Rođen je 26. oktobra 1893. godine u Čongradu, malom mađarskom gradu, u porodici siromašnog notara. Učio je gimnaziju kod katoličkih fratara u Temišvaru. Dalje školovanje nastavio je u Beču. Godine 1914. vraća se u zemlju. Odlazi u Novi Sad, ali tamo biva uhapšen, a zatin mobilisan. Prebolevši azijsku koleru, upućen je na klanicu u Galiciji. Nakon lečenja u Krakovu, radio je u manastirskoj bolnici u Beču, a zatim kao telefonista u Segedinu.
Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Beogradu. U Pariz odlazi 1920. godine i tamo nastavlja studije. Nakon susreta sa Ivom Andrićem u Rimu, on se 1921. godine opet vraća u zemlju i dolazi u Beograd. U glavnom gradu se venčava sa poznatom beogradskom lepoticom, Vidom Ružić.
Početak Drugog svetskog rata zatekao ga je u Italiji, na mestu diplomate. Odatle je otišao u London gde je živeo od 1941. do 1965. godine, u blizini Hajd parka. Posle 25 godina provedenih u Londonu, vraća se u Beograd. Na zidu kuće u kojoj je živeo u Londonu postavljena je i spomen- ploča.Veliki srpski književnik umro je u Beogradu 1977. godine. Sahranjen je u Aleji zaslužnih građana.
Za Crnjanskog su mnogi književni kritičari rekli da je najveći pisac koji je ikada pisao na srpskom jeziku. Pisao je pesme, poeme, romane, a neki od poznatijih su: "Lirike Itake","Dnevnik o Čarnojevićima", "Pisma iz Pariza", "Antologija kineske hrane", "Pjesme starog Japana","Seobe","Knjiga o Nemačkoj", "Knjiga o Mikelanđelu","Roman o Londonu","Kap španske krvi","Stražilovo" i mnoge druge.
15.07.07
Pobuna pisca
Svetozar Koljević
Miloš Crnjanski smatrao je „Roman o Londonu” labudovom pesmom svoje proze, romanom koji je sam život pisao. Jer, ono kroz šta Rjepnin i Nađa prolaze je, u svom osnovnom korenu, ono kroz šta su Crnjanski i Vida prolazili.
Akademik Svetozar Koljević ovim rečima počinje razgovor za „Politiku” povodom kritičkog izdanja ovog značajnog dela koje je nedavno objavila Zadužbina Miloš Crnjanski iz Beograda i čiji je on urednik. „Roman o Londonu” je, inače, dvanaesti tom do sada objavljenih sabranih dela Miloša Crnjanskog, usko je povezan sa piščevim emigrantskim životom i govori, između ostalog, o tragizmu stranstvovanja.
Kakvo je mesto ovog dela u celokupnom piščevom opusu?
– Malo je koji veliki srpski pisac imao tako nestalno mesto boravka kao Miloš Crnjanski koji nije, čak, ni rođen u svom zavičaju, u Ilandži, nego u Čongradu gde mu se otac zadesio na službi. Celog života se seljakao, što je dalo osnovni pečat njegovim delima. Dok je u obućarskoj radnji, „živ sahranjen ... u podrumskoj memli i tami”, krišom pisao svoj londonski roman, dotle je supruga Vida pravila lutke, ne znajući ni da uvuče iglu u konac nego navlačeći konac na iglu, da bi ih prodavala svojoj londonskoj klijenteli, priča Svetozar Koljević.
Kritička izdanja su retka kod nas. Često su namenjena samo užem krugu čitalačke publike, a zahtevaju i dodatne troškove u pripremi i štampanju. Šta sve podrazumeva rad na kritičkom izdanju?
– Nekada se tekst „poslednje ruke”, odnosno poslednjeg izdanja određenog dela za piščeva života smatrao konačnim, ali, u novije vreme, pisac je mnogo više angažovan u redakciji svog teksta u prvom nego u kasnijim izdanjima. Da bi se dobio piščev „konačni” tekst potrebno je pogledati više izdanja i sravniti ih s rukopisom. Pored toga, naročito kod pisaca koji koriste svoje široko obrazovanje u umetničkom oblikovanju, potrebno je da kritičko izdanje objasni pun smisao pojedinih toponima, istorijskih i drugih aluzija, i tako omogući potpunije razumevanje dela, objašnjava naš sagovornik.
Iako je verzija za štampu kritičkog izdanja „Romana o Londonu” bila spremna još 1998, delo je objavljeno tek nedavno. Koji su razlozi ovog kašnjenja?
