Žoze Saramago (1922, Azinjaga – 2010, Kanarska ostrva), portugalski pisac, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1988. godine, rodio se u siromašnoj seljačkoj porodici bezemljaša, mukotrpno se školovao i završio mašinbravarski zanat u srednjotehničkoj školi u Lisabonu, gde se njegova porodica preselila kad je Saramagu bilo dve godine. U toj školi je, „za divno čudo, u nastavnom planu u to vreme, iako orijentisanom na tehničke nauke, bio pored francuskog i predmet portugalski jezik i književnost. Pošto kod kuće nisam imao knjiga (sopstvene knjige, koje sam sâm kupio, od para koje sam pozajmio od prijatelja, stekao sam tek u svojoj 19. godini), udžbenik portugalskog jezika, sa svojim antologijskim karakterom, otvorio mi je vrata književnog stvaralaštva“ (Autobiografija). Radio je kao automehaničar, referent u Zavodu za socijalno osiguranje, novinar, prevodilac, književni kritičar, kolumnista i urednik u više portugalskih dnevnih listova. Kao zamenik direktora jutarnjeg dnevnika „Diário de Nóticias“ smenjen je posle vojnog puča 1975. i otad se potpuno posvetio književnosti. Posle napada i cenzure portugalskih konzervativnih vlasti na njegov roman Jevanđelje po Isusu Hristu 1991. godine, koje su sprečile njegovu kandidaturu za Evropsku književnu nagradu, preselio se na španska Kanarska ostrva, gde je umro 2010. godine od posledica upale pluća.
Svoj prvi roman Zemlja greha objavio je 1947. Posle toga, do 1966, nije prisutan na portugalskoj književnoj sceni. Od 1955. do 1981. bavio se novinarstvom i prevođenjem (Per Lagerkvist, Žan Kasu, Mopasan, Andre Bonar, Tolstoj, Bodler, Anri Fosijon, Žak Romen, Hegel, Rejmond Bajer i dr.). Kao urednik u jednoj lisabonskoj izdavačkoj kući, upoznao je i sprijateljio se sa najznačajnijom savremenim portugalskim piscima toga doba, pa je objavljivanje zbirke Moguće pesme 1966. označilo njegov povratak u književnost. Otad slede brojne njegove zbirke pesama, romani, zbirke priča, kritike i politički tekstovi koje je objavljivao kod najznalajnijih izdavača i u poznatim portugalskim književnim i dnevnim novinama: Verovatno radost (pesme, 1970), Priče s ovog i s onog sveta (1971), Putnička torba (priče, 1973), Godina 1993 (poema, 1973), Beleške (politički članci, 1974), Gledišta izvesnog DL (političke polemike protiv diktature, 1974), Kvaziobjekat (zbirka priča, 1978), Putovanje kroz Portugaliju (putopis, 1981) i romani Priručnik slikarstva i kaligrafije (1977), Samonikli (1980), Baltazar i Blimunda (1982), Godina smrti Rikarda Reiša (1984), Kameni splav (1986), Povest o opsadi Lisabona (1989), Jevanđelje po Isusu Hristu (1991), Esej o slepilu (1995), Sva imena (1997), Pećina (2001), Udvojeni čovek (2003), Esej o vidovitosti (2004), Smrt i njeni hirovi (2005) i Kain (2009). Napisao je i drame Noć (1979), Šta da radim sa ovom knjigom? (1980), Drugi život Franje Asiškog (1987) i In Nomine Dei (1991).
Pristupio je Portugalskoj komunističkoj partiji 1969. ali je sebe smatrao pesimistom i ateistom. Saramagov anarhokomunizam i oštra kritika monarhizma i katolicizma, kao i njegov politički angažman, kritika Evropske Unije i Međunarodnog monetarnog fonda podstakli su neke kritičare da ga uporede sa Orvelom: „Orvelova odbojnost prema Britanskoj imperiji istovetna je sa Saramagovim krstaškim ratom protiv imperije u vidu globalizma.“
Pre dodeljivanja Nobelove nagrade 1998, dobio je 1995. Kamoišovu nagradu, najprestižniju nagradu za pisce portugalskog književnog izraza.
01.01.00
Politika
16.10.1999.
Prevedena proza
Ljudi stvari
Portugalskog nobelovca Žozea Saramaga upoznali smo čitajući njegove romane "Sedam Sunaca i Sedam Mesečina" i "Godina smrti Rikarda Reiša", u kojima se društveno-istorijska zbitija i svakodnevni život sudaraju u ogledalu onostranosti i fantastike. Prvi, u kome je sve živopisno i veselo kao na vašaru a smeh se ne da suzama, prati izgradnju franjevačkog manastira, oko koga se kao na ringišpilu vrti svet pun čuda, strasnu ljubav između bogalja i vidovnjakinje i njihovo prijateljstvo sa prepametnim popom što bi da napravi letelicu. Drugi psihološku, metafizičku pa i zagrobnu igru dvojništva postavlja paralelno sa sve glasnijim brektanjem fašističkog valjka. Oba - divni romani divnog pisca Žozea Saramaga. Kakve su njegove priče?
Uspostavljajući slične koordinate modela sveta - društvo, istoriju, humor i fantastiku, Saramago se kreće u okvirima apsurdističkog načina mišljenja, uobičajenog za senzibilitet moderne umetnosti, ali shodno njenim sklonostima ka eksperimentu i razgrađuje pripovedne kanone. Nedoumice koje mogu da nastanu oko vrednovanja njegovih priča tiču se njihovog osobenog sklopa, što ne prati uobičajeni kompozicioni obrazac na liniji od zapleta do raspleta. Pisac radije bira lirski postupak nagomilavanja ili gradiranja događaja, čime se jedna bizarna situacija izvodi do krajnjih granica i krajnjih posledica. Ništa se ne zapliće niti raspliće, nego jedno već u samom početku pomereno stanje dobija sve grotesknije oblike, dok završnica, najčešće rezervisana za smrt, sugeriše kako nema razrešenja, nema izlaza, nego ili pasivnog podnošenja ili aktivne pobune. Izostaje katartičko pročišćenje, ali se otvorenom ostavlja mogućnost promene.
Automobil željan benzina
Uobičajeni apsurdistički kontekst, bar sudeći prema ovom izboru od osam priča, pretrpeo je izvesne izmene. Saramago zadržava tezu da je savremeni čovek udaljen od božanstva, ali ga upotpunjuje mišlju da najveće neprilike ne izaziva toliko stanje ljudske svesti, lišene okrilja višeg smisla, koliko poremećaji u društvu, što uzrokuju dalja iskliznuća u poretku sveta. Indikativna je u tom pogledu priča "Oseka", u kojoj blistava Saramagova ironija dolazi do punog izražaja. Što god da vladar zamisli, ma koliko njegova želja bila nenormalna, protivprirodna, podanici izvršavaju bez pogovora. Posledice poslušništva mogu se sagledati u dvema pričama, gde rečeni kontekst dobija potporu u fantastici. Priča "Embargo" oživljava automobil, željan benzina u vreme nestašice goriva. Saramago ga najpre postepeno poredi sa živim organizmima, pripremajući ne samo strašni finale ove već i priču "Stvari", da bi ga na kraju sasvim rastrojio i destruktivnim nagonima izobličio. "Stvari" su ključ za tumačenje piščevog načina mišljenja u ovom izboru. Predmeti oživljavaju buneći se protiv poretka u kome je čovek potpuno mehanizovan, automatizovan, lišen ne samo individualnosti i ljudske
suštine već i veze sa svojim korenima. U kome su ljudi stvari.
"Kentaur" je alegorijska vizija savremenog čoveka, koji jednim delom pripada svom vremenu, dok ga drugi nezadrživo vuče počelima. Dva pola njegovog bića teško se mogu uskladiti i dok svaki vuče na svoju stranu tražeći nevolje, kentaur čas popušta pred zovom iskoni, čas se opet doziva ljudskoj pameti, što dovodi do tragičkog rascepa i tragičkog kraja.
Ono što je priroda dala
Kentaur ipak ne gine od ljudske ruke već, bežeći, strada okliznuvši se na strmoj litici. Uprkos narastajućoj agresivnosti civilizacije, ono što je priroda dala, samo ona može i da uzme, ali iz sukoba ni ona ne izlazi neoštećena. Dvoliko biće presečeno je upravo na onom mestu gde je "čovekov trup prerastao u konjske grudi" i sa sobom zauvek odnelo magiju koja nikada nije ni pripadala našem vremenu. Nije drugačije do, kao u "Priči o nepoznatom ostrvu", u usijanim glavama retkih pojedinaca koji ne mogu da se pomire sa nametnutim redom.
Alegorijska osnova Saramagovih priča najbliža je tradicionalnoj paraboli, ali se njena ideološka jednostranost usložnjava jednako modernim apsurdom i ironijskim otklonom, kao i večitom poetičnošću i fantastikom što su nas oduvek sigurno vodile ka drugim svetovima. Impresivnost kvantitetom i kvalitetom velikih romana Žozea Saramaga baca u zasenak njegova kraća pripovedna ostvarenja. Šteta. I u njima je, kao i u romanu "Sedam Sunaca i Sedam Mesečina", svet pun čuda, ali dok ovo delo nedvosmisleno proslavlja život, ona ga uzdižu tako što za njegovim lepotama moramo tragati neprestano se zagledajući u njegov naopaki, izvitopereni lik.
Dušica POTIĆ