondacije za izdavaštvo dobije pet autora, da izdavači opstaju jedino ako su uz to i knjižari, da entiteti ne razmjenjuju niti knjige, niti mišljenja. Znam da sam odmah počela kukati i voljela bih da nije tako, da zaista možemo govoriti o žanru, poetici, publici, ali kako?

Mogu reći da meni kao književnici kratka priča predstavlja onu oazu u kojoj mogu ispričati sve što želim, ostaviti neispričanim sve što želim i u cijelom procesu beskrajno uživati.
Kada su recipijenti u pitanju, možda nikad neće dobiti slavu jednog romana, ali kratka priča je ipak dobro prošla u poređenju sa dramom ili poezijom.

U vašim pričama je vrlo jak odjek „američkog" stila pripovedanja u kratkoj prozi, tog specifičnog pripovedačkog minimalizma. Da li i vi poreklo forme kojom se bavite smeštate u ovaj kontekst? Koliko je teško smestiti priče o tranzicionoj Bosni u taj okvir?
- Ja sam studirala južnoslavenske književnosti i tokom cijelog studija izuzetno mnogo čitala pripovijetke domaćih autora. Mnogo cijenim ono što su u priči uradili Kočić, Ćorović ili Marinković. S druge strane, ono što volim čitati, nije uvijek ono što volim pisati. Moje se priče na mnogo ravni razlikuju od te naše uvjetno rečeno epske škole pripovijedanja i jesu bliže anglosaksonskoj tradiciji. To niti je dobro niti je loše, ja prosto volim raditi u toj formi i nakon dvije knjige i mnogo godina rada, još uvijek mi je to izazov i još je tu mnogo prostora za eksperimentisanje.
Mislim da ne postoji okvir u koji se ne može smjestiti priča, ma o čemu ona bila. Postdejtonska Bosna jeste teška tema i nije baš za čavrljanje uz kafu u Titovoj ili Knez Mihailovoj, ali književnost još uvijek nije dnevnopolitički zapis, ma koliko angažovana bila.

Rat se kao tema kod vas retko direktno pojavljuje, tek ponekad kao daleka kulisa. Čini se da je, uprkos nekim odličnim knjigama koje se njim bave, rat postao neka vrsta „zgodnog mesta" za književno slikanje. Da li svesno pravite odmak od te teme ili ne?
- Teško je sakriti rat. Nema tako velike i tako nepropusne kulise. Kad god pišem o generacijskim ili krajnje ličnim problemima ljudi koji dijele moj životni prostor, rat je uvijek kao neka mačka što spava na peći – uvijek je tu, mota se oko nogu, mada prođu sati da je ne primjetiš dok tiho dremucka.
Nisam sklona vjerovanju da je rat kriv za sav haos u kojem je BiH trenutno, ta naredne godine obilježit ćemo dvadeset godina od Dejtonskog mirovnog sporazuma. On, pak, jeste kriv za svu stagnaciju, za svu tu glad, bijes i obespravljenost koja je ovih dana napokon potjerala ljude na ulice.

Vaše priče su krajnje individualističke, bave se privatnim životima ljudi, partnerskim ili porodičnim odnosima. Ipak, ne zaboravljate stvarnost u kojoj oni žive, a kakva je ta stvarnost najbolje se vidi po socijalnom buntu kome svedočimo u Bosni i Hercegovini. Koliko je teško, prilikom pisanja, naći idealan odnos između ličnog i političkog, privatnog i javnog?
- Zanimaju me, čak i fasciniraju, odnosi. Volim posmatrati, nekad i isuviše analizirati. Partneri, partnerice, roditelji, djeca, ljubavnice i ljubavnici, prijateljice, sestre, braća – cijela mreža riječi, šutanja, tajni, psovki, istina i laži. Stvarnost nije izolovana, ne mogu ja sada reći da to što živim u Sarajevu, pitam se da li će se novine prodati u školama jer je u dva kantona trenutno štrajk ili će nam tiraž vratiti u redakciju, pa će mi onda kasniti plata ili će biti manja, pa ću morati mnogo više pisati za druge novine da bih namaknula manjak kako bih platila produženi boravak za sina, jer ako je on kući, ja ne mogu raditi, i da sve to ne utiče na moj odnos sa partnerom, djecom ili prijateljicama. Hoćemo li moja prijateljica i ja otići na pozorišnu predstavu i u miru je gledati, dok nekoliko metara od nas bijesni radnici pale baklje, zvižde ili plaču? Odnosi jesu kompleksni, a stvarnost je ta koja ih upliće i raspliće.

