Crnogorskim normativima, službenim Pravopisom crnogorskoga jezika i Gramatikom crnogorskoga jezika uspostavljena su kao pravilna dva sistema oblika: jedan sa nejotovanim (ono što je bilo dosadašnja norma) i drugi sa jotovanim oblicima (u prvom izdanju pravopisa sprovedeno sistemski dosljedno, a u drugom nedosljedno) i uvedene su dvije nove grafeme ś i ź da bi se mogli zapisati rezultati jotovanja sibilanata s i z. Jotovanje ili u novoj kroatiziranoj crnogorskoj gramatičkoj terminologiji jotacija, jedna je „obična“ glasovna promjena i njeni produkti dobijaju u normi crnogorskog standarda specijalni tretman i status, dijeleći tu normu na jotovanu i nejotovanu, a govornike crnogorskog jezika na nepomirljive pristalice jedne ili druge varijante. Od nestanka zajedničkog srpskohrvatskog jezika devedesetih godina XX vijeka, a naročito od predreferendumskog perioda, ideološko-politička polarizovanost između govornika crnogorskog i srpskog jezika u Crnoj Gori je konstantna, iako se lingvistički radi o potpuno istom govornom idiomu koji se samo imenuje različito. Međutim, sada se novom normom uspostavlja, najprije različitost prema srpskom standardu u Crnoj Gori, a onda i podijeljenost između govornika crnogorskog jezika, dakle, u samom crnogorskom nacionalnom entitetu.
U Crnoj Gori su inače, podjele opšteprisutne u svim sferama djelovanja, sve funkcioniše po principu suprotstavljanja i binarnih opozicija, koje po više osnova oštro dijele crnogorsko društvo. Ublažavanje ili prevazilaženje podjela očigledno nijesu na agendi odgovornih, naprotiv. Vlast, kojoj podjele najviše odgovaraju, podstiče i finansijski podržava osnivanje i rad dvostrukih, skupih i nepotrebnih institucija. Navešćemo neke od njih:
1. Dvije akademije nauka i umjetnosti. Crnogorska akademija nauka i umjetnosti (CANU) osnovana je 1973. godine najprije kao Društvo za nauku i umjetnost Crne Gore, da bi tri godine kasnije dobila današnji naziv. Dukljanska akademija nauka i umjetnosti (DANU) osnovana 1999. godine kao nevladina organizacija u ključnim trenucima jačanja ideje o samostalnosti Crne Gore i sa ciljem da, prema riječima članova DANU, sačuva i odbrani Crnu Goru i crnogorski nacionalni identitet od ideja velikosrpstva, oličenih i u djelovanju CANU. Zakon o Crnogorskoj akademiji nauka i umjetnosti iz 2012. godine, determiniše CANU kao najvišu naučnu i umjetničku ustanovu od posebnog nacionalnog i državnog interesa. Takođe, utvrđuje da nominaciju „akademija nauka i umjetnosti“ ne mogu koristiti druga pravna lica, čime se DANU zakonski ukida, iako se u njeno ime pojedinci kontinuirano oglašavaju u crnogorskim medijima, što znači da ona i dalje „radi“.
2. Dvije pravoslavne crkve. Srpska pravoslavna crkva sa svojom mitropolijom i eparhijama, velikom imovinom, infrastrukturom, uticajem, velikim brojem vjernika i moći, ali bez pravnog statusa u Crnoj Gori, i Crnogorska pravoslavna crkva samo sa regulisanim pravnim statusom koji je stekla registracijom na Cetinju 2000. godine. Sami nacionalni prefiksi u nazivima crkava dovoljni su da pravoslavne vjernike u Crnoj Gori podijele u dva suprotstavljena tabora, i ne samo vjernike. Kada se tome dodaju polemike o autokefalnosti Crnogorske pravoslavne crkve i rasprave o istorijskim podacima o njenom viševjekovnom postojanju sve do nestanka Kraljevine Crne Gore, tačnije do 1920. kada je stavljena u okvire Srpske pravoslavne crkve, tenzije među pristalicama jedne i druge crkve samo rastu. Na toj relaciji odnosa između dviju pravoslavnih crkava tinja još jedna veoma opasna podjela u crnogorskom društvu, koja može biti iskorišćena i zloupotrijebljena od politika ne samo iz Crne Gore, već i okruženja. Političke tenzije i uznemirenost građana podgrijavaju se aktuelnim raspravama o Zakonu o slobodi vjeroispovijesti, kojim se sa teških ekonomsko-socijalnih tema i afera skreće pažnja na uvijek zapaljiva i mobilizatorska identitetska i vjerska pitanja.
