01.08.18 Institut za savremenu istoriju
Mira Bogdanović, ELITISTIČKI PASIJANS, POVIJESNI REVIZIONIZAM LATINKE PEROVIĆ
Knjiga Mire Bogdanović Elitistički pasijans obnavlja već zaboravljenu praksu „knjigom na knjigu“ iz burne epohe različitih ideoloških i nacionalnih debata u Jugoslaviji osamdesetih godina prošlog veka. Postojanje širokog čitalačkog kruga, podeljenost republičkih (nacionalnih, ideoloških) centara, određena politička ili javna težina polemičara uticali su na ustaljenost i dobrodošlost ovakve prakse. Javnost je tako imala prilike da stekne uvid u različite poglede i da se opredeli u pojedinim debatama. Shodno vladajućoj ideologiji, međutim, mahom je bilo reči o „sukobima na levici“, o raspravama u istom ideološkom korpusu. U proteklim decenijama, na srpskom i postjugoslovenskom prostoru nedostajalo je ovakvih dijaloga. Fragmentarnost bivšeg jugoslovenskog prostora, zatvorenost u sopstvene granice, nove ideologije, slom očekivanja „malog čoveka“ da će demokratizacija i tranzicija doneti boljitak, pojava globalne internet mreže koja čini da mlađe generacije nemaju ni želje ni interesa ni vremena da čitaju više od onog što je nužno – sve je to u dobroj meri iskorenilo pisani kritički dijalog u ovdašnjoj istoriografskoj nauci.
Knjiga koju prikazujemo jeste iscrpna kritika knjige Latinke Perović, Dominantna i neželjena elita (DanGraf i RTV Vojvodine, Beograd/Novi Sad 2015), koja je u proteklom periodu privukla dosta medijske pažnje. Ona je iskorak u pravcu kritičkog dijaloga u ovdašnjoj istoriografiji. Kritici knjige Latinke Perović autorka posvećuje svoj Elitistički pasijans u sedam poglavlja na preko dve stotine stranica.
U svojoj polemičkoj studiji Mira Bogdanović ne prepričava knjigu Latinke Perović, niti njena kritika ide hronologijom pomenutog dela. Ona ističe da je deo biografija ranije bio napisan i da je to „niz prigodnih ranije objavljenih tekstova“ i „složenih među nove korice, sve skupa s nesređenim, čak aljkavim, pratećim aparatom…“.
Na meti njenog oštrog levičarskog pera jeste naučni i ideološki pristup Perovićeve. Ona polemiše sa ideološkim stavovima Latinke Perović i sa njenom osnovnom tezom o nekakvom kontinuitetu liberalizma u Srbiji, koji se proteže od 19-vekovnih liberala u Kraljevini Srbiji do intelektualaca – opozicionara u najnovijoj istoriji Srbije. U ovu tezu unutarpartijski obračun sa takozvanim liberalima u krilu Saveza komunista Srbije početkom 1970-ih uklopljen je kao svojevrsno vezivno tkivo kontinuiteta liberalizma (a odatle i modernizma) na ovom prostoru. Latinka Perović ovu nategnutu („krhku“) političku vertikalu posmatra kao drugi pol u srpskom političkom životu, koji uglavnom gubi od dominantnog konzervativno-tradicio-nalističkog političkog diskursa. Svoju tezu ona ilustruje kroz trinaest biografija političara i naučnika, kojima je verovatno jedina vezivna nit što su živeli u istom dobu, što ih je autorka lično poznavala i što su neki u današnjem političkom životu prepoznati i tumačeni kao predstavnici „druge Srbije“.