Poraće tinja dvije decenije

- Mislim da je Dejtonski sporazum zaista pravljen samo da se zaustavi krvoproliće, pa da se poslije revidira i država učini funkcionalnom i, kako danas popularno kažu, samoodrživom. Zaista, kako da pričamo o književnim i kulturnim prostorima u zemlji sa 13 ministarstava kulture i 13 obrazovnih politika?
Možda sam uklizala u nešto što nije bilo pitanje, ali rat jeste trajao četiri grozne i mučne godine i naravno da je književnost filter za traume, ali poraće tinja već dvije decenije i niti da se ugasi niti da bukne.

12.09.13

Pišući tekstove, priče, poeziju za djecu od pet godina, za one naraštaje koji se u knjigu tek trebaju zaljubiti i uskočiti na taj voz, učestvujem u važnom procesu odgajanja novih čitatelja, novih generacija zaljubljenika u knjige. Uporedo sa radom na časopisima i dječijoj literaturi, radim i na teoriji obrazovanja, aktivno (urednički i autorski) radeći za magazin Školegijum – magazin o nastavnoj praksi. Zadovoljstvo mi je bilo biti dijelom kreativnog tima koji radi čitanke za osnovnu školu. Bez vraćanja na same početke, u vrtićke klupe, ne možemo suštinski mijenjati današnje užasno stanje u kojem su se školstvo i literatura našli. Zato mislim da je sve to što radim jedan lijepo zatvoren krug. Ide sporo, ali ipak ide. A u međuvremenu se i dobro zabavljam, i platim poneki račun za struju
Književnica Lamija Begagić dobila je nagradu Ilija Ladin koju dodjeljuju Udruženje Zvono i Književna kolonija Ilija Ladin. Tim povodom za Dane Begagić govori o nagradi, besmislenosti binarne opozicije književnik – književnica u BiH, svojim pričama, putovanjima, pisanju za djecu...
DANI: Nedavno Vam je dodijeljena nagrada Ilija Ladin, koju dodjeljuju Udruženje Zvono i Književna kolonija Ilija Ladin. Šta Vam znači ta nagrada budući da nije čest slučaj, na ovim prostorima, da se nagrade koje nose imena književnika dodjeljuju književnicama?
BEGAGIĆ: Uvijek je pomalo nezahvalno hvaliti neku nagradu i isticati njenu posebnost pred nekim drugim. Iskreno, sve su mi nagrade važne, ali ova jeste drugačija po tome što je moja prva pjesnička. Poeziju pišem stidljivo i incidentno, gotovo nikako je nisam objavljivala, stoga mi je ovo priznanje dalo vjetar u leđa. Sve moje dosadašnje nagrade bile su za kratke priče ili za zbirke priča, to je, nekako, i jedina forma u kojoj sam se okušala – ako izuzmemo te povremene izlete u poeziju – i u kojoj se osjećam sigurno i samouvjereno. Ne mogu, dakako, zanemariti ni ime koje nagrada nosi, Ilija Ladin jedan je od meni omiljenih bh. pjesnika.
DANI: Budući da smo se dotakli teme žena u književnosti, kako gledate na položaj književnica u još uvijek duboko patrijarhaliziranoj regionalnoj literaturi?
BEGAGIĆ: U Bosni i Hercegovini danas, položaj književnosti je toliko loš da je gotovo smiješno baviti se i tim binarnim opozicijama književnik – književnica, u zemlji sa desetak knjižara u Federaciji, katastrofalnom bibliotečkom mrežom, lošom politikom otkupa knjiga, propadajućim izdavačima, piscima i spisateljicama koji rade bez autorskih honorara, smiješnim tiražima i prelošim udžbenicima iz jezika i književnosti.
DANI: Koliko u takvim okolnostima ima snage i prostora za autentično žensko pismo – ako ga uopšte kao takvo možemo i definisati?

