1
Robert Kinkejd
I ta ko:
Zavitlaj nanovo velikouže,
možda ne onako drčno i visoko
ka ko si ne kad činio,
pa ipak s hukom
i osećajem
da je krug iznad tebe
i da sunce prosijava kroz omču;
pod uzvitlanim užetom
senke se šire
i sve se svodi
na poslednje stvari,
na ponovne pokušaje...
... na neminovnosti i na dug, krivudav put od ljuljuškanja u mra ku majčine utrobe do onog što se zbiva danas: magla nad Pjudžet Saundom i sedenje u Šortijevom baru utorkom uveče, dok tenor saksofon Noćne Ptice meditira na temu “Jesenjeg lišća“.
Na pomolu je, po svemu sudeći, kraj sezone, a još uvek si sam, dok se brujanje frižidera prepliće sa zvucima uspomena. Poslednji kauboji i slične stvari. Oni koji su ti utrli put odlaze ili ih više nema, Iris pakuje svoju dugu, a davnašnji školarci su mrtvi. Sada su tu samo zvuci uspomena, brujanje frižidera i tenor Noć ne Ptice utorkom uveče.
Sve je moglo biti drugačije u nekom drugom životu. Moglo je ispasti dobro za tebe i za ženu. Ona je bila tvoja jedina šansa, pa ipak, kad se osvrneš na ono što se dogodilo, jasno je da šanse uopšte nije bilo. Uvek si to znao, verovatno i u ono vreme.
Sam čin odlaska, napuštanja onoga što je imala, pretvorio bi je u osobu druga čiju od one sa kojom si proveo te dane i noći. Odluka i čin pretvorili bi je u nešto drugo. Pa ipak, da ti se priklonila, bio si spreman da prihvatiš izazov i stvari rešavaš u hodu.
Sada, u rano jutro novembra 1981, prohladna magla širi se nad vodom. I hrpa poštanskih pošiljki počiva na kuhinjskom stolu kupljenom za pet dolara na rasprodaji polovnih stvari. Dovukao si ga ovde trajektom pre mnogo godina, pošto je stambena zgrada u Belinge mu sravnjena sa zemljom da bi se izgradio tržni centar. Koverte sa obeležjima zvaničnosti državne stvari ljudi iz Udruženja veterana i Socijalnog osiguranja koji još pokušavaju da te nađu. Ne pada im na pamet da možda ne želiš da čuješ za njih, da ti nije potrebno ništa od onoga što nude. Koverte označene sa: “Vratiti pošiljaocu“.
Pa ipak je to nekakva pošta u vreme kad se u sandučiću zatiče malo šta izuzev oglasa od ljudi koji pokušavaju da te privole da kupiš stvari za ko je ne mariš , stvari kao što je kućni teatarski sistem. Pitaš se šta dođavola uopšte predstavlja kućni teatarski sistem? Pa čak i kad bi imao novca da ga kupiš , a nemaš ga, šta bi činio sa njim?
U šezdeset osmoj godini, Robert Kinkejd zategnu izlizani narandžasti treger i prevuče drugom rukom po vratu zlatnog retrivera po imenu Hajvej 1. Pripali “kemel“ i odšeta do prozora. Od nekud iz magle, ili iza magle, dopiralo je potmulo brujanje tegljača koji radi u luci Sijetla.
Kinkejd otvori gornju ladicu četvorodelne vitrine kraj prozora. Nizovi fotografskih slajdova visili su u plastičnim okvirima, s njegovim životom u tim okvirima, po pet u nizu i dvadeset na svakoj stranici. Beše to život čoveka koji je dane proveo tragajući za dobrim svetlom. On nasumice odabra stranicu i podiže je spram stone lampe. Na prvom slajdu beše lučki radnik iz Mombase, na breklih mišića i širokog osmeha ispod pletene kape. To je bilo 1954, pre dvadeset sedam godina.
Na drugom beše mladunče foke, pogleda uprtog pravo u objektiv: godina 1971. i ledene sante Njufaundlenda. Zatim je sledio more uz Malake, sa ljudima što polaze na more u čamcu sa šest vesala, ribareći pomoću udica s mamcima, sa slabom nadom na uspeh u izlovljenim vodama. Nakon toga, letnji snimak u poljima Baskije. A onda hladni jun na Bufortskom moru, kuda je nekada brodio Amundsen. I tigar što izlazi iz visoke trave na obalama jezera Perijar u južnoj Indiji. Slajd u drugom nizu predstavljao je čaplju što se pomalja kroz jutarnju vlagu u blizini Port Taunzenda, slika koja je umnogome podsećala na zvuk saksofona Noćne Ptice u četvrtoj kadenci “Prefinjene dame“.
Nadalje, kampezino devojka u Meksiku, koja stoji u polju i gleda ga preko ramena, s naherenim slamnatim šeširom i haljinom od grubog sukna, čije su ime i selo bili čitko ispisani sa jedne strane slajda: Marija dela Luz Santos, Čelaja, Meksiko, 1979. Bio je to njegov poslednji veći angažman za časopis, niskobudžetni posao u kome je na kraju morao potrošiti i nešto vlastitog novca da bi stvar izveo kako valja. Zapita se kakva je sudbina Marije dela Luz Santos, ako još uvek živi u istom selu i bavi se poljskim radovima.U sledećem nizu video se jesenji zalazak sunca u Severnoj Da koti, i grubo lice sa tamnim naočarima koje pogledava s prozora velike narandžaste mašine: Džek Karmajn, kombajner žita, poljoprivredni posed južno od Grand Forksa, 1975.
Hiljade fotografija u arhivi. Robert Kinkejd je zadržao samo najbolje, a njegovi aršini bili su izuzetno strogi. Suvišne stvari odbacivao je i spaljivao tokom sortiranja. Za svaku od sačuvanih slika gotovo savršeno je pamtio vreme, mesto i svetlosne uslove u trenutku okidanja. Čak i miri se koji su ga okruživali. Jezero Perijar prizivalo je u sećanje miris karija, snimak iz Baskije uzvraćao je začinjenim kozjim mesom. Snimci sa Buforta odražava li su manje zanimljivo kulinarsko iskustvo, većinom jednoličnu kampersku hranu, ponekad ribu, pojedenu s nogu pod mrežom za ko marce.
Poslednji slajd u okviru predstavljao je nerazgovetni prizor stenja i vode. Snimao je hridine Akadije 1972. godine i okliznuo se upravo u trenutku kad je pritisnuo okidač, pavši na pesak s visine od desetak metara. Sačuvao je snimak kao uspomenu na odvažnost i glupost, i na tanku liniju koja ih razdvaja. Slomljeni članak nikad nije valjano srastao, ponajviše zbog toga što je zanemario lekarski savet i počeo naporno da radi pre nego što je kost imala dovoljno vremena da zaceli. On vrati okvir na svoje mesto i ovlaš se osloni na otvorenu ladicu, prstiju sklopljenih preko nanizanih slajdova.
U pred njem delu ladice nalazio se veliki omot od manila hartije, sa pismima koja je godinama pisao, ali ih nikada ni je poslao Frančeski Džonson. Kraj omota je bila arhivska kutija sa fotografskim otiscima. Robert Kinkejd iz vadi kutiju i raščisti prostor na kuhinjskom stolu, gurnuvši u stranu prljavo posuđe, oglase i pisma Udruženja veterana readresirana na pošiljaoca. Spustivši se na stolicu i pažljivo otvorivši kutiju, on stavi naočare s metalnim okvirom i podiže list zaštitne hartije. Zagleda se u ženu na gornjoj fotografiji.