3. Dva međunarodna sajma knjiga. Međunarodni podgorički sajam knjiga i obrazovanja ima petnaestogodišnju tradiciju i održava se svakog proljeća u Podgorici. Međutim, prema procjeni crnogorskih nacionalista taj sajam nije dovoljno „crnogorski“ jer su izostale očekivane nagrade za njihova „kapitalna“ izdanja, pa od 2015. godine organizuju svoj Internacionalni sajam knjiga sa „crnogorskim“ programima, učesnicima i nagrađenima. Osnivač sajma je Glavni grad u vrijeme kada mu je na čelu bio Slavoljub Stijepović, bivši ministar prosvjete, podržavalac i finansijer aktuelne jezičke politike i njenih realizatora, danas generalni sekretar predsjednika države i istovremeno akter afere „Koverta“ i osumnjičeni za pranje novca kao saučesnik. Direktor ovog drugog, „crnogorskog“ Sajma je logično, predstavnik iste ideološke matrice, predavač na FCJK sa Cetinja, Vladimir Vojinović.
4. Dva studija crnogorskog jezika. Studijski program za crnogorski jezik i južnoslovenske književnosti počeo je sa radom 2008. na Filozofskom fakultetu Univerziteta Crne Gore u Nikšiću. Na njemu rade 13 doktora nauka iz oblasti jezika i književnosti, za nešto više od decenije rada, diplomu osnovnih studija stekao je 131 student, diplomu profesora crnogorskog jezika i južnoslovenskih književnosti njih 98. Magistriralo je desetoro, a doktoriralo je pet sjajnih kandidatkinja. Ovaj Studijski program organizuje međunarodni slavistički skup Njegoševi dani na kojem učestvuju najznačajniji evropski i južnoslovenski slavisti. Studijski program je stalno na udaru i srpskih i crnogorskih nacionalista, ovi drugi su više puta javno zatražili njegovo ukidanje kao najjačeg anticrnogorskog uporišta. Vlada Crne Gore osniva Fakultet za crnogorski jezik i književnost 2014. godine na Cetinju, bez naučnog kadra i stvarnog društvenog i naučnog opravdanja. Tim se činom još jednom pokazala politička preferencija i krunisalo višegodišnje političko i finansijsko ulaganje u crnogorski jezički nacionalizam, koji, vidjeli smo, izaziva nove podjele u društvu. FCJK je jedina obrazovna institucija u Crnoj Gori koja je pod ingerencijom Ministarstva finansija, izvan je univerzitetskih okvira i bilo kakve akademske kontrole, pa prema tome, nikome ne polaže račune za svoj rad.
Drugi član u ovim pobrojanim crnogorskim binarnim opozicijama (osim crkve) nastajao je pod izgovorom da prvi član nije dovoljno „crnogorski“. Takva obrazloženja su proizvoljna i neutemeljena na egzaktnim podacima, a stvarni razlog nastanka dvostrukih institucija jesu zajednički interesi sa jedne strane, vlasti koja podržava i koristi sve nacionalizme,1 a sa druge strane, nosilaca i realizatora tih projekata koje motiviše novac, moć i drugi benefiti. Kad je Crna Gora u pitanju, možemo slobodno reći: ni manje zajednice, ni više podjela, što je veoma opasno i neprimjereno demokratskim i prosperitetnim društvima.
U ovom poglavlju pokušaćemo da odgovorimo zašto je došlo do toga da „jotacija“ postane differentia specifica i simbol podjela između Crnogoraca, dajući tako mogućnost novih vještačkih podjela, već ionako do kraja podijeljenog crnogorskog društva, kao i šta su rezultati i posljedice takvog pristupa normiranju savremenog crnogorskog standarda. Posebna pažnja biće posvećena metodama koje koriste montenegristi sa Fakulteta za crnogorski jezik i književnost sa Cetinja, ali i implementaciji i akceptuaciji novonormiranih jotovanih oblika, tj. ispitaćemo koliko se oni koriste u obrazovnom sistemu, državnim institucijama i medijima.