BEGAGIĆ: Mislim da je čitateljima sad već jasno, nakon ovog trećeg pitanja, da moj rod zaista nije ono što prevashodno određuje moje pisanje, i da je mnogo toga što tišti literaturu i o čemu progovoriti treba i kroz literaturu, te da navodno ugroženo žensko pismo u falocentričnom svijetu sigurno nije visoko na listi tih prioriteta.
Svaki put kada predstavljam knjigu ili prisustvujem promocijama knjiga svojih kolega i prijatelja, pitam se zašto to radimo i kome, osim sebi samima, onako, za vlastitu i kolektivnu terapiju. No, želim vjerovati da je svrha i ljepota literature da pišemo o juče i o danas, uz vjeru da će to neko čitati i cijeniti sutra. Jer sutra će, možda, biti bolje, u to još možemo vjerovati, sada kad znamo da je iza nas grozno juče i trusno danas.
DANI: Priče objavljene u Vaše dvije knjige, Godišnjica mature i Jednosmjerno, karakterišete kao isječke iz života. Šta isječci omogućavaju na planu priče i uopšte pisanja?
BEGAGIĆ: Dobar dio svojih stvaralačkih godina posvetila sam radu na kratkoj formi. U njoj i ne možete očekivati ništa drugo do li isječak iz cjeline. No, više isječaka gradi mozaik, veliku sliku. Trudim se tako koncipirati svoje zbirke. U prvoj je dvadeset i nešto glasova ispričalo jednu generacijsku priču jedne nesretne generacije koja se našla na razmeđu svjetova: djetinjstvo i mladost provela je u Jugoslaviji, u ratu je vlastitim mesom punila topove ili, u manje lošem scenariju, emigrirala u daleke amerike i kanade, a u svojim zrelim tridesetim, ti su se glasovi, umjesto na vrhuncu porodično-profesionalnog života našli na ruševinama – u apokaliptičnoj postdejtonskoj Bosni ili u egzilu gdje će uvijek biti stranci.
I koncept druge knjige je sličan, samo je ovaj put potka kretanje, jednosmjerno, kako i naslov otvoreno sugerira. Radnja svih priča u zbirci je u automobilima, vozovima, aerodromskim čekaonicama. A putovanje je i komunikacija, koja umije biti jednako jednosmjerna i jednako bolna.
U trećoj zbirci, koju završavam, kratke prozne crtice grade jedan roman-pokušaj, a kroz priču o sedmodnevnoj karanteni u kojoj se našla jedna četveročlana porodica zbog teške viroze, prepliću se priče o ljubavi, seksu, roditeljstvu, prihvaćanju, kompromisima i tom čuvenom – nerazumijevanju.
DANI: Takođe, kao jedna od glavnih poetičkih odlika Vašeg pisanja, a već ste se toga dotakli u prethodnom pitanju, doima mi se potreba za putovanjem, uopšte kretanjem, napuštanjem ustaljenih konteksta i propitivanje drugih smjerova u životu. Šta Vam znače putovanja, u tom smislu, i kako djeluju na pisanje?
BEGAGIĆ: Uz djecu i knjige, putovanja su ono što me čini, što me gradi i hrani. Jako volim putovati poslom, putovati sa knjigama i zbog knjiga. Stoga me jako raduje što su rezidencijalni programi za pisce danas sve popularniji. Drago mi je da se i Sarajevo upisalo na tu mapu i da i nama mogu doći književnice i pisci iz raznih krajeva svijeta. Piscu je jako važna ta vulfovska vlastita soba, ali ponekad je još važnije izaći iz te sobe i otkriti nove svjetove. U tom smislu dakle, svako putovanje, bio to kratki izlet sa djecom ili daleka destinacija, na pisanje djeluju stimulirajuće, a na autoricu više no okrepljujuće.
DANI: Vaša priča Put u out bavi se životnim dramama dvije pripadnice LGBT populacije, njihovog suočavanja sa sredinom u kojoj žive, roditeljima i drugima. Koliko pisanje može uticati na promjene ustaljenih stavova o diskriminisanim i marginalizovanim grupama?
BEGAGIĆ: Priča Put u out meni je jedna od omiljenih. To je zaista lijepa ljubavna priča, a to malo ko primijeti, jer je u prvom planu činjenica da su protagonistice lezbijke. No, s druge strane, bilo bi loše da to nije primijećeno ili da je ostalo prešućeno, što je čest recept u ovdašnjim društvima: probleme pomesti pod tepih, a drugačije od nas zatvoriti u ormare.
Bilo mi je važno napisati ljubavnu priču o dvije djevojke koje se vole i kojima nije lako. Različite su, jedna je plaha i nježna, druga je samouvjerena i na momente drčna. Obje pak jedna u drugoj vide ono najbolje i divno se nadopunjuju. U tom jednom kratkom putovanju na proslavu rođendana majke jedne od djevojaka, prolaze kroz cijelu jednu dramu: preko strahova od posljedica koje će njihovo veliko priznanje izazvati, do nesigurnosti u vlastite odluke. Na kraju priče, sve što ostane nakon te bure emocija zatočenih u autu, u gužvi na petlji, na izlazu iz grada, samo su ljubav i nada.
To je to. Ljubav i nada. Ako ćemo pisanjem prenijeti takve poruke, onda zaista nije važno ni kakav je otkup knjiga, ni koliko ljudi bude na promociji.
Uz sve to, meni je zaista velika čast što se o toj priči govori, što se o njoj pisalo u knjizi O ženama koje vole žene, što su je u Budimpešti, na CEU, čitali i obrađivali na predavanjima izuzetnog Dejana Ilića.
Nisam sigurna da možemo radikalno i odjednom mijenjati stavove, ali mislim da literatura ne smije samu sebe potcijeniti i ostaviti se u nekim davnim larpurlartističkim okovima. Treba se osloboditi i otvoriti: polje djelovanja i književnosti, i teatra, i savremene umjetnosti, i filma, i medija treba educirati i senzibilizirati za drugo i drugačije.
Put u out tek je kap u tom moru, a o rečenoj temi govori se i u zbirci u pripremi.
DANI: Bavite se i pisanjem za djecu. Šta Vam ta vrsta izraza omogućava?
BEGAGIĆ: Ja već deset godina uređujem magazine za djecu Palčić i Kolibrić. To su časopisi namijenjeni djeci od predškolske dobi do petog razreda. Prošla sam, sa djecom i uz djecu, sito i rešeto, no, zadovoljstvo i entuzijazam ne jenjavaju. Taj dio moje karijere, sasvim se dobro slaže sa ovim drugim oblicima pisanja i ne da niko nikoga ne ugrožava, već se međusobno nadopunjuju.
Pišući tekstove, priče, poeziju za djecu od pet godina, za one naraštaje koji se u knjigu tek trebaju zaljubiti i uskočiti na taj voz, učestvujem u važnom procesu odgajanja novih čitatelja, novih generacija zaljubljenika u knjige. Uporedo sa radom na časopisima i dječijoj literaturi, radim i na teoriji obrazovanja, aktivno (urednički i autorski) radeći za magazin Školegijum – magazin o nastavnoj praksi.
Zadovoljstvo mi je bilo biti dijelom kreativnog tima koji radi čitanke za osnovnu školu. Bez vraćanja na same početke, u vrtićke klupe, ne možemo suštinski mijenjati današnje užasno stanje u kojem su se školstvo i literatura našli. Zato mislim da je sve to što radim jedan lijepo zatvoren krug. Ide sporo, ali ipak ide. A u međuvremenu se i dobro zabavljam, i platim poneki račun za struju.

