Jako

Svjetlo je najgore. Sunce joj je sada na ulici tako razaralo oči da je morala utrčati u kafić da se spasi.
"Maaarš!"
Nije se mogla sjetiti gdje je izgubila naočale za sunce i po stoti put je uzela prevrtati po torbi da ih nađe. Onda je izvadila mobitel i pritisnula gumb. Zvonilo je tri puta, pa se začula glazba. ....

PUŠIONA ili Nekaj treba napravit u životu
Svjetlo je najgore. Sunce joj je sada na ulici tako razaralo oči da je morala utrčati u kafić da se spasi.
"Maaarš!"
Nije se mogla sjetiti gdje je izgubila naočale za sunce i po stoti put je uzela prevrtati po torbi da ih nađe. Onda je izvadila mobitel i pritisnula gumb. Zvonilo je tri puta, pa se začula glazba.
"Jebem ti mater", rekla je nervozno i istog časa prekinula vezu. Te proklete telefonske sekretarice i naročito ti glupani koji nasnime neku glazbu pa moraš čekati da progovore! To uvijek rade umišljeni kreteni, bagra koja se hoće predstaviti kao da su više od onoga što jesu. Što, hoće te impresionirati? Ma impresioniraj si mamu, idiote! Ti impresioniraš, a meni idu impulsi. Ma nemoj! Uvijek je govorila da će ona, ako ikada bude imala sekretaricu - A neće! Ni u ludilu, čovječe! - staviti neku normalnu poruku:
"Gle, opet neka svinja zove! Kae, kaj hoćeš? Misliš da ja samo sedim doma i čekam da se ti javiš, a? Da umirem za tvojim usranim glasom, a? Ma ko te jebe! I nemoj slučajno ostavit poruku!" Ono, za razliku, ne? Za razliku od stoke.
Želudac joj se počeo javljati tupim bolom, kao da joj se neki veliki kukac uhvatio kandžama za stjenke. Opet je dohvatila mobitel:

29.07.06

Od književnosti možete pokušati da živite ali nećete preživjeti. Nije pisac taj koji postavlja uslove. Pisac je taj koji ih prihvata. Pisac kod nas nije firma. To je isključivo pravo izdavača

Epiecntralna figura nove hrvatske književne scene, Borivoj Radaković, kod mlađe urbane publike imao kultni status. Fascinira čitaoce sklone strasno zaigranom jeziku. Živi u Zagrebu. Iza sebe ima roman "Sjaj epohe" i knjige priča "Ne, to nisam ja" i "Porno". Piše sjajne drame. Komad o navijačima Dinama, Bad Blue Boysima, "Dobrodošli u plavi pakao" bio je pozorišni hit u Hrvatskoj. Sličnu sudbinu dijeli drama "Mis nebodera za mis svijeta". Za dramu "Kaj sad?", dobio je niz nagrada u Hrvatskoj. Preveo je cijeli niz važnih naslova iz savremene engleske književnosti. Jedan je od organizatora i selektora nekadašnjeg FAK festivala u Hrvatskoj. Njegov je jezik fascinantna magma u kojoj se prožimaju strast i ratio, tradicija i ludizam. U njegovoj polilingvističkoj strasti posebno mesto zauzima interes za sleng i dijalekte. Za Kulturu i društvo govori o statusu pisca u postjugoslovenskim kulturama, /ne/ kulturi medija i govornoj realizaciji svojih tekstova.

*Kakva bi morala biti savremena književnost?
- Brza. Užasno brza. Čitalac traži senzacije. Ne trpi elaboracije. Moraš ga nemilice zasuti senzacijama. U djelu koje računa na uspjeh i pažnju mora sve da "praska" od tenzija.

* Tomas Man, da je početnik koji traži izdavača i čitaoce, danas očito ne bi mogao pronaći to što traži..
- Ne sumnjam da bi se bio kadar prilagoditi i da bi u drugačijoj formi stvorio remek djela ravna "Čarobnom brijegu " ili "Doktoru Faustusu", no,sa romanima pisanim na način kako ih je u svom vremenu pisano ne bi mogao računati na uspjeh kod čitalaca. Remek djela svjetske književnosti, ma koliko da se ljudi to ustručavaju priznati, danas zanimaju samo nas čija je profesionalna volja istraživati ih.

