Godišnjica mature

06.07.06 Vreme

Poslednje što se o savremenoj bosanskohercegovačkoj prozi čulo – ređe i čitalo! – u Srbiji ponešto je od u muci proslavljenog "ratnog pisma" (mahom sarajevskog: Veličković, Jergović, Hemon...), a i to je "čuvenje" većinom tek božesačuvaj ovlašno, površno i posredno. Najnovijim "postratnim" (i formativno već dobrim delom postjugoslovenskim) naraštajima bosanskih pisaca nije udeljeno ni toliko "časti": oni su već gotovo totalno anonimni, zapravo ne bi uopšte ni postojali u kakvoj-takvoj književnoj recepciji sa ove strane mutnozelenkaste Drine da nema ponekog, mahom sajber-časopisnog projekta, poput Trećeg trga ili Plastelina. Kao dokazani ledolomac, Rende je pokrenulo ediciju "Bosanci trče počasni krug" upravo sa namerom da ovdašnju publiku upozna sa najbitnijim akterima tamošnje scene, i "ratnog" i "poratnog" naraštaja. Uz znamenitu Mamu Leone Miljenka Jergovića, prvo pravo "otkrovenje" je Lamija Begagić, dvadesetpetogodišnja Zeničanka (živi u Sarajevu), kojoj je Godišnjica mature prva knjiga.

Šta je Godišnjica mature? Roman nije, mada bi se čak i takva tvrdnja dala kako-tako braniti (naročito u ovoj semolj zemlji sa njenim sve semoljnijim kriterijumima). Zbirka pripovedaka "formalno" jeste, ali opet, ne u "normalnom" smislu reči, to jest ne kao manje-više mehanički zbir proznih celina koje povezuje samo približno isto vreme nastanka. Ili u boljem slučaju neka ovlašno zajednička tematsko-motivska potka. Najradije bih je, otuda, okrstio pripovednim vencem, po ugledu na onaj sonetni. Ove priče, naime, čine logičnu i neraskidivu celinu: nije da bi se ta struktura raspala da dodate ili oduzmete poneku od njih, ali svakako stoji da sve one koliko ih ima tek ovako, u formi knjige/niske/kolekcije dobijaju pravo i puno značenje. Jer Lamijini su likovi-naratori zapravo "u startu" međusobno povezani, kao pripadnici jednog razreda koji je položio varljivi "ispit zrelosti" da bi ga nekako odmah zatim Veliko Sranje iz povampirenog horor žanra balkanske Istorije rasturilo na sve četiri strane sveta, da se više nikada ljudski ne sastavi, kao ni grad i zemlja u kojima su rođeni i dorasli do te famozne Mature.

Čitaocu će se splet tih njihovih međusobnih odnosa otkrivati sve više kako bude dalje odmicao kroz Godišnjicu mature, što će reći da je Lamija B. i u nedostatku linearne, "romaneskne" naracije uspela da ostvari prividni, "pararomaneskni" efekat jedinstva radnje etc. Imitirajući i blago parodirajući uobičajeni postupak onih malo uzastopnih, a malo uporednih i kakofoničnih (kako opada procenat krvi u alkoholu prisutnih...) ispovesti i rekapitulacija, tako tipičnih za okupljanja ljudi koji se uglavnom viđaju tek na nekoj okrugloj godišnjici mature, autorka izvodi svoje junake pravo pred čitaoca, na jedan zapravo virtuelni, čak sablasni domjenak, onakav kakvog u trodimenzionalnoj stvarnosti teško da će biti. Njihovi se glasovi nižu i tvore Priču tako što joj svako doprinese ponekim fragmentom, nabacujući sopstveni sloj u već formirani gorki talog iskustva, intimnog ali i "istorijskog" utoliko što su sve te sudbine, u svojoj turobno previdivoj raznolikosti, zapravo određene i omeđene istorijskim udesom, kao što su i ljudi (tako mladi i tako umorni) koji imaju nekako odživeti te svoje postmaturske živote samo prividno "slobodni", a zapravo slični komadima leda iz komete koja se upravo rasprsla, divlje ejakulirajući materiju na sve strane Velikog Tamnog Ničega. Iza njih je, dakle, ostao tek onaj predmaturski život kao blažena i slatka iluzija Celine i Smisla, a ispred je istrajavanje i dotrajavanje u dalekim, prekookeanskim utočištima, u kojima jedni drugima više i nemaju šta reći, valjda zato što – strogo gledano – to ionako više nisu oni, ili pak u prašumama "tranzicionog" centralnog Balkana, ne toliko kokuznog koliko duhom, verom i smislom opustošenog.

Lamija se Begagić ne razmeće stilskim bravurama – njen je stil umereno "škrt", sveden, ali gotovo bez greške funkcionalan i ulančan, što je sve tako netipično za debitante, koji često tako mnogo žele da kažu, a tako malo toga uspeju dobro i relevantno da izraze; Lamija B. kao da je negde u samoći, daleko od "javnosti", odbolovala te dečje spisateljske bolesti, pa se sada javlja samo sa onim što uistinu ima da kaže: sa osvežavajuće sazrelom prozom utemeljenom, reklo bi se, manje u lokalnu (raspričanu) tradiciju, a više u anglosaksonsku, "karverovsku" školu priče u kojoj se uvek više toga kaže nego što (bajagi) stane na papir.

Teofil Pančić

21.05.06 Danas

Potvrdilo se staro pravilo. O krvavom ratu koji se devedesetih godina vodio na teritoriji SFRJ najgromoglasnije će pisati oni koji o njemu budu ćutali i puštali ga da se uvuče među redove romana, tek kao jedna od mnogobrojnih posledica koje će se buditi tiho i tupo kako vreme bude više odmicalo.Veliki Hemingvejev roman "Sunce se ponovo rađa" manifest je literature koja govori o posleratnim izgubljenim generacijama. Pomenuti romani biraju za teme (samo naizgled) svakodnevne probleme junaka, ali ih okružuju teškom atmosferom koju je ispunio dim doleteo sa ratnih zgarišta, donoseći posledice. "Godišnjica mature" Lamije Begagić guši se ovakvim vetrom. U njenom romanu nema puno reči o ratu, ali je on jasno vidljiv u pozadini priča o još jednoj školskoj generaciji koju je nagrizla nesreća. Takva atmosfera se jasno oseća i svim pričama dodaje još jedan nivo značenja. Nivo posledica koju rat ostavlja na literaturu onih koji su ga preživeli.
Iako je ovo prva knjiga sarajevske spisateljice Lamije Begagić (1980), saglasje između kompozicije i sadržaja knjige otkrivaju njeno pripovedačko iskustvo, vredno sakupljano po mnogobrojnim književnim časopisima i zbornicima u čijim smo sadržajima često mogli pronaći njeno ime. Povezujući svoje junake godišnjicom mature i organizujući svoju knjigu kao ispovesti dvadeset i tri junaka koji su nekada zajedno išli u razred, Lamija Begagić i na planu forme pojačava značenjsku snagu svoje knjige. Potpisujući na kraju svakog poglavlja školskog druga koji pripoveda - čak naglašavajući u kojoj je klupi sedeo - spisateljica uspeva da dočara svu sociološku problematiku njihovih života i izgubljenost koja se vezuje za njihove sudbine. Pored senke koju je na priče bacio rat, na storije o emigraciji, ljubavi, ili bračnim problemima, tako se dodaje i problem generacijskog usuda.
Najveće dostignuće Lamije Begagić u ovoj knjizi mogla bi da bude motivacija. Ona je neverovatno talentovana kada se govorio o uplitanju motiva u jednu celinu. Treba pogledati njenu priči "Pojma ti nemaš, moja Ivana", koju inače pripoveda Tarik iz treće klupe do zida, pa da nam se otkrije njena sposobnost hranjenja priče različitim motivima za čije uplitanje uvek postoji opravdavajući razlog. U pomenutom poglavlju, Ivana, stručnjak za Feng Šui, pokušava da nauči Tarika toj filozofiji življenja i nauči ga kako pomeranje stvari u stanu može uspostaviti ravnotežu. Sa tog motiva, koji se uvodi duhovito i jezički živo, Lamija Begagić prelazi na ljubavno sklapanje janga i jina, Tarika i Ivane. No, tek na kraju fantastično poentira, prelazeći sa običnog Feng Šuia, na Feng Šui tela. Dok se Ivana igra i šeta po mladićevom telu, pripovedač se pita da li žene tajno vole ožiljke od rata koji postaju moderni fetiš. Tarik ima geler na samo par milimetara od penisa koji Ivana može osetiti! Da li Feng Šui može da toleriše takav raspored na telu? Glavni junak se na kraju uspele priče pita može li ožiljak jednom zauvek srušiti dugo uspostavljanu ravnotežu.
Pored toga što veoma vešto ređa motive, brzo prelazeći sa jednog na drugi, osnažujući tako temu, ali pružajući time i priči mogućnost da bude brza i uzbudljiva, Lamija Begagić dobro profiliše svoje junake i ume da se igra sitnicama. Maja iz pete klupe, red do zida, priča o nalepnici Baje Patka koja je u jednom detinjstvu zalepljena na nov beli frižider. Ispruženi "Prst Baje Patka" zapravo je sve vreme bio, misli pripovedač, prst sudbine. Sukob koji se javio prilkom lepljenja nalepnice na novu stvar, odredio je porodičnu i ličnu sudbinu onog koji je zalepio Baju na frižider.
Složenu socio-situaciju Lamija Begagić nudi i u priči Dejana iz srednjeg reda (treća klupa) sa naslovom "Dan kad je pao dolar". Vezujući vest o padu dolara sa porodicom koja skromno živi na ovim prostorima i trudi se da nekako spoji kraj s krajem, Lamija Begagić nam nudi sliku onog gorkog optimizma koji nas razveseli na par sekundi, da bi nas posle razbio. Fotoaparat koji se naručuje, jer je dolar pao, na kraju sabira slike tužne svakidašnjice.
"Dolar je pao. Naručujemo robu iz Amerike. Fotoaparat. Veliki. S blicom. Amerika nam je postala dostupna. Sretni smo zbog toga. U ime pada dolara otkuhavamo bijelo rublje ne čekajući nedjelju ni jeftinu tarifu struje. Stavili smo više omekšivača i cijelo je kupatilo zamirisalo po španskoj ruži. Danas ne štedimo. Dolar je pao, a mi smo porasli u vlastitim očima."
Godišnjica mature mogla bi se podeliti u dva dela. Prvi deo čine sjajne priče, napisane tako da je cela strana ispunjena, bez praznina, što daje naročit estetski dožvljaj, kako je jednom rekao David Albahari. Drugi deo čine priče koje su ispričane u dijaloškoj formi, poneke sasvim, kao dramoleti. Takve priče slabije su i površnije od onih koje Lamija Begagić pripoveda, puštajući svoj bogat i moderan jezik da slobodno progovori. Pri tom se ne radi o lošim dijalozima. Spisateljica je vrlo vešta i u ovom poslu. Ali, kada se takve priče nađu iza onih tematski i jezički bogatijih delova, one izgledaju nekako bledo i banalno. S obzirom na to da su dijalozi kojima su takve priče oblikovane ipak uverljivi i snažni, možda bi bilo dobro da Lamija Begagić njih iskoristi tako što će početi da piše drame, a pričama ostaviti onu obimnost i punoću kakvu srećemo u Tarikovoj, Dejanovoj i uopšte u pripovetkama mnogih njihovih drugara.