Đorđe Krajišnik

13.01.11 Vreme

Zbirke priča Lamije Begagić i Tanje Mravak kao da povezuje tihi weltschmerz života na potmulo nezadovoljavajućem "repeatu"

Nešto se kanda dešava sa ženama tamo preko Drine, a naročito preko Dunava i Bosuta: ovakva eksplozija ženske literarne kreativnosti, do te mere jaka da je muškobanjastije kolege doslovno marginalizovala, to je fenomen koji se ne pamti za živoga hadžije. Uzmite u obzir činjenicu da ovo nije nikakvo retoričko preterivanje, naprotiv: evo, među desetak najboljih romana i zbirki priča iz upravo minule godine u Hrvatskoj, jedva ćeš namaći jednu-dve knjige pisane dlakavom muškom ručerdom! Žene pomeše sve, i neka su! Vala je i bilo vreme...

Ovde, u Srbijici, ne dešavaju se ni mnogo manje revolucionarni pomaci od ovog, štaviše, kad pogledaš spisak finalista NIN-ove nagrade rekao bi da smo zaglavljeni u vremenskoj kapsuli koja je, gaddemit, u kritičnom trenutku ostala bez goriva, da se ne dešava i ne pomiče ama baš ništa, osim, gle, bljeska senzacionalne spoznaje da gazda Miličkova "Narodna knjiga" nije mrtva, nego samo malo čudno miriše... Pardon, nije to sladunjavi posmrtni miris NK, nego se to njen neumrli duh vije nad vodama i razvejava na sve strane... Šalu (?) na stranu, stvarnost i onaj otužni spisak dva su sasvim različita entiteta, ali opet, fakat je da nam ovde jedan dobar veliki prevrat – pa donele ga ženske ili muške ruke, ne pravimo pitanje – i dalje nekako izmiče, i dalje više obećava i nagoveštava nego što ga ima. No, to je d(r)uga priča. Bolje da se mi posvetimo pr(a)vim pričama...