Jotovana i nejotovana varijanta crnogorskog standarda
U nauci o jeziku i sociolingvistici utvrđena je činjenica da jezik nije homogen i da se raslojava u zavisnosti od toga kakvu ulogu ili funkciju u društvu i kulturi ima. U okviru teritorijalnog raslojavanja jezika nastaju dvije vrste pojava: narodni govori ili dijalekti i varijante standardnog jezika. Ova druga pojava ili varijantnost tipična je za policentrične standardne jezike, tako je srpskohrvatski imao dvije varijante: istočnu (srpsku) i zapadnu (hrvatsku) i dva književnojezička izraza: bosanskohercegovački i crnogorski. Međutim, nije obično da jedan mali jezik (po broju govornika i po teritoriji koju zahvata), kakav je crnogorski, u procesu restandardizacije ima normu koja funkcioniše u formi varijanata2 međusobno suprotstavljenih, ne samo lingvistički. A sasvim je neobično, bolje reći pogrešno, da oni koji vode jezičku politiku i koji su kodifikovali pravopisnu i gramatičku normu, samo jednu od tih varijanata (jotovanu) smatraju crnogorskim, a nejotovanu srpskohrvatskim ili srpskim jezikom. Iz tog razloga, tu varijantnost norme smatraju privremenom, do momenta kada će se jotovana varijanta, kao autohtono crnogorska, uspostaviti kao jedina, nakon privikavanja korisnika na oblike koji su inače, „opšteupotrebni“ što je samo po sebi apsurd.
Različit stav prema varijantama u crnogorskom standardu, iako su zvanično ravnopravne jer su u normativima određene kao dubletne, te mišljenje da je crnogorska varijanta samo jotovana, nosilac aktuelne crnogorske jezičke politike, A. Čirgić više puta je istakao. Navodimo ovaj njegov citat: „Prvi put u Crnoj Gori postoji jasna jezička politika afirmacije crnogorskog jezika. Istina je da je učinjen veliki napredak. Brojna djela se publikuju u skladu sa novim pravopisom. U nekim institucijama to se sprovodi dosljedno. Urednici dnevnih novina i časopisa više ne zabranjuju novinarima i publicistima da pišu u skladu sa novim pravopisom“. (Crnogorski jezik u javnoj upotrebi: 16 i 113; „Stavljena tačka na jezičku inferiornost“, intervju sa A. Čirgićem, Pobjeda 21. februar 2011, str. 11). Nakon ovako artikulisanog iskaza nameću se pitanja:
1. Zar nije u skladu sa novim Pravopisom crnogorskoga jezika i upotreba nejotovanih oblika, kad oni kao ravnopravni postoje u pravopisu?
2. Kojim se jezikom u medijima i izdavaštvu koristimo kad ne jotujemo? Znači li to da ako ne jotujemo to nije crnogorski, nego srpski, hrvatski ili bosanski?
3. Da li, ako se toliko insistira na jotovanim oblicima kao jedino crnogorskim, nejotovani postoje samo formalno i biće ukinuti kada se postigne potpuna „afirmacija crnogorskog jezika“?
Ova i druge izjave glavnog reprezenta aktuelne crnogorske jezičke politike potvrđuju naše mišljenje da je težnja crnogorskih jezičkih nacionalista da nerado prihvaćeni, nejotovani oblici, kao odraz jezičke asimilacije i unifikacije ili bolje rečeno inferiornosti, servilnosti i provincijalnosti3, budu samo privremeno i prelazno rješenje do potpune i sveprisutne crnogorske jotacije. Upravo u pravopisu koji je A. Čirgić predao Ministarstvu prosvjete i nauke 2009. godine ponuđena je dominantno jotovana varijanta crnogorske norme, kao jedino ispravna, zastupljena je i u Nikčevićevom pravopisu iz 1997, i ona je očigledno, krajnji cilj. Da se samo jotovana varijanta smatra crnogorskom pokazuje nam i činjenica da su tom varijantom pisani Pravopis, Gramatika crnogorskoga jezika, čak i Silićeva brošura o naučno-metodološkim osnovama standardizacije crnogorskog jezika. U jotovanoj varijanti je uglavnom, sve što se objavljuje na Institutu/Fakultetu za crnogorski jezik i književnost.
Kako funkcioniše dubletna norma
Korisnici crnogorskog standardnog idioma, dakle, mogu da izaberu koji sistem oblika će koristiti u situacijama u kojima je obavezna upotreba standardnog varijeteta: nejotovani ili jotovani. Najveći broj govornika nastavlja da upotrebljava više od vijek i po izgrađivanu i već stabilizovanu normu i ne želi da mijenja obrazovanjem stečene pravopisne i pravogovorne navike. Oni koji odaberu jotovanu varijantu imaju više problema, jer ona nije sistemska, ima mnogo odstupanja i izuzetaka. Iako je važeće drugo izdanje Pravopisa crnogorskoga jezika čišćeno od jednog broja jotovanih oblika, nije se postiglo mnogo jer se taj posao ne može uraditi temeljno i sistematski, budući da ne postoje utvrđeni kriterijumi i naučno opravdanje za odabir oblika koji su ušli u normu. Odlučivano je prema slobodnoj procjeni i volji kodifikatora, zato se u crnogorskim normativističkim djelima ne mogu naći objašnjenja, niti naučno argumentovani razlozi zašto su neki oblici postali normativni, a drugi nijesu. Nesumnjivo je drugo izmijenjeno izdanje Pravopisa oslobođeno onih apsurdnih rješenja koje je Ekspertska komisija, tražeći sistem unijela u normu (ćelina, ćeme, ćelohranitelj), ali i dalje nema jasnih i naučno opravdanih pravila na osnovu kojih korisnici mogu znati koji su jotovani oblici normirani i zašto, a koji nijesu.
