31.03.14 Politika
Šibaj i za uši vuci anđela
Detinjstvo - Časopis Gradac 191-192-193
Novi dvobroj časopisa „Gradac” predstavlja obimnu zbirku tekstova koji pružaju istorijski, sociološki i antropološki uvid u to kakav je odnos prema detetu, od antike do savremenog doba
Sve počinje s detinjstvom. Ovaj period koji uslovljava ono potonje u životu značajan je i zbog ličnog odnosa prema vremenu, a čovek koji se seća sebe kao deteta jasno se određuje prema sopstvenom sazrevanju i konačnosti. Vezu detinjstva i istorijskog vremena uočava Miodrag Marković, koji je sa Milenkom Pajićem priredio – i deo tekstova preveo – novi dvobroj čačanskog časopisa za književnost, umetnost i kulturu „Gradac”. Tako i ovo izdanje predstavlja obimnu zbirku tekstova koji pružaju istorijski, sociološki i antropološki uvid u to kakav je odnos prema detetu, od antike do savremenog doba, kao i u književnim delima i biografijama stvaralaca.
U paganskom dobu dete je uglavnom smatrano nepotpunom, razuma lišenom jedinkom, koja je obredima inicijacije stupala u dostojno životno doba odraslih. Na osnovu dela Veselina Čajkanovića i primera koje navodi Žarko Trebješanin, stiče se uvid u to da je i srpska patrijarhalna kultura dete smeštala „negde na marginu”, smatrala ga čak i nečistim u najranijem uzrastu. Čajkanović navodi da u tome što su odrasli decu šibali, i vukli ih za uši, ima neke ritualne simbolike. Dete je podređenošću sticalo položaj u društvu, što se u velikoj meri razlikuje od današnjeg načina vaspitanja, u kojem se dete nalazi na pijedestalu porodice.
Uopšte, ambivalentni odnos prema detetu začet je na počecima hrišćanstva, jednostavnost i čistota vrline su kojima se stiče rajsko naselje, Hrist mladenac jeste božansko dete. Ali, u isto vreme detinjstvo je tumačeno „grehom pre iskupljenja krštenjem”.
„Smeštena negde između dobra i zla, priroda deteta se javlja, od početaka postklasične kulture, kao ambivalentna stvarnost koja može ponuditi modele spiritualnosti, ali koje se treba i čuvati: brojni su autori iz prvih vekova hrišćanstva koji su predlagali tu ’konfliktnu’ koncepciju detinjstva koja će potrajati kroz čitav srednji vek”, deo je teksta francuske naučnice Elje Beki. Margaret Mid, proučavajući tridesetih godina 20. veka balinežansko društvo, podvukla je preegzistentnu osobinu deteta, koje je kao anđeosko biće „bliže o onom drugom svetu” i koje „rođenjem ulazi u jednoličniji vid postojanja”.
Teoretičar Dominik Žilija navodi da je sve do 19. veka „detinjstvo po definiciji smatrano periodom izuzetne fizičke slabosti i ranjivosti, a stalno je prisutan i strah od bolesti i nesrećnih slučajeva”. Ovaj dvobroj časopisa „Gradac” razmatra i fenomen napuštanja dece kroz istoriju, ali i, naročito u srednjem veku, problem dece poverene samostanima, likove mladih svetaca i svetica, pa i onih koji su bili sredstva u borbi protiv veštičarenja.
Drugi naučni radovi Elje Beki govore o tome da je antička zajednica bila u priličnoj meri ravnodušna prema ličnosti deteta, a odrastanje je bilo uslovljeno društvenim uređenjem. Spartansko vaspitanje podrazumevalo je strogu disciplinu, odvajanje od porodice: dečak je vaspitavan da bude vojnik, a devojčica poslušna žena i majka. Atinski sedmogodišnjaci iz boljih kuća u školama su učili čitanje i pisanje, vežbali gimnastiku, bili su nešto slobodniji, ali ipak pod nadzorom pedagoga koji ih je pratio u svim situacijama izvan kuće. Platon, koji je u detetu video biće „lišeno razuma”, u „Državi” je razmatrao pitanje odgajanja i vaspitanja dece pod okriljem pravičnog polisa, najmlađih okruženih idejama lepog i harmonije. Na početku helenističkog doba, kako analizira Elje Beki, Aristotel „podvlači značaj igre u ranom detinjstvu”, ali detinjstvo vidi samo kao životni period koji treba da bude prevaziđen, nadograđen. „Po ugledu na Grke, Rimljani su odnos prema detetu postavili unutar šireg misaonog okvira koji često podseća na pravu antropologiju”, a kako piše francuski teoretičar Žan-Pjer Nerodo, deca su proslavljala uzvišenost carske vlasti, pa i sama bila slavljena.
Iz istorijskog konteksta fokus časopisa premešta se u očima deteta kadrirani svet Federika Felinija, koji iznova otkriva svežinu sveta. „Da li će se ikad vratiti ta svežina, bezbrižnost, potreba za ljubavlju i snaga vere koje imamo u detinjstvu?”, zapitan je zatim junak Tolstojevog dela „Detinjstvo, dečaštvo, mladost”. I tako, smenjuju se u ovom čitanju perspektive junaka i pripovedača o detinjstvu u delima Prusta, Nabokova, Crnjanskog, Andrića, Bruna Šulca, Albaharija, Branka Ćopića, Maksima Gorkog, Hemingveja, Getea, Ingmara Bergmana, Henrija Milera, Živojina Pavlovića... I vaskrsavaju suze Marka Tvena, iz sećanja Nikole Tesle, koji je čuo da je ovaj veliki naučnik tešku bolest u detinjstvu prevazišao čitajući baš njegove knjige.
Marina Vulićević
22.03.14 Danas
Mala ljudska bića
Detinjstvo - Časopis Gradac 191-192-193
Kada se kaže „detinjstvo“, većinu ljudi preplavi osećanje razneženosti, dragosti i sete. Gledajući kroz naočare zaborava sa visokom dioptrijom neobjektivnosti, u ovoj reči utapamo i svu žal naših promašaja tokom životnog sazrevanja, pa nam tako detinjstvo postaje luka utehe u koju se sa godinama sve češće vraćamo, i u kojoj sve duže ostajemo.
Naš lični doživljaj ne dopušta da detinjstvo sagledamo iz mnogo šire perspektive koja podrazumeva daleko veća i složenija znanja od subjektivne magije koja nam boji sećanja na najranije i rane dane našeg postojanja. O tome nam govori i najnoviji trobroj čačanskog časopisa za književnost, umetnost i kulturu Gradac (191//2/3, priređivači Miodrag Marković i Milenko Pajić, korica časopisa Nenad Marić), u celosti posvećen detinjstvu. Više od 350 stranica Marković i Pajić podelili su tako što prvi deo, perom poznatih psihologa, pedagoga, antropologa i etnologa čitaocu predstavlja istoriju detinjstva (ovaj deo je priredio M. Marković, uz Aleksandru Grubor i Fridu Filipović, i prevodilac tekstova), dok drugi deo, koji je priredio M. Pajić, donosi izabrane odlomke iz dela svetske i domaće literature na temu čarolije detinjstva.
Iz tako osmišljenog časopisa izranja višedimenzionalna slika jednog segmenta razvoja čoveka, u kojoj svoje tonove daju sva proživljena ljudska detinjstva, od antike do nove istorije postojanja. Svetovno i magijsko tu sliku zajednički senče, pretvarajući je u analize i sažete naučne zaključke u kojima, ako poželimo, možemo prepoznati i rečicu naših, individualnih ranih uspomena.
Period stare grčke i rimske civilizacije predstavljen je u časopisu prilozima italijanske pedagoškinje Elje Beki i francuskog univerzitetskog profesora Žan-Pjera Nerodoa. Beki nam helensko doba predstavlja kroz značajne razlike u vaspitanju dece u Atini i Sparti, dok Žan-Pjer Nerodo sheme vaspitanja u starom Rimu dočarava preko složenih lingvističkih istraživanja, čije nijanse otkrivaju odnos društva tog vremena prema devojčicama i dečacima, ali i sudbinu dece robova i njihov položaj u porodicama u kojima žive.
