Igrač

26.09.05

Život i umjetnost baletskog igrača Rudolfa Nurejeva bili su inspiracija za irskog pisca Koluma Mekena za roman “Igrač”. Legenda o Nurejevu, više od decenije od njegove smrti i dalje zrači nesmanjenom žestinom, prerastajući okvire pozornice, na kojoj je veličanstvenom igrom stvarao svoj imaginarni svijet. U “Igraču” Meken piše prvo o početnim baletskim koracima Rudolfa Nurejeva, da bi potom u priču uključio i sve one koji su bili u nekoj vezi sa velikim igračem: porodicu, profesorku baleta Anu Vasiljevu i njenog muža Josifa, partnerku Margot Fontejn, prijatelja Viktora, služavku. Pomjeranjem fokusa sa ličnosti na ličnost, Meken osvjetljava ljudsku pozadinu, razotkrivajući mit o Nurejevu, jednom od rijetkih umjetnika koji je uspio da pobjegne iz Rusije na zapad u vrijeme hladnog rata. “Igrač” je dirljiva priča koja se pamti. Od siromašnog ruskog dječaka Nurejev je postao sinonim za vrhunskog svjetskog igrača. Divili su mu se Rok Hadson, Mik Džeger, Semjuel Beket, Lenon i Joko, Vorhol, Džeki Onazis.
Kolum Meken je rođen u Dablinu 1965. Pored “Igrača” koji je jedina njegova knjiga objavljena kod nas (“Laguna”, prevod Nenada Dropulića) napisao je i romane “Pasja pjesma”, “Ova strana svjetlosti”, zbirke priča “Sve što se mora u toj zemlji” i “Pecanje u glogovoj crnoj rijeci”. Bavi se i novinarstvom. Njegovu prozu objavljuju poznate svjetke književne novine: “New Yorker”, “The New York Times Magazine”, “Atlantic Month”. Živi sa suprugom i troje djece u Njujorku, odakle je i govorio za “Vijesti”.

Zašto Vam je slavni ruski igrač Rudolf Nurejev bio toliko intrigantan da napišete roman o njemu?
- Za mene je, smatram, Nurejev bio jedna od stožernih figura 20. vijeka. On je bio oličenje mnogih priča. Prvo, njegov život je bio klasična bajka od bijede do bogatstva. On je rođen u pukoj sirotinji, u ruskoj daščari koja je imala samo jednu sobu, a okončavao je svoj život u sopstvenim kućama širom svijeta. Drugo, njegova priča osvjetljava neke od političkih dilema tog vremena. Skok na demokratski zapad stavio je komunistički sistem na probu. On je postao vodeći ruski kapitalista. Treće, njegova je priča o slavi - ili o tome šta slava znači, šta nam može učiniti, kako ona oblikuje svijet. On je bio jedna od prvih velikih, svjetski slavnih ličnosti, a upoznali smo ga u ranoj eri televizije. I potom, njegova je priča povijest o željama, seksu, umjetnosti, egzilu. Da ne pominjem kako je okončao svoj život oboljevši od side. Tako je, po meni, Nurejev uskočio u istoriju.
Čini se da su mnogi kritičari kulture željeli da ga ograde, da ga svrstaju u jedno polje. Baletski kritičari željeli su ga kao igrača - i to samo kao igrača. Politički kritičari željeli su od njega da naprave političku životinju. Kritičari kulture su u njemu vidjeli gej ikonu. I tako dalje. Ali, on je bio sve od pomenutog - i više od toga, sve je to bilo uvijeno u jednu komplikovanu ljudsku dušu. I, takođe, on je bio tako prepun nekakvog pozitivnog žara, što je divno. I ja sam htio da napišem jedan internacionalni roman, koji će premostiti mnoge granice, a čini mi se da je Nurejev baš bio oličenje toga.