*Negdje u romanu "Sin" koji se pojavio nedavno , kao izdanje zagrebačkog Durieudž-a, Andrej Nikolaidis piše da se pisac bavi, citiram, " podvođenjem činjenica vlastitog života požudnim čitateljima". Uočavate li vi, u metafizičkoj ravni, naravno, tu relaciju pisac-svodnik?
- To nam Andrej, na uljudan način, među nam posreduje književni lik, saopštava da je pisac prostitutka i mogu se složiti s njim. U groznoj smo poziciji. Pisci su osnova za proizvodnju knjige. Na nama zarađuju izdavači i cijela jedna armija ljudi koji sebe realizuje na osnovi teksta. Zanemarljiv broj ljudi za svoj poziv ima književnost. Od književnosti možete pokušati da živite ali nećete preživjeti. Pisci se bave poslovima od kojih žive no , iako je to mnogima centralna stvar u životu, ispada da pišu uzgred. Otuda piscu taj osjećaj da je nelegitiman i nelegalan. Nije pisac taj koji postavlja uslove. Pisac je taj koji ih prihvata. Pisac kod nas nije firma. To je isključivo pravo izdavača . Ugovori se potpisuju za male novce. Autori su vječito na rubu. Sve počiva na njima a naknada koju imaju mizerna je. Otuda ta sličnost sa "najstarijim zanatom".Na neki način odista se prostituiramo. Ne prodajući svoju dušu, naravno. Teško da bi, kad spominjem dušu, nečiji psihogrami i interesovali bilo koga. Pisac je majstor svog zanata koji malo ili nemalo nema veze sa dušom, u tradicionalnom shvatanju tog pojma .

* Strukovno organizovanje, ispostavilo se, nije model poboljšanja položaja pisca...
- Društva književnika, u Hrvatskoj imamo dva, birokratske su organizacije. Na starodmodan način pokušavaju biti parapolitičke organizacije i tu ne možemo govoriti o cehovskoj organizaciji koja brine o picima i vodi računa o isplati honorara ili tretmanu teksta. Tim stvarima se u svijetu bave agencije. U Britaniji imate devedeset književnih agencija . U Hrvatskoj imate jednu. U Britaniji nijesu izdavači ti koji primaju rukopise i čiji urednici čitaju tekstove. To je posao agencija koje za račun pisca traže adekvatnog izdavača. Kod nas nema nostrifikacije. Svi smo u istom košu. U takvoj situaciji apsurdno je razmišljati o udruženjima koja aktivno na bolje mijenjaju položaj pisca . Pisac nije totem. Pisac je čovjek koji se nastoji izboriti za pravo da može živjeti od svog rada.

* Dijelite li mišljenje da su profesiji pisca, ipak, najviše štete nanose pisci koji preuveličavaju svoju društvenu funkciju?
- Na svu sreću takvih je danas sve manje. Obrukali su sebe i profesiju. Većina ih se danas srami i šute.Piscima danas najviše štete nanose mediji. Mediji uzmu odličnog pisca. Razviču ga. Štampaju se njegovi tekstovi, intervjui.. Razvija se interesovanje za tim čovjekom i njegovom knjigom. Ta je stvar u redu. To je svijetla strana njihovog obraza.
No, slično Janusu, mediji su sa dva lica. Nerijetko favorizuju imbecilne knjige i od njih načine senzacije, naročito ako je pisac sklon ekscesu van književnosti. Ljudi idu kupovati takve knjige, izdavači se odlučuju štampati nove koje na njih liče i stvari su se otrgle od kontrole.Dijelom zbog toga je kvalitet tekuće produkcije pala i podstiču se knjige za jednokratnu upotrebu. Ono što bi trebalo biti kultura trenutno je iza horizonta.

