Beogradski slikar i pisac Momo Kapor (Sarajevo, 8. april 1937 – Beograd, 3. mart 2010) došao je sa devet godina iz Sarajeva, gde je rođen, u Beograd, postavši jedan od protagonista beogradske pripovedačke škole.
Po obrazovanju akademski slikar, završio je beogradsku Likovnu akademiju u klasi profesora Nedeljka Gvozdenovića; u književni život glavnog grada ušao je početkom šezdesetih prošlog veka i od tada je objavio više od pedeset knjiga i romana. Provincijalac, Foliranti, Una, Zelena čoja Montenegra, Dosije Šlomović, Konte, Magija Beograda, Putopis kroz biografiju, Od istog pisca, Uspomene jednog crtača, i mnoge druge bile su na bestseler listama, a neke od njih su na njima još uvek.
Prevođen je na mnoge svetske jezike. Od ostalih beogradskih pisaca razlikuje se i po tome što je sam ilustrovao svoje knjige, negujući poseban lirski crtački stil. Bio je dugogodišnji novinar-kolumnista vodećih beogradskih listova. Njegov opus upotpunjuje dvadesetak izvedenih radio, TV i pozorišnih drama kao i nekoliko filmskih scenarija. Po njegovim knjigama snimljeno je nekoliko igranih filmova, a i sam je bio scenarista mnogih filmskih i televizijskih projekata. Svoje slike je izlagao retko, nekoliko puta u Njujorku, Bostonu i Karakasu, u Ženevi, Frankfurtu, Briselu, Parizu, Udinama, Zagrebu, Beogradu, Novom Sadu, Zrenjaninu i na Mećavniku.
Bio je redovni član Akademije nauka i umjetnosti Republike Srpske.
01.01.00
Glas javnosti
12.03.2001.
Pisac Momo Kapor o svom novom romanu "Ivana"
Ljubavna prica za žestoka vremena
Istinita prica, o ženi u ratu, vraca nadu u dobrotu. Žena - ratnik nije prototip Srpkinje za 21. vek
- Najskuplji deo knjige za mene je da se ona dogodi. Najskuplje je placena prica o Ivani koju sam video mnogo puta u ovom ratu, u kojem su muškarci bili heroji, izdajnici, hrabri ili kukavice, profiteri ili bednici. A najveci teret, sve vreme, nosile su žene. Kada se sruši kuca, muškarac to lakše podnosi nego žena kojoj se tada ruši citav svet. I kada se potom nade u okruženju divljine sela, žena nailazi na niz problema, od toga šta ce jesti do onoga da nema ogledalo. I iz tih mnogih prica ja sam napisao jednu koja je delimicno istinita - kaže Momo Kapor o svom novom romanu "Ivana", koji je istovremeno izašao u dve izdavacke kuce, SKZ i "Zograf".
Razgovaramo u pišcevoj velikoj dnevnoj sobi punoj slika. Na vitrini, pored fotografije jednog poljupca, fotografija Kapora i Karadžica.
Srpski vladari su pili rakiju
"Ivana" je i roman o šljivovici.
- Šljivovica prati srpski narod vekovima, ona je nacionalno pice. Vredati šljivovicu ili potcenjivati je, isto je kao kada biste u Francuskoj potcenjivali kalvados ili dom perinjon.
U knjizi piše "novi šef države pije viski".
- Naš prvi posleratni predsednik je uveo viski kao stil, jer nije voleo Srbe, niti je voleo zemlju koja mu je bila prestonica. Inace, svi srpski vladari su pili rakiju.
Predsednik, posle kog rata?
- Nisam mislio na Koštunicu.
Slobodan Miloševic pije viski.
- To je samo posledica starog predsednika.
A šta pije Radovan Karadžic?
- On ne pije, jer je psihijatar, popije zbog gostiju. Psihijatri drže sebe na samokontroli da bi mogli da drže i druge.
Opisujete ga kao romanticnog junaka.
- On jeste romantican junak, kao Robin Hud. Nacrtao sam ga na salveti, na slavi 21. novembra 1995. godine, dok smo gledali prenos iz Dejtona. Nisam o njemu još pisao price, možda ih sada napišem. Nepristojno je pisati price o nekome ko je predsednik, kao ono drug Tito i šah, drug Tito u lovu...
Ivana, prica o Srpstvu, nastala je u vremenu kada se Srbija otvara prema svetu.
- Uvek se u vremenima koja su ispolitizirana, agresivna, žestoka, isfrustrirana, otupela, pomisli kako treba pisati i citati o tom vremenu slicne knjige. Onda se ipak desi neko malo cudo, bar što se književnosti tice i pojavi se ljubavni roman. Cini mi se da je upravo u ovo vreme, kada su strasti prevršile svaku meru i sve se nalazi na ivici tuposti i intoksinacije ružnim stvarima, možda jedna prica koja se zaista dogodila, vraca nadu u ljubav i u dobrotu.
Da li je žena - ratnik, kako ste nazvali Ivanu, model žene Srpkinje za 21. vek?
- Ne. Kao ratni reporter upoznao sam mnogo žena ratnika, ne samo onih po štabovima, kojima je uniforma savršeno stajala i koje su volele da ih nose nešto utegnutije u pasu, nego sam upoznao žene koje su bile prave ratnice, koje su pucale i koje nisu zbog toga izgubile od svoje nežnosti. U mom detinjstvu i u mladosti bilo je mnogo žena ratnika. Žena u ratu nije nikakva novost, niti je prototip Srpkinje za 21. vek.
Roman je prožet nacionalizmom. Zar ne mislite da je nacionalizam bio jedan od uzroka ratova vodenih ovde?
- Pa onda bi u Americi svaki dan izbijao rat, a bio je samo jedan, i to gradanski. Jer ako su osnovni simboli nacionalizma himna i zastava, onda nema nijednog Amerikanca koji se nece dici kada zasvira njegova himna i svi, od cinovnika do predsednika, imaju u svojoj sobi zastavu. Kod nas stvari stoje drugacije: imamo himnu kojoj zvižde stadioni, a zastavu i nemamo, ne znam ni kako izgleda, zaboravio sam... Što se tice ratova, to je kao da se nadate kako nece biti gripa.
U Vašem romanu citamo o plecatim, brkatim junacima, konjicu Putku... Da li ste bili inspirisani književnošcu NOB-a?
- Divno, sad ste rekli pravu stvar! Nisam bio inspirisan, ali je ona verovatno ostavila na mene jak utisak. Jako sam voleo Branka Copica i mislim da je nepravedno potcenjen. Ali, njegovoj književnosti tek dolazi vreme, on ima vremena da ga saceka.
Ljubica Pupezin