Nemanje sistema i kriterijuma uzrokuje nedosljednost u pravilima, a onda i nesigurnost korisnika koji izaberu jotovanu varijantu, zbog koje su prinuđeni da stalno provjeravaju u Pravopisu šta je pravopisno dopušteno, a šta nije.
Tako se dešava da zagovornici i pristalice nove jotovane varijante pravopisa, griješe jer upotrebljavaju jotovane oblike kojima je priznat, ali i one kojima nije priznat normativni status, kao npr. pljesma, vljera, mljera, blježati, śedok, śedočiti, śedočanstvo, ośedočeni, śeromah, śeromaština, śenka, ćetati, proćetati i druge. Greške ove vrste prave se iz razloga što se korisnici više oslanjaju na narodne govore u kojima postoji njima dobro znana implicitna norma, a manje na eksplicitno propisanu normu u Pravopisu. Posebno situaciju komplikuju i zbunjuju korisnike primjeri različitog normativnog statusa riječi istog korjena koje prema svim kriterijumima moraju imati isti tretman.
Druga vrsta grešaka, veoma čestih kod korisnika jotovane varijante, odnosi se na nedosljednu upotrebu odabrane varijante, tj. istovremeno korišćenje i jotovanih i nejotovanih oblika što pravopisom nije dozvoljeno. U normativističkim priručnicima jasno je istaknuto da „pri upotrebi takvih oblika govornik standardnog jezika mora biti dosljedan“ (Silić 2010: 14). U brojnim primjerima smo se uvjerili da se i crnogorski normativisti ne pridržavaju toga pravila, sam Silić u svojoj knjizi nedosljedno jotuje (v. u poglavlju V). I u Gramatici crnogorskoga jezika koja je pisana jotovanom varijantom provuku se i nejotovani oblici (prosjek, str. 190). Ako normativisti nijesu dosljedni u poštovanju pravila koje su sami propisali, onda možemo misliti koliko će biti dosljedni obični korisnici jotovane varijante. Govornici koji odluče da koriste jotovanu varijantu moraju od dubletnih oblika uvijek odabrati jotovane, pa čak i ove: śekutić, śeta, źena, mrźeti, šćeti, đetlić, đevica, ućeha, ućešiteljka, ućešiti, neućešan, dośetljiv… što se se zaista rijetko praktikuje. Najčešće onaj koji odabere jotovanu varijantu iz nje uzima samo neke oblike po sopstvenom izboru, dok najveći dio propisanih ne koristi. Za takvu praksu od brojnih primjera navodimo stručni tekst iz časopisa Vaspitanje i obrazovanje u kojem registrujemo jotovane oblike, npr: đeca imaju pravo; garantuju đetetu sva prava; đečja prava; pomoć đeci; idol đeci; upotrijebljene naporedo sa nejotovanim: bezbrižno djetinjstvo; posjeduje; sa sjednica; posjete značajnim mjestima; mora da posjeduje i drugi.4 Iz primjera vidimo da je autor koristio samo oblike sa jotovanim dentalom d, u leksemama đeca, đeteta, đečji, i to nedosljedno (djetinjstvo), dok ostale slučajeve jekavskog jotovanja ne upotrebljava (sjednica, posjete, posjedovati).