U Vašem romanu priču o Nurejevu saopštavaju ljudi različitih zvanja i životnih usmjerenja. Može li se prema tome reći da je “Igrač” roman o pričama i pripovijedanju?
- Da, zaista je tako. Veliki romansijer Džon Berger je rekao:
“Nikada ponovo jedna priča neće biti ispričana, ako je bila samo jednom saopštena.” Stvar je u tome što svi imaju nekakvu priču, a da nije bitno ko su oni zapravo. To je velika demokratska ljudska pouka. Priče nas izjednačavaju. Priče nas dovode do apsolutne srži, suštine, onog što mi jesmo. U “Igraču”, želio sam da ispitam šta se može desiti sa pričom ako se ona saopštava horski, pa čak i da je disonantna, gdje svako priča različitim glasovima. Želio sam da kažem da je život obućara vrijedan isto kao i život baletskog koreografa, ili slavne ličnosti. “Igrač” je, pretpostavljam knjiga o malim, anonimnim uglovima ljudskog iskustva o kojima se i ne raspravlja puno. To je knjiga o “malom dječaku”. I ja sam upotrijebio dosta različitih glasova i nacionalnosti, jer sam želio da progovorim o internacionalnom aspektu onoga što smo mi svi sada.
Primarna korist u korišćenju više narativnih glasova ogleda se u tome što priča izgleda poput prizme - svjetlo sjaji kroz nju i daje različite odsjaje svaki put kada je pomjerite, okrenete ili iskrivite. To mi se učinilo posebno zgodnim za priču o čovjeku koji je međunarodna zvijezda prisutan u životima običnih ljudi.

U “Igraču” pisali ste o egzilu. To je jedna ruska priča. Ali, egzil je takođe bio i dio irske istorije.
- Mislim da je većina mojih romana o egzilu. Ja se lično ne osjećam da sam u egzilu. Napustio sam Irsku, jer sam tako želio. Nijesu me protjerali politika ili religija. Ali to je ishod koji me se duboko tiče. I egzil je poprilično irska priča - bilo da govorimo o emigrantima koji su na lošim, krcatim brodovima odlazili za Ameriku, ili o piscima, koji su poput Beketa odlazili da žive u Parizu. Oni su odlazili jer su morali.

Kroz život Rudolfa Nurejeva, na jedan način opisali ste istoriju 20. vijeka, zar ne?
- Jedan veliki dio života Rudolfa Nurejeva preklapa se sa značajnim događajima tog vremena. Ralf Valdo Emerson je jednom rekao da se cjelokupna istorija može rastaviti na biografije nekoliko ljudi. Ako želimo da pogledamo unazad i pokušamo da razumijemo to vrijeme, priča o Nurejevu nudi nam puno toga.

U “Igraču” ste vjerno dočarali duh Rusije i ruske ideje. Kako Vam je to uspjelo?
- To je bio jedan od mojih izazova. Kao pisca najviše me je veselilo da ruski čitaoci istinski uživaju u knjizi. Ja sam po tome skroman. Toliko je puno pisano o Rusiji ali samo o boravku u sivim zonama. Ja sam želio da tu istaknem jednu suprotnost, kroz koju će prolaziti zrak svjetlosti.

U romanima “Ova strana svjetlosti”, “Pasjoj pjesmi” i “Igraču” pisali ste o ljudima sa periferije, sa ruba. Zašto?
- Da budem iskren, ja vodim život kao pripadnik sasvim normalne srednje klase. I u Dablinu, gdje sam odrastao kao dijete, moj život je bio prilično mlak. Malograđanski. Lijep dom. Dobra porodica. Ali, zbog nekih razloga (možda i zbog normalnog odgoja!) mene je privlačio rub, teškoće, surov život. Ne bih mogao zamisliti da pišem knjigu o ljudima iz srednje klase. Radije dajem važnost onima sa ruba.

Vi ste Irac u Njujorku. Koliko je za Vas bitno isticanje irskog identiteta?
- Veoma je bitan. Ja sam Irac i Njujorčanin. Moja djeca su Amerikanci i moja žena je Amerikanka. Ponekad poželim da glasam, ali ne mogu. Ovdje mi se politika često gadi, ali ne mogu pobjeći od nje. Razmišljali smo (kao i mnogi drugi) da sve posmatramo u formi protesta. Ja bih radije da budem trn u oku establišmenta, nego da dozvolim da me establišment marginalizuje. Trenutno se puno američkih pisaca isto ovako osjeća. Skoro je nemoguće pronaći Bušovog podržavoca među onima koji pišu (i teško da ćete ih pronaći među onima koji čitaju!)

