20.01.12
Kad psi predu, a mačke laju
Vida Crnčević-Basara
Laza Lazarević je možda najčešće spominjani srpski pripovedač u savremenom nam životu. Malo-malo, pa neko završi u „Lazi”
Grafički atelje „Dereta” objavio je romaneskni prvenac Vide Crnčević-Basare „Prekomerna upotreba sile”. U šturoj biografskoj belešci piše samo da je završila Fakultet dramskih umetnosti – Odsek dramaturgije i da je do sada „gledala svoja posla”.
Roman „Prekomerna upotreba sile” ušao je u uži izbor za Ninovu nagradu i „Vitalovu” nagradu „Zlatni suncokret”.
Roman govori o devedesetim godinama prošlog veka, ali ne opisuje događaje, već sudbine ljudi. Opisuje žrtve jedne pogubne politike?
Radnja je smeštena u devedesete, pa tako roman govori i o tim godinama. Devedesete su suviše jake i simbolične, isuviše ih se dobro sećamo, da bih mogla da kažem da su one samo milje, ili scenografija moje priče. Priče o osetljivim, tananim ljudima, smeštenim u surove uslove i surovo vreme. Devedesete su kao jako osvetljenje na sceni, neumoljivo blještavo svetlo koje dozvoljava da se bolje vide sve rane i patnje mojih junaka. Politika nije direktno tretirana kao tema romana, ali, njene posledice svakako jesu. Dovoljno je reći da je jedan muški lik žrtva takozvanog „vijetnamskog sindroma”, i da taj njegov sindrom donosi novu žrtvu.
Naslov romana je „Prekomerna upotreba sile”, jer je ima svuda oko nas, ali prekomerna upotreba sile je i – neosnovani optimizam. Čega danas ima više?
Ima ih podjednako. Ljudi ili padaju pod teretom sudbine, ili je ignorišu, guraju pod tepih, nadajući se da će nekim čudom biti bolje. Kada bi bilo drugačije, kada bi ljudskoj prirodi bilo primereno da objektivno sagleda probleme, oni bi bili desetkovani. Ali, nažalost, objektivnost nije odlika ljudskog roda. Da jeste, ovaj svet bi se pravolinijski kretao napred, opterećen samo nužnim zadacima. I bojim se da ne bi bilo književnosti, ni umetnosti, uopšte.
Junaci devedesetih su pankeri, hevimetalci, narkomani, lezbijke... Pred najezdom polusveta – normalni ljudi su se povlačili?
Ja ove nabrojane grupe ljudi nikako ne smatram polusvetom, niti kao njihovu suprotnost vidim nekakve „normalne ljude”. Moja knjiga je na strani plemenitih ljudi, savijenih pod teretom stvarnosti. A da li su oni pankeri, lezbijke, ili već nešto treće, to ih nikako vrednosno ne određuje. Naprotiv, polusvet u mojoj knjizi su dve domaćice, jedan zubar, jedan lik iz teretane, intelektualac iz Laktaša...
Život surovo troši junake romana. Da li je to samo zbog strahota rata, u okruženju, ili ima i drugih razloga?
Svakako da ima i drugih razloga. To su njihovi komplikovani unutrašnji svetovi, koji se teško uklapaju u strahote života. To su ljudi koji bi slične probleme imali i u zlatno doba Holivuda, ali, ja tamo nisam bila, pa sam izabrala poznat mi milje. A devedesete, ponekad nam se svima s pravom čini da baš i nisu iza nas. Još smo osvetljeni njihovim svetlom, i to se, nažalost, ne može nazvati „retro”.
Neimenovane žrtve, i ovog poslednjeg rata, bile su uzaludne. Po koji put?
Što sam starija, sve više verujem da su žrtve rata uvek uzaludni deo neumitne sudbine čovečanstva. Rat nije video igrica, on je sastavljen od pojedinačnih sudbina, koje poništavaju bilo kakvu opravdanost ratovanja.
S velikim simpatijama govorite o Lazi K. Lazareviću, čije ime nosi jedna od beogradskih bolnica, u kojoj završavaju neki od junaka romana?
Laza Lazarević je možda najčešće spominjani srpski pripovedač u savremenom nam životu. Malo-malo, pa neko završi u „Lazi”, ili komentarišemo iza njegovih leđa da mu je tamo mesto. I često je to istina. Ponekad mi je bilo žao što se tako divan pisac povezuje sa jednom strašnom ustanovom, ali sam, pišući roman razmišljala o tome, i imala potrebu i da podelim sa čitaocima svoje razmišljanje. I o Lazi Lazareviću, a i o bolnici „Laza Lazarević”, u kojoj niko ne bi voleo da završi. Ali, neki moraju.
Jedan od junaka romana kaže: „Tuga je najveći teret”. Mi se odavno ne smejemo, ima li nam spasa?
