29.10.03 Dnevnik - Novine i časopisi
Reka života kao oblast romana
Viktor Jerofejev: "Pet reka života"
Knjiga putopisne proze, ili, samo, putopisa Viktora Jerofejeva u prevodu sa ruskog Draginje Ramadanski ukrcava nas na ustalasani put živim tokovima pet reka: Volge, Rajne, Ganga, Misisipija i Nigera. Put, koji lirskom brzinom prevaljuje: vreme, prostor, kontinente, jezike, zapažanja i uočavanja razlika, ne samo u polju geografije, njenih globusnih horizontalnih i vertikalnih podeoka, meridijana, polova i strana sveta, nego i u svim drugim poljima čiji se koordinatni sistemi nameću (i nadmeću) u likovima kultura, kultura istorije i istorije kulture. Sadašnje i prošle sadašnjosti. U onome što ima svoj otisak. Palimpset, koji jezik, ili još bolje pesničko mišljenje, dodiruje figurama i bravurama čula. Unutrašnjom geometrijom hemije. Hipertekstom koji izranja iz “istorijskog orgazma” i fantazmi “slatkih mamaca” na volšebnim putovanjima rekama i literaturom.
Jerofejev kaže da putovanja skraćuju život, a da ga čitanje o njima čini praktično beskonačnim. U tu beskonačnost smešteno je mnogo esejističkih i romanesknih uzbuđenja i otkrivačke energije mnogoznačnosti fenomena reke. Naročito onih, koje se kao Volga “ulivaju konkretno u ništa”. I ne otiču smisleno i progresivno u “svetski okean”. Niti teleološki ostvaruju kruženje vode u prirodi, zatvarajući se u sebe, “tvrdoglave kao sam Kant”. Jerofejev takav način ponašanja reka označava kao “poseban oblik izdaje”, navodeći u toj metafori primer Volge koja uzima vodu od drugih ruskih reka, njihovo privijanje uz njene bokove, njihovo poverljivo uticanje u nju, da ih ona potom traći i rasipa, kao što mnogi pisci traće i rasipaju svoj talenat ulivanjem u beznačajne tekstove, pesmuljke, izjave i tlapnje. Dopuštajući, kao i Volga, da njihova stvaralačka energije otiče u beznađe slivnika. Egzistencijalnih i emocionalnih.
Jerofejev je ovih pet “rečnih putopisa” poređao logikom romanopisca u onu vrstu proznog obrasca koji romanu ne duguje ništa, a pozajmljuje mu, bez najamnine, “krila priče” i “mali padobran”, kojim roman može da leti i prizemljuje se u svojim “jalovim poslovima” uticanja i oticanja iz jednog u drugi lik teksta. Zato Jerofejev i smotava svoje putopise u rolnu romana. U njegove nenamenske posude za “analizu” onoga što se naziva “betonom ruskog mita”, ili “autostrada suza”. Ono što se iznutra, iza teksta, sprema za “smrtnu tugu i cinični osmeh”. U izvesnom smislu ovo je i roman postmodernističkog poimanja igre, recimo, skrivalice, ali i roman o afričkoj birokratiji u fragmentima. Roman koji se čita, kao što se liže sladoled ili pije kapibas. Sav u slikama “obećanih iznenađenja”. I reke života, kao oblasti romana.
Zoran M. Mandić
03.04.03 Danas
Pet reka zivota iz Geopoetike
Geopoetika je objavila novu knjigu Viktora Jerofejeva, "Pet reka zivota", koju je sa ruskog prevela Draginja Ramadanski. "Pet reka zivota", sam pisac definise kao "knjigu volsebnih putovanja", koja je sacinjena od "istorijskog orgazma u Staljingradu na Volgi", "izabranog fatalizma stare Rajne", poglavlja "blize je od Ganga do neba nego od Berlina do Moskve"... Jerofejev u "Pet reka zivota" progovara i o "letecim aligatorima iznad Misisipija", "Nigeru i ljubavi u crnoj Africi", kao i o "razvratu na beomejski nacin".
Pred citaocem je, dakle, knjiga duhovitih lutanja po Volgi, Rajni, Gangu, Misisipiju, Nigeru. Ovo je novi ruski roman po svojoj opredeljenosti za telo i telesno, a klasicni po svojoj opredeljenosti za dusu. S obzirom da Jerofejev eksperimentise u jeziku tokom pisanja, ovo je, dakle, i hipermoderni, eksperimentalni roman.
