Poseta g. Garasaninu, bivsem predsedniku Saveta, ministru inostranih dela. Odgojen u Francuskoj, nekadasnji djak skole u Mecu (danas u Fontenblou), delimicno je ucestvovao u kampanji 1870. godine; on je vodja stranke naprednjaka, prema tome austrijske stranke, generalstaba bez vojnika, buduci da je rec generalstab savrseno opravdana da oznaci ljude koji su gotovo svi ljudi od vrednosti. Navedena stranka kao da se u ovom trenutku preporadja: koristi borbu izmedju radikala i liberala; dva naprednjaka su clanovi opstinske komisije u Beogradu, a ta komisija ima samo tri clana. U nasem je krupnom interesu da ovi ljudi, koji su svi vaspitavani u Francuskoj i koji su nam vrlo naklonjeni, ne dodju na vlast.
Njihova mrznja prema Rusiji nacinice od njih saveznike Trojnog saveza; treba ipak dodati da mladi naprednjaci stvari vide drugacije, oni shvataju da je pocinjena velika greska kad su se postavili kao protivnici Rusije: optuzuju stare. Mladi su, dakle, nedavno, preko Bopa, porucili Patrimoniju da zale zbog gresaka koje su pocinili stari, i da su raspolozeni da se pokaju kad ovih vise ne bude, pa ga posredno pitaju da li bi u tom slucaju on hteo da im olaksa put i nacin i da im posluzi kao posrednik kod Rusije.
G. Garasanin se priblizava pedesetoj: on tvrdi da je sa ljudima u tim godinama na Istoku gotovo. To mu ne smeta da bude u punoj intelektualnoj i fizickoj snazi. Krupan je, lica uokvirenog progrusanim zulufima, izraza mirnog i ozbiljnog; odlicno govori francuski. To je bonapartista iz uspomena, kao i svi naprednjaci koji su 1859. godine bili na vlasti (njegov otac onda je bio ministar) i koji nisu zaboravili zivo mesanje Napoleona III u pitanje proterivanja Turaka iz tvrdjava. Govori sa izvesnom sporoscu, uvek jednakim glasom koji se vrlo retko izvije; govori mnogo i jedva ostavlja vreme za odgovor. Pomalo je kao profesor koji izvodi dokaz, hoce da se uveri da su ga razumeli i da ga prate, a potom se ponovo prihvata niti izlaganja.
Razgovor koji ce potrajati vise od sata imao je onaj obavezan pocetak kao sa svim Srbima sa kojima se prvi put susrecem. "Kako se osecate u Beogradu?" Mnogi pozure da vam prvi kazu sve ruzno o varosi, jedan dobar deo i misli sto kaze. Moj odgovor je nepromenljiv: "Osecam se lepo, sve me zanima, a sto se tice Beograda, to je varos u preobrazaju, na putu da postane veliki i lep grad. Ima, istina, i ponesto nezgodno (je l" te!), ali to je upravo zbog radova na preuredjenju, a onda, ne mozemo niti zahtevati da u gradu u kome su Turci bili jos pre trideset godina sve bude kao u starim evropskim gradovima, u koje su stanovnici vekovima ulagali trud." Ovakva izjava proizvodi nista manje nepromenljivo dejstvo: moji sagovornici lako klimnu glavom a nozdrve im malo zatrepere od ponosa i zadovoljstva sto ce im se kaditi u buducnosti.
Na repliku ne treba dugo cekati: pohvala Parizu, nista manje nepromenljiva. G. Garasanin u njemu nije bio od 1989. godine, prilikom posete izlozbi od osamdeset devete. Sa osecanjem ogromnog neprikrivenog zadovoljstva pricao mi je o svom nestrpljenju da vidi ovu izlozbu o kojoj je u Minhenu ceo svet govorio - tamo se onda nalazio. Ispricao mi je da je osetio navalu ponosa kao da je Francuz: "Iza svakog Srbina krije se Francuz. Toliko patnje, toliko krvi, toliko izgubljenog novca 1870. godine, a takav ponovni uzlet dvadeset godina kasnije! Onaj uvek isti veliki narod neophodan covecanstvu." Kad se zaustavi na terasi neke kafanice i posmatra kako prolazi uzurbana i uvek vesela svetina, razmisljao je kako svako ide na nekakav posao, kako nas je samo u Parizu tri miliona takvih i kako je nemoguce da tolika aktivnost ne donese nesto veliko.
Nalazi, medjutim, da smo promenili drzanje i da u njemu ima vise ozbiljnosti i vise smirenosti. To ga je narocito iznenadilo u Latinskom kvartu, u kome je nekada dugo ziveo i u kome nije nasao nista od one slikovite nepristojnosti iz carskog vremena. Klimam glavom i kao primer promene naseg karaktera opisujem mu kako je Pariz izgledao u vreme dogadjaja sa Snebeleom. To nas navede da govorimo o hiljadu osamsto sedamdesetoj.
Imao je utisak da cemo biti potuceni jer je, dok je bio u Mecu, video u kolikom je neredu bila nasa vojska. O tome je pisao ocu vec u vreme dogadjaja oko Luksemburga, onda kada se verovalo da je kucnuo cas za borbu. Nas napredak cini mu se veliki narocito kada je vojska u pitanju. O tome se u Nemackoj zna, i zato nas postuju. Primetio sam da je najvaznije ono osecanje koje prozima sve Francuze, od najobrazovanijeg pa do poslednjeg seljaka, a to je da bi sledeci sudar bio i poslednji i da bi u njemu jedan od dva naroda iskrvario na smrt. Dodadoh da ono sto mi uliva jos vise poverenje jeste prizor napora koji je ulozila rastrojena zemlja po strasnoj zimi meseca januara sedamdeset prve, uza svu malodusnost posle poraza od 4. septembra. Tim povodom pitam ga sta misli o slomu i pricam mu o raspri izmedju mladih i starih, koja u Francuskoj vlada o tom pitanju.
On deli misljenje mladih da bas to ohrabruje. A onda, misli da skrivanje pocinjenih gresaka ne sluzi nicemu. Bolje je prikazati ih u punoj svetlosti kako bi se mogle izbeci u buducnosti. Kakva krvoprolica u buducem ratu! - "Nismo mi ti koji ce ga podstaknuti: uostalom, mnogi Francuzi misle da ce plamen buknuti na Balkanu." - "To izgleda sasvim verovatno: ovde gori neka vatra koju Evropa kao da hotimicno odrzava, a koja ce mozda i nju samu zahvatiti jednoga dana." Svog sagovornika doveo sam dokle sam hteo i sad ga pomno i pazljivo slusam: "Izgleda kao da je ovde sve namerno udeseno da ne traje. Kad bi Evropa, medjutim, za promenu, jednom ozbiljno pogledala na ovo ovde, videla bi da i ovde ima stosta korisno da se uradi."
- "Da, i vi ovde imate svoju Alzas-Lorenu, u Bosni i Hercegovini." - "I da i ne! Princip je zapravo isti: Berlinski ugovor kaze okupacija, ali ja, koji ne drzim do reci, ja kazem aneksija. Bosanski bataljoni su u Becu na dvoru, kao sto su i alzaski vojnici u Berlinu. Samo, Francuska je Francuska, a Srbija je Srbija. Vi mozete da vicete, mi treba da povijemo ledja i cekamo. Mi smo siromasni, odvise mala zemlja, loseg polozaja da bi lepo zivela, bez prozora ka spolja, u tacki u kojoj se sticu dve struje, ruska i austrijska, odvise slaba da se odupre obema, cas bacana na jednu obalu, cas na drugu. Kad sam bio na vlasti, prebacivali su mi da sam Austrijanac. A, gospodine, Beograd je na granici.
Od austrijske vojske deli nas samo sirina Save i Dunava, jedna topnjaca dovoljna je da se Beograd bombarduje. To smo vec videli. Potreban je sat vremena da se zauzme most na Savi i jedna noc da se zagospodari prestonicom. Predlagao sam da se prestonica prenese u Kragujevac ili u Nis, u unutrasnjost zemlje - to su istorijske prestonice. Nisu hteli ni da cuju. Svakako, polozaj Beograda trgovacki je najbolji, ali i Nis je na zeleznickoj raskrsnici od ogromnog znacaja: Solun i Carigrad." Ja tu primetim da, iako je Beograd danas na losem mestu, lako mozemo zamisliti da ce jednog dana biti u sredistu, a ne na granici Srbije, jer, najzad, Srbija je do Drave. "Da, isti jezik, ista krv. Raspad Austrije! To bi moglo da bude delo francusko-ruskog saveza. Ovakva kakva je, ova zemlja ne moze opstati. Nema dovoljno same sebe, a onda, iscrpljuju je i politicke svadje. Kako su se Bugari prevarili!
Najzad, treba se nadati da ce nas mladi kralj urediti kraljevinu drugacije nego sada."
Cudnovata protivrecnost: evo coveka koji stvari vidi zalosno, a koji ih, verujem, vidi prilicno tacno; coveka koji zna da opasnost dolazi od Austrije a ostrvljeni je neprijatelj Rusije, koji je, dok je bio na vlasti, svoju zemlju gurao da se slepo povodi za Becom. Posle nekoliko pitanja o mladom kralju, nekoliko reci o Milanu, za koga mi je jos jednom receno da je natprosecne inteligencije, oprastam se od g. Garasanina.
12.11.03 Dnevnik - Novine i časopisi
Francuz na srpskom dvoru
Alber Male: "Dnevnik sa srpskog dvora 1892-1894"
Alber Male je širom Francuske bio poznat kao autor udžbenika istorije, čije mu je priređivanje, u okviru školske reforme koju je Francuska Republika počela da sprovodi početkom 20. stoleća, poverila izdvačka kuća “Ašet”. Kao rezultat toga, Male je stvorio pravi sistem, klasično delo francuske kulture koje se, pored naučne vrednosti, svojim književnim kvalitetima nameće kao nova literarna vrsta.
Malo je, međutim, poznato da je ovaj obrazovani čovek, stručnjak za istočno pitanje i istoriju Balkana, jednim delom svog života bio vezan za Srbiju. U naročitoj misiji profesora diplomatske istorije još maloletnog kralja Aleksandra Obrenovića, on je u Beogradu proveo dve školske godine, 1892-1894, što je u mnogome obeležilo njegovo interesovanje za događaje na Balkanu i učinilo ga doživotnim prijateljem Srbije. Kao trag ovog boravka ostali su Maleov “Dnevnik” i niz poznijih radova koji se odnose na Srbiju.
Iz “Dnevnika” sasvim jasno naslućujemo sredinu iz koje potiče Male. Poreklom iz imućne porodice, detinjstvo francuskog dečaka bilo je obeleženo Slomom, kako je u Francuskoj nazivan poraz u ratu sa Pruskom, 1871, kada je izgubljena oblast Alzas i Loren. Otuda je atmosfera u kojoj Male raste prožeta kultom “otadžbine osakaćene porazom”, pa su u njegovom vaspitanju patriotizam i čast Francuske zauzimali važno mesto.
Podaci o Maleovoj karijeri profesora u tri velike škole u Parizu navode na pretpostavku da ga je nežno zdravlje omelo u vojničkoj karijeri, a da je karijera profesora istorije mogla da odgovori Maleovom veoma izraženom osećanju dužnosti i rodoljubivim pobudama. U njegovim mladićkim pesmama pisanim u žarkom rodoljublju epskog stila, sluti se antirepublikanstvo ili bar antiparlamentarizam. Stihovi u svakom slučaju otkrivaju osvetničke snove mladog Francuza, ali i parnasovsku uzvišenost iznad osećanja gomile.