Ja se lično mnogo smejem, ali, ne znam ima li nam spasa. Teško pitanje, ne bi valjalo da verujemo da nema.
Mnogi junaci romana razmišljaju o samoubistvu. Jesmo li mi suicidan narod?
Ne znam kako stojimo na lestvici suicida kao narod. Verujem da skoro svaki čovek bar ponekad razmišlja o samoubistvu. Što su prilike teže, čovek razmišlja kako da se izvuče, da „zbriše”. Srećom, velika većina ostaje u igri, samoubistvo bude samo ideja u očajanju. Što je više razloga za strah i očajanje, to je više suicidnih ideja.
Poseban kvalitet knjige je humor, ironija, paradoks. U romanu psi predu, a mačke laju?
Kada u ovoj knjizi ne bilo humora, bila bi nečitljiva. Srećom, pa ga ima. Psi predu i mačke laju, ali samo u snu naše junakinje. Drago mi je da je moj roman prepoznat kao duhovit, mada, svakako nije smešan, već tužan.
Knjiga je puna dijaloga i veoma pogodna za pretvaranje u dramu ili film. Da li ste o tome razmišljali?
Volim da se izražavam kroz dijalog, uostalom, ja sam po obrazovanju dramaturg. Ovoga puta napisala sam prozno delo, ali, naravno da bi me radovala pozorišna ili filmska adaptacija. Ekstremne situacije, kada život i ljudi više nego inače primenjuju silu, dobre su podloge za mnoge sjajne romane i filmove.
Zoran Radisavljević
07.04.12 Danas
Karaburmska Šeherezada
Prekomerna upotreba sile, Vida Crnčević Basare
Od sredine devedesetih, književno-umetnički relevantna prozna produkcija u Srbiji, na godišnjem nivou, svodi se na tridesetak do četrdeset naslova, od čega je pet do deset zbirki priča, a ostalo su romani. Od tih tridesetak romana, gotovo po pravilu, barem tri četvrtine su dela već afirmisanih autora (mnogo ređe autorki) starije i srednje generacije, koji vrlo retko bitnije menjaju ranije postavljene i ostvarene (istrošene) poetičke, tematske, pa i ideološke okvire unutar kojih pišu. Kratak roman Prekomerna upotreba sile, prva prozna knjiga poznate dramaturškinje Vide Crnčević Basare, spada u tih nekoliko dragocenih i osvežavajućih knjiga iz kategorije „ostali“, koje se prosto „dese“ u toku jedne književne sezone.
Roman ima formu ispovesti glavne junakinje, koju ona u podrumu jedne zgrade u beogradskoj Karaburmi, kao improvizovanom skloništu za vreme NATO bombardovanja 1999, saopštava prijatelju koga podrugljivo, ali i sa simpatijom, naziva - Frik. Junakinja je neka vrsta moderne (Anti)Šeherezade, koja priča kako bi se zaštitila od seksualne agresije Frika i vojne agresije koja preti napolju. Ovo poređenje treba shvatiti uslovno, u ironičnom ključu, jer je roman izveden u iskošenom, komičko-grotesknom registru. Težište ispovesti je na vremenu kada je Dragoslava bila studentkinja svetske književnosti, početkom devedesetih, s tim da se sećanja protežu i na raniji period, na detinjstvo i gimnazijske dane. Pripovedanje se razvija u dinamičnom, asocijativnom nadovezivanju slika i događaja iz junakinjinog sećanja, sa mnoštvom dijaloških scena, gde se humoristički intonirane epizode smenjuju sa teškim i mračnim odjecima društvenog rasula, duševne bolesti i smrti.
Glavna junakinja je višestruko „nesavršen“, subverzivno oblikovan karakter. Ona ne samo da, eufemistički rečeno, nije lepotica, već je rođena s jednom kraćom nogom i hramlje otkada je prohodala („Sreća pa nije lepa... Ova bi je noga pokvarila...“). Prvo je u pankerskom društvu, da bi potom prešla na „ideološki neutralno“ konzumiranje alkohola i lakih droga u centralnim beogradskim parkovima. Uz to dolazi i njena (bi)seksualnost, tačnije, ne do kraja razjašnjena ali snažna privrženost prema Dunji („Ja sam samo znala da sam zaljubljena, prvi put u životu“). Devojka u koju se Dragoslava zaljubljuje pati od „adolescentskog nihilizma“, koji se nakon što joj prinudno mobilisani brat pogine na frontu, preobražava u duboku, suicidalnu depresiju, da bi završila kao pacijent-povratnik u psihijatrijskoj bolnici Laza Lazarević.