Dugo se, celih pet godina, čekalo na drugu knjigu Lamije Begagić, onu poslovičnu Drugu Knjigu koja, uvrežilo se da se smatra, pokazuje imamo li Pisca ili se nekome samo omaklo jednom da stvori nešto manje ili više vredno pažnje, ali mu se taj propust više neće ponoviti. Lamija Begagić je "pripovednim lancem" zvanim Godišnjica mature (v. Vreme br. 809) najavila da ne namerava da se u književnosti zadrži tek jednu sezonu. Pola decenije kasnije, Zeničanka koja, štono kažu, živi i radi u Sarajevu objavila je novu zbirku pripovedaka, knjižuljak od nešto ispod stotinu strana Jednosmjerno (Fabrika knjiga, Beograd 2010), što bi valjda imao biti taj prizivani "čas istine" glede njenog potencijala. Hm, zar necelih stotinak straničica nakon pet godina ćutnje?! Pa dobro, niti su svi Tolstoji, niti to nešto mora da znači: svako ima svoj ritam stvaranja.

Jednosmjerno je, sasvim u skladu s naslovom, knjižica svedenih, škrtastih naracija o ljudima zaglavljenim u sopstvenim životima, natruhlim vezama i sparušenim brakovima, u zagušljivim gradićima i jedva nešto prozračnijim gradovima Bosne/Balkana, ljudima brižljivo ograđenim od mogućnosti sagledavanja sopstvenog pada (u kojem, pak, nema ničega dramatičnog, nego tek potmulo razočaravajućeg, što je najgore od svega...) kordonima sastavljenim od dece, pasa, kućanskih aparata, sitnih poroka ili već bilo čega što kako-tako premošćava sve strahotniji zjap između ovog i bilo kojeg od sledećih dana. Okosnica većine priča karusel je muško-ženskih (ali i žensko-ženskih, kao i priči Put u out, jednoj od boljih u zbirci) odnosa u kojima s godinama raste zbir Neizrečenog koje prerasta u Neizrecivo, želja za bekstvom u prostoru – koje nekako jeste pokušaj resetujućeg bekstva od sopstvenih života čak i onda (ili: naročito onda) kada se preduzima zajednički, udvoje! – ako je već nemoguće neko suštinskije. Kretanje, onoliko koliko ga ima, zaista je jednosmerno: ponajčešće u pravcu koji je utoliko pogrešniji ukoliko se usrdnije njime krenulo. Nema kod Lamije B. i njenih likova Velikih, dramatičnih reči i gesta, nema bučnih i gromovitih tragedija i lomova, nego je sve stišano, trenuci sreće i razumevanja naznačeni su tako da ih prepoznaš kad već prođu, međuljudski ponori zjape kao provalije, čitalac će ih jasno videti, ali u njih nekako niko uistinu ne upada nego svi nekako lebde nad njima, kaogod oni veseljaci u crtaćima, koji spokojno levitiraju nad ambisom sve dok se ne sete da ne umeju da lete. Tako je nekako i sa Lamijinim likovima: prekretnice u njihovim životima pojavljuju se, ili pak izostaju, više između redova nego unutar njih. Jednosmjerno ne donosi mnogo toga novog u odnosu na prvenac, ali Begagićeva se ovom zbirkom (moji favoriti: Putnici, Tampa trampa, Tamo je moje tu, Kad se izvučemo iz ovoga, Ludilo dobra knjiga, Njih troje, Upecani...) potvrđuje kao spisateljica sasvim prepoznatljivog autorskog glasa, znate ono, kao Alison Moyet: u stanju je, svojom interpretacijom, da nam i sasvim oveštalu pesmicu učini bliskom i toplom...

Ako vam ime Tanje Mravak ne znači ništa, to nije zato što se radi o spisateljici iz Hrvatske, nego zato što sve do sasvim nedavno ni tamo njeno ime nije u "književnim krugovima" značilo gotovo ništa; uostalom, Mravak (Maravkova?) i ne dolazi iz tog "književnog sveta" u onom smarajuće rodoskvrnom, strogo cehovskom smislu: "u civilu", ova tridesetšestogodišnjakinja iz Sinja radi u splitskom Centru za autizam.