Sasvim diskretno Dnevnik ukazuje da su se u tim pariskim Maleovim godinama najverovatnije dogodili njegovi prvi susreti sa Srbima (Latinski kvart, restoran “Vachette”). Zahvaljujući druženju sa mladom srpskom inteligencijom, prvenstveno sa Milovanom Milovanovićem i Androm Nikolićem, Male će postati i ostati veoma obavešten o ljudima i prilikama u Srbiji. Stranice “Dnevnika” nam otkrivaju s koliko lakoće on u razgovorima kombinuje vlade i kabinete, političke zavere, i vrlo pristrasno učestvuje u vođenju srpske politike.
Prisustvo Francuza Malea na srpskom dvoru takođe se ne može posmatrati kao slučajnost, niti se može pripisati isključivo frankofilstvu njegovih srpskih prijatelja u Francuskoj. Još pre uspostavljanja zvaničnih diplomatskih odnosa u 19. veku namera francuske politike je da u Crnoj Gori i Srbiji uvek boravi poneki Francuz. U Crnoj Gori to je najčešće knežev sekretar ili lekar, dok u Srbiji, još pre dolaska zvaničnog predstavnika Francuske, Boa le Kont učestvuje u izgradi Sretenjskog ustava. Male će u Beogradu zateći Alfonsa Magrua, profesora francuskog jezika i književnosti na Velikoj školi, koji isti predmet predaje i kralju Aleksandru. I posle smene dinastije Obrenović politika je ista: prestolonaslednik Đorđe Karađorđević će 1904. za guvernera dobiti višeg francuskog oficira Levasera, a princeza Jelena će imati Francuskinju za dvorsku damu.
Zahtev srpske vlade stigao je tako u Pariz na tri adrese najvažnijih univerzitetskih ustanova. Profesor Lavis, i sam svojevremeno profesor Napoleonovom sinu pri kraju Drugog carstva, za misiju u Srbiji preporučuje ministru Leonu Buržoa, svog učenika Albera Malea. Sa gledišta Francuske to je politički položaj u trajanju od tri ili četiri godine, nakon kojeg bi, od strane Ministarstva, Maleu bilo obezbeđeno mesto u jednom od liceja u Parizu ili katedra na jednom od fakulteta u unutrašnjosti.
Što se političkog aspekta misije tiče, Male nije bio neobavešten. Ideje francusko - ruskog saveza trebalo je primeniti na Srbiju preko Francuske, pošto Evropa sumnja u rusofilstvo srpskog namesništva. Francuska i Rusija sporazumno nastoje da Srbiju iščupaju ispod okrilja Austrougarske. Opreznost ove misije išla je dotle da su depeše koje su u to vreme razmenjivane između poslanstava Srbije i Francuske, išle preko kurira, pošto je bilo objektivnih razloga za bojazan zbog “radoznalosti službenika austrijske pošte”.
Od Malea se nije očekivalo da prosto uhodi na Dvoru nego, naprotiv, da sugestije francuskog i ruskog poslanika nenametljivo prenosi kralju. Otuda, misija Albera Malea, ne bi trebalo da se ograniči na to da svome kraljevskom učeniku samo predaje. Ono što se od njega očekuje jeste, na neki način, obrazovanje duha mladog kralja u pravcu vrlo liberalnom i ustavnom. Insistirano je u svakom slučju na kraljevom poštenju i doslednosti uverenja, kao i na njegovom držanju iznad stranačke zaslepljenosti.
Male se u maju 1894. vratio u Francusku. Teme iz Srbije zauvek su ostale predmet Maleovog interesovanja. Već 1895. godine objavio je podužu studiju “Srpsko pozorište i francuska dela”. Smatra se da je Maleovo zanimanje za srpsko pozorište proisteklo, između ostalog, i iz druženja s Milovanom Milovanovićem. Ovaj naš ljubitelj životnih zadovoljstava ne samo da je imao nežnu vezu s Velom Nigrinovom, kojoj Male upućuje svoje divljenje kao junakinji “Dame s kamelijama”, nego je od 1890. do 1893. kao član Književno-umetničkog odbora pomagao uvođenje francuskog repertoara u pozorište u Beogradu, pa je utorak postao redovan “francuski dan”.
Godine 1914. Male je imenovan za generalnog sekretara Francuske alijanse. Kada je iste godine Francuska ušla u rat, Male oseća kao dužnost da u njemu učestvuje. Početkom leta našao se na frontu da oslobađa Alzas-Lorenu. U životu, kao i u smrti, Male je bio čovek dužnosti - u Srbiji, za katedrom, boreći se udžbenicima za nov pristup istoriji, ali i boreći se za svoja uverenja rečju i perom. U njegovom stavu prema društvu bilo je mnogo čega konzervativnog, neprimerenog dobu i okolnostima. Nije slučajno što se u tumačenju Maleovog patriotizma, jedan od njegovih biografa služi izrazima “vitez” i “trubadur”.
Alber Male je poginuo u rovovima u Artoa, 22. septembra 1915. godine. Kada je poslednji put krenuo iz rova u topovsku vatru, obukao je bele rukavice.
Siniša Kovačević
01.01.00
NIN
18.02.2000.
Dnevnik sa srpskog dvora 1892-1894
Ispucali lak civilizacije
Ana Stolić
Već posle pročitane bogato dokumentovane i vrlo iscrpne uvodne studije Kraljev profesor Ljiljane Mirković čitalac može biti uveren da se nalazi pred tekstom dragocenim za istoriografiju i u isto vreme savremenim po mnogim svojim odlikama. Centralno mesto u Dnevniku zauzimaju mladi vladar Aleksandar Obrenović i složeni odnos koji se gradi između učenika i profesora. Prilike koje su odredile taj odnos čine okvir za temu kako su nas drugi videli pre više od sto godina.
Iako je izgledalo da su političke napetosti u Srbiji umanjene odlaskom kralja Milana i progonom kraljice Natalije (1891), ravnoteža između Namesništva, radikalske skupštine i liberalne vlade nije pronađena. U takvu Srbiju stigao je na poziv srpske vlade, u jesen 1892, Alber Male da bi šesnaestogodišnjeg kralja podučavao diplomatskoj istoriji. Po obrazovanju istoričar, po uverenju legitimista i prema nekim ocenama bonapartista, ovaj tridesetogodišnjak će pokušati da snagom volje i vere u ispravnost ličnih ubeđenja mladom vladaru prenese vrednosni sistem utemeljen na idejama doslednosti, ispravnosti, vladarske časti i dužnosti. Dok je francuska vlada računala i na određenu vrstu političkog uticaja, srpska vlada mu je poverila obrazovnu misiju. Čini se da je svu delikatnost tog dvostrukog položaja Male osetio tek kasnije.
U složenoj strukturi Dnevnika jasno se izdvajaju posebni tematski krugovi. Najopštiji okvir izražen je u Maleovom viđenju Srbije i menama kroz koje je ono prolazilo tokom njegovog boravka u Beogradu. Smatrajući Srbiju za evropsku zemlju, Male je mnoge pojave poredio sa francuskim primerima, a prema razlikama je u početku izražavao pomirljivu blagonaklonost.
Iako začuđen, Alber Male je bio sklon da odnose u Srbiji definiše kao "idealnu demokratiju" u kojoj je moguće da se seljak na ulici rukuje sa kraljem i da pojedinci neznatnog porekla brzo dospeju u centar političkog života i moći. Ali, ubrzo se pred njima otkriva i njeno naličje: nepoštovanje hijerarhije, nedisciplina i nered (scena sa litija), Alber Male, takođe, primećuje da postoji stalni napor da se ta jednakost poništi i, što je još zanimljivije, da u tome prednjače žene. Na kraju, već kao rezignirani kritičar on je svestan da slika drugih o Srbiji zavisi od dobronamernosti i vremena provedenog u njoj. Iako je promenio svoje viđenje ovdašnjih prilika ("ispucali lak civilizacije"), Male je i dalje o Srbiji pisao sa toplinom i velikom naklonošću.
Centralni tematski krug i najveći broj strana u Dnevniku posvećen je ličnosti kralja Aleksandra Obrenovića. Maleova slika o mladom vladaru u velikoj meri se kosi sa stereotipom o Aleksandru kao nesposobnom, gotovo maloumnom i nesrećnom mladiću koji su izgradile njegova kasnija sudbina i istoriografija. Naprotiv, zatekao je inteligentnog, pronicljivog, obrazovanog i prerano sazrelog dečaka. Njihov odnos učitelj - učenik, obojen od početka obostranom naklonošću, postaje posle Prvoaprilskog prevrata 1893. u kome je kralj zbacio Namesništvo i proglasio se punoletnim, prisan i prijateljski. Kada Aleksandrovi naredni potezi prelaze okvire vladavine ustavnog monarha, nestaje poverenje, a i potreba za učiteljevim savetima. Ma koliko bio pristrasan prema kralju i u svakom njegovom lošem koraku video isključivo poguban uticaj kralja Milana na sina, Male je glavnu krivicu i za ishitrene poteze krune video u opštem nepoštovanju institucija i neutemeljenosti poretka u Srbiji.
Dnevnik je svedočanstvo o poletu čoveka punog vere u sopstvenu misiju i razlozima zbog kojih taj entuzijazam postepeno iščezava. Duhovit, precizan i jednostavan stil dodatni su kvaliteti ove knjige, koja osim uvodne studije i prevoda sa francuskog, sadrži i tekst francuskog prepisa rukopisa Dnevnika.
01.01.00
Politika 05.01.2000.
Diplomatija i književnost
Francuz na srpskom dvoru Istoričar Alber Male bio je učitelj mladom Aleksandru Obrenoviću, ali ga obaveze prema tom položaju i prema zemlji koja ga je poslala u Srbiju nisu sprečile da objektivno sagledava političke prilike i nesreću na Kosovu još u ono doba
"Kakav ste vi divan narod! Moje srpsko rodoljublje prati moje francusko rodoljublje".
Poznati francuski istoričar Alber Male, stručnjak za Balkan zahvaljujući čijoj je ljubavi i prijateljstvu prema Srbima istorija srpskog srednjeg veka ušla u istoriju evropskog srednjeg veka, ovim je rečima svome prijatelju Srbinu Grguru Jakšiću pisao o svojim osećanjima prema nama. Male, koji je živeo krajem prošlog veka, a poginuo u Prvom svetskom ratu 1915. godine boreći se protiv Nemaca u rovovima kod Artoa blizu belgijske granice, za našu je istoriju od izuzetnog značaja.
Maleov "Dnevnik sa srpskog dvora, 1892-1894", koji se ovih dana pojavio u izdanju beogradske izdavačke kuće "Klio", ogledalo je srpske istorije iz perioda dinastije Obrenović ali, još je važnije, i ogledalo u kojem se možemo videti i danas, sa svim svojim naravima i političkim, stranačkim i inim ponašanjima. "Dnevnik..". je na srpski jezik prevela Ljiljana Mirković, dugogodišnji stručnjak Arhiva Srbije, istovremeno i autor obimne studije o Maleu kao istoričaru i učitelju mladog kralja Aleksandra Obrenovića, koga je podučavao istoriji evropske diplomatije.
Svedočenje očevica
- "Dnevnik" Albera Malea je, ovakav kakav je pred nama, nepotpun i nedovršen, pristrasan i angažovan, uvijen i katkad sažet do telegrama, mnogostruko zanimljivo delo - kaže za "Politiku" Ljiljana Mirković. - Kao istorijski dokument predstavlja svedočenje očevica jedne nemirne unutrašnje politike Srbije, koja tih devedesetih godina svim silama hoće da zakorači u Evropu.
Alber Male je došao u Beograd po nalogu vlade svoje zemlje, Francuske, koja se zajedno sa Rusijom diplomatskim igrama "iza zavese" borila protiv uticaja Nemačke, Austrougarske i Italije na Balkanu. Francuska u to vreme podržava Radikalnu stranku čiji su mladi pripadnici studirali u Parizu. Političke prilike u Srbiji bile su nepotpuno definisane posle konačnog objavljivanja razvoda između kraljice Natalije i kralja Milana. Kralj je abdicirao a namesništvo su vodili liberali Jovana Ristića koji kraljicu proteruju iz zemlje i ona se nastanjuje u Bijaricu.
Na prestolu ostaje dečak, dvanaestogodišnji Aleksandar, bez oca i majke. Kada je napunio sedamnaestu, Male, koga je kao uglednog istoričara najverovatnije predložio radikal Andra Nikolić, dolazi na beogradski Dvor da podučava mladog kralja diplomatiji.
Iako je unapred bio obavešten o visokoj inteligenciji i intelektualnoj radoznalosti princa Aleksandra, Male je njome fasciniran. Njegova odanost plemenito osećanje privrženosti prema detetu kralju daleko nadmašuje uobičajeno osećanje učitelja prema učeniku - objašnjava Ljiljana Mirković. - Ono počinje kao samilost prema "siročetu kraj živih roditelja", okružnom vojničinama i političarima, u čije dobro srce, razum i pravičnost duboko veruje, a uzdiže se do bezrezervnog divljenja sposobnostima mlađanog tvorca državnog udara i traje kao poverenje do naivnosti u njegovo poštenje i plemenitost. "Vi biste ga zavoleli, poočime, kad biste ga upoznali, mog malog kralja, tako sam ponosan, mnogo sam ponosan.."., pisaće Male svojima u Francusku.
Predvideo događaje
Upravo to osećanje Malea, koji je bio i sjajan posmatrač i upoznao ljude poput Garašanina i Stojana Novakovića, bilo je sasvim dovoljna osnova da shvati bolje neka zbivanja na Dvoru i oko njega nego što su na njih gledali njegovi zemljaci. Prinuđen na izvesan način da ode, zbog promene politike kralja Aleksandra, Alber Male sebi daje slobodu da mladome kralju napiše kako mu je "ukazano poverenje omogućilo da predvidi događaje sa teškim posledicama u vrlo kratkom roku, opasne po Vas, po Srbiju, po Evropu".
- Otišavši iz Srbije i pišući o njoj svoj "Dnevnik.."., Alber Male je i dalje, sa onom ljubavi koja pretpostavlja i kritičnost, posmatrao Srbiju kao evropsku zemlju a, sa više širine nego mnogi Srbi, osećao je da država koja svoju unutrašnju politiku vodi bez dalekovidosti i ispravnog sistema i bez doslednosti ne može daleko dospeti u sopstvenom razvoju - objašnjava Ljiljana Mirković. - Ta plamenitost Maleovih osećanja prema Srbiji pokazala se i u njegovim tekstovima s početka ovog veka, kada je počelo da se otvara pitanje Makedonije i Stare Srbije. U junu 1902. Alber Male putuje u Makedoniju, kako bi proučio kretanje albanskog prodora u oblasti Vardara. Njegovi potonji tekstovi, kojima je navukao gnev mnogih na sebe jer je branio Srbe, puni su rečenica o nasilništvu Albanaca prema srpskom življu, nateranom u emigraciju ili pobijenom.
Ljiljana Mirković nam, citirajući deo Maleove rečenice o tome da je "... u Staroj Srbiji stanje užasno i zaista sam čuo vapaj jednog naroda u ropcu" a da se sve to dešava "u ovoj našoj Evropi", u HH veku, priznaje da je na "Dnevnik..". Albera Malea, kada ga je pre deset godina prevodila gledala kao istinit. "Sada je, međutim, on dalekovid", budući da je knjiga štampana i na francuskom jeziku, sa studijom koju je Ljiljana Mirković kao priređivač napisala, da li će ga i Maleovi sunarodnici danas takvim videti?
Anđelka Cvijić