22.10.03 Dnevnik - Novine i časopisi
Povratak u evropsku porodicu
Ričard Klog: "Istorija moderne Grčke"
Veliko poštovanje koje su jezik i kultura antičke Grčke uživali u zapadnom svetu, u sudbonosnim decenijama nacionalnog buđenja početkom 19. veka, bilo je jedan od ključnih činilaca u izgrađivanju shvatanja kod samih Grka, da su oni baštinici nasleđa kojem se divio ceo svet. Ovo nasleđe prošlosti imalo je važnu ulogu i u buđenju interesovanja liberalnog, pa i konzervativnog, evropskog mnjenja za sudbinu grčkih ustanika, tokom dvadesetih godina 19. veka. Čak je jedan takav nepokolebljivi pobornik tradicionalnog poretka, kakav je bio tadašnji britanski ministar spoljnih poslova vikont Keslri, osetio potrebu da se zapita “da li oni, prema kojima smo kroz naše obrazovanje stekli toliko divljenje, treba da budu osuđeni da za sva vremena žive u bednim uslovima u koje su sticajem okolnosti dospeli”.S druge strane, nimalo neočekivano u takvim okolnostima, kod Grka se razvila opsednutost minulom slavom iz koje se, vremenom izrodilo i “jezičko pitanje”, beskrajna i s vremena na vreme nasilna rasprava o tome u kojoj meri govorni jezik naroda treba da bude “pročišćen” da bi se približio “idealnom starogrčkom obrascu”. Koliko su pobornici nacionalnog pokreta tokom 19. veka tražili nadahnuće u klasičnoj prošlosti, svedoči podatak da je pominjanje imena austrijskog istoričara Falmerajera, koji je dovodio u pitanje postavku da današnji Grci vode poreklo od starih Grka, izazvalo pravu provalu gneva među inteligencijom mlade države, a ujedno je smatrano i najbržim načinom “da se kod nekog atinskog profesora izazove šlog”.Ovakva shvatanja bila su praćena jednako snažnim nipodaštavanjem srednjovekovnog, vizantijskog razdoblja grčke prošlosti. Tako je Adamantios Korais, najuticajnija ličnost intelektualnog preporoda za vreme rata za nezavisnost, vizantijsko razdoblje s prezirom odbacivao, nazivajući ga srednjovekovnim mračnjaštvom “u kojem sve vrvi od popova”.
I dok je na klasičnu prošlost gledala sa dubokim poštovanjem, mlada inteligencija iz vremena borbe za nezavisnost nije nalazila za shodno ni da se osvrne na nasleđe 400-godišnje osmanske vlasti. Pomenuti Korais u svojoj biografiji, štaviše, ističe da su u njegovom rečniku “Turčin” i “divlja zver” sinonimi. Razdoblje “turkokratije” (turske vladavine) imalo je za posledicu izolaciju grčkog sveta od velikih istorijskih pokreta, poput renesanse, naučne revolucije 17. veka, francuskog prosvetiteljstva, kao i industrijske revolucije, koji su tako snažno uticali na istorijski razvoj zapadne Evrope. Pored toga, konzervativne težnje bile su pojačane protivzapadnim raspoloženjem koje je imalo korene u dubokoj ozlojeđenosti nastojanjima katoličke Evrope da nametne priznanje papske supremacije kao cene za svoju vojnu pomoć vizantiskom carstvu u vreme kada se ono suočilo sa turskom pretnjom. Štaviše, sama propast vizantijskog carstva naširoko je tumačena kao deo Božje promisli, kao kazna koja je morala da se plati zbog druženja sa šizmatičnim latinima i prihvatanja njihovih sramnih shvatanja o papskom prvenstvu.
Uz to, mišljenje da bi grčki narod mogao da stigne do oslobođenja sopstvenim snagama, bilo je veoma slabo ukorenjeno. U vreme kada su promene tokom 18. veka podstakle najsmelije duhove među Grcima da počnu da planiraju oslobodilački rat, mnogi od njih će se suočiti s ogromnim teškoćama u ubeđivanju svojih zemljaka, koji su se ili fatalistički prepustili sudbini ili su sebi obezbedili i suviše udobno mesto u postojećem stanju da bi razmišljali o otporu.
Negde pred kraj 18. veka pojavili su se prvi znaci buđenja nacionalnog pokreta, koji će naposletku, tridesetih godina 19. veka, dovesti do nastanka nezavisne grčke države. Samovolja osmanske vlasti i gotovo potpuno odsustvo vladavine prava, doprineli su tadašnjem uobličavanju osnovnih vrednosti grčkog društva i izgradnji stavova prema državi i vlasti. Ove činjenice dale su poseban značaj ulasku Grčke u Evropsku zajednicu, 1981. godine, kao njene desete članice, kojim je dobijena zakasnela, ali i nedvosmislena potvrda grčkog “evropejstva”.
Pored toga, odnosima iseljeničkih zajednica sa maticom pridavan je prvorazredni značaj za sve vreme postojanja nezavisne grčke države. Mogućnost da Majkl Dukakis, pripadnik druge generacije grčkih doseljenika, bude izabran za predsednika Sjedinjenih Država na izborima 1988. godine, u Grčkoj je prirodno izazvala veliko uzbuđenje. Činjenica da se on pojavio kao predsednički kandidat Demokratske stranke skrenula je pažnju na fenomen brzog prilagođavanja grčkih zajednica u inostranstvu normama domaćeg društva, ali je još više istakla suprotnost između uspešnosti Grka izvan Grčke i problema sa kojima se suočavaju njihovi sunarodnici u domovini.
Slavni dani Vizantije
Tek sredinom 19. veka, atinski profesor istorije Paparigopulos, uobličio je jedan prikaz grčke istorije u kojem su antičko, srednjovekovno (vizantijsko) i savremeno doba činili povezanu celinu. Od tada glavni tok grčke istoriografije snažno naglašava tu povezanost. Otkrivanje i rehabilitacija vizantijske prošlosti bila je sprovedena u potpunosti uporedo sa pomeranjem interesovanja intelektualaca od klasične epohe ka slavnim danima Vizantije, u potrazi za istorijskim opravdanjem ideje za ujedinjenjem svih oblasti istočnog Sredozemlja naseljenih Grcima u granicama jedne države, sa starom prestonicom u Carigradu.
Siniša Kovačević