Ljubitelji Jerofejeva i ovog puta bice vise zadovoljni - on je, naime, i dalje vrcav, duhovit, inspirativan i drzak.
S. D.
31.03.03 Politika
NOVO IZ "GEOPOETIKE"
Ruska avangarda
"Umetnost i čiste nauke jesu ventili kojima čovek daje sebi oduška, oslobodivši se privremeno rada. Rad uopšte nije savršenstvo ljudskog života; čovek je po svojoj suštini lenj (lenjost, Lenjin, on pripada lenjosti, nalazi se u spokoju, tj. u lenjosti, u lenjinskom, lenjivom stanju)", zapisao je jedan od najslavnijih ruskih avangardista Kazimir Maljevič 1924. godine u svom tekstu "Čovek je najopasnija pojava u prirodi"...
U celini, na srpskom, možete ga naći u "Dokumentima za razumevanje ruske avangarde" koje je u biblioteci "Art" izdavačke kuće "Geopoetika" priredio Slobodan Mijušković (prevod sa ruskog Slobodan Ćurić). Ova sjajna antologija tekstova ruskih avangardnih umetnika, kako u kratkom predgovoru kaže Mijušković, sadrži izvorne tekstove umetnika ruske avangarde koji su nastali u periodu između 1910. i 1930. godine. Najveći deo tog materijala autor je kritički analizirao u svojoj ranije objavljenoj knjizi "Od samodovoljnosti do smrti slikarstva" ("Geopoetika", 1998), ali je interesovanje za rusku avangardu Mijuškoviću dalo dodatni podstrek da sada čitaocima predoči same tekstove, "svakako u nužno sažetom obliku".
Kandinski, Maljevič
Slobodan Mijušković je ovu antologiju zamislio kao kritičku; ona je, samim tim, autorski izbor onih tekstova, odnosno delova tekstova koji, budući da najčešće ne pripadaju standardnoj kritičkoj interpretaciji umetnosti, zahtevaju "drugačije pristupe i čitanja". Ono što je sada pred čitaocima u "Dokumentima za razumevanje ruske avangarde" svrstano je prvo prema važnosti, pa potom u tematski i problemski, a sve to dato kroz hronologiju, što je zaista impresivni autorski posao. Svaka celina ima kratke uvode, kako bi čitaocu bilo olakšano razumevanje i čitanje tekstova ruskih avangardista čiji se umetnički pravci, kao što je normalno, međusobno prožimaju. Tekstovi u "Dokumentima"... teku od simbolizma, kubofuturizma/zauma-drugi ili novi (raz)um -, i neoprimitivizma/lučizma preko suprematizma i umetnosti posle revolucije, do konstruktivizma, napravljenih slika, postavangarde. Od umetnika čiji su tekstovi ušli u Mijuškovićevu antologiju tu su Nikolaj Kuljbin, Vasilij Kandinski, Vladimir Markov, David Burljuk, Olga Rozanova, Kazimir Maljevič, Aleksandar Ševčenko, Mihail Larionov, Natalija Gončarova, Ljubov Popova, Aleksandar Rodčenko, Natan Altman, Vladimir Tatlin, Karl Johanson, Varvara Stepanova, Pavle Filonov, Mihail Matjušin...
I edicija "Krug" beogradske "Geopoetike" dobila je još jedno delo: "Pet reka života" Viktora Jerofejeva, u prevodu Draginje Ramadanski. Ova knjiga volšebnih putovanja, kako je sâm autor zapisao u podnaslovu, divan je "putopis" neponovljivo ironičnog i duhovitog savremenog ruskog pisca, jednog od najpopularnijih u svetu, koji kroz naoko neobavezne zapise sa putovanja daje duhovnu sliku svega što na tim putovanjima sreće.
Put po Mongoliji
Izdavač kaže da su "Pet reka života" "jerofejevska" knjiga: onom ko poznaje stil pisca biće sasvim jasno zbog čega se tome dodaje i da ona "podrazumeva obaveštenog, radoznalog i neustrašivog čitaoca". Proza Viktora Jerofejeva "Pet reka života" teče Volgom, Rajnom, Gangom, Misisipijem i Nigerom, i pri tom svojim talasima opažanja zapljuskuje sve živo što se na njihovim obalama bez granica nalazi, i ljude, i životinje, i stvari... Piscu, možda, kako u samom početku primećuje, ovakva putovanja na kojima svim čulima upija utiske, "skraćuju život". Čitanje o njima, neminovno, kako zaključuje, taj život čine praktično beskonačnim.
Prave, međutