Prvo poglavlje
Mrzim konferencije za štampu, ali ih posebno mrzim kada mi jenaređeno da sakrijem veći deo istine. Tu naredbu je uputila kraljicaVazduha i Tame, vladarka mračnog vilenjačkog dvora. Ansilije ne trebajediti, iako sam ja njihova vilenjačka princeza. Ja sam bratanica kraljiceAndejs, ali ta rodbinska veza mi nikada nije mnogo pomogla. Nasmešilasam se gotovo neprozirnom zidu novinara, trudeći se da ostanem pribranoglica.
Nikada ranije kraljica nije dopustila tolikom broju ljudi iz medija dauđu u šuplje brdo Ansilijevih, naše vilenjačko kraljevstvo koje predstavljai utočište. Mediji se ne puštaju u utočište ali je to sada manje štetnoposle jučerašnjeg pokušaja atentata. Pretpostavlja se da će me unutarkraljevstva naša magija mnogo bolje zaštititi nego juče na aerodromu,kada su me gotovo pogodili.
Publicista sa našeg dvora Madlin Felps pokazala je na prvog novinara,i krenula su pitanja.
„Princezo Meredit, juče ste imali krv na licu, ali danas je jedini tragvaše ozlede ruka u longeti. Kakve ste ozlede imali juče?”
Leva ruka mi je u longeti od zelenog platna koja gotovo savršenoodgovara mom odelu. Obučena sam u vesele božićne boje, crvenu izelenu, što odgovara ovom dobu godine. Kosa mi je zagasitije crveneboje od bluze. Moja kosa je najviše ansilijevska, ši skarletna za nekogko izgleda dobro u crnom a ne zlatno ili narandžastocrvena kao bojaljudske kose. Sako ističe zelenu boju dva od tri kruga mojih zenica.
Zlatni krug povremeno zasvetli od blica kao da je zaista od metala. Očisu mi čisto silijevske, jedini deo mene koji pokazuje da je moja majkasa zlatnog dvora, barem delimično.
Nisam prepoznala novinara koji je postavio pitanje. Činio mi senepoznat, nov u odnosu na jučerašnji dan. Posle jučerašnjeg pokušajaatentata na očigled svih medija pred kamerom, morali smo da odbijemoneke novinare jer nije bilo dovoljno mesta za sve. Pojavljujem sena konferencijama za štampu još od ranog detinjstva. Ova je najvećaikad, uključujući i onu posle ubistva moga oca. Naučila sam da se novinarimakoje poznajem obraćam poimence, ali ovom sam samo moglada se nasmešim i kažem: „Juče sam imala sreće, samo sam uganularuku.”
Zapravo, moja ruka nije povređena pri pokušaju atentata snimljenogkamerom. Ruku sam povredila prilikom drugog ili je to bio trećipokušaj atentata na mene juče, koji su se dogodili unutar kraljevstvagde bi trebalo da sam bezbedna. Jedini razlog zbog kog su kraljica i mojistražari mislili da sam sigurnija ovde nego napolju u svetu ljudi bio jetaj da su izdajnici koji su pokušali atentat na mene i kraljicu uhapšeniili ubijeni. Juče se gotovo dogodio puč na dvoru, ali mediji o tome nisuznali ništa. Jedan od starih naziva za vilenjake bio je skriveni narod.Zaslužili smo to ime.
„Princezo Meredit, da li je to bila vaša krv na licu juče?” Pitanje sadapostavlja žena čije ime znam.
„Ne”, rekoh.
Iskreno sam se nasmejala što se sneveselila kada je shvatila da ćedobiti kratak odgovor. „Ne, Šila, krv nije bila moja.”
Nasmešila mi se, tako plava i visoka kakva ja nikad neću biti.
„Princezo, mogu li da dopunim svoje pitanje?”
„Molim vas”, reče Madlin. „samo jedno pitanje po osobi.”
„U redu je, Madlin”, rekoh ja.
Naša se publicistkinja okrenula da me pogleda, i pri tom isključilamikrofon kako nas ne bi čuli. Ugledala sam se na nju i pokrila dlanommoj mikrofon i pomerila se u stranu.
Madlin se nagnu preko stola. Nosila je dovoljno dugačku suknja tenije postojala opasnost da će joj novinari odozdo, ispod bine, zavirivati.Dužina i boja suknje bili su po poslednjoj modi. Deo njenog posla sesastojao u praćenju mode. Ona je pred nama zastupala ljude bolje odbilo kog ambasadora kojeg je slao Vašington.
„Ako Šila bude postavila dodatno pitanje, onda će to svi uraditi. Toće otežati stvar i vama i meni.”
Bila je u pravu, ali... „Recite im da je ovo izuzetak i onda možemoda nastavimo.”
Podigla je svoje savršeno počupane obrve i potom izustila: „U redu.”Ponovo je uključila mikrofon dok se s osmehom okretala ka novinarima.„Princeza će dopustiti da Šila postavi još jedno pitanje, ali posle togase vraćamo na prvobitno pravilo – jedno pitanje po osobi.” Pokazala jena Šilu i klimnula glavom.
„Hvala vam što dozvoljavate da dopunim pitanje, princezo Meredit.”
„Nema na čemu.”
„Ako to nije bila vaša krv juče, čija je?”
„Mog stražara Frosta.”
Fotoaparati su oživeli tako da su me zaslepeli, ali se pažnja svihusmerila iza mene. Moji stražari su stajali poređani uza zid duž ivicabine, okružujući sto sa svih strana. Obukli su se raznoliko, od firmiraneodeće preko kompletnog oklopa do darkerskog klupskog izgleda. Jedinozajedničko bilo im je naoružanje. Juče smo pokušali da budemo diskretniu vezi s oružjem tako što ispupčenja koja su kvarila liniju odelanisu bila prevelika. Danas se pištolji nalaze pod jaknama ili plaštevima,ali se mogu videti, kao i mačevi, noževi, sekire i štitovi. Broj stražaraoko mene se takođe udvostručio.
Bacila sam pogled na Frosta. Kraljica mi je naredila da ne izdvajamnikog od stražara. Otišla je toliko daleko da mi zabrani da s čežnjomgledam u nekog od stražara. Pomislila bih da je to čudan zahtev, aliona je kraljica i sa njom se u raspravu ulazilo na sopstveni rizik. Ipaksam ga pogledala; na kraju krajeva, on mi je spasao život. Zar time nijezaslužio jedan pogled? Uvek mogu da se opravdam kod kraljice, mojestrine, time kako bi novine smatrale čudnim da ga ne priznam. To jeistina, ali sam ga pogledala i zato što sam htela.
Njegova je kosa boje srebrnih božićnih dekorativnih traka, sjajna inalik na metal. Doseže do njegovih članaka baš kao i dekoracija ali jaznam da je mekana i živa, i tako topla oko mog tela. Kosu je skloniosa lica pričvrstivši je iza glave šnalom izrezbarenom od kosti. Ona sepresijavala i pomerala oko njegovog tamnosivog odela „armani” skrojenogpo meri njegovih širokih ramena i atletske građe. Odelo je takođeskrojeno tako da sakrije pištolj u futroli za rame kao i nož-dva, ali nijeskrojeno za pištolje ispod svakog ramena, niti za kratak mač na bokusa kožnim koricama čvrsto privezanim uz butinu. Balčak drugog mačaprebačenog na leđa, virio je kroz svu tu sjajnu kosu. Frost je imao mnoštvonoževa kao i drugo oružje koje nije moglo da se vidi. Nijedno odelone može da se skroji tako da istovremeno pokrije toliko naoružanje ida zadrži svoj oblik. Nikako nije mogao da zakopča sako, te su pištolji imač i jedan nož zasijali pod blicem fotoaparata.
Povici „Froste! Froste!”, ispunili su sobu dok je Madlin birala pitanje.Još jedan meni nepoznat čovek. Medije ništa ne privlači toliko kaopokušaj atentata.
„Froste, koliko je ozbiljna vaša povreda?”
Frost je visok nešto preko metar i osamdeset pet, i pošto sam sedelakraj mikrofona nameštenog za mene, morao je sasvim da se nagne. Veštsa bilo kojim oružjem, pokazao se nespretan dok se saginjao ka mikrofonu.
Taman sam pomislila kako nikad nije koristio mikrofon, kada jedubokim glasom odgovorio na pitanje.
„Nisam povređen.” Uspravio se, i mogla sam da pročitam olakšanjena njegovom licu. Okrenuo je leđa fotoaparatima, kao da je pomislio damože tako lako da se izvuče. Moje iskustvo je drugačije.
„Zar to nije bila vaša krv na princezi?”
Šakom je stiskao balčak svog kratkog mača. Nepotrebno dodirivanjeoružja je znak nervoze. Ponovo se sagnuo ka mikrofonu, i ovog putatelom zakačio moje povređeno rame. Ne verujem da su novinari primetilitaj neznatni pokret, ali je to bilo isuviše trapavo za nekog poputFrosta. Rukom se čvrsto oslonio na sto kako bi se umirio. Pogledaome je očima sivim poput zimskog neba i nemo upitao: „Da li sam tepovredio?”
Nemo sam izgovorila ne.