01.04.06
Želio sam napisati knjigu u kojoj će se sresti i sudariti ljepota i brutalnost
Stefan Kolišo
Roman “Ćilibar” engleskog pisca Stefana Kolišoa odvija se u postkomunističkoj Litvaniji. Mladi Antanas prikuplja snagu za neizbježnu smrt svog bliskog prijatelja i učitelja Vasilija, s kojim je osam godina ratovao u sovjetskom ratu u Avganistanu. Vasilijevo priznanje predstavlja iznenađenje za Antanasa - tajna da je tokom rata iz Avganistana prokrijumčario narukvicu neprocjenjive vrijednosti i zakopao je negdje u Viljnusu. Ali, on ipak ne može da se riješi da ispriča cijelu priču. Zato Antanas mora da uđe u trag Kolji, njihovom prijatelju koji je regrutovan zajedno s njima, i pronađe narukvicu. Antanas nerado kreće putem na kome oživljava sjećanje na ženu koju je volio i ratne događaje... Njegova potraga pretvara se u trku s brutalnim protivnikom i on shvata da će se konačno osloboditi prošlosti samo ako sastavi sve djeliće priče o narukvici.
Stefan Kolišo (1968) je živio i radio uglavnom u inostranstvu -u Litvaniji i Španiji. Sada je učitelj u Notingemu. Njegov debitantski roman bio je “Posljednja djevojka”, a svjetsku slavu je stekao romanom “Ćilibar”. O podsticaju za pisanje “Ćilibara”, koji je objavljen u izdanju “Derete” i prevodu Gordane Žugić, na početku razgovora za “Vijesti” Stefan Kolišo je rekao:
- Pisanje romana je izazov - poput maratona, baš kao taj napor. Na hiljade riječi ispod hiljada riječi. Dani, nedjelje, mjeseci rada. Specifičan problem pri pisanju “Ćilibara”, koji me fascinirao, uzbuđivao i zabrinjavao je što sam sebe morao da zamišljam na mjestu i u vremenu i situacijama koje nijesam iskusio. “Ćilibar” je suprotnost gruboj prirodi Avganistana. Najveći dio romana odvija se u istočnom dijelu zemlje, oko Džalalabada, zimske prijestonice Avganistana. Bio sam zabrinut i zbog najsitnijeg detalja koji sam napisao. Kakvo je bilo vrijeme u to doba godine? Kojim jezikom su govorili lokalni ljudi? Šta su ti ljudi mogli jesti? Koje pjesme su slušali? Šta su mogli da zapaze tokom vožnje kroz zemlju? Detalji svakog minuta. Većina mojih istraživanja nije uopšte ušla u knjigu. Pomenuo bih da 90 odsto istraživanja i činjenica koje sam otkrio o Avganistanu i služenju sovjetske armije tamo nikada nijesu našle svoje mjesto u priči. Ali, ja sam osjetio da je potrebno da sve to znam kako bih uvjerljivo pisao.
To i nije baš tako lako. Postoje činjenice koje moraju biti provjerene. Kako saznati kako se neko osjećao prilikom napada? Da li je izgubio prijatelja? Kako vidjeti i iskusiti ono što su vojnici iskusili? Ono što pisac pokušava da uradi je da uđe u kožu tih drugih ljudi. Da razumije, da osjeti.
Želio sam da napišem knjigu u kojoj će se zajedno sresti i sudariti ljepota i brutalnost. To je, učinilo mi se, suština Avganistana - istaknuta ljepota vjenčana sa izuzetnom brutalnošću. Jedno se briše drugim, nepopustljivo pred prvim. Nerazdjeljivo. Užasno. Predivno.
“Ćilibar” je ozbiljna knjiga o modernoj brutalnosti i o tome kako brutalnost postaje sastavni dio naših života. Pa, zašto je tako?
- Roman počinje kao ispitivanje o posljedicama brutalnosti na naše živote. Moj zet služio je u sovjetskoj vojsci i bio je podvrgnut brutalnostima tako surovo da je posljednjih 15 godina živio kao invalid. Bio je slomljen za samo nekoliko mjeseci agresije.