* Lično, nastojite li iskoristiti medije za promociju kvaliteta Vašeg teksta ?
- Ako ja u ovom intervjuu dajem neke podatke i ako ljudi u Crnoj Gori saznaju da postoji Borivoj Radaković i da je napisao nekoliko romana, da je gost Grad teatra Budva , da sugestivo zna čitati svoju prozu, ako im se učini da taj Radaković ima što reći, sve ovo što trenutno radimo vi i ja ima smisla i naravno da mi odgovara sarađivati sa vama. Meni je to važno jer pišem da bih komunicirao. Moje gostovanje u Budvi na poziv ljudi koji kreiraju književni program ljetnjeg festivala umjetnosti ima tu svrhu. Ugodno se osjećam ovdje i odazvaću se na poziv kad god me pozovu. Živim od komunikacije i shvatam da komunikacija mnogo znači ljudima koji su osmislili ovogodišnji Grad teatar. Dragan Radulović zna što čini. Književnost više ne može biti u zabranu sopstvenog doma. Ne možete pisati i čitati samostalno. Volim da komuniciram sa publikom bez medijatora, bez kritičara i njegovog proslova. Ja i ljudi koje je prizvala znatiželja, to je dovoljno. Ako mi plješću stvar je OK. Ako me gađaju paradajzom i upaljačima zabrljao sam. Stvari su jasno postavljene i svi znaju što se dogodilo.

Književnost je antiratna po svom biću

* Među, do nedavno, zaraćenim slovenskih nacijama, komunikaciju su prvi prekinuli oni čiji je ona poziv, pisci i novinari. Ljudi koji bez dijaloga ne mogu funkcionisati nijesu bili spremni da dijalog. Kako gledate na taj apsurd?
- Dominirale su staromodne svijesti. Neki pisci su su htjeli biti bardovi. Htjeli su predvoditi svoje nacije i izašli su iz područja književnosti bacajući se u politiku i svaštočinstva. Da razmjere štete koje su počinili nijesu takve kakve jesu danas bi djelovali smiješno. Nije poziv pisca da bude predvodnik. Pisac nije biće koje predvodi, pisac je jedno među bićima koja aktivno mijenjaju poredak stvari. Bilo je ogavno gledati kako su pisci u Hrvatskoj, Srbiji , Bosni i Crnoj Gori dozvolili da na prastari način budu instrumentalizovani. Od Ilijade na ovamo književnost je antimilitaristička. Književnost je antiratna po svom biću, a mi smo imali pisce koji su podsticali rat. Prezir i gađenje je sve što zaslužuju.

Čitanje je zaboravljena vještina

* Strukturalisti jezik definišu kao nešto što se sastoji od dva bitna elementa : govor i pismo. Javna čitanja Vaše poezije upućuju da književnost shvatate da sličan način. Da li ne ?
- Da. Važna mi je govorna realizacija mog pisma. Ne mora biti uslov ali paralela govor-pismo meni je zgodan moment. Važno je pisca čuti kako izgovara svoje rečenice . Lično, putovao sam po svijetu, gledao sam i slušao bezbroj pisaca koji kazuju svoje tekstove. Interesovalo me kako to čine čak i ljudi čije jezike ne razumijem. Slušam glasove, pratim ritam meni nepoznate rečenice i osjećam je.
Čitanje je zaboravljena vještina. Tvrdim da na Balkanu u medijima nema čovjeka koji zna čitati. Ne mora to biti interpretativno čitanje. Neka to bude puko čitanje. Niko to nije kadar. Među ljudima koji na medijima čitaju, ja nijesam čuo nikoga ko bi mogao završiti drugi razred osnovne škole iz razloga što ste u toj fazi obavezni da naučite korektno čitati. Pa, ko će, ako to ne učine pisci, braniti književnost i jezik u vrijeme kad su nam jezici otišli k vragu.

Vlatko Simunović

27.08.05

Borivoj Radaković živi u Zagrebu. Iza sebe ima roman "Sjaj epohe" i knjige priča "Ne, to nisam ja" i "Porno". Piše sjajne drame. Komad o navijačima zagrebačkog Dinama, Bad Blue Boysima, "Dobrodošli u plavi pakao" bio je pozorišni hit u Hrvatskoj. Iste sudbine bila je drama "Mis nebodera za mis svijeta". Za dramu "Kaj sad?", dobio je niz nagrada u Hrvatskoj. Preveo je cijeli niz važnih naslova iz savremene engleske književnosti. Jedan je od organizatora i selektora nekadašnjeg FAK festivala u Hrvatskoj. Smatran doajenom nove hrvatske književne scene, Radaković je stekao kultan status kod mlađe urbane publike i čitalaca sklonih strasno zaigranom jeziku. Zapisano je da je njegov jezik "fascinantna magma u kojoj se prožimaju strast i ratio, tradicija i ludizam, dok u njegovoj polilingvističkoj strasti posebno mesto zauzima interes za sleng i dijalekte".
U Podgorici je Borivoj Radaković boravio povodom promocije zbirke "Hrvatske noći", izdanje zagrebačke izdavačke kuće VBZ , koju je uredio zajedno sa Matom Tornom i Tonijem Vajtom. Zbornik je plod saradnje FAK-a / Festival A književnosti / i britanskih autora koji su posjećivali hrvatsku književnu grupu koja je javnim čitanjem proze svojevremeno bila hrvatska senzacija broj jedan . Govoreći o knjizi koja je, u osnovi, zbornik nepretencioznih ali estetski vrijednih tekstova koji razotkrivaju predrasude i unaprijed postavljene ideje oko toga što Hrvatska zapravo jeste , Radaković akcentuje svoj odnos prema postmodernističom nasljeđu.
Kao bivša pojava postmodernizam je imao ambiciju da postane potpuna slika svijeta. Ta greška se često znala ponavljati u povijesti . To se dogodilo sa strukturalizmom koji je od književnog metoda htio postati filozofija i potom je pošao u zaborav jer nije mogao izdržati tu svoju želju da objasni cijeli svijet - kaže za Pobjedin dodatak Kultura i Društvo.

*Postmodernizam se takođe htio predstaviti kao stanje cijeloga svijeta ...
- Protezao se unazad a htio je biti dalekosežan. To je bio jedan zatvoren krug. Mi se sada možemo igrati postmodernističkim nasljeđem i govoriti o čuvenoj postmodernističkoj petlji koja se stalno multiplicira i konstatovati da izlaza nema, da smo suočeni s raspetljavanjem Gordijevog čvora . Međutim izlaz postoji. Mnogo toga se dogodilo nakon osamdesetih. Počev od kibernetizacije , desile su se epohalne promjene.Slika svijeta se radikalno izmijenila, tako da postmodernizam postaje jedno retrogradno , sputavajuće mjerilo svijeta. Pisci i mislioci koji rabe postmodernistički metod gotovo su u stupici. Postmodernistička ironija, taj stav ignoracije osjećajnosti , revoltira , izlišan je. Dosta s hladnoćom . Ovdje se ratovalo, ljudi su stradali. Svašta se događalo... Brutalnost je nasrnula...To postmodernizam nije znao niti je mogao akcentirati i izgubio se u sterilnom intelektualizmu i akademizmu. Osamdesetih su jedino mjerilo kvalitete bile akademske instutucije. Sveučilišta su izmišljala pisce. Univerzitetski profesori su postali pisci koji pišu za svoje kolege. Temeljna komunikacija sa mogućom publikom van te zone se nije pofrazumijevala. Dakako, bio je trenutak da se nešto promijeni. Prelomna godina bila je 1994. Dobili smo Irvina Velša . U Hrvatskoj književnosti zbio se Miljenko Jergović koji baš te godine piše svoj "Sarajevski Marlboro" i vraća se pripovijedanju priče . Ako smijem reći i ja sam te godine napisao dramu "Dobro došli u plavi pakao" koja je realistična , pisana u žargonu i uvažava Aristotelovim principima jedinstva vremena, mjesta i radnje.

* Bio je to povratak priči za razliku od postmodernističkih strategija koje je izbjegavaju . Očito se desio preokret koji je dublje motivisan.
-Postmodernizam nije dopuštao emocije. Nova proza ih toleriše...Naprosto se svijet promijenio i nova proza to nije mogla ignorisati.