Ono što je Miru Bogdanović svakako podstaklo na obiman kritički osvrt jeste širok, pozitivan prijem knjige Dominantna i neželjena elita u srpskoj (levičarskoj) intelektualnoj publici, ali i pozitivna recepcija ove knjige na bivšem jugoslovenskom prostoru (Hrvatska, BiH). Sasvim sigurno, popularnost u delu javnosti i visoke ocene knjiga Dominantna i neželjena elita duguje kritičkom političkom angažmanu Latinke Perović u odnosu na vladajuću srpsku politiku tokom 1990-ih više „nego meritornom sudu zasnovanom na kritičkoj analizi njezinih radova“. Štaviše, M. Bogdanović ukazuje i na svakako preterane pohvalne ocene kritikovane knjige, po kojima je reč o „kopernikanskom obrtu u srpskoj istoriografiji“, odnosno „revolucionarnim naučnim otkrićima koja su potpuno promenila naše razumevanje srpske moderne istorije“ (Dubravka Stojanović).
Suprotstavljajući se novootkrivenom „liberalizmu“ Latinke Perović, Mira Bogdanović koristi dva pravca: analizu liberalizma pojedinih aktera (biografija) ove knjige, kao i analizu naučnih dela L. Perović iz vremena kada je čvrsto stajala na marksističkom političkom i istoriografskom kursu, pa čak i kada su u pitanju iste ličnosti ili ideologije. Najupečatljivije, pri tome, jeste tumačenje Svetozara Markovića. Ovo je razumljivo jer se Mira Bogdanović istraživački bavila srpskim radničkim pokretom početkom XX veka, pa znanje iz ove tematike polemički suprotstavlja stavovima Latinke Perović, koja se takođe bavila političkim životom Kraljevine Srbije tog doba. Uostalom, kao i jedna od junakinja knjige Dominantna i neželjena elita Olga Popović Obradović i kao Dubravka Stojanović, čije pohvalne reči kritikovanoj knjizi navodi Mira Bogdanović.
Osnova ideološke kritike Mire Bogdanović u odnosu na Latinku Perović sastoji se u kritici njenog naknadnog doživljaja da je njena politička frakcija u SK Srbije, na vlasti u Srbiji tokom perioda 1966–1972, „liberalna“ i da se, kao takva, uklapa u nekakvu liberalnu, a iz toga i modernističku vertikalu srpske politike i društva. U proteklom naučnom i medijskom angažmanu Perovićeva je istrajavala u svom naknadnom verovanju da su i ona i njeni drugovi iz smenjene frakcije zaista „liberali“. Da bi, međutim, pojačala kritiku Perovićeve – u suštinski osnovnoj kritici njenog naknadnog prepoznavanja svoje poražene frakcije u SK Srbije – Bogdanovićeva koristi nekoliko savremenih izvora (D. Mićunović, D. Ćosić), starijih (S. Kržavac – D. Marković) ili novijih istraživanja (R. Vučetić). Pomoću njih ona ilustruje njen tadašnji politički stav, koji je bio daleko od nekakvog stava pripadnika liberalnog pokreta sa kojima ona pokušava da uspostavi kontinuitet. Ovu navodnu istorijsku vertikalu i sama Latinka Perović zove „krhkom“, ali je Mira Bogdanović definiše „konstrukcijom sumnjivih kontinuiteta“ ili „klimavom srpskom liberalnom vertikalom“. Zbog „konverzije na liberalizam“ Mira Bogdanović svoju raniju ideološku drugaricu Latinku Perović ocenjuje kao „revizionistu“. Ako joj je za utehu, ona nije „vulgarni nacionalistički revizionista“ sa kojima se, po mišljenju M. Bogdanović, Latinka Perović svojom kritikom komunizma povremeno navodno slaže.
Ukazujući da u knjizi „nasuprot dvanaest apostola modernosti… stoji osamljen Dobrica Ćosić zborno utemeljenje tradicije, kolektivizma, egalitarizma, Istoka“, Bogdanovićeva iskoračuje u nagoveštaj potrebe uporedne analize biografija ovo dvoje odbačenih aktera politike SK Jugoslavije i SK Srbije, do mere koja ukazuje da bi uporedna analiza dve njihove biografije odgovorila na pitanja ideološke transformacije komunista u postTitovom vremenu. Takođe, Bogdanovićeva ističe da akteri knjige L. Perović „međusobno ne komuniciraju“, a bilo bi značajno da to čine jer su neki od njih imali isprepletene i čak suprotstavljene pozicije i stavove. Osnova je, dakle, pogled Latinke Perović na njih, što je čini u suštini jednom od aktera knjige. To je i „glavni problem ove knjige“, pri čemu M. Bogdanović ističe „njezinu jaku personalnu obojenost unatoč prividnoj objektivnosti prikaza sudbina drugih ličnosti“, a sve „u kontekstu vlastite rehabilitacije“.
Uz to, postoje teorijski nedostaci pristupu definisanja elita: „Perovićeva je u teoriju uvela nepoznate koncepte neželjene i istinske elite… Zato je potreban arbitar koji će odrediti što je istinska elita. Perovićeva je taj arbitar. Slijedi koncept koji je autističan i ne komunicira sa postojećom teorijom niti s praksom. Ali korespondira sa shvaćanjima u njezinom salonu: elita se shvaća pučki, odozdo kao zavist, a odozgo aristokratski kao narcisoidnost i nepogrješivost“. Iz toga sledi formulacija navodnog kruga poštovalaca Latinke Perović: „Novi legitimitet suverenog tumača povijesti ona nalazi među mladim gruopies na rubu znanstvene zajednice“. Ukazuje se na to da je „tragedija i osnovni problem Latinke Perović što je izopćena kako iz relevantne politike, tako i iz znanstvene zajednice. U komunističko vrijeme… je Latinka Perović bila samo tehničar, operativac bez vlastitih ideja… Nakon čistke srpskih liberala, nastavila je u Institutu za istoriju radničkog pokreta proučavati izvore socijalističke ideologije…Ni u ovoj situaciji ona nije imala vlastitih ideologija“.
S druge strane, knjiga Elitistički pasijans pokazuje jedan model ekstenzivnog polemičkog pristupa autorke koja ostaje verna ideologiji svoje mladosti. Mira Bogdanović za sebe kaže da je „rođena u partizanima pri Glavnom štabu NOV–POJ za Hrvatsku (Glina, 1945)“, kao i da „živi, čita i piše u Zagrebu“. Iako je reč o naučnici koja ima zavidnu karijeru u inostranstvu i na bivšem prostoru SFR Jugoslavije, insistiranje na ovako objašnjenom mestu rođenja u dobroj meri ukazuje na njeno ideološko stanovište i u ovoj polemičkoj knjizi i uopšte u odnosu na današnjicu.
U skladu sa takvim ideološkim stavom, Bogdanovićeva ističe izjavu Perovićeve iz 2015:
„oduvek me je služila jedna osnova, a to je podudarnost između mojih političkih i naučnih uverenja“, pri čemu zaključuje da je to tačno i da „kako su se Latinkina politička uvjerenja mijenjala, mijenjao se i odnos prema povijesnoj građi koju je skupila, objavila i protumačila“. Ovde moramo da se zapitamo: šta je mudrije i ispravnije? Da li je istrajavanje Mire Bogdanović na ideologiji koja je bez sumnje više decenija istorije jugoslovenskih naroda odvela u propast tačnije od revizionizma i konverzije na liberalizam Latinke Perović? Da li je doslednije insistiranje na komunističkoj ideologiji po svaku cenu ili je dozvoljen i nekakav „kopernikanski obrt“ posle određenog protoka vremena? Naravno, i da li je legitimna promena ideološke pozicije, koja vodi u suprotne zaključke i to na bazi iste istorijske građe? Da li je to „konvertitstvo“, „revizionizam“ ili nekakav napredak u tumačenju, shodno završenosti nekih istorijskih procesa? Za Miru Bogdanović nema sumnje: „jedan koherentan teorijski okvir koji je nudio marksizam je napušten i doveo je (Latinku Perović) do proizvoljnih konstrukcija u sukobu sa stvarnošću“. I zaključuje: „ideološka zaslijepljenost karakterizira obje autoričine razvojne faze“ i ona se nije oslobodila „teorijsko-elitističkog pristupa politici“.
Ako apstrahujemo činjenice da autorka ne ulazi u unutrašnju kritiku većine ponuđenih biografija iz pera Latinke Perović, da ima hiperkritički odnos prema revizionizmu Perovićeve i njenim doživljajima liberalizma, kao i da u tekstu povremeno vrcaju radikalni levičarski stavovi o Srpskoj pravoslavnoj crkvi, nekakvom njenom antisemitizmu, rehabilitacijama aktera druge strane u Drugom svetskom ratu – Elitistički pasijans Mire Bogdanović svakako preporučujemo kao štivo poučno iz više razloga. Ona svedoči o sukobu, reklo bi se, „doslednih“ levičara (komunista) i onih levičara (komunista) koji su od njih optuženi da su postali konvertiti (liberali, demokrate…) u proteklim decenijama raspada SFR Jugoslavije i postojanja novih država sa novim političkim okvirima. Ukazuje, takođe, na problematičnost neutemeljenih i nategnutih istorijskih ideologija, analogija i „vertikala“.
Da li bi ove knjige i ovako oštrih stavova bilo da je autorka deo beogradske naučnointelektualne elite? Ili da je reč o knjizi koju je napisao neko iz zagrebačkih intelektualnonaučnih krugova? Da li interesna horizontalna ili vertikalna povezanost i politika nezameranja u jednoj naučnoj zajednici čini da ovakve knjige nedostaju – bez obzira na to da li je reč o beogradskoj, zagrebačkoj ili nekoj manjoj intelektualnoj zajednici? Sasvim sigurno da jeste. Ovako, položaj „sa strane“ obe autorke omogućio nam je ovakvu kritičku knjigu.
Naša namera nije opredeljivanje ni za koju stranu ovog „sukoba na levici“. Naprotiv, nastojimo da ukažemo na to da u ovdašnjoj javnosti relativno prećutana knjiga Mire Bogdanović podstiče na razmišljanja i debate u raznim pravcima. Svojom oštrinom ova knjiga može da osvoji zapaženo mesto u ne preterano brojnim naslovima polemičkog tipa u srpskoj i postjugoslovenskoj istoriografiji.
Bojan B. Dimitrijević
23.12.17 Danas
Neoliberalizam srpske istoriografije
knjiga Mire Bogdanović "Elitistički pasijans - povijesna revizija Latinke Perović"
Da se odmah razumemo, to nije napad ad hominem, nego kritičko ispitivanje ideologije neoliberalizma i njene glorifikacije u poznom, nekritički glorifikovanom, delu istoričarke Perović.
Tu knjigu sam inicirao i, još u nastajanju, preporučio je izdavaču, nagovorivši autorku da je načini od ogleda koji je tada pisala, i radujem se da će uskoro biti pred publikom. Ona ima moć da podstakne zapostavljeno kritičko mišljenje o samoj stvari naše stvarnosti. Po mom dubokom uverenju, kritičko mišljenje je najviši oblik ljubavi. Jer je ljubav prema istini, ne po babu i po stričevima. A ideologija, dame i gospodo, ideologija se jede i dugo vari.
Kad govorimo o ideologiji neoliberalizma, govorimo o ideologiji koja podrazumeva presitu malobrojnu elitu i jedno gladno čovečanstvo sa etiketom formalno priznatih ljudskih prava - čovečanstvo koje ta elita obrazuje da žudi za onim što ga porobljava. Formalnost ljudskih prava isto je što i, recimo, pravo na to da svi jedu iz zlatnih tanjira. Ali, suština nije u tanjiru.
U svom najnovijem delu, Latinka Perović ima ambiciju da kao istoričar trasira put za povest/događanje neoliberalizma/kapitalizma u Srbiji, i stoga za ovu namenu kroti pojmove i amputira činjenice iz političke prošlosti Srbije. Tamo pak gde se krote pojmovi i amputiraju činjenice, završava se u kroćenju ljudi i amputaciji slobode. U slučaju neoliberalizma to nije u vidu konclogora i gulaga, mada on ime svoje gvantaname, nego, pre svega, u vidu sistema golih otoka u privatnim preduzećima.