Veoma je teško dosljedno se pridržavati jotovane varijante jer skoro niko, pa ni oni koji su propisivali ovu normu, ne vlada potpuno svim pravilima i primjerima koji su propisani kao pravilni u ortografskoj normi. I u tekstovima nastavnog kadra sa FCJK, dakle, nosilaca i propagatora jotovane varijante, imamo brojne primjere miješanja jotovanih i nejotovanih oblika. Za ilustraciju navodimo jedan tekst profesorice sa FCJK u kojem se naizmjenično upotrebljavaju nejotovani i jotovanui oblici. U članku „Stvaralaštvo Slobodana Vukanovića za djecu i mlade“ autorka je u većini primjera, kao i u naslovu koristila nejotovani oblik djeca. Međutim, u tekstu se pored ovog više puta pojavljuje i jotovani oblik đeca. U istom tekstu se u jednom citatu kolege, saradnika sa fakulteta A. Radomana, agilnog borca za jotovani crnogorski jezik, pojavljuje pomenuta nedosljednost: „Našli su se u njemu i klasici crnogorske književnosti za đecu … ali i pisci koji su tek zakoračili u svijet đečije književnosti … Vukanović je vodio računa i o recepcijskim prohtjevima savremene dječje publike“.5
Ovaj pravopisni haos i nesređenost u jotovanoj varijanti izbjegavaju svjesno oni koji odbijaju da koriste jotovane oblike u javnom diskursu i registrima koji zahtijevaju upotrebu standardnog idioma, pa se pridržavaju sistemskih rješenja i pravila koja su postojala i u prethodnoj normi. Njihov broj je dominantno veći u crnogorskoj jezičkoj zajednici, tako da se upotreba jotovane varijante crnogorskog jezika, uprkos nastojanjima nosilaca te jezičke politike i političke i finansijske moći koja stoji iza njih, svela samo na upotrebu na FCJK, u Matici crnogorskoj i drugim nevladinim organizacijama koje podržavaju jotovanu varijantu kao simbol crnogorskog identiteta.
1. Budući da je nacionalizam veoma pogodan način za skretanje pažnje sa unutrašnjih poteškoća i problema, njime se ciljano upravlja odozgo (Kordić 2010: 333).
2. Kako je došlo do toga da se u crnogorskim normativima uspostave kao pravilna dva sistema oblika, nejotovanih i jotovanih, opisano je u II poglavlju.
3. Sve riječi u kurzivu su iz navedenog intervjua A. Čirgića u Pobjedi i predstavljaju njegov stav o nejotovanim oblicima kao produktima asimilacije i unifikacije.
4. Primjeri su uzeti iz rada Nikole Raičevića „Odjeljenjski starješina i njegove funkcije“ objavljenog u časopisu za pedagošku teoriju i praksu Vaspitanje i obrazovanje (Raičević 2014). Lektorka u ovom časopisu je zaposlena na FCJK i pristalica je jotovane varijante, pa ne znamo da li su ove sintagme i oblici izbor autora rada ili su odraz lektorkinih intervencija, koja u svakom slučaju, veoma loše radi svoj posao. U tom časopisu bila sam više godina članica Redakcije, ostavku na to mjesto sam podnijela kada su počeli da se objavljuju radovi na jotovanoj varijanti, smatrajući da u jednom naučnom časopisu (za pedagošku teoriju i praksu) nema mjesta nenaučno zasnovanim rješenjima u ortografskoj normi.
5. Primjeri su uzeti iz članka Sofije Kalezić-Đuričković „Stvaralaštvo Slobodana Vukanovića za djecu i mlade“ (Kalezić-Đuričković 2019).
09.01.21
Crnogorski jezik pao u ruke jezičkim nacionalistima i diletantima
Crnogorski jezik i nacionalizam
U savremenoj literaturi nacionalizam se izjednačava sa primitivizmom, zaostalošću, mitomanijom, bolešću i ocjenjuje se kao nešto opasno, emocionalno i iracionalno.
Nacionalizam se određuje i kao zamjena za religiju, on je politička integracijska religija u uslovima sekularnog društva. Nacionalizam i religija funkcionišu po istoj matrici, oboje zahtijevaju vjeru u nešto što je zamišljeno ili izmišljeno, ne podnose dijalog i njihove istine su dogme, izazivaju isti intenzitet emocija i iskrivljavanja uma, za oboje se može vezati fanatizam čiji je produkt mržnja i sukobi. Stoga nacionalizam i religija često djeluju zajedno u ime nacije i Boga. Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori potvrđuje ovu simbiozu, zdušno podržavajući srpski jezički nacionalizam, bori se protiv navodne ugroženosti srpskog jezika i ćirilice, organizuje skupove i okrugle stolove, štampa tematske časopise, knjige, negira crnogorski jezik… A Karl Poper kaže da je nacionalizam ustanak protiv razuma i otvorenog društva, on se obraća našim plemenskim instinktima, strastima i predrasudama, našoj nostalgičnoj želji da se oslobodimo tereta individualne odgovornosti i da je zamijenimo kolektivnom ili grupnom odgovornošću. U Crnoj Gori plemenska organizacija društva se najduže trajala, a u njoj patrijarhalno-herojski model kulture. Međutim, crnogorski jezički nacionalizam, kao i ostali, potencira sveto trojstvo nacije, države i jezika – objašnajva u kakvoj su vezi srpski jezički nacionalizam i SPC, odnosno crnogorski jezički nacionalizam i Crna Gora, kojoj se neretko prilepljuje epitet plemenske države – kaže za Danas profesorka Filološkog fakulteta Univerziteta Crne Gore, lingvistkinja Rajka Glušica.
Njena knjiga Crnogorski jezik i nacionalizam objavljena je prethodne godine u znamenitoj Biblioteci XX vek i to deset godina nakon što je proglašen prvi službeni Pravopis crnogorskog jezika. Kako je taj pravopis nastao, koji se njegovi efekti i odjeci, kakvi su mu uzori a kakvi uticaji govori profesorka Glušica, osvrćući se ne samo na jezičku već, neminovno, i na opštu politiku Crne Gore, u kojoj se pre nekoliko meseci, posle dugo vremena, odigrala smena vlasti.
* Delovi vaše studije, ozbiljnog naučnog rada, na momente su zabavni, gotovo smešni i šaljivi kad pokazuju na koji način o sebi odnosno onoj drugoj govore i pišu te dve jezičke nacionalističke struje. Srpska kad za crnogorsku nauku o jeziku koristi termine „avetna“ i „nesojska“ lingvistika dok istovremeno svoje „naučne“ radove objavljuje (neretko u glasilima SPC) datirajući ih verskim praznicima, a crnogorska kad ustvrđuje da je crnogorski jezik nastao iz izumrlog polapskog i da nema veze sa drugim južnosloveskim jezicima. Kako tumačite ove ekstreme?
– Objektivno, nacionalistička naracija jeste smiješna jer nije naučno utemeljena. Kad poznajemo matricu po kojoj nacionalizmi funkcionišu, jasno vidimo da su svi nacionalizmi isti, samo su njihovi nazivi i izvođači različiti. Nacionalizam počiva na mitovima ili lažima velikih razmjera, a osnovni mitovi su oni o posebnom porijeklu, nesrodnosti sa drugima, herojskoj prošlosti, veličanju svoje nacije i njeno predstavljenje kao žrtve, ocrnjivanju drugih, tj. stalnih neprijatelja spoljašnjih i unutrašnjih, beatifikovanju i veličanju saboraca, utemeljivača i izbavitelja nacije i sl. U knjizi je naveden niz primjera podudaranja nacionalističkih argumenata kod crnogorskih i srpskih jezičkih nacionalista, koji iz obavezne uloge žrtve tvrde da je nad njihovim jezikom izvršen lingvocid (jezikoubistvo), a nad kulturom – kulturocid. Ili da je njihov jezik dugo bio protjeran, izgnan, pa je tek njihovim radom stekao neotuđivo pravo da se vrne doma. U fusnoti sam pitala autore ovakvih tvrdnji gdje li su to crnogorski i srpski jezik izbivali vijek i po i da li su bili zajedno u egzilu, budući da su bili izgnani u isto vrijeme. Međutim, ovakve komične nacionalističke stupidarije postaju veoma opasne kad iza njih stane vlast i moć, pa one kao naučne istine uđu u obrazovni sistem. E onda je vrag odnio šalu.
* Zašto je, bez obzira na to što je u proces normativizacije svog jezika ušla skoro dve decenije kasnije od ostalih nekadašnjih jugoslovenskih republika, Crna Gora na ovom zadatku ponovila sve greške tih republika i nije stala na posebnom imenu i statusu službenog jezika već se pošto-poto konstruisao „nov“ jezik, „različit“ od onog iz nekadašnje zajedničke države?
– Upravo iz razloga što je kodifikacija crnogorskog jezika pala u ruke jezičkim nacionalistima i diletantima. Već je rečeno da nacionalizmi funkcionišu po istoj matrici (otuda ponavljanje grešaka susjeda) i sa istim ciljem. Jezički nacionalisti smatraju da nema posebne nacije bez posebnog i različitog jezika, pa je u procesu normiranja njihov osnovni cilj bio konstruisanje različitosti crnogorskog od drugih novoštokavskih standarda što se pokušalo uvođenjem arhaizama, dijalektizama i novih fonema u normu. Razgraničavanje prema drugima i dokazivanje posebnosti crnogorskog jezika kao temeljnog dokaza posebnosti crnogorske nacije bilo je važnije od realnog i naučnoutemeljenog jezičkog planiranja. Međutim, ne treba zaboraviti da je osnovni pokretački motiv aktuelnim crnogorskim nacionalistima, isključivo ostvarivanje ličnih interesa: brze i nelegalne akademske karijere, ogromna finansijska i društvena moć, te brojne nagrade i priznanja. Zato oni sada vatreno brane bivšu vlast koju izjednačavaju sa državom (smjena vlasti znači nestanak Crne Gore), a u suštini samo brane svoje interese i nezaslužene benefite.
