01.01.00
Politika04.03.2000.
Prošlost u prozi
Živi lik "ludog" junaka
Roman "Hajduk Veljko" Milovana Vitezovića predstavlja savremeni model istorijskog romana o prvom srpskom ustanku
Prvi srpski ustanak jedna je od najzastupljenijih istorijskih tema u srpskoj književnosti. Od samog početka ustanka nastaju prve narodne lirske i epske pesme, ali i umetničke pesme i spevovi, počev od speva Gavrila Kovačevića iz 1804. godine ("Pesn o slučajnom vozmuščeniju") i pesme Mihaila Vitkovića iz 1806 ("Pjesn na slavu serbski junaka"). Isto se zbilo i kada je reč o drami. U devetnaestom veku proza o ustanku bila je pod snažnim uticajem usmene tradicije. Ova dela ugrađivana su u narodnu svest na način kako je to činila i epska pesma, sa ciljem da se sačuva od zaborava ono što je vredno pamćenja, da se iz prošlosti fiksira ono što čini suštinu istorije.
U tom sistemu "Hajduk Stanko" Janka Veselinovića kao model jeste reprezentativan. Vaspitna uloga ovog romana, njegov doprinos nacionalnom osvešćivanju, decenijama, nije bio manji od doprinosa najvećih epskih narodnih pesama. Ovaj roman je značajan i kao delo koje, prilikom svakog novog čitanja (kako čitalac odrasta), menja svoje dejstvo i drugačije se prima. Čitalac, iako pojedinac, dok čita ovaj roman nije sam, ponaša se kao deo grupe koja sluša guslara. Zato poređenje ovog romana sa Vitezovićevim romanom "Hajduk Veljko" treba shvatiti kao paralelu dva izvanredna primera istorijskog romana o Prvom srpskom ustanku iz raznih vremena, u oba slučaja epskih.
I Vitezovićev roman doživljava mnoga izdanja, čita se u jednom dahu, po mnogo čemu, od prvih redova u kojima se junaci dozivaju preko plota, po dugim dijalozima, podseća na Veselinovićevo delo. Poput istorijskih romana devetnaestog veka i u Vitezovićevom delu nalazimo opise narodnih običaja i verovanja (lapot; venčavanje oko hrasta; u romanu se na više mesta govori o veri na kolenu, zaklinjanju u kapu kao znaku prevrtljivosti, najčešće turske), desetine narodnih poslovica i izreka, poduprtih čak i pratećim pričama, kojima se oslikavaju karakteri likova i njihove naravi (Čučuk-Stanu prate poslovice: "Brza je kao đavo, kad od krsta beži!" i "Svi besovi su u njoj"), zakletve, zagonetanja, basme, dosetke, anegdote. Vitezović nadograđuje bajke (o sedmoglavoj aždaji), uvodi tipove iz usmenih priča (Hadži- Nikola - zloguk koji svaki šanac pravi kao da će u njemu carovati), vešto razvija paganska verovanja (topot kopita turskih konja najavljuje zlo, asocira na todorce i, na kraju, prerasta u grmljavinu).
Vitezović ne preza od epskih opisa, posebno bojeva: Turke okidaju kubure, deru puške, seku sevovi sablji i krivih noževa; do zemlje se spušta "prosuti oganj"; konji potkovima izbijaju varnice iz kaldrme. Ponekad u ovim opisima opasno se primakne groteski ukrstine se pešaci koji padaju kao snoplje, junaci istresaju tanad iz odeće. Iza ovakvih epskih opisa prirodno izleću deseterci: "Stani, Ture da ti turban vežem". Deseteraca, inače, nema mnogo, jer oni u prozi usporavaju radnju. Opisujući Veljkovu ženu Mariju on se srećno oslanja na epski model devojke-junaka što pomaže da do izražaja dođe njena ženstvenost. Prilikom opisa Stane okreće se bajci o devojci bržoj od konja i tako, na najbolji način, iskazuje suštinu istorijskog lika Čučuk-Stane koja je trajala u pamćenju naroda upravo u ovakvim pričama anegdotske strukture.
Vitezović zna da se ne sme slepo držati epike, te poteže za svim mogućim istočnicima. Tako katalog vojvoda iz ustanka on ne gradi po epskom modelu Filipa Višnjića, već lirskih narodnih pesama o ustanku koje se oslanjaju na mitološke pesme o nebeskoj svadbi.
Ono novo što srpskom istorijskom romanu donosi Vitezovićevo delo jeste intermedijalno prožimanje. Majstor televizijskih serija i drama već od prve stranice piše roman u kadrovima, isključivo dejstvuje slikama, ponekad naglasi čak i mizanscen i daje uputstva kamermanu: "Ejub-beg je govorio tako, ostavljajući utisak, ako se izdalje gleda, kako se divi Veljkovom jahanju".
Vitezovićev roman "Hajduk Veljko" svedoči o velikom proznom iskustvu autora. On nove reči gradi po načinu kako to vekovima narod čini: nešuš, izdreti, nesmirnici, prokomešati (Turke); narodnim očima sagledava mnoge scene: knezovi se pred goropadnim Veljkom povlače unatraške kao pred Turcima; Ćor-Sulejmana mučenje raje na glad podstiče.
Ono što je najbitnije, Vitezović se u gradnji lika Hajduk-Veljka oteo stereotipu ("Glavu dajem, Krajinu ne dajem!", opis pogibije), potvrđivanom u kazivanjima o ustanku, istorijskoj prozi i u desetinama pesama i drama. Njegov Veljko je živi lik "ludog" junaka koji je srećan dok je živ kako bi mogao da se bori, koji mašta čak da i Napoleona napadne s leđa. Okružen bećarima koji su toliko hitri da na konjima kišu preteknu, Veljko uspeva da pomera predele, da sve bude u romanu u pokretu, i istok, i šuma sa kojom će nestati pred Karađorđevim očima na kraju romana.
Miodrag MATICKI