David Albahari rodjen je 1948. godine u Peci.Objavio je knjige prica: Porodicno vreme (1973), Obicne price (1978), Opis smrti (1982, Andriceva nagrada), Fras u supi (1984), Jednostavnost (1988) i Pelerina (1993, Nagrada Stanislav Vinaver), Izabrane price (1994); i romane: Sudija Dimitrijevic (1978), Cink (1988), Kratka knjiga (1993), Snezni covek (1995), Mamac (1996, NIN-ova nagrada za roman godine, Nagrada Narodne biblioteke Srbije za najcitaniju knjigu), Mrak (1997) i Gec i Majer (1998).Izabrana dela Davida Albaharija u deset knjiga objavljena su tokom 1996. i 1997. godine.Knjige su mu prevedene na engleski, hebrejski, italijanski, madjarski, albanski, slovacki, nemacki, esperanto, poljski, francuski i spanski jezik.
12.03.04
Tuga na dva kraja
David Albahari
SEBE smatram srpskim piscem, a Kanađani me već predstavljaju kao svog. Kad se vratim u svoj kraj, tugujem što više nisam tamo, a onda, posle izvesnog vremena, počinje da mi nedostaje mirnoća Kanađana koji su nas veoma lepo primili.
Tako zbori David Albahari, koji je upravo, u Parizu, predstavio prevod na francuski jezik svoje knjige "Cink".
Albahari je u Kulturnom centru Srbije i Crne Gore, a zatim i u Kanadskom kulturnom centru govorio o svom životu i stvaralaštvu o kojem su besedili i izdavač Žorž Ferenci, kritičar "Liberasiona" Žan-Batist Aran i specijalista za roman 20. veka s pariskog univerziteta za orijentalne jezike "Inalko" Aleksandar Prstojević.
- Roman "Mamac" je na neki način izmenio moj život kao pisca u našoj zemlji, mada se moj život izmenio nešto ranije, odlaskom u Kanadu 1994. godine. Otišao sam na godinu dana, a pošto vreme tamo sporije prolazi, ta godina još traje - kazao je Albahari.
Nagrada koju je svojevremeno dobio za ovaj roman ga je, kako kaže, obradovala, ali i rastužila, jer je "morao da ode daleko, da bi se tim romanom vratio".
- Izgnanstvo obično ima političko značenje, ali moj odlazak je bio samo slučajnost. O sebi govorim kao o piscu na privremenom boravku u inostranstvu, mada me Kanađani već prisvajaju. Ipak, najvažnije je kako se, i šta, piše.
I dalje, kaže, piše na srpskom jeziku i ne vidi razlog da se to promeni.
- Promena mesta je uticala da se posvetim temama od kojih sam bežao. Bežao sam od istorijskih tema, jer mi se činilo neprirodnim da se postmoderni pisac time bavi.
O svom boravku u Kanadi, gde je "osam sati, trećinu dana, u zadocnjenju za Evropom", kaže:
- Osećanje otuđenosti je tamo izuzetno veliko. Na zapadu Kanade živi malo ljudi. Distance su značajne, rastojanja između gradova ogromna. Poimanje prostora je užasavajuće, ali je, u isto vreme, i lepo, ukoliko vam se to dopada. Pa, kad se naviknete, onda vam Evropa postane tesna. To, naravno, ne znači da treba bežati od Evrope.
Redovno prati šta se događa kod nas.
- Dok sam u Kalgariju, sa velikom strašću, kao većina, pokušavam da pratim šta se dešava kod nas i sva je sreća da sada postoji virtuelni svet, internet, bez kojeg je teško zamisliti svet. Ali, ponekad mi dođe da zažmurim i ne vidim šta se događa. Iako nisam tamo, imam utisak da se na mojoj koži dešavaju potezi koji mi se čine pogrešni i neprimereni.
Kad ode u Beograd i njegov Zemun, uvek se, kaže, dobro oseća.
- Tugujem što nisam tamo. To je stara priča. A onda posle određenog vremena, žao mi je što nisam sa svojim prijateljima iz Kanade. Imam utisak da svi mi iz bivše Jugoslavije tamo među sobom živimo mirnijim životom. Kanađani su vrlo fini, mirni i pitomi ljudi. I oni počnu da mi nedostaju, učtivost i prijatnost tog sveta koji nas je veoma lepo primio.
Goran ČVOROVIĆ