* Zbog čega je bilo neophodno odstupiti od jugoslovenske (SFRJ) jezičke politike iako je ona, kako pišete, bila uzor u svetu po svojoj demokratičnosti?
– Nakon raspada Jugoslavije i stupanja na političku scenu svih mogućih nacionalizama, nekad u njoj marginalizovanih i prikrivenih, sve što je bilo jugoslovensko i zajedničko podvrgnuto je razgradnji i destrukciji. Na udaru se našao i zajednički policentrični srpskohrvatski jezik i sa njim, po ocjeni stranih istraživača, veoma demokratična i u svijetu uzorna jezička politika. Opšte poznata činjenica u nauci jeste da jezička politika predstavlja dio opšte politike jedne države, što znači da ako je politika države demokratična, biće i njena jezička politika, i obrnuto. Ako je suditi po nacionalističkim jezičkim politikama u zemljama srpskohrvatskog govornog područja, onda je potpuno jasno i da su opšte politike tih zemalja veoma problematične.
* Kako se dogodilo da „nov“ jezik počiva na sve samim arhaizmima i dijalektizmima, zbog čega je potvrdu njegove posebnosti trebalo tražiti i nalaziti u devetnaestovekovnoj književnosti i kakva je šteta naneta crnogorskom jeziku tim postupkom?
– Da bi se napravio otklon od zajedničkog srpskohrvatskog jezika i potvrdila različitost i od novonastalih standardnih jezika, crnogorski jezički nacionalisti su potražili razlikovne crte u govoru neobrazovanih predstavnika sa sela i književnoj tradiciji nastaloj prije početka procesa standardizacije zajedničkog jezika, tj. polovine XIX vijeka. Oni su smatrali da je tu izvorni, čisti crnogorski jezik koji nije oštećen obrazovanjem i tuđom normom. Takva radikalna shvatanja postala su temelj svih intervencija u normi, što je u suprotnosti sa svim onim što nauka o jeziku poznaje. Srećom pa je pored te arhaizovane jotovane norme u standardu ostala kao važeća i dosadašnja nejotovana varijanta, pa danas govornici crnogorskog jezika nijesu primorani da koriste jotovanu, iako nacionalisti smatraju da je samo ona crnogorski jezik. Ovakvim postupkom kodifikacije kompromitovana je nauka o crnogorskom jeziku i nanijeta velika šteta crnogorskoj kulturi i društvu.
* Zašto u prvoj deceniji tog posla nije bilo moguće ostvariti naučni dijalog sa nosiocima takve jezičke politike? U kakvoj je to, ako jeste, vezi sa vašom konstatacijom, sa kojom bismo se, uzgred, složili, da su vođe nacionalizma često poluintelektualci?
– Tipična odlika nacionalista jeste to da ne mogu da podnesu dijalog i kritičko mišljenje koje je osnova unapređenja znanja, nauke i društva uopšte. Crnogorski jezički nacionalisti svaki svoj stav proglašavaju aksiomom, pri tom izbjegavaju dijalog jer bi se u njemu njihovi krhki argumenti lako srušili. Oni su umjesto dijaloga razvili strategije napada na one koji se usude iznijeti kritički stav o bilo čemu iz domena njihovog djelovanja, pa i izvan njega. Postupci koje praktikuju u napadu na kritičare podrazumijevaju falsifikovanje, iskrivljivanje činjenica, zamjena teza, difamiranje, agresivnost, upotreba pejorativa i ružnih riječi, olako iznošenje kvalifikacija, etiketiranje, dakle, postupci koji nijesu ni akademski, ni etični. Uz to obavezno, glume žrtvu, ističući vlastitu ugroženost, ali i požrtvovanost u borbi za pravedni nacionalni cilj i opstanak države.
Da ne podnose dijalog i kritičko mišljenje dokazuje i činjenica da nikad nijesu poveli raspravu o novouspostavljenoj ortografskoj i gramatičkoj normi, ni prije ni poslije kodifikacije, nego je tretiraju kao Sveto pismo, nepromjenljivo i nedodirljivo.
* Velika smena vlasti odigrala se u Crnoj Gori posle mnogo vremena. Da li su podele u Crnoj Gori na ovaj način nestale ili postoji mogućnost da se iznova pojačaju? Koliko će ponovo udela u svemu imati crkva na koju se sadašnji političari pozivaju kao ujedinjujući faktor u borbi protiv političkih protivnika pa i jedan od razloga njihove pobede?
– Crna Gora je danas duboko podijeljeno i osiromašeno društvo zahvaljujući tridesetogodišnjoj vlasti koja je upravo na podjelama i njegovanju svih nacionalizama toliko dugo vladala i bogatila se. Najprije je ta vlast u periodu tranzicije i prvobitne akumulacije kapitala, bolje reći pljačke društvene imovine, podržavala velikosrpski nacionalizam i u njegovo ime vodila i ratove u okruženju. Tada su neprijatelji države bili Crnogorci, Bošnjaci, Hrvati i Albanci. Vremenom su oni postali dobri momci i koalicioni partneri, a za državne neprijatelje su određeni Srbi koji su na referedumu većinom glasali protiv samostalnosti Crne Gore. I u nezavisnoj Crnoj Gori vlast nije učinila ništa na pomirenju među crnogorskim građanima, naprotiv, i nacionalne i socijalne podjele su se produbile.
Smjenom vlasti velikosrpski nacionalizam uz podršku Srpske pravoslavne crkve dobio je krila. Kakvu i koliko važnu ulogu će u budućnosti Crne Gore igrati SPC, koja svakako ima svoje interese i planove, veliko je pitanje. Teško je povjerovati da tenzije između Srpske pravoslavne crkve i Crnogorske pravoslavne crkve i njihovih pristalica neće biti izvor stalnih podjela i netrpeljivosti. Snaga države i nove vlasti će se testirati i kroz pravedno i demokratsko rješavanje crkvenog pitanja i vraćanja crkve u njenu sferu djelovanja. Da bi Crna Gora preživjela nova vlast mora raditi na pomirenju građana i ublažavanju svih podjela koje je posijala tridesetogodišnja bivša vlast. Uspjeh će zavisiti najviše od snage građanskih partija i aktivista u vlasti i van nje, koji će se boriti i protiv nacionalizama i njihovih retrogradnih ideja i protiv kriminala i korupcije naslijeđenih od bivšeg režima, što će biti veoma teško, ali uz dosta sreće i mudrosti, ne i neizvodljivo.
* Šta sa nacionalizmima jer smo već u novom parlamentu imali prilike da vidimo svađu oko toga koji je od naroda u Crnoj Gori doživeo genocid? Šta mislite hoće li se i to i na koji način odraziti i na crnogorsku jezičku politiku? Hoće li to biti nastavak bar dve ili čak više jezičkih politika?
– Crnoj Gori predstoji veoma interesantno političko vrijeme, ona ima šansu da kao građanska, antifašistička, sekularna i ekološka država napraviti istorijski iskorak u demokratiju i postane svijetli primjer na Balkanu, ako u aktuelnoj podjeli moći i kohabitaciji pobijede građanske partije i ideje. Međutim, lako može skliznuti u nestabilnost izazvanu sukobom između pristalica velikosrpskog i crnogorskog nacionalizma, koji zbog utilitarnih i političkih razloga izazivaju i podstiču korumpirani i kriminalizovani krugovi u Crnoj Gori i regionu. Ako se nova vlast bude bavila identitetskim pitanjima i temama svađalicama, izaći će na teren na kojem bivša vlast maestralno igra i izgubiće. Povratak bivše vlasti značio bi definitivni kraj nade u preobražaj Crne Gore u demokratsku i prosperitetnu državu. Crna Gora može opstati samo kao građanska država u kojoj će se nacionalizmi kao društvena patologija marginalizovati ili će kao znak ozdravljenja društva potpuno nestati.
Što se tiče jezičke politike, sa promjenom vlasti i eventualnom demokratizacijom društva, postoji šansa da se i jezička politika demokratizuje i da standardni jezik postane integrativni faktor koji bi ujedinio sve crnogorske građane, suprotno od onog što imamo danas da je standardni jezik razlog podjele i netrpeljivosti čak i među Crnogorcima, a kamoli među ostalim narodima koji žive u Crnoj Gori i govore zajedničkim jezikom.
Zastrašivanje stručnjaka
Nacionalisti ne prihvataju mogućnost da se upućene kritike razmotre i iskoriste u cilju poboljšanja norme, koja je inače dogovorna. Svaka i mala primjedba dočeka se na nož i sasiječe poznatim postupcima u obračunima sa kritičarima, a autor kritike proglasi se tradicionalistom, neznalicom, neprijateljem države ili nekim drugim pejorativnim kvalifikativom. To je klasično zastrašivanje stručnjaka da slobodno iznose svoje mišljenje, pa se ovakav način komunikacije ne praktikuje u naučnom i akademskom svijetu, niti mu priliči – kaže još sagovornica Danasa na temu jezičkih nacionalista.
Ivana Matijević