Nemoguće je ne osjetiti zlostavljanje. Onaj ko je bio zlostavljan, zlostavljaće sve od reda. Mladi sovjetski vojnici koji su išli da služe vojsku u Avganistan, njesu išli da obuzdavaju, da maltretiraju ili ubijaju. U stvari, većina je išla otvorenog, nevinog srca, ubijeđeni od strane propagande da su tu dobrodošli i da će uraditi divne stvari za lokalne ljude. I ustvari oni su učinili mnoga divna djela. Izgradili su bolnice, škole, puteve. Doveli su medicinske sestre u mnoga sela u kojima su žene umirale zbog nedostatka medicinske pomoći. Podigli su škole i bili su sigurni da će i djevojčice biti obrazovane. Ali, pošto su ušli u sukob, opkoljeni u svojim kasarnama, postali su zlostavljani zbog svog tog iskustva, a onda su počeli da zlostavljaju druge. Siguran sam da je većina američkih i britanskih trupa koja je otišla u Irak, otišla sa namjerom da će običnim ljudima u Iraku donijeti slobodu, nezavisnost i mir. Ali koliko dugo je to potrajalo prije nego što su počeli da muče i maltretiraju sami sebe. Mi ne možemo da ih prekoravamo - kako su mogli mladi ljudi da pokažu takvo nasilje u svakodnevnom životu mimo civilizacijskih vrijednosti i razboritosti?
Radnja “Ćilibara” odvija se u Litvaniji i Avganistanu, zemljama koje prolaze kroz mnoge promjene. Koliko su vam te promjene interesantne kao piscu?
- Moja dva romana “Posljednja djevojaka” i “Ćilibar” ispituju šta se dešava sa čovjekom kada bude pritisnut problemima preko normalnih svakodnevnih iskustava. Kada sam imao 20 godina išao sam po prvi put preko granice. Letio sam u Zambiju. Bila je to 1989. godina i posljednji dani samoglave i užasne vladavine Keneta Kaunde i stvari su se tamo veoma loše odvijale. Bio je to po prvi put da sam se ja licem u lice suočio sa tako niskom bijedom i patnjama. Tamo je vladao metež i policija je bila veoma agresivna i zaustavljali su, pretresali automobile, sa uperenim pištoljima na svakih nekoliko milja. Jednog jutra, na sporednom putu u blizini jednog grada u istočnoj Zambiji i mene su uhapsila dva naoružana policajca. Ja nijesam baš bio siguran iz kog razloga su me lišili slobode, pa sam razgovarao sa dva policajca u toku puta do policijske stanice. Moja dva prijatelja, koji su imali više iskustava sa životom u Africi nego ja, bili su obuzdaniji od mene. Možda zbog te ljubaznosti, policijski komesar iz te male zabite stanice odlučio je da me zadrži na ispitivanju, dok su moje prijatelje pustili da odu. Prije nego što su otišli, moji prijatelji su se sagli i šapnuli mi na uvo: “Ako ti budu rekli kako će te sjutra ujutru ubiti, ne brini zbog toga”. Prirodno, ja sam odmah počeo da brinem. Bio sam ispitivan nekoliko sati, a jedan debeli službenik činio je sve kako bi me zaplašio. Pitali su me ko me plaća da budem tu? Ko su moji kontakti? I uvijek u krug ista pitanja.
Na kraju, moji prijatelji su došli po mene kako bi me oslobodili, ali policajac nije bio voljan da me pusti da idem. Poslali su me izvan policijske stanice u pratnji naoružanih stražara. Sunce je zalazilo. Već sat vremena su pričali unutra. Jednom sam čuo njihove glasove i reči “Smrt, o ne, to je tako surovo”.
Bio sam skamenjen. Povratak kući, u Englesku podrazumijevao je da moram biti neustrašiv. Kada je tama ispunila afričku noć, otkrio sam da sam kukavica. Nijesam želio da umrem. Nijesam želio da boravim u mjestu zaboravljenom i od Boga, u zabiti istočne Zambije. Želio sam da se vratim kući, da vidim moju majku i vodim dosadan život. O tome sam razmišljao čitavo popodne. Zamišljao sam kako bih živio da nijesam stigao u takav splet okolnosti. I shvatio sam kako vam niko ne može prenijeti nekakve situacije sve dok ih sami na svom primjeru ne iskusite. Naravno, pustili su me da odem. Kasnije sam saznao da su sumnjali da sam špijun Južnoafričke vlade sa zadatkom da organizujem napade. Možda i nije tako. Možda su samo uživali u popodnevnoj zabavi. Ali ja sam dobio dobru lekciju. Ovdje u Engleskoj mi često sjedimo i sudimo ljudima širom svijeta. Kako ljudi mogu tako da se ponašaju? Kako mogu biti tako okrutni jedni prema drugima? Lako je ovdje biti dobar, to nas ništa ne košta. Ali samo dođite da živite tamo i vidjećete kako je, mislim da kolumnisti prosipaju prazne riječi pišući o brutalnosti ovih ili onih stranaca. Vidjeli bi kako bi se ponašali u tim uslovima.
