11.11.19 Danas
Zatočenici nemoći i nasilja
Ukoliko bi budući čitalac romana Luja Eduara Gotovo je s Edijem Belgelom (Laguna 2018, prevod Ivana Misirlić) napravio propust koji se dogodio potpisniku ovih redova, ukoliko, naime, ne bi pročitao podnaslov prve knjige – ispod krupno napisane reči Pikardija (oblast u Francuskoj) stoji rečenica ispisana sitnijim slovima – mogao bi, započinjući čitanje, da se nađe u dubokom zbunu.
Luj Eduar (rođen 1992) francuski je pisac koji je svoj roman pisao kad mu je bilo dvadesetak godina, te je bilo šokantno otkriti da piše o francuskoj provinciji s početka 20. veka: neobrijani, smrdljivi, pijani i primitivni muškarci urlaju na svoje žene i tuku ih (kad zasluže), naporno rade u obližnjoj fabrici za male pare (žene, naravno, ne rade), žive u ruševnim kućama koje izjeda vlaga i ponekad nemaju ni za hranu, a svojih se feminiziranih sinova gade i na sve načine, računajući i batine, pokušavaju da ih izleče i privedu istinskoj muškosti.
Zašto bi, naime, kog đavola, mladi francuski pisac s početka 21. veka pisao o počecima 20. veka? Stil je, doduše, okretan i živ, te se (ovaj) razočarani čitalac nekako dovlači do kraja prvog poglavlja gde, ne bez iznenađenja, otkriva da Eduar ne piše o početku 20. već o početku 21. veka u Francuskoj! Podnaslov prve knjige, naime, glasi: kraj devedesetih, početak dvehiljaditih godina.
Ispisuje Eduar roman o odrastanju momka koji se ne oseća dobro ni u svom telu niti u svom okruženju, ali bio bi to, majstorstvu uprkos, tek još jedan tekst o prećutno pozdravljenom nasilju nad društveno devijantnima, nad onim drugačijima među nama koji su nam odveć blizu i odveć nalik da zbog toga ne bi bili kažnjeni, bilo bi, dakle, sve to već viđeno da Eduarov stil, u svojoj čistoti, ne odlikuje specifična analitičnost, moć razlaganja stvarnosti na takav način da, ni u jednom trenutku ne odstupajući od književnog izraza, pisac sistematski i neužurbano pokazuje kako se nasilje rađa, kako deluje, kako osvaja i kako uništava.
Dugo će čitaoca proganjati scena u kojoj nasilnici, u školi, teraju nedovoljno muževnog momka (po njihovoj proceni) da posrče ispljuvak. Ili opisi bede i društvenih mehanizama koji okivaju ljude čvršće od lanaca, te oni, poput galiota prikovanih za klupe na rimskim lađama, nisu u stanju ni da mrdnu.
Edi Belgel će, odrastajući, na sve načine nastojati da se uklopi u sredinu, pokušaće da glumi izgrednika, pretvaraće se da je primitivan i grub, čak će, na oduševljenje roditelja, početi da se viđa i s devojkama, ali sve to biće samo očajnički nasrtaji na sebe samog.
Ipak, možda i najdragoceniji momenat romana dobijamo kada grupa momaka, među kojima je i pripovedač, bude otkrivena u grupnom seksu. Ispaštaće, naravno, jedino on, pripovedač, jer samo on nije muževan, samo on ima piskutav glas, samo on njiše bokovima dok hoda, jedino, dakle, on odgovara predstavi pedera. Nema veze što su u orgiji učestvovali i drugi momci i što im, u svemu tome, uopšte nije bilo loše. To se ne računa. To se prećutkuje i zaboravlja.
To se dogodilo slučajno i neće više nikada. Uostalom, da li se to uopšte dogodilo? Zajednica ćuti kao zalivena. Ljudski je grešiti, uostalom. I to važi za sve, osim za pripovedača koji odgovara predstavi devijantnog tipa. Nije, dakle, važno kakav si (zapravo), nego kako izgledaš. Nije važno šta govoriš, nego kako to radiš. Odlazak iz malog, strašnog gradića u francuskoj provinciji, biće spas za pripovedača.
Ali ni u Parizu, tom velikom i uzbudljivom gradu, nije lako opstati (znao je to još Balzakov Ežen de Rastinjak, ali je očigledno da svaka generacija, iznova, mora naučiti da se bori s tom zveri). Drugi Eduarov roman, Istorija nasilja (Laguna 2019, prevod I. Misirlić) priča je o nasilju u velikom gradu, o mreži predrasuda u koju su, svemu uprkos, uhvaćeni čak i oni koji bi, po mestu koje zauzimaju – inspektori, na primer, ili lekari – morali biti otporniji.
I, što je najvažnije, što je, u književnom smislu najdalekosežnije, ne abolira Eduar nikoga, čak ni pripovedača kojeg je momak arapskog porekla najpre silovao, a potom pokušao da ubije. Ili obratno, ali redosled nije važan.