Kako god, nakon izlaska Tanjinog proznog prvenca, zbirke pretežno kratkih priča Moramo razgovarati (Algoritam, Zagreb 2010) vreme je da ovo ime jako dobro zapamtite; ako dođete do njene knjige, ona će se ionako već pobrinuti za to da ga više nikada ne zaboravite. Radi se, naime, o tome da je zbirka Moramo razgovarati jedan od najupečatljivijih proznih debija na celom području na kojem svoj jezik muče i razvlače Hrvati, Srbi, Bošnjaci i ostali Crnogorci u poslednjih bar desetak godina!

Nije teško naći niz "spoljnih" srodnosti između Tanjine i Lamijine knjige: po desetak priča na jedva nešto ispod, to jest u Tanjinom slučaju iznad stotinak stranica; ljubavno-bračna tematika kao dominantna poveznica; tihi weltschmerz života na večitom, potmulo nezadovoljavajućem repeatu; zagušljivi odnosi u svekolikom zagušljivom okruženju... Na drugoj strani, Tanjini su junaci i junakinje mahom na-pragu-sredovečnosti, na kojem svakako neće ostati, i na-pragu-srednje-klase, na kojem bogami ostati hoće, a sve to u savremenoj Dalmaciji, manje onoj priobalnoj, više onoj "vlaškoj", u kojoj te kandže dinarske violentnosti i pomalo "plemenskog" miljea stežu u opakoj koordinaciji sa negovanim kandžicama sveprisutnog turborimokatolicizma... Ako vam to zvuči kao Ante Tomić provučen kroz cinizam i mrak jednog Bunjuela, pa još uz prstohvat Pazolinija ili tako nekog mediteranskog otpadnika, nije vas za kriviti, ali Tanja Mravak zapravo ne "liči" ni na koga od njih: njen je svet sve to, ali opet nekako posve drugačije, kao bez direktnih predšasnika i uzora, a opet bez imalo egzibicionišuće želje za formalnom (formalističkom?) originalnošću. I pri tome, te su priče veoma, veoma ženske, ali baš nikada na onaj jalovi ideologizujući i nadrifeministvujušči način, kojeg se obično, kao više socijalnog nego literarnog pomagala (jer literarno i nije), znaju dohvatiti manje nadarene koleginice. Među petnaest priča nema ni jedne jedine slabašnije, možda je poneka solidna, sve su ostale u blaženom rasponu od odličnih do antologijskih. Tanja Mravak je literarno otkriće prvog reda, dokaz da i u književnosti ima života pre smrti, ma koliko to nama odavde ponekad izgledalo kao "neprovje(t)rena glasina"!