– Osnovni razlozi zakašnjenja u objavljivanju su materijalne prirode. Zadužbina Miloša Crnjanskog, kao osnovni izdavač, nije mogla da objavi kritičko izdanje dok nije obezbedila sredstva za taj poduhvat. Istina, u toku rada bilo je i razlike u mišljenjima između priređivača i recenzenata, posebno u vezi s pitanjem da li jezičke greške, naročito u engleskom i ruskom jeziku, treba ispravljati ili ih posmatrati u funkciji jezičke pometnje kao odraza emigrantskih sudbina.
U tom kontekstu, zapažamo, interesantan je primer fraze na engleskom jeziku, koju je Crnjanski bukvalno preveo „u oluku” dok bi ispravnije bilo „među šljamom”... Koliko bi, pitamo akademika Koljevića, ovaj roman bio drugačiji da su, kojim slučajem, ispravljane slične „jezičke zablude” i greške Crnjanskog?
– Kada biste tu englesku frazu preveli u prenesenom, a ne doslovnom smislu, izgubili biste onu metafizičku ironiju s kojom Rjepnin određuje prirodu svoje emigrantske sudbine, kaže Koljević.
U literaturi se može pročitati da je Crnjanski prezrivo gledao na pravopisne konvencije: ima li veze jezička pometnja u ovom romanu sa drskošću koja je autoru često pripisivana?
– Već prilikom pojave prvih dela Miloša Crnjanskog, u jednoj kritici objavljenoj 1920, ukazano je na piščevo „suvereno preziranje tako sitnih stvari kao što su gramatička i sintaksička pravila”. Mislim da nije bila u pitanju toliko neka „drskost” i pobuna koliko samoodbrana velikog pisca od malih konvencija.
Biljana Stojaković
25.03.05
Andrić i Crnjanski
Radivoje Mikić
O brendu u srpskoj kulturi
Mada je teško odrešito reći, osećam da više nećemo imati pisce te snage
Radivoje Mikić ne bi da govori o „brendu” u srpskoj kulturi, ali o dobro znanom i prepoznatljivom znaku, poznatoj marki, hoće vrlo rado. No, kad smo prevazišli ovu malu igru rečima, naš poznati kritičar i teoretičar književnosti prof. dr Mikić ovako odgovara:
- To što se u jednom dnevnom listu otvara rasprava o najvećim vrednostima naše kulture može imati dva uzroka. Ili smo suočeni sa krizom identiteta i u kulturi ili je reč o veštoj uređivačkoj politici koja polje aktuelnosti traži i u pokretanju ovakvih pitanja. Meni se čini da je reč o ovom drugom razlogu.
Naravno da ovo nije prvi put da se pokreću ovakva pitanja. Još mi pred očima lebdi odgovor koji je pre mnogo godina dao Branko Lazarević, kritičar i estetičar koga teško da će i objavljivanje sabranih dela vratiti tamo gde mu je mesto. Kao da ga potiskuju oni koji umeju bolje da brinu o sebi nego o kulturi kojoj bi trebalo da služe. Svoj odgovor Lazarević je počeo ističući naše freske i našu epiku. Nama danas kao da je sve to daleko, mi kao da osnovu svog identiteta u kulturi tražimo u onome što nam je bliže.
A kad već biramo iz toga što nam je bliže, skloni smo da posegnemo za onim što je toliko blizu da još nije postalo stabilno u sistemu vrednosti. Ostajući u sferi književnosti kao onih vrednosti iz minulog veka koje u svemu mogu da budu reprezentativne, vidim samo opuse Ive Andrića i Miloša Crnjanskog. Mada je teško to odrešito reći, osećam da više nećemo imati pisce te snage. Oni koji su došli posle njih imaju još jednu nevolju - tek treba na pravi način da budu vrednovani.
Nekome se može učiniti da su Andrić i Crnjanski malo za jedan vek srpske književnosti. Ako ostavimo po strani našu potrebu za samoprecenjivanjem, mislim da je to dosta. Dokaz je i to što im se niko nije primakao, što niko nije ušao u njihovo društvo, zaključuje Radivoje Mikić.
R. Saratlić
22.10.04
Potvrda piščeve moći
Mile Lompar
Do početka Beogradskog sajma knjiga u ediciji NIN-ove nagrade kritike za roman godine “Deset najboljih”(1954-2004) objavljeno je sedam knjiga. To su: Derviš i smrt Meše Selimovića (s pogovorom Aleksandra Jerkova), Peščanik Danila Kiša (Mihajlo Pantić), Roman o Londonu Miloša Crnjanskog (Milo Lompar), Hazarski rečnik Milorada Pavića (Adrijana Marčetić), Hodočašće Arsenija Njegovana (Petar Pijanović) Upotreba čoveka Aleksandra Tišme (Gojko Božović) i Sudbina i komentari Radoslava Petkovića.
NIN i Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, kao izdavači ove jubilarne edicije, zajedno sa njenim ekskluzivnim sponzorom “Jubankom”, planirali su, kao što je najavljeno i u pozivu na pretplatu, da svih deset knjiga bude objavljeno do 1. oktobra ove godine. Što tri preostale kasne i što zbog toga moramo da se izvinjavamo pretplatnicima i drugim potencijalnim kupcima deset najboljih romana srpske i hrvatske književnosti, dva su razloga: za Korene Dobrice Ćosića i Mirise, zlato i tamjan Slobodana Novaka autori (Ivan Negrišorac i Velimir Visković) još doteruju pogovore dok u slučaju Kiklopa Ranka Marinkovića davno napisan pogovor (autor Radivoje Mikić) čeka saglasnost piščevih potomaka da ovaj znameniti roman zauzme svoje počasno mesto u ediciji koja je sačinjena na osnovu glasova pedesetak najuglednijih književnih kritičara sa područja bivše Jugoslavije.
Čitava edicija (a posebno sedam objavljenih romana) biće predstavljena na svečanoj promociji koja će se održati u subotu (23. oktobra) u 17 časova na štandu Zavoda za udžbenike. Posetioce će pozdraviti prvi ljudi NIN-a i Zavoda, Slobodan Reljić i Radoš Ljušić, obratiće im se zatim priređivači knjiga i pisci pogovora a očekuje se i susret sa trojicom najistaknutijih srpskih romansijera koji su među “desetoricom veličanstvenih”: Dobricom Ćosićem, Miloradom Pavićem i Radoslavom Petkovićem.
Knjige iz biblioteke “Deset najboljih”, redom kojim izlaze, nastavljamo da prikazujemo i na stranicama NIN-a. Derviša... i Peščanik već smo predstavili kroz odabrane odlomke iz pogovora kojima su propraćeni. S Romanom o Londonu to činimo nešto drugačije - kroz razgovor sa njegovim priređivačem i piscem pogovora Milom Lomparom jer bi njegova obimna studija o ovom romanu bila ozbiljno osiromašena u bilo kakvom skraćenom priređivanju.
Želimo takođe, pre početka ovog razgovora, da podsetimo današnje čitaoce da je Crnjanski tek svojim poslednjim romanom dospeo na listu dobitnika NIN-ove nagrade. Velika nepravda naneta mu je 1962. godine kada je ostala nenagrađena Druga knjiga Seoba (izdanje SKZ) jer je njen autor tada još živeo u emigraciji. Ali, i kada se vratio u zemlju, i Romanom o Londonu ponovo postao pretendent na nagradu, opet su iskrsle ozbiljne poteškoće. Srećom, ne što se tiče odnosa NIN-ovog žirija prema ovom romanu. Crnjanskog kao laureata najprestižnije jugoslovenske književne nagrade opet nije mogla da zamisli tadašnja vladajuća partijska birokratija. I zato je te godine, posle u ono vreme nepoznatih peripetija izvan javne scene, odluka o nagradi doneta sa čak tri meseca zakašnjenja, odnosno u mesecu aprilu, umesto, kao i uvek pre i posle, u januaru. O onom što se tada dešavalo najpotpunije svedočanstvo ostavio je NIN-ov ugledni novinar, urednik i letopisac Miloš Mišović. U njegovom svedočenju nedostaje jedino podatak da je tada, uz potencijalnog laureata, najednom nepodobnim bio postao i jedan član NIN-ovog žirija i, da paradoks bude veći sam idejni arhitekta NIN-ove nagrade - Borislav Mihajlović Mihiz. On je, naime, u to vreme bio potpisnik “Predloga za razmišljanje” (kao srpskog odgovora na hrvatsku “Deklaraciju o jeziku...”) i vlasti su odlučile da ga eliminišu iz žirija tako što su izvršile pritisak na redakciju NIN-a da žiri koji je osamnaest godina radio kao stalan, pretvore u promenljiv. Kako je to izvedeno, vidi se iz dela Mišovićevog teksta koji objavljujemo u okviru a mi se, najzad, obraćamo piscu studije o romanu kojim se Miloš Crnjanski konačno upisao na listu laureata NIN-ove nagrade.
Profesore Lompar, ovo je, ako se ne varam, drugo izdanje Romana o Londonu u kojem su oba toma štampana u jednoj knjizi, a prvo koje je, što se tiče samog rukopisa, istovetno s tekstom budućeg kritičkog izdanja. Koje su njegove najvažnije karakteristike?