Imate bogata životna iskustva. Kao mladić biciklom ste prešli SAD. Šta ste naučili od drugih ljudi i od drugih mjesta?
- Najveći dar koji sam ikada dobio je taj što sam imao mogućnost da sredinom osamdesetih pređem SAD biciklom. Bio sam na putu skoro dvije godine, radio sam svakave poslove i usput sam upoznao razne ljude. Bio je to popriličan put za jednog Dablinca iz srednjeg društvenog sloja. Tada sam imao 21 godinu. Išao sam kroz sve predjele i upoznao osuđenike, farmere, ubice, ribare, filmske zvijezde, modele, vatrogasce, mehaničare za bicikle. Zato što sam bio prolaznik, kratko sam se zadržavao u životima ljudi koje sam sretao, oni su bili skloni da mi saopštavaju većinu od sopstvenih najintimnijih tajni. Znali su da se to neće odraziti na njihove živote, jer ću ja otići. To je bila moja edukacija i smatram da mi je to umnogome pomoglo da se od mene izrodi pisac. (Ja sam i prije toga želio da pišem, ali uvijek bi nastajala blokada poslije prve rečenice.) Poslije tog mog putovanja po drumovima bio sam sposoban da vidim svijet iz drugačijih uglova i smatram da moje interesovanje za autsajdere dolazi zapravo sa tog putovanja. Posmatrajmo stvari i sa ove strane: ja sam Irac i imam jak prag izdržljivosti, irski bik - reklo bi se, i ta osobina mi je uvijek pomagala. Ja zaista nijesam pisao o sebi u mojim knjigama, ali mislim da je to iskustvo nekako prodrlo u moju prozu. Jer, smatram, ako bih o tome pisao direktno, onda bi se magija izgubila.

Kako objašnjavate činjenicu da irska književnost danas ima mnogo poznatih i priznatih pisaca? Gdje u tom kontekstu svrstavate savremenu američku književnost?
- Mišljenja sam da je irska književnost već dugo vremena jaka. Za takvo stanje dugujemo jednim dijelom tradiciji i mjestu pripovjedača u našem društvu. Američki pisci su mnogo više na periferiji. Oni moraju da rade zbog bezobzirne unutrašnje potrebe. Američki pisac (posebno onaj koji ide protiv naravi) je u suštini veći buntovnik nego što je to irski pisac. To ima svoje prednosti i mane. Neki od najboljih američkih pisaca čak nijesu ni čitani u SAD, ili u najboljem slučaju, čitaju ih ali u veoma malom procentu.

Neki od Vaših romana mogu se nazvati irsko-američki. Šta je sljedeće? Da li poželite da napišete čisto irsku knjigu?
- Trenutno radim na romanu o romskom pjesniku iz Slovačke, zasnovanom na istinitoj priči iz 1950-ih. To je veoma evropska knjiga, likovi i događaji se pojavljuju i odigravaju od Čehoslovačke pa sve do Italije. Da, istina je, želio bih da se latim posla na čistom irskom romanu. Mnoge od mojih priča su irske, uključujući zbirku priča “Sve što se mora u toj zemlji”, a čija se radnja odvija u sjevernoj Irskoj. U jednu ruku smatram da su sve moje knjige irske, zato što se bave jezikom, egzilom, gubitkom i ljepotom. A ja i dalje Irsku zovem “dom”.

U njujorškom podzemlju

Vaš roman “Ova strana svjetlosti” je priča o ljudima bez doma iz podzemnih tunela Njujorka. Ima li tu Vašeg ličnog iskustva?
- Zaista je tokom 1990-ih preko 5.000 ljudi živjelo u tunelima ispod Njujorka. Činilo se kao da je to neka vrsta naličja američke granice. Stavite kartonsku kutiju na parče zemlje i to je vaša “sopstvena” zemlja. Nijesam živio u tim podzemnim tunelima, ali bih ponekad odlazio i ostajao dolje po tri ili četiri dana. Poznavao sam nekoliko ljudi koji su živjeli u podzemlju i oni su me štitili, uzeli bi me pod svoje okrilje. Njihova bi riječ odzvanjala duž tunela da me ostave na miru. Naravno, ja se nikada nijesam pretvarao da sam bez doma - jer se čovjek ne može predstavljati da je bez doma. Ja sam im dolje često odnosio svijeće, hranu, novac. Meni je bilo najdraže provoditi sate i sate sa beskućnicima, oni me ništa ne bi pitali - za njih je bilo čast jednostavno to što sam vrijeme proveo sa njima. Ponekad bismo u nedogled sjedjeli ćuteći i ta tišina bila je nagrada. Upoznao sam budale, ratne veterane, umobolne. Nalazio sam se u raznim situacijama. To što sam Irac, bilo mi je od pomoći - jer u meni nijesu vidjeli dio establišmenta, sistema. U opasnosti sam bio samo par puta. Da budem iskren, tuneli Njujorka su manje opasni od ulica ili drugih zaštićenih zona. Mi se svi plašimo tame. Čak se i tama ponekad plaši sebe same. Tunele sam posmatrao kao istinsku podsvijest grada - cio Njujork je želio da zaboravi da je bio skriven dolje u tami.

Vujica OGNJENOVIĆ