Teofil Pančić

20.11.10 e-novine.com

Može se steći utisak da sam tematski prilično rigidan i da mi smeta što se iza pripovedaka Lamije Begagić ne čuju topovi i vapaji, tranzicione surovosti i iskušenija neoliberalizma (čitaj: otimanje novaca od sirotinje), međutim to nije tako. Njene priče nisu bajke kojima nedostaje uvid u stvarnost, samo je činjenica da su je u ovoj zbirci zaokupile mahom druge stvari i to je sasvim u redu. Meni prosto ostaje žal što knjiga nije bolja, jer mislim da se radi o jednoj od najtalentovanijih spisateljica mlađe generacije na čitavom prostoru na kojem se govori bhsc jezikom
Iscrpljivanje modela jednog književnog pravca neminovan je proces. Nakon što je postmodernizam izgubio kompas i počeo da se gubi u svakojakim relativizacijama, pojavila se takozvana stvarnosna proza koja je, reklo bi se, imala odgovor na probleme koji su književnost mučili u sudaru sa svetom u kojem se pojavljivala. E, izgleda da je i tome došao kraj. Stvarnosna proza počinje da se muči i da štuca. Njen odgovor na izazove koji su joj postavljeni kao da je postao jednoobrazan i dosadan, a to je ono najgore što može književnosti da se dogodi. Možda i grešim, možda još nije sve završeno i moguće je da će se naći neko ko će uspeti da u tri stranice sabije mnogo emocija, pri tome koristeći opise svakodnevnih radnji kao što su hodanje, umivanje ili slanje sms poruka.
Ono što je krasilo dobar tekst koji se dičio da pripada tzv. stvarnosnoj prozi, jeste nešto nalik na jedan od glavnih trikova majstora horor filmova, poput Krejvena ili Karpentera. Oni su, da bi postigli efekte zastrašujućeg i užasnog, snimali zvuke neprijatne ljudskom uhu poput škripe vrata ili zvuka koji proizvodi prevlačenje stiropora po staklu, a zatim ih emitovali u pozadini napetih scena, ali na frekvencijama ispod nivoa čujnosti. Dakle, gledalac bi podsvesno imao neki osećaj neprijatnosti i uznemirenja, iako se sa platna ne bi čulo ništa. Upravo tako deluju i najbolji tekstovi stvarnosne proze. Naizgled ništa se ne dešava, ali negde ispod svesti deluje neka emocija i izaziva stanje koje ne možete najjasnije da definišete, ali tekst „radi“. Međutim, iz nekog razloga to polako prestaje da deluje.
Sličan osećaj tog prestanka delovanja imao sam dok sam čitao novu knjigu Lamije Begagić Jednosmjerno. Budući veliki obožavalac njene prve knjige Godišnjica mature, očekivao sam da me i kratke priče iz nove knjige oduševe jednakom snagom. Prirodom svog posla, imao sam čak uvid u neke od njih i pre nego što su se našle u knjizi i tada su mi se činile boljima. Pokušaću da odgovorim na pitanje šta se dogodilo i zbog čega sam, bez obzira na podjednak kvalitet tekstova iz obe zbirke, na ovu potonju ostao ravnodušan. Šta je to, dakle, što mi je nedostajalo i zbog čega trik sa škripanjem vrata ovoga puta nije uspeo.
Pre svega postoji i jedan veoma važna formalna razlika. Priče u zbirci Jednosmjerno nemaju zajednički imenitelj i ne tvore celinu, za razliku od onih iz Godišnjice mature. U pričama iz 2006. godine bilo je jasno da su se prijatelji iz odeljenja skupili i svako od njih priča priču o soptvenom životu nakon završetka gimanzije. One su i tematski bile ujednačenije, a u pozadini, kao „horor“ efekat, stajali su rat i razaranje koje su većinu naratora pratili u desetogodišnjem periodu od kada su se poslednji put. Ovogodišnja zbirka mnogo je heterogenija i intimnija, reklo bi se. Njen tematski krug čine pre svega ljubav i odnosi među ljubavnicima i porodica i tek neki nagoveštaj tranzicijskih priča i emigracije. Pored toga, priče su prilično neujednačene: ima ih izvanrednih (Viši nivo samoće i Upecani), ali ih ima i sasvim prosečnih, kao da se u tekstu oseća neka nesigurnost. Zbog toga možda neke priče imaju prosto potez više. Na primer, odlična priča Kumulonimbus teče sjajno sve do samog kraja, a onda sledi poslednja rečenica u priči koja potpuno bez potrebe uvodi već iskorišćenu poetsku sliku da bi objasnila ono što je već rečeno. I taj suvišni element pripovetke, taj bespotrebni rep, javlja se u priličnom broju slučajeva (Tamo je moje tu, Oko za fotografiju, Linija 103, Pasije popodne, Kornjača, Njih troje). Umesto da je priče završavala otvorenim krajem i tako ostavljala čitaocima priliku da više rade, da domaštavaju i dopisuju njene narative, autorica je to sama činila namećući tako jednosmernije čitanje.
Intimističku stvarnosnu prozu, poput ove koju ispisuje Lamija Begagić, treba da krasi i oko za detalje za ispisivanje lirskih slika kojima se stvara odgovarajuća emotivna scenografija za drame unutar ovih priča. Čini mi se da je u slučaju pripovedaka u zbrci Jednosmjerno taj izbor detalja često bio površan i neadekvatan, a samim tim neuverljiv. Stvarnosna proza ima ambiciju da posredstvom slika stvorenih u jeziku najbliže moguće imitira svet koji nas okružuje, ali se čini da su one u slučaju priča iz zbirke Jednosmjerno neuverljive i da se čini da je stvarnost pobegla mnogo dalje od onoga kako je predstavljena.
Može se steći utisak da sam tematski prilično rigidan i da mi smeta što se iza pripovedaka Lamije Begagić ne čuju topovi i vapaji, tranzicione surovosti i iskušenija neoliberalizma (čitaj: otimanje novaca od sirotinje), međutim to nije tako. Njene priče nisu bajke kojima nedostaje uvid u stvarnost, samo je činjenica da su je u ovoj zbirci zaokupile mahom druge stvari i to je sasvim u redu. Meni prosto ostaje žal što knjiga nije bolja, jer mislim da se radi o jednoj od najtalentovanijih spisateljica mlađe generacije na čitavom prostoru na kojem se govori bhsc jezikom.