Mića Vujičić

11.02.06 Pobjeda

Životne situacije i porodični makrokosmos iz Jergovićevih priča funkcionišu u svim vremenima i na svim meridijanima i to “Mamu Leone” čini univerzalnom i knjigom koja se pamti

Zbirka priča "Mama Leone" Miljenka Jergovića, jednog od najprevođenijih pisaca sa prostora bivše Jugoslavije, donedavno i kolumniste "Pobjede", i "Godišnjica mature" Lamije Begagić, objavljeni su u okviru novog kola – "Bosanci trče počasni krug", u ediciji »Ledolomac« beogradske izdavačke kuće "Rende".
“Rendeovo” izdanje Jergovićeve knjige “Mama Leone” je bez drugog dijela knjige, naime u njoj su objavljene samo priče koje se odnose na pripovjedačevo djetinjstvo. Ovdašnji čitaoci uskraćeni su drugog dijela koji se odnosi na Bosnu i rat. Napisana kao svojevrsna autobiografija pisca i reminiscencija na djetinjstvo, “Mama Leone” plijeni svježinom pripovijedanja i originalnošću kazivanja. Priče ove zbirke mogu se čitati pojedinačno, ali svakako najbolje funkcionišu kao dio velikog mozaika djetinjstva. Na prvi pogled čini se da je Jergović ispisao povijest o jednom običnom djetinjstvu u kome su junaci dječak, djeda, baka, majka i ponekad otac, uhvaćeni u mrežu svakodnevnog života, odakle se spoznaju najtačnije životne istine. U priči “Kad umrem, vidjet ćeš koliko je boljih ljudi” kroz dijalog djeda i unuka, očima djeteta, prikazani su smrt i nestajanje, kao dio jednog normalnog, prirodnog procesa. (“Kad umrem, vidjet ćeš koliko je boljih ljudi. Bolji će biti prijatelji, bolja će biti žena koju oženiš i bolja će biti tvoja djeca. Svi će oni biti bolji od mene i jednom ti više neće biti žao što sam ja umro... Ti ćeš umrijeti zbog tih boljih? ... Da umrijet ćeš i ti zbog boljih. Jedino je važno da se umire po redu i da ne umiru djeca prije roditelja”.)
U životnim situacijama i porodičnom makrokosmosu Jergovićevih priča može se prepoznati svako od nas. Komšije, rođaci, otkrivanje porodičnih tajni, prošla vremena, prošli vladari, stara država, dječije mišljenje i spoznaja svijeta odraslih, iluzija o zajedništvu i priprema za svijet odraslih, kada ćemo ostati sami – priče su koje funkcionišu u svim vremenima i na svim meridijanima. To je ono što Jergovićevu knjigu “Mama Leone” čini univerzalnom i knjigom koja se pamti!
U knjizi “Godišnjica mature” Lamije Begagić opisan je svijet izgubljene mladosti. To je zbir ispovijesti nekadašnje đačke generacije, koji poslije ratnih godina sumiraju svoje živote. U 23 mini autoportreta nekadašnjih školskih drugova, autorka je opisivanjem nihovih svakodnevnih životnih situacija indirektno prikazala teret ovog naraštaja. Lamija Begagić (Zenica, 1980.) živi u Sarajevu. Urednica je književnog njeb magazina “Omnibus” i dva dječija lista. Piše za djecu i odrasle. “Godišnjica mature” je njena prva knjiga.