Sve počinje slučajnim noćnim susretom: privlačnost, prijatnost, seks, upoznavanje, a onda se susret pretvara u pakao. Privlačni momak arapskog porekla najpre pokušava da ukrade telefon pripovedaču, potom vadi pištolj, davi ga, zatim siluje, na kraju beži. Roman se odigrava u nekoliko pripovedačkih ravni: na jednoj pripovedač govori o tome šta mu se dogodilo, ali, istovremeno – kao što smo to već videli u prethodnom Eduarovom romanu – analizira to što opisuje.
Na drugoj ravni pripovedač, skriven, prenosi ono što njegova sestra govori svome mužu. On, dakle, sluša kako njegova sestra prepričava i tumači ono što je upravo on ispričao njoj.
Taj postupak otvara piscu mogućnost poigravanja verzijama događaja, pri čemu, važno je primetiti, ni on, pripovedač, nije sasvim siguran u istinitost sopstvene verzije. Treća pripovedačka, a možda i problemska ravan, razvija dilemu da li prijaviti silovanje, jer pripovedač je, ipak, homoseksualac (nije čak ni žena, nego nešto još gore).
Na nagovor prijatelja prijavljuje slučaj policiji, policajci su ljubazno neprijatni, odlazi u bolnicu gde se podvrgava nizu krajnje neprijatnih i, u osnovi, ponižavajućih pregleda (ništa od svega toga ne mora da izgleda tako, ali izgleda), da bi sve bilo začinjeno strahom od ponovnog susreta s nasilnikom i osećajem poniženja koje se ne da sprati.
Najzad, na četvrtoj ravni, učesnik, svedok i pripovedač, gotovo nadljudskim naporom pokušava da razume i nasilnika i sebe.
Luj Eduar sveži je glas francuske književnosti upravo zbog toga što se priključuje velikom talasu savremene književnosti koja iznova otkriva prustovsku analitičnost, pisanje o stvarima toliko običnim da ih, stičemo utisak, postajemo svesni tek književnosti zahvaljujući, tek u magiji pripovedanja kojim je Eduar, svojoj mladosti uprkos, već ovladao.
Ivan Milenković
06.01.19
“Gotovo je s Edijem Belgelom”: Detinjstvo u paklu
Kroz nasilni odnos prema mladom Ediju Belgelu francuski pisac Eduar Luj u svojoj knjizi “Gotovo je sa Edijem Belgelom” oslikava društvo ruralne i siromašne Francuske.“Nemam nijednu srećnu uspomenu iz detinjstva. Ne kažem da nikada, tokom tih godina, nisam osetio sreću ili radost. Patnja je, jednostavno, sveprožimajuća: iskorenjuje sve što ne ulazi u njen sistem.”Edi Belgel je lep i plav dečkić, tankog struka i još tanjeg glasa, koji vrcka dok hoda i mlatara rukama kada priča. Onako mlatara rukama! Da stvar bude gora, Edi je rođen u jednom malom selu na severu Francuske, u jednoj tipičnoj radničkoj porodici gde se zna šta je muškarac i šta je žena. I koje su njihove rodne uloge dobijene rođenjem. Možda je još strašnije što ovo nije tipično pastoralno selo čiji se stanovnici bave idiličnim seoskim poslovima, kao što je rmbačenje oko raznorazne stoke životnjskog porekla i poljoprivrednih proizvoda biljnih korena. Ne. Ovo je ono selo tako zgodno smešteno na obodu fabrike u kojoj, prigodno i logično, radi većina (muških) građana sela. U pitanju je takozvano turbo-folk selo, naseljeno turbo-folk ljudima koji, poput najlepšeg nakita, nose crno ispod noktiju, a nikada zapravo nisu videli zemlju ili slične geačke gluposti.“Bilo bi logično da i on bude tretiran kao peder. Zločin nije uraditi, nego biti. A naročito izgledati.”Edi je prosto rođen da bude meta. Meta svojih roditelja koji su napravili i izrodili muškarca, a ne nekog tamo… Zatim, meta starije braće, komšijskih ogovaranja, dece iz škole, dece van škole… Uglavnom, Edi je meta opšte prakse. Svako ko ga vidi naprosto ima svetu, građansku, proletersku, mušku dužnost da ga nazove pederom, pešovanom, pederčinom, buljašem, guzičarem, nakazom… Zvali bi ga i fićfirićem kada bi imali dovoljno bogat fond reči u svom siromašnom životu. U školi ga maltretiraju fizički, kod kuće psihički.“Ne prestajemo da igramo uloge, ali i maska ima svoju istinu. Moja je bila oličena u toj volji da postojim kao neko drugi.”Nije da se Edi ne trudi. Još kako se trudi. Umesto na balet, počeo je da trenira fudbal, našao je “drugare” da sa njima ide u diskać kako bi „jurili ribe“, ortake sa kojima može da gleda, strejt kao strela Robina Huda, porniće, čak je u školi našao i jednog izfeminiziranijeg dečka koga bi mogao da naziva nakazom i pederčinom. U dva navrata je pronašao i neke fine devojke kao prigodno sredstvo za lečenje njegovih… pa… nepriličnih ispada kao muškom telu.