Vladimir Arsenić

09.11.10 Popboks

Nakon melanholije koje nas sve obuzme na godišnjici mature, otvara se put u samo jednom smeru – put ka tihoj egzistenciji i veri u istrajavanje
Jedan od najvažnijih mislilaca dvadesetog veka nedavno upokojeni Žan Bodrijar govorio je i pisao o neprolaznim metaforama i temama bez roka trajanja. Nažalost, neki književnici u regionu (ponajpre u Bosni i Hercegovini) su taj nauk uzeli zdravo za gotovo, te ni petnaest godina od svršetka ratnih sukoba na njihovom matičnom tlu ne prestaju da pišu o strahotama življenja tokom ratnih godina. Iako se priča davno potrošila, a metafora izgubila na snazi, efektnosti, pa i smislu.
Na sreću, ima i onih koji se opiru stvaranju u zarobljeništvu slika, zvukova i doživljaja iz domena pluskvamperfektnog. Recimo, Miljenko Jergović je uznapredovao u najznačajnijeg regionalnog pisca sadašnjice koji ume da na hvale vredan način piše o čemu mu je volja. A Lamija Begagić i svojom drugom zbirkom priča objavljenoj u Srbiji stvara sa jakom verom u moć neizrečenog. Sudeći po dometima, s punim pravom.
Pre nekoliko godina u poplavi izdanja bosanskih i hrvatskih autora ona se, poput svemoćne tihe vode iz čuvene izreke, nametnula zbirkom priča Godišnjica mature (Rende). Već ovom knjigom Lamija Begagić je uspela da nametne svoj osoben pripovedački glas koji bi se pojednostavljeno dao opisati kao mešavina svedenosti u izrazu, jakog sentimenta i književnog ekvivalenta gorkoslatkog britanskog popa (Saint Etienne i Black Box Recorder, recimo). Autorka je već u toj epizodi uspela da uhvati taj varljiv i tanan melanž oplemenjuće melanholije koja nam ne zatvara oči pred životnim jadima i životne radosti koja smišljeno bira tiši glas i setnije osmehe za svoj izraz. Čini se da je upravo ta kombinacija bila najpodesnija da se uhvati ton i opišu stanja duše okupljenih na godišnjici mature iz naslova, a da se ne sklizne u ambis banalnog i/ili otužnog.
Baš kao i u slučaju Godišnjice mature, i ovde je okvirni koncept naznačen u samom naslovu. Jednosmjerno (Fabrika knjiga, 2010) je zbirka priča koje, osim sada već sasvim izgrađenog i iznijansiranog autorkinog stila, objedinjuje i pojam kretanja (u jednom smeru). Ponovo se Lamija Begagić opredeljuje da u fokus stavi pojedince koji teže (mada se čini da teže da uteknu upravo od toga) tihim egzistencijama.
Opčinjenost jednostavnim životima i detaljima koji se tiču rituala svakodnevice kakvu srećemo i u pripovetkama Čehova ili Vilijama Trevora i ovde je dominatna konstanta. Naravno, osenčena nijansama nepatvorene melanholije i toponima lokalnog porekla. Tome treba dodati i relativnu novinu u odnosu na ono što smo čitali ( i čemu smo se divili) u slučaju Godišnjice mature – to je kišovska vera u moć detalja u vidu predmeta prikrivine, ali time ništa manje upečatljive simbolike.
U nekim od pripovedaka tinja želja za begom, ali nadjačava (humanistička, a možda i teistička) spoznaja da se niko tek tako, makar bez skrivenog povoda, ne pojavljuje u nečijem životu. To uverenje najbolje je oslikano u prve dve priče – naslovnoj i Put u out. U ostatku zbirke autorka uspeva da sa dovoljno smisla i uz dovoljno oneobičavanja pruži čitavu lepezu varijacija na (samo)zadatu temu. Moglo bi se mirne duše ustvrditi da je Begagićeva na ovoj koti postala u potpunosti svesna vlastitog pripovedačkog dara i osobenosti svog stvaralačkog pristupa.
To samopuzdanje se naprosto preliva i sa korica ove malene, ali dragocene knjige, te Jednosmjerno rečito svedoči o superiornoj evoluciji jednog nesvakidašnjeg i neporecivog talenta, što sve Lamiju Begagić sa puno argumenata pogura u jednom jedinom sm(j)eru – ka poziciji najznačajnije mlađe spisateljke na nivou čitavog ex-SFRJ regiona, a posebno kada je reč o kraćim proznim formama.

Zoran Janković