*Moram izmijeniti jednu formulaciju iz uvodnog pitanja. Vas postmodernizam ne iritira. Vi o njemu govorite sa prezirom ...
- Taj se prezir ne tiče postmodernizma koliko se tiče autora i kritike , dakle ljudi koji i daljepokupavaju svijet gledati na taj način.

*Zbog čega je važan realizam jezika na kom takođe insistirate ?
- Nova proza dosljedno ne toleriše svaku vrstu nasilja pa i nasilje države u formi njenog insistiranja da standardizuje jezik.Realnost jezika je opšta pojava. Jezik marginalnih grupa, žargon ulice, argo navijačkih grupa, esnafa situirani u pripovjednu prozu znak su da ti ljudi postoje, tako individua osvješćuje svoje postojanje. Drugog načina da se to dogodi osim vlastitog jezika nema.

*Svojevremeno ste imali ambiciju da sebi izgradite poziciju s koje bi mogli sebi dozvoliti štampanje svojih djela u skupocjenom povezu. Da li Vam je danas bliska ta ideja ?
- Svojevremeno se išlo na lažni ekskluzivizam šapirografisanih izdanja. Ideja je bila da se stvari prave po mjeri malih grupa ljudi. I tada sam govorio : Ako ima kazalište u centru zašto bih insistirao da se moj komad igra u nekakvoj periferijskoj šupi .
Mislim da sam dovoljno često dospijevao u centar . Što više, mnogo puta sam ja bio centar, ali , to je važno, nije se dogodio onaj kliše malog sa margine koji dospijeva u centar i onda se počne ponašati kao svi iz sistema u koji je dospio. Za umjetnika koji drži do sebe važno da zna dospjeti u centar i odmah se maknuti na marginu i tamo stvoriti novi eks centar.

*Da li je FAK / Festival A Književnosti / koji je bio centar Hrvatske u jednom momentu, danas mrtav ?
- Nije nestao.Imao je veliku, svjetsku kulminaciju s knjigom "Hrvatske noći" koja je štampana i u Engleskoj , kod vrlo cijenjenog, najvećeg tamošnjeg nezavisnog izdavača .Gostovali smo u 13 britanskih gradova uključujući i najprestižnijem mjestu za predstavljenje književnosti u Londonu, mislim na Royal Festival Houl. "Hrvatske noći" u Britaniji su sjajno recencirane od strane relevantne kritike. U najuglednijim engleskim novinama kritika se riječima hvale osvrnula na našu knjigu...

*Za razliku od hrvatskog "Glasa koncila "...
- Žena koja je to napisala napisala je jedno fašističko , somnanbulno izmišljanje. Ljudi koji imaju veze sa policijom uvijek misle da drugi imaju isti odnos s policijskim službama i pokušavaju u svemu tražiti neki drugi smisao. Tako je ona iskonstruisala svu tu priču o mogućim tajnim službama involviranim u nastanak knjige. Gluposti. Niko ne stoji iza naše knjige. Iza nje su samo velike količine ispijenog piva i moje lično prijateljstvo sa nekim britanskim piscima. i hrvatskim piscima. Niko nikome ništa nije platio , sve je ovo napravljeno za skroman novac.

*Vjerujete li da će u Hrvatskoj, bilo kada, većina dijeliti vaše svjetonazore ?
- Moguće , u nekom povijesnom trenutku koga priželjkujem...No, u ovom trenutku rijetki su pojedinci koji nastupaju s pozicija vrijednosti koje upravo komentarišemo. Redovno čujem da se s prezirom govori o kosmopolitizmu. Nacionalizam je još uniforma koja se nosi i razumljiv je taj prezir. Svakom nacionalizmu kosmopolitizam je zakleti neprijatelj. Ja se nacionalizma bilo kojeg tipa gadim. Ja nijesam samo anacionalan . Ja sam antinacionalan. Gadim se bulažnjenja o naciji kao nekakvoj nadnaravnoj vrijednosti.