“Trudio sam se da se što više zbližim sa dečacima kako bih umirio roditelje. Istinu govoreći, mnogo sam se dosađivao u njihovom društvu.”Ne može se reći da se Edijevi roditelji nisu trudili. Zaista su želeli da imaju sina. Pokušavali su da ga vole onako kako već proleteri duha na socijalnoj pomoći vole svoju decu. Pokušali su čak i da ga brane od zlih jezika i lokalnog ogovaranja, da ga pravdaju, da ga reklamiraju kao normalnog, mada pomalo čudnog… Pokušali su na svoj način. Što se Edija tiče možda je bolje da se nisu trudili jer su ga ovako samo dovodili u još neprijatniju situaciju, da ih, istovremeno, prezire i voli.Kroz nasilni odnos prema Ediju francuski pisac Eduar Luj u svojoj knjizi Gotovo je sa Edijem Belgelom, koju je na srpskom jeziku i u prevodu Ivane Misirlić objavila izdavačka kuća Laguna, oslikava društvo ruralne i siromašne Francuske. Kroz njihovo sirovo ponašanje i međusobne odnose Luj prikazuje stanje među najnižim slojem radničke klase koja je i dalje duboko zarobljena, sa jedne strane, svojim predrasudama, glupostima i odbijanju da se promene i, sa druge strane, ostatku društva koje je ove ljude jednostavno napustilo i ostavilo da životare, ne na margini, već na dnu. Ovi ljudi nisu (samo) novčano uskraćeni od strane države i njenih institucija. Ne. Kada govorimo o novcu, oni redovno dobijaju svaki vid socijalne pomoći, dostupni su im fondovi za nezaposlene, bolesne, narodne kuhinje… Taman, licemerno, dovoljno da može da se (samo)pohvalno kaže kako u Petoj Republici 21. veka ljudi ne umiru baš na ulici od gladi ili bolesti. Ovi ljudi su napušteni u svakom drugom pogledu. Niko ne želi da ih nauči, poduči, da ih osvesti, obavesti, informiše ili na bilo koji način pomogne u njihovoj pravoj integraciji u društvo. Da stvar bude gora, ovo nisu Arapi, imigranti iz Afrike, Balkana ili Poljske već su u pitanju pravi Francuzi, potomci, možda ne baš zakletih neženja Asteriksa i Obeliksa, ali svakako Lepaluki i Tragikomiska.U članku Zašto je moj ćale glasao za Le Pen koji je objavio za Njujork Tajms Eduar Luj, između ostalog, kaže da je imao problem sa izdavačima kada im je nudio rukopis svog romana jer „siromaštvo koje sam opisao u rukopisu nije postojalo više od jednog veka, niko nije verovao u moju priču. Pročitao sam taj mejl nekoliko puta i svaki put se gušio od besa i očaja. Objašnjenje je bilo tragično, ali i jednostavno – život koji sam poznavao, život koji su moji roditelji i dalje živeli dok sam pisao knjigu, bio je potpuno odsutan iz javnog diskursa da, na kraju, oni koji ga nisu živeli nisu mogli da poveruju da je to moguće. Moj otac je davno pre mene shvatio da se u očima buržuazije, poput urednika koji je nekoliko godina kasnije odbio moj rukopis, naše postojanje ne računa jer mi i ne postojimo.“Eduar Luj je i rođen kao Edi Belgel 1992. godine i veći deo detinjstva je proveo u malom mestu na severu Francuske. Prvi je u porodici koji je završio fakultet. Zvanično je promenio svoje ime u Eduar Luj 2013. godine, a godinu dana nakon toga, u svojoj dvadeset i prvoj godini, je objavio autobiografski roman Gotovo je sa Edijem Belgelom u kome se obračunava sa svojom, ne tako bajkovitom, prošlošću. Knjiga je odmah po objavljivanju postala književni i društveni fenomen koji je preveden na više od dvadeset jezika.Osim socijalne analize društva i klasnog sistema i fascinantnog odnosa buržuazije prema proleterima ovo je i dalje u svojoj biti knjiga o odrastanju, o sazrevanju jednog gej momka u neprijateljskoj sredini, o njegovim prvim susretima sa nasiljem, netolerancijom, o njegovim prvim i neveštim romantičnim i seksualnim iskustvima, o sticanju samopuzdanja, hrabrosti da se suprotstavi ili, makar, pobegne i spase ono što je ostalo od njega nakon što onaj čuveni Nušićev svet pređe preko njega. Ko preživi, pisaće!Piše: Milan Aranđelović
Bookwar