Kristofer Marlo i njegova drama “Tamerlan” uticali su na vaše pisanje, naročito u “Ćilibaru”. Zašto baš ovaj pomalo zapostavljeni engleski pisac?
- Napustio sam školu, tako da nemam kvalifikacije. Ne znam zašto sam to učinio. Kada sam napustio školu, počeo sam sam da se obrazujem. Čitao sam sve što bi mi palo do šaka. Nijesam pravio razlike. Agata Kristi. Kafka. Len Dajton, Tolstoj... Bilo šta.
Kada sam prvi put otkrio drame Kristofera Marloua zaljubio sam se u njih. Prva je bila “Doktor Faustus”, potpuno me je očarala i nijesam je ostavio ni trena dok je nijesam pročitao do kraja. “Tamerlan” me je u potpunosti omeo: u njemu je divlja poezija. I lik Tamerlana je poseban - to je čovjek koji je postao lud zbog moći. On se okrenuo protiv svih neprijatelja i potukao ih je - i kada niko nije ostao da se protiv njega bori, on se okrenuo bogu - Alahu - spaljujući svetu knjigu Koran - izazivajući i samog Svevišnjeg. Nevjerovatna stvar. To je bila veoma moćna scena u drami. I ostala mi je upečaćena u mislima, a petnaest godina kasnije mi se vratila u “Ćilibaru” kao sjenke, kao eho i boje.
HEMINGVEJ U BRITANIJI NIJE DOVOLJNO CIJENJEN
Opisi rata u Avganistanu u Vašem romanu podsjećaju na opise Hemingvejevih ratišta. Slažete li se sa mojim zapažanjem?
- Zaljubio sam se u Hemingvejeve romane kada mi je bilo 17 godina. Prvi njegov roman koji me je impresionirao bio je “Preko rijeke pa u šumu”. Ali pošto sam pročitao “Zbogom oružje”, taj roman je postao moj favorit. Predivan je, iako je o ratu. On nosi svoje lične odlike i smjelo podučava. Smatram da Hemingvej nije dovoljno poštovan u Velikoj Britaniji. On je posmatran kao mačo muškarac i politički nekorektan, ali to izostavlja sve nijanse, vještu britkost i istinsku zapanjujuću ljepotu njegovog pisanja. Kada tako kažem, ne mogu tvrditi da sam naročito nastojao da se u pisanju ugledam na Hemingveja.
Moj prijatelj mi je preporučio knjiga Tima OČBrajena, baš kada sam završio “Ćilibar”. Riječ je o knjizi “What theDž Carried” i drago mi je što sam je pročitao pošto sam završio “Ćilibar”, jer bi me svakako omela u pisanju. To je najbolnija lirska knjiga o ratu koju sam ikad pročitao.
BORAVAK U SRBIJI
Putovali ste širom Istočne Evrope. Da li Vas je put vodio i u Srbiju i Crnu Goru i kakvi su vam utisci?
- Godine 1995. putovao sam kroz Istočnu Evropu u vagonu sa istim prijateljem sa kojim sam bio i u Zambiji. Krenuli smo iz Varšave, i putovali naniže do Skoplja i Tirane. U povratku na sjever pokušali smo da pređemo granicu na Kosovu, ali granična policija nije nas pustila da prođemo iz razloga koji će mi postati jasniji malo kasnije. Kružili smo unaokolo i ušli u Srbiju malo istočnije. Predjeli u Srbiji su bili predivni. Volim te predjele Evrope, dio Makedonije, Albanije i Srbije. Planine, doline, strmi kanjoni i krivudave rijeke. Mala sela sa minaretima ili crkvama iznad čijih krovova sviće. Volio bih da opet nekada sve to posjetim.
Vujica Ognjenovic