*Da li ste i dalje član Društva književnika Hrvatske , kome ste zamjerali na konzervativizmu ?
- Napustio sam ga u jednom važnom trenutku kad su se na skupštini tog društva, s više strana, čule ružne riječi. Pred nacionalističkim istupima moja moralna obaveza bila je da kažem : Do viđenja.
Inače bio sam i jedan od osnivača Društva pisaca Hrvatske koje je sam odmah napustio iz razloga što su onamo sjedili ljudi koji bjehu naumili da naprave društvo istog tpa kao što je Društva književnika Hrvatske, s stom razliko što oni nijesu desno orjentisani konzervativci već bi se igrali neoliberalizma. Sve što imam reći je da su te dvije skupine ljudi beznačajne i prastare. Nijesam vidio svrhu da budem član ni jedne od njih. To me ne sprječava da konstatujem da su to isuvišne institucije na koje ne vrijedi trošiti novce.

*Kada ste posljednji put bili u svom rodnom gradu ?
- U Zemunu ? Prije par godina. Kao kosmopolit, nemam ja neku misao o mjestu na kojem sam se rodio. Moglo se to dogoditi bilom gdje drugo. Moj otac je bio oficir JNA.

*Da ste kojim slučajem mogli birati voljeli bi da se to dogodilo ...
- Da su me pitali rodio bih se u Londonu i ne bih se, osim turistički, nikada maknuo od onamo...

Imam svoje trojstvo

* Što je u vrhu ljestvice vaših hijerarhijskih vrijednosti ?
- Imam svoje trojstvo. Uz pacifizam i kosmopolitizam tu je i individualizam. I s lijeva i s desna mnogo ih je koji će rado govoriti o individualizmu i pacifizma i tu su stvari , otprilike , jasne. No, primjećujem da se pravi zabuna kada se operiše pojmovima kosmopolitizam i globalizacija. Ja insistiram na razdvajanju ta dva pojma. Globalizam je ujednačavanje cijeloga svijeta.Kosmopolitizam je bogatstvo u različitostima, on podrazumijeva poznavanje svih mogućih razlika i uživa u njima.

Preživio sam jako loše vrijeme

*Kako se osjećate u koži čovjeka akciono suprostavljenog nacionalizmima sviju provinijencija , uključujući i kleronacionalizam ?
- Pedest i tri su mi godine. Preživio sam jako loše vrijeme , početkom devedestih ali osobno nijesam odustao od svojih stavova ni u jednom trenutku, niti sam posumnjao u njih . Loše se osjećam jer sve što se konkretno zbiva vrijeđa moje moralne principe. To ne znači da ću odustati. Živim u skladu sa svojim principima. Svakako da nijesam jedini i ima dovoljno ljudi s kojima mogu razgovarati.