- Sa zahvalnošću treba reći da je Zadužbina Miloša Crnjanskog dozvolila da tekst ovog izdanja bude istovetan sa tekstom kritičkog izdanja koje je uredio Svetozar Koljević sa saradnicima. Iako je i izdanje iz 1996. godine imalo jedan tom, sada su unete sve naknadne odluke urednika kritičkog izdanja, ispravljen izvestan broj štamparskih grešaka i drugih sitnijih nepreciznosti, pa je dobijeno jedno izdanje koje bi u narednom periodu moglo biti obrazac teksta Crnjanskog. Posebnu radost na ovom poslu stvorilo je saznanje da je sada nastao, nadamo se veoma precizan, elektronski oblik “Romana o Londonu”. Time je olakšan posao objavljivanja kritičkog izdanja. Jer, sada je potrebno osnovni tekst romana samo dopuniti odgovarajućim beleškama priređivača i varijantama određenih poglavlja.
Možemo li, što svi okupljeni oko NIN-ovog projekta želimo, promocijama ovog izdanja uticati na vlast u kulturi (republičku i gradsku) da, najzad, obezbedi sredstva za kritičko izdanje Romana o Londonu i za pristojan smeštaj i normalan rad Zadužbine koja brine o delu jednog od najznačajnijih pisaca srpske književnosti?
- To obećanje smo čuli, od republičke vlade i ministra Lečića, 2002. godine, povodom 25 godina od smrti Crnjanskog. Nije urađeno ništa. Od sadašnje vlade ništa o tom nismo ni čuli, valjda zato što u međuvremenu nije bilo nikakve godišnjice. Mislim da bi grad Beograd mogao da prekine tu neslavnu tradiciju nesporazuma sa Crnjanskim. U okviru gradske podrške dugotrajnim istraživačkim projektima, bilo bi dobro i sasvim je moguće da se obezbede sredstva za štampanje kritičkog izdanja “Romana o Londonu”. Mislim da bi sadašnja gradska vlast imala volje za tako nešto. Potrebno je, međutim, stvoriti atmosferu da se tu deluje u smislu opšteg kulturnog dobra, a ne pojedinačnih interesa ili netrpeljivosti. U takvoj atmosferi bi i sva druga pitanja postepeno bila rešena: i prostor za Zadužbinu, i objavljivanje ostalih knjiga iz započetih sabranih dela, i poseban spomenik Crnjanskom, i njegovo ime nekoj od glavnih gradskih ulica. Jer, mi nemamo pisca koji je u DžDž veku dublje i univerzalnije izrazio našu nacionalnu sudbinu, sviđalo se to nekome ili ne. Više se, međutim, uzdam u nastojanja pojedinaca nego institucija, jer u srpskoj kulturi htenje pojedinca nadmašuje delovanje institucija.
Vi ste već objavili jednu studiju o ovom romanu koju je pisac Istorije srpske književnosti Jovan Deretić ocenio kao “najpotpuniju i najoriginalniju interpretaciju ovog romana”. Je li to predstavljalo prednost ili opterećenje za pisanje pogovora za ovo izdanje Romana o Londonu?
- Kada sam prihvatio da napišem pogovor, to je značilo da sam odlučio da ne ponovim nijednu rečenicu, ni ideju, niti argument iz knjige “Crnjanski i Mefistofel”. Jer, na pretpostavci o potpuno novom tekstu počiva etika ovakvog posla. Bilo je, otud, potrebno “zaboraviti” sve napisano, pronaći nepoznatu perspektivu u sagledavanju pripovedanja Crnjanskog. To nije bilo lako.
I pre nego što se pozabavimo samim pogovorom, hteo bih da čujem vaše mišljenje o mestu koje ovaj roman zauzima u vrednosnoj hijerarhiji Crnjanskovih romana. Zašto mu je kritika u početku pristupala sa priličnim potcenjivanjem?
- Iako osporavan, “Roman o Londonu” je dočekan mnogo bolje od “Druge knjige Seoba” i “Hiperborejaca”. NIN-ova nagrada je presudno uticala na njegovu prihvaćenost i popularnost: bio je godinama najprodavanija knjiga Crnjanskog. Sam Crnjanski je kazao da je to njegova labudova pesma u romanu, kao što je “Lament nad Beogradom” bio njegova labudova pesma u stihu. Roman je višestruko prerađivan, on je pisan sa namerom da potvrdi piščeve moći. To je knjiga koja opisuje modernu sudbinu: posebno sudbini emigranta, tako aktuelnu u čitavom DžDž veku. Ispod ovog najuočljivijeg sloja, Crnjanski je magistralno ostvario jednu od najdubljih književnih priča: parabolu o đavolu. Tu se njegovo pripovedanje utkalo u onu liniju svetske književnosti koju predstavljaju, u prošlosti, dela Miltona, Getea i Dostojevskog, a u DžDž veku romani Tomasa Mana i Bulgakova. Iako nema onu monumentalnost koju postiže “Druga knjiga Seoba”, niti onu pripovedačku radikalnost koja karakteriše “Hiperborejce”, “Roman o Londonu” ima metafizičku dubinu koja je u rezonanci sa najvećim delima svetske književnosti. To je treća velika knjiga poznog pripovedanja Crnjanskog.