Likovi majke i brata nose komički preuveličane crte i prevashodno su karikaturalno koncipirani. Dominantna figura u porodici je majka, a centralni odnos je njeno divljenje i požrtvovanost prema sinu, koja prelazi granicu patološkog, dok su ćerka i otac porodični autsajderi, takoreći potlačeni sustanari majke i sina. Od početka devedesetih, zajedno sa sinom, majka zapada u nacionalističku i ratnu histeriju. Priglupi, primitivni i narcisoidni sin Homer dobrovoljno odlazi u rat u Bosnu, pre svega jer nema uspeha kod devojaka, iako je, za razliku od mlađe sestre, „lep kao lutka“. Ćutljivi i tragi-komično mazohistički otac, činovnik i „pravi mastiljar“ politički se suprotstavlja ženi i sinu i pokušava da zaštiti Dragoslavu od njihovog sadizma. Po povratku sa ratišta, pošto se u pijanstvu (i dalje seksualno frustriran) javno ponosi „ogrlicom“ od nanizanih „balijskih“ ušiju, Homer će hladnokrvno ubiti (preklati) Dragoslavinu prijateljicu koja ga naziva prostakom i zločincem.
Vida Crnčević Basara podriva mnoge čvrste stereotipe u savremenom (srpskom) društvu: anti-patrijarhalno postavljene rodne uloge u porodici (pervertirana relacija otac-majka); tematizovanje zapostavljanja, pa i zlostavljanja dece od strane roditelja; središnja ljubavna priča u romanu je homoseksualna/lezbejska (doduše neostvarena, ali emotivno intenzivna). Potom, već po samom načinu na koji je koncipiran lik glavne junakinje, roman je subverzivan prema „teroru“ (ženske) lepote u savremenom svetu, dok se na nekim mestima autorka, na diskretan i suvisao način, poigrava i sa stereotipima, pre svega jezičko-žargonskim, koji nastaju po diktatu tzv. političke korektnosti. Pored razobličavanja „zločina“ iz svakodnevnog života, na naličje su izvrnuti kako kolektivno-ideološki i individualno-psihološki uzroci, tako i „plodovi“ srpskog nacionalizma s početka devesesetih: u Homerovim pismima sa fronta demitologizovani su tipični nacionalistički narativi o ratu, dok je, istovremeno, parodiran i balkanski kult mačizma i nedodirljive muškosti, kroz grotesknu inscenaciju seksualno neuspešnog „ratnog heroja“ (ako je Dragoslava daleka potomkinja Šeherezade, njen brat Homer je praunuk Andrićevog Alije Đerzeleza).
Pored već pomenute dominacije različitih tipova komičkih i parodijskih pripovednih modusa, i ukrštenja karikaturalnog, grotesknog i „tragičnog“ sa brutalnim realizmom i naturalizamom, u romanu su narativno funkcionalizovani i snovi, metempsihoza i „zagrobna fantastika“. Taj fantastički sloj je postavljen kao neka vrsta narativnog okvira: uvodno poglavlje pripovedano je iz perspektive beogradske prostitutke s početka 20. veka i govori o poslednjim trenucima njenog života kada je kamenovana na Rospi-ćupriji, dok zaključno poglavlje donosi Dunjin razgovor s poginulim bratom.
Po zahvatu u životne povesti oca i majke, Prekomerna upotreba sile, u jednoj savremenoj modifikaciji, sadrži i žanrovske crte istorijsko-porodičnog romana. Na taj način je, u drugom planu i nenametljivo, skicirana istorijska i društvena panorama Srbije (i Crne Gore) u dvadesetom veku. Tu je slika „srednjovekovnog“, plemensko-zadružnog patrijarhata, a potom i niz „nacionalnih raskola“: četnici - partizani, Tito - Staljin (Goli otok), sve do podele na „pankere“ i „dizelaše“. Takođe, u pozadini glavnog toka naracije, uverljivo je ostvarena sablasno-urbana atmosfera Beograda iz prve polovine devedesetih, sa Karaburmom u središtu, koja je „depresivna i za depresivce“.
Roman Vide Crnčević Basara, ispod površinske „neozbiljnosti“ i nepretencioznosti, zapravo je jedna od kritički radikalnijih i subverzivnijih proznih knjiga u Srbiji u poslednjih nekoliko godina. Radikalnih u smislu podrivanja stereotipa koji imaju status tabua, kako u sferi rodnih uloga, socijalnih obrazaca i kulturnih vrednosti, tako i onih ideološko-političkih zabranjenih tema, koje se pre svega tiču interpretacije ratova iz devedesetih i srpske uloge u njima. Iako ne bez stilskih nesavršenosti, to je nesvakidašnje atraktivno i komunikativno napisan roman, izvan književno-zanatskih klišea, a pre svega knjiga „sadržinske“ nekonvencionalnosti, nepredvidljivosti i ne-većviđenosti.
Goran Lazičić