Kad se pogledaju, ako se više uopšte i gledaju, istoričarka koja je 1985. objavila dvotomnu knjigu "Srpski socijalisti 19. veka", i istoričarka koja je 2015. objavila knjigu "Dominantna i neželjena elita", gledaju se dve potpuno različite istoričarke i persone, iako obe nose isto ime i dele istu osobu, Latinku Perović. One koriste istu građu i tumače iste pojave i procese, ali na dva u potpunosti protivrečna načina. Ono što je za pedesetogodišnju istoričarku predstavljalo napredak u Srbiji, posle trideset godina za nju je uzrok nacionalnog nazadovanja. Tako kako iz starijih spisa Perovićeve zari Svetozar Marković, iz današnjih - mrači, okrivljen da je dao moralnu podršku čak i Slobodanu Miloševiću, čiji se socijalizam od Markovićevog razlikuje koliko i pas kao lajuća životinja od Psa kao sazvežđa.
U svojoj neoliberalnoj storiji Perovićeva ne razlikuje sazvežđa od životinja po kojima ona nose imena. A evo odakle to potiče! Ona veli: "Načelo privatne svojine kao osnov lične slobode."
Ova mantra ponavlja teo-logičku grešku na kojoj se temelji liberalizam (i neoliberalizam). On poistovećuje dva suprotstavljena pojma: ličnu i privatnu svojinu. Lična svojina, naime, jeste osnov lične slobode, dok je privatna svojina osnov lične neslobode. Lična svojina ne ugrađuje u sebe oteto vreme drugih. Jer drugi mi svoje vreme mogu samo darovati za moju ličnu svojinu. Privatne svojine, međutim, nema ukoliko u nju nisu ugrađeni uzurpirano vreme i rad drugih. Privatna svojina je porobljenost tuđeg vremena, dakle, bića drugog čoveka. Ovaj oduzeti, ukradeni višak, koji je za drugog manjak, uslov je za profit. A profit, to je sveta reč, sveti gral kapitalizma, kojem se danas klanja i nekadašnja marksistička istoričarka Latinka Perović.
U Socijalističkoj Republici Srbiji pisala je Perovićeva istoriju socijalističke ideje u Srbiji kao istoriju slobodarske povesti. Danas, u kapitalističkoj Srbiji, ona drži da je to bila povest beščašća - time svoje prethodno istoriografsko delo kvalifikuje kao beščasno.
Tvrdeći nekada da tek ideja socijalizma daje smisao ljudskim pravima, jer je socijalna ravnopravnost sine qua non ljudskog dostojanstva, ona danas tvrdi da ideja socijalizma vodi jednakosti u siromaštvu i da sprečava modernizaciju i društveni progres. Ideju socijalizma, ali i ideju komunizma (za koju je nekad pledirala), smenila je idejom kapitalizma. Ideju proletarijata kao avangarde istorije, smenila je idejom bogate, preduzetničke elite. Od protivnice kapitalizma, Perovićeva je postala goruća borkinja za kapitalizam bez uzmaka.
U njenom poznom delu ideje i pojmovi ranijih njenih radova, iz kojih sam puno saznao, ogledaju se danas kao u iskrivljenom ogledalu. To je groteskno.
Ne znam ima li vremena da Latinka Perović uči iz svojih knjiga koje je objavila u zrelom svom dobu, pre tridesetak godina, ali znam da bi je sadržaji tih knjiga gurnuli danas na marginu intelektualnog i društvenog života, jer su njihove ideje potisnute i neželjene u očima elite kojoj pripada, kao što su iz njenih novih dela potisnuta pitanja koja se tiču života devet desetina čovečanstva, iz čijih muka elita cedi profit.
Zlatko Paković