Pogovor počinjete tvrdnjom da Roman o Londonu kod čitalaca pobuđuje uglavnom jedinstven doživljaj. Šta na to presudno utiče?
- To je, prvo, iskustvena činjenica: veliki broj tumača ovog romana ponavlja kako je tragično osećanje života dominantno u “Romanu o Londonu”. Taj utisak, zatim, nije proizvoljan. Jer, u pripovedanju Crnjanskog postoji mehanizam prenošenja tragične emocije od junakovih doživljaja preko pripovedačevih kazivanja do čitalačkog doživljaja. Ta emocija je, dakle, tako oblikovana da se nezaustavljivo prenosi. To onemogućava nadmoćni stav nad udesom kneza Rjepnina, jer izneveravanje ove emocije otkriva da je čitalac inferioran u odnosu na ono što je pročitao. Pitanje je sad: zašto je to tako?
Na šta mislite kada govorite o narativnim konfliktima u Romanu o Londonu?
- Zamisao Crnjanskog od početka je neskrivena: knez Rjepnin će se ubiti. O čemu se onda pripoveda na 700 strana? O tome kako njegova misao o samoubistvu stiže do čina. Šta se, međutim, dešava na tom putovanju kroz vreme? Stavljaju se u dejstvo nadlični sukobi u pripovedanju: između pripovedanja koje odvlači od priče u kojoj vreba kneževa smrt. Između želje iz koje izvire pripovedanje i smrti koja je osnovna sugestija bivstvovanja. To otkriva sukobe u samoj želji: između želje za pripovedanjem i želje za pričom, seksualno-koitalne želje i želje za smrću. Junaci “Romana o Londonu” su okupljeni oko narativnih figura koje oblikuju ples između želje i smrti u “Romanu o Londonu”.
Sagledavajući Rjepninovu sudbinu, zaključujete da on od jednog autentičnog gubitnika postaje tragički junak? Šta obeležava taj proces?
- Unutrašnja promena junakove egzistencije praćena je promenom načina pripovedanja: gubitnik - kao jedan od važnih motiva Crnjanskog - postaje tragički junak zato što se romaneskna pozornica pretvara u scenu tragedije, pa junak iz pripovedačkog prelazi u dramski okvir svoje sudbine. Rjepnin je gubitnik ne zato što nema nikakvih vrednosti nego zato što ima velike egzistencijalne vrednosti. Na toj pretpostavci je moguća tragedija. Tek u dramskom okviru njegova sudbina dobija svoju jačinu. Nije, takođe, moguć podsmeh upućen tragičkom junaku. Zato se emocija pripovedanja obavezujuće rasprostire do čitaoca. U tom rasprostiranju ona obuhvata pripovedača, jer on od bezlične svesti postaje egzistencija: tragički junak zahteva pratnju lude.
Dosta pažnje poklanjate posmatranju glavnog junaka u odisejevskoj paraleli. U čemu se ona najviše ispoljava?
- Metafizika “Romana o Londonu” vezana je za parabolu o đavolu, koja okuplja motive hrišćanske tradicije. Egzistencija se rasvetljava u “Romanu o Londonu” u horizontu tragedije: tu se okupljaju motivi antičke tradicije. Slika života kao pozornice - iako se vezivala za Šekspira - ima svoje stoičke reflekse. A stoici su imali posebno shvatanje samoubistva. Rasuti elementi paralele sa Odisejem, koji su ispunili pripovedanje Crnjanskog, otkrivaju tragičkog junaka u Rjepninu. Crnjanski postavlja Rjepnina u odisejevsku paralelu zato što tako - diskretno, a izvanredno - rasvetljava junakovu egzistenciju u tragičkom okviru. Jer, Odisej je ne-tragičan čovek, za razliku od drugih antičkih junaka: on se vratio u otadžbinu, za razliku od Rjepnina, on se nije ubio. U odnosu na svoja ranija kazivanja o Odiseji i u odnosu na svoje ranije pripovedačke upotrebe odisejevskog motiva, Crnjanski ovde oblikuje jedno posebno shvatanje.
Zanimljivo je u ovom pogovoru vaše razmatranje nekih političkih konotacija romana. U čemu ih sve vidite?
- Jedan od razloga osporavanja “Romana o Londonu” kod nekih uglednih kritičara kao da je bio u tome što knez Rjepnin pokazuje simpatije za Sovjetski Savez i nesimpatije prema englesko-demokratskom svetu. Moguće je da se Crnjanski trudio da time pošalje neku poruku okolini. Ključno je, međutim, što je ona tako oblikovana da ne remeti tragički lik. Danas, kada su se okolnosti promenile, vidimo kako je to poslednji dokaz kneževog gubitništva: dokaz s one strane groba. Jer, knez se kladio na ono što je izgubilo epohalnu utakmicu. Na šta bi se, inače, jedan autentični gubitnik i mogao kladiti? Rjepninovo ogorčenje nam je, istovremeno, podarilo i diskretni portret borca-za-demokratiju. Taj portret je ironičan, umetnički savršen i kao da je plod naših iskustava. Crnjanski nije verovao ni u komunizam ni u demokratiju. (Uzgred, ni u fašizam ni u nacizam.) A živeo je u takvim režimima. Otud je umetnička motivacija potpuno ispunila političke aluzije “Romana o Londonu”, preokrenula ih i uklopila u jedan drukčiji registar.
Naslov vašeg pogovora glasi: Koliko kišnih kapi? Šta ste sve hteli ovim naslovom sugerisati čitaocu Romana o Londonu?
- Naslov se, u starim poetikama, kao kod Šopenhauera, shvatao kao “monogram sadržaja”, kao nešto što treba da nas tačno obavesti o sadržaju. U naše doba, pak, Umberto Eko ga shvata kao “interpretativni ključ”. To podrazumeva izvesnu tajanstvenost. Crnjanski je tako naslovljavao svoje knjige. Naslov pogovora je, otud, moj pozdrav piscu, s ciljem da bude enigmatski: u Londonu često pada kiša, tako se može nasloviti meteorološki izveštaj, to ne bi loše izgledalo i na početku neke studije iz hidrologije. Postoji, međutim, jedno mesto u “Romanu o Londonu” na koje se taj naslov odnosi. Ono izgleda sasvim obično. Oko lako pređe preko njega. Duh se ne uzburka nad njim. A na takvim mestima skrivena je sposobnost Crnjanskog da ono što izgleda tako svakodnevno, tako očigledno, iznenada otkrije kao neobično i preokrene njegov lik u autentično metafizičkom svetlu. Odjednom detalj pokazuje onu umetničku veličinu čiju smo snagu osetili u susretu sa ogromnim prostorima “Romana o Londonu”.
Sava Dautović
21.06.07 Vreme
Stranac u noći
Roman o Londonu, Miloš Crnjanski
U izdanju Zadubžine "Miloš Crnjanski", kao dvanaesti tom sabranih dela Miloša Crnjanskog, upravo se pojavilo kritičko izdanje Romana o Londonu, koje je priredio Svetozar Koljević
These fragments I have shored against my ruins.
T. S. Eliot
Nostalgija nije tek prijatna, dokoličarski neobavezna čežnja za romantično obojenim minulim danima. Nostalgija je poremećaj u doživljavanju vremena i prostora; ona je hipertrofirana svest o prolaznosti, prokleta sposobnost da se svaki trenutak života već u času svog trajanja doživi kao prošlost. A kada sve zaista postane prošlost, kada potone u taj gadan, mutan bezdan – nostalgija postaje bolest. Obično smrtonosna. Od te bolesti boluje knez Nikolaj Rjepnin; od nje bi, takav kakav je, u trenutku u kome ga čitalac upoznaje, zasigurno bolovao i u rodnoj Rusiji. Engleska je katalizator, ne i uzrok njegove bolesti. Uzrok je u njemu samom: Rjepnin je jedan od onih koji nostalgiju nose u sebi i pre no što steknu bilo kakvu prošlost, jedan od onih koji čitav svoj život žive kao pomalo nejasno sećanje na nešto što je bilo i što se više neće vratiti. Uvereni su, pri tom, da upravo tom sećanju duguju život, dok im ga ono zapravo oduzima. Tako i prognani knez u Romanu o Londonu veruje da "ako bi morao da prestane da misli o Rusiji... ne bi više ni vredelo živeti". Nostalgija daruje život, ali i ubija; kao, uostalom, svaka lepota, kao umetnost, kao pozorišna iluzija u kojoj se glumac uvek iznova rađa kao neko drugi, ali i uvek iznova umire, kao onaj koji bi, možda trebalo da bude.
Otuda Rjepnin sebe tako često doživljava kao glumca, lošeg glumca u amaterskoj predstavi, žanrovskoj brljotini koja se neznano kako iz tragedije prometnula u farsu. Otuda metaforika drame i pozorišta kao dominantni okvir njegovih razmišljanja, otuda njegovo tako često pozivanje na Šekspira, povremeno nalik svojevrsnoj spiritističkoj seansi prožetoj očajničkom verom da bi svojom alhemijom reči "Labud sa Ejvona" mogao da gole i hladne kamene krhotine Rjepninovog života iznova pretvori u zlato. Šekspir se priziva već u prvih nekoliko rečenica romana, jasnom aluzijom na čuveni monolog o svetu kao golemoj pozornici na kojoj čovek tokom svog života igra sedam različitih uloga. Ovaj setni monolog, začudo, smešten je u svet vedre pastoralne komedije Kako vam drago. Ako na takav način o životu razmišljaju likovi u komediji, šta onda preostaje tragediji, mogao bi da se zapita nedužni čitalac. Ostaje joj, dabome, Makbetov monolog, o ubogom glumcu koji tetura pozornicom u zaludnoj potrazi za smislom i razlogom postojanja jedne bučne i mahnite priče koja odavno ne znači ništa – ukoliko je ikada išta i značila. I ovog se monologa Rjepnin priseća u jednom času, u pokušaju da se nihilizmom odbrani od užasa prolaznosti. U isto vreme, to je i pokušaj – podjednako neuspeo – da se uništenom životu makar podari dostojanstvo tragedije. Jer, žanrovi tragedije i komedije ne bi se ni kod Šekspira tako smelo preplitali da i u takozvanom stvarnom životu nisu tako opasno bliski: komedija se prečesto pretvara u tragediju, ova opet u farsu. A farsa je, uči nas tome jedan drugi Šekspirov junak, okrutnija od tragedije. Tragedija nudi mogućnost katarze, pročišćenja, iskupljenja – farsa najčešće ništa osim cinične poruge. Zato Rjepnin kao da i instinktivno nastoji da svom životu dâ obličje i ton tragedije, zato se – primećuje to i Nađa – "smeje na sopstvenom pogrebu", zato priziva iskreno ogorčenog Makbeta, a ne pozerski melanholičnog Džejkviza. Na stranu tragedije trebalo bi da ga prevede i osnovna nedoumica koja ga muči, hamletovska dilema: biti ili ne biti. Hamletova dilema, međutim, okončana je anarhičnim pokoljem glavnih junaka, uništenjem kao nagoveštajem otvaranja prostora za rađanje novog, možda boljeg i pravednijeg sveta, dok u Rjepninovom svetu postoji samo haos kao početak i kraj svega. Tu nema Fortinbrasa da iznova vaspostavi red i poredak, nema nikoga ko bi mogao da pokupi mrtve i napravi mesta za novi život. Umesto iščekivanja Fortinbrasa, na red je došlo čekanje Godoa.
Godoa čeka i Rjepnin, kao glumac koji se – sviknut na realističko pozorište – u novostvorenom teatru apsurda ne snalazi baš najbolje, tim pre što se i u dodeljenoj mu ulozi oseća krajnje teskobno. U tom teatru apsurda Rjepnin zna da "niko nije ono što mu ime kaže, u životu, niti onaj čije ime nosi". U tom je svetu i proleće drugačije, pošto se probija kroz pocepane crne zavese, kao u sirotinjskom pozorištu. U njemu on, s vremena na vreme, noću, diriguje nevidljivim orkestrom iz svoje prošlosti, u njemu se priseća komičara Čaplina koji predstavlja ručak. Poučen Čaplinovim primerom, u svojoj danonoćnoj potrazi za izgubljenim tekstom uloge koja bi trebalo da mu pripadne, Rjepnin s vremena na vreme predstavlja ručak, predstavlja nadu, predstavlja život. Rjepnin je Čaplinov skitnica besmisleno zatečen u ulozi Makbeta, beznadežno nem pred velikim monolozima koji će morati da ostanu neizgovoreni, nem kao neka od onih ubogih lutaka koje Nađa pravi, tužnih onoliko koliko to mogu biti samo unapred odbačene igračke – jer novo vreme izvodi na scenu nove lutke, amerikanske, koje umeju da kažu mama. Tu Rjepnin više nije ni glumac, već marioneta, a nema više nikoga ko bi mu vukao konce. Preostaje mu samo da sa prašnjavog poda pogledom prati "smrt jednog po jednog glumca našeg pozorišta", pitajući se sve vreme treba li da spokojno sačeka svoj red ili da se malo progura napred.
A glumac je, bez obzira na to da li je dobar ili loš, glavni ili epizodista, komičar ili tragičar, uvek i nužno stranac, ne samo za druge već ponajpre za samoga sebe. Rjepninovo stranstvovanje u Londonu mnogo je više od puke fizičke činjenice: on je stranac u tuđoj zemlji, u tuđem jeziku, u tuđem životu. Zbog toga katkad i instinktivno traži oslonac u kulturi iz koje je potekao, ali i onoj u kojoj pokušava da se udomi (celokupni Nađin prtljag pri dolasku u Englesku činila je jedna knjiga Puškinove poezije). Takav beg u kulturu i traženje azila u umetnosti bili su sasvim ostvarivi za duhovne (i stvarne) emigrante nekih minulih vremena. No u modernom svetu, u kome se tako nepristojno brzo smrkava, bezdomnost je stanje svesti koje se neminovno prenosi i na umetnost. Moderna umetnost, umetnost je bez rodnog mesta i bez doma: nastala u limbu istorije, u vremenskom vakuumu između dva sveta od kojih je jedan bio mrtav, a drugi s razlogom odbijao da se rodi, ona i danas lebdi kroz vreme i prostor podarena slobodom kakvu poseduju samo oni koji nemaju šta da izgube. U tom veku koji su, možda ne samo u književnosti, ponajviše obeležili upravo emigranti, Roman o Londonu rađa se kao jedan od poslednjih velikih izdanaka evropskog modernizma. Možda stoga i nije tako slučajno to što u londonskim pejzažima s lakoćom prepoznajemo atmosferu Eliotove Puste zemlje, kao ni to što Rjepnin korača kroz ruševine i kroz maglu i kroz zelene oči mačaka – da li je Crnjanski možda čitao Eliotovu Ljubavnu pesmu Dž. Alfreda Prufroka, taj svojevrsni manifest modernističke poezije, u kome je magla bezumno smelom metaforom pretvorena u ogromnog žutog mačka čija je gadna njuška prislonjena uz prozorsko okno? Možda nije slučajno ni to što u toj istoj tmini povremeno naziremo i lik Vladimira Nabokova koji je, kao i Rjepnin, rođen u Sankt Peterburgu i iz njega zauvek prognan. I da li je to Crnjanski čitao Nabokovljev roman Pnin, priču o ruskom emigrantu izgubljenom u Americi – jer eto, i Rjepninu u jednom trenutku predlažu da iz praktičnih razloga u engleskoj uzme ime Pin? A možda je čitao i Džojsa, pošto sneg po kome se vuče Rjepnin tako podseća na onaj koji sa svog prozora posmatra junak po imenu Gabrijel Konroj u jednoj Džojsovoj priči, sneg koji spaja mrtve i žive. "Jan Majen, i moj Srem, Paris, moji mrtvi drugovi, trešnje u Kini", čujem kako neko viče, nemo, u jednom vagonu podzemne železnice, u Londonu. "Priviđaju mi se još, dok ovde ćutim, bdim i mrem", kao da mrmlja Gabrijel Konroj zagledan u snežnu dablinsku noć. A možda je to ipak Džojs čitao Crnjanskog? Niko tu nije čitao nikoga, a čak i ako jeste, to u ovom slučaju nije nimalo važno, jer pisci romana, kako to kaže Rjepninov dvojnik, znaju sve jezike. Dogodilo se, u stvari, to da je u svojim pokušajima da ovlada engleskim jezikom (o čijim iznenađujuće patetičnim rezultatima svedoče "engleski" delovi rukopisa Romana o Londonu) Crnjanski je neosetno upio engleski književni Weltanschaung prve polovine veka, ono tako prepoznatljivo modernističko osećanje beznađa i besperspektivnosti koje je iznedrilo tolika značajna umetnička dela – pa eto, i Roman o Londonu.
I to je ono što povezuje Džojsovog Stivena Dedalusa, Eliotovog Tiresiju i knjaza Rjepnina, raseljena lica u potrazi ne za domom, kao što duboko veruju, već za identitetom. Njihov dom je u njima samima, jedino što nije jasno ko su oni zapravo. Rjepninova senka, zbog kaputa s rasprodaje u koji je odeven, liči na senku Eskima. On, dakle, više nije ni stranac, već senka stranca, senka lutke stranca, jedne od onih lutaka Eskima koje sa sizifovskom istrajnošću (i istim takvim učinkom) pravi Nađa Rjepnin. Nađa koja, za razliku od svog supruga, ne razmišlja o predaji. Te svima savršeno nepotrebne lutke potrebne su samo njoj, da bi sačuvala nadu i veru u smisao postojanja. Njen suprug više ne poseduje ni jedno ni drugo, ali ni lutke. Jedini način da se izdigne iznad vlastitog života – razmišlja on u jednom trenutku – jeste da postane odžačar, da se vere po krovovima. Ako ništa drugo, otuda je lakše skočiti u smrt. U nepostojanje je već kročio: on hoda ulicama Londona "kao senka, ako uopšte ima još i senku", "kao da je od voska", i ogorčeno zaključuje da "nema čak ni psa". Nema više ni svoj jezik, kao poslednju oznaku identiteta i poslednje pribežište. Jer, čovekov dom, ponekad razrušeni, zaista je u jeziku: u njemu su ljubav i mržnja, nežnost i brutalnost, smisao i besmisao – zato tuđa reč darling ne zvuči toplo i prisno, već podrugljivo. Zato Crnjanski nikada nije napisao roman The Shoemakers of London, ali jeste Roman o Londonu, koji je delo koliko srpske toliko i engleske književnosti. "S tim što Englezi to verovatno nikada neće saznati", šapuće, možda, i danas, nekakav Rus u podzemnoj železnici.
Zoran Paunović