Vlatko Simunović

10.03.04 Dnevnik - Novine i časopisi

Književnik Borivoj Radaković rođen je u Zemunu (1951), a niže i visoko obrazovanje stekao je u Zagrebu. Autor je romana “Sjaj epohe” (1990), knjiga priča “Ne, to nisam ja” (1993/1994) i “Porno” (2002), a posebno se proslavio svojim dramama “Dobrodošli u plavi pakao” (1994) i “Mis nebodera za mis svijeta”. Obe drame izvođene su u Zagrebu, a treća njegova drama “Kaj sad?” za koju je dobio niz nagrada u Hrvatskoj, postavljena je na sceni Beogradskog dramskog pozorišta u režiji Egona Savina. Objavljuje eseje i kritike, prevodi i savremene britanske autore (Kurejši, Barns, Velš, Garland...) i jedan je od organizatora FAK festivala u Hrvatskoj, koji je gostovao i u Beogradu i Novom Sadu, 2001. godine. U Novom Sadu, uz njegovo učešće, promovisana je prošle godine u maju mesecu knjiga izbora iz njegove proze pod nazivom “Jako” koju je izdala beogradska kuća „Rende”. Radi se o izboru priča napravljenom od dve knjige, “Ne, to nisam ja” i “Porno”. Kako je sam pisac tada rekao, želja mu je bila da se prikaže kompletnije i sa nešto starijim radovima, pri čemu je odabrao nešto „od one najžešće proze”.
Iako kombinovana od dve zbirke pripovedaka (prvih šest priča je iz “Ne, to nisam ja”, a preostalih sedam iz knjige “Porno”), tematski i stilski ove priče se podudaraju i dopunjuju. Nasilje, posebno motivisano urbanim miljeom i ratom koji kao kroz koprenu prodire u stvarnost, jedna je od dominantnih tema. Ono je najčešće u sprezi sa seksom i pornografijom koja je zamena za ispraznost života i frustracije junaka, životne dobi od adolescencije do starosti. Šetaju Radakovićevom prozom posrnuli tinejdžeri u susretu sa prvim nedoumicama i prizorima za koje nemaju objašnjenja (susret sa majkom i ljubavnikom u krevetu), deca izginula u školskom dvorištu od bombe koju je bacio ratni invalid ili dečaci koji prva ljubavna iskustva stiču sa starijim homoseksualcima. Pripadnici srednje dobi kreću se od ivice egzistencije, do izbeglištva u grad (iz provincije) ili u inostranstvo (zbog rata), od jednog oblika zavisnosti do drugog (droga, pornografija, kompjuteri). Starci su ređa pojava, ali okvir njihovog pojavljivanja nagoveštava posrnulost i oronulost, život bez smisla i pun propusta koji se neadekvatno kompenzuju.
Rat je potenciran jedino u priči The Killing Cunt, gde niz ratno-koljačkih scena vrhune u rečenici: „NJezina usta progovore sadržajem želuca”. I kada ne postoji jezik jer užas iscrpljuje sve moguće kanone stila i retorike, fraze i izraza, postoji uvek ’meta -jezik’ prikriven u sadržajima tela ili znakovima koje ono kao poruku može da pribavi (stidne dlačice obrijane u oblik krsta koji se preteći izazovno prikazuje). Telo kroz dobar broj priča biva karnevalski prisutno, ono je bez granica i obrisa u narativnoj orgiji: npr. u priči “Sv. Sebastijan”, u opisu porno scena sa video snimka, zatim u rekonstrukciji priče o silovanju tinejdžerke i potom u činu silovanja glavnog junaka, čija raspetost između dva muška uda podseća na prizor raspinjanja sv. Sebastijana i njegove muke. Depatetizacija prizora i junakovih muka i poniženja daje takođe groteskni obol ovoj priči. Telesne izlučevine svih vrsta, njihovo mešanje i prožimanje, anatomska preuveličavanja i anatomsko fantaziranje (naročito u pričama kod kojih je realistički prosede isprepletan sa ili potisnut fantastikom, najčešće u funkciji parodije) takođe doprinose karnevalizaciji postupka u pojedinim pričama (La Luna, Sanguis & semen, Iscjelitelj ili Agape).
Postmodernistički doprinos je u preplitanju narativnih strategija, one se od jednog vida književnog obrasca kreću ka anketi, intervencijama u vidu refleksija o samom pisanju i razaranju fabule putem takvih umetanja ili davanjem više različitih razrešenja, najčešće samog kraja. Ovaj relativizam u izboru postupaka, posebno pojedinih sižejnih razrešenja, je prividan, jer je izbor ograničen izvesnošću proisteklom iz destrukcije kojom je nabijena stvarnost (“Da je Marijan znao”, “Lažljivica”, “Smrt”). Jezik je najčešće dijaloški upotrebljen, živ, gradski, od slenga do pojedinih dijalekatskih obeležja, pun direktnih izraza i psovki, aktivan i agilan u prepletu sa naučnim izrazima i terminologijom slične vrste. Pisac nas svojim viđenjem stvarnosti pleni, šokira, ponekad nasmeje, ali više se nađemo zatečeni začaranim krugovima, iz kojih „posrnuli anđeo” teško da može da izvuče krila i uzleti. Nade je malo, no ako je ima data je u vidu ljudske solidarnosti iako se kasno pokaže, ipak je ima (“Provod”, “Voajerka”).

Lidija Mustedanagić