Razvoj svakog društva donosi i nove poglede na sve što ga prati, pa je i pogled na detinjstvo u hrišćanskoj eri odraz porodične idile Marije, Josifa i Isusa. Iz te nove kulture izroniće simbol deteta čiji će se odraz, saobražen tom idealu, naći u tadašnjoj, ali i kasnijoj umetnosti. Tu sliku, međutim, razbija istina „sa one strane“ - o bolestima i siromaštvu, shodno tome i odnosu prema deci koju sirotinja mukom naterana ostavlja na pragovima crkava i manastira. Niču prva crkvena sirotišta, potom manastirske škole; horde nešto starije polupismene i nepismene dece, „potonule u kulturu snalaženja“, prosjače i lutaju prljavim zabitima Evrope srednjeg veka, prerastajući u legende kakva je, recimo, ona o dečijem krstaškom ratu. To što će ih, nešto kasnije, humanizam i renesansa pretvoriti u anđele koji na platna najvećih umetnika silaze u paletama sjajnih boja nikako ne umanjuje mrak koji ih je u prethodnom vremenu nemilosrdno progutao.
Na toj liniji i francuski istoričar i univerzitetski profesor Dominik Žilija iscrtava obrise kasnog srednjeg veka, u kojem dominiraju verska revnost i sujeverje, čiji su rezultati užasna stradanja dece u progonima veštica u kojima su ona ili svedoci ili potkazivači ili i sama proglašavana za vešce...
Sa prosvetiteljstvom detinjstvo - vaspitanje i obrazovanje - dobijaju sasvim novo obličje. Pečat, validan i dan-danas, daće im filozof Žan-Žak Ruso svojim idejama koje će zacrtati u svom slavnom delu Emil, obrascem pedagogije i snom koji u svojoj Istoriji civilizacije Djurant poredi sa Platonovim snom o državi. Komparativne studije Rut Benedikt o obrascima ponašanja u savremenim društvima i plemenskim zajednicama (kanadsko pleme Odžibve, pleme Masai iz istočne Afrike...) potkrepljuju neke Rusoove principe, baš kao i istraživanja Margaret Mid o ritualima na Baliju, indonežanskom ostrvu na kojem decu zovu „mala ljudska bića“ i na kojem se, za razliku od zapadnog sveta, toliko ne naglašavaju razlike između deteta i odrasle osobe. U kontekst svetske istorije detinjstva sa pravom su uvršćeni i radovi sa našeg tla - istoričara religije i etnologa Veselina Čajkanovića i psihologa Žarka Trebješanina. Razvoj dečje psihologije i pedagogije zaustavlja se u časopisu Detinjstvo na uvek intrigantnim vaspitnim idealima u postrevolucionarnom kontekstu u sovjetskoj Rusiji, gde se uglavnom porodici pretpostavlja društvo, a emocije strogo kontrolišu.
Stavljajući akcenat na najznačajnije trenutke prošlog veka u istoriji detinjstva, tu i tamo zanemarujući neke bitne tačke u razvoju pedagogije - samog Rusoa, recimo, ili Mariju Montesori (svaki priređivač ovako velike teme ima pravo na svoj izbor) Gradac, međutim, ostaje dužan bar još jednu svesku koja bi se pozabavila detetom u 21. veku. Vrtoglava brzina kojom se razvija tehnologija već sada u najsofisticiranijim društvima opasno ugrožava ne samo odrasle već i najmlađe; u tim hiperrazvijenim delovima sveta odavno se govori o socijabilnim robotima na koje deca treba da se navikavaju još u igraonicama. Društveni roboti u obliku bebe foke (za usamljene stare ljude) ili tamagučiji i ferbiji, virtuelna stvorenja ili roboti koji su se pojavili kasnih devedesetih prošlog veka, sve više bacaju u zaborav plišane mede i (čuveno) omiljeno ćebe malešnog Lajnusa iz Šulcovog Čarlija Brauna. To je novo detinjstvo o kojem bismo morali više da saznamo. Do tada nam (smatrajmo je prvom?) sveska Detinjstva časopisa Gradac nudi čarolije iz ranih dana života slavnih - Getea, Prusta, Dikensa, Šulca, Kiša, Albaharija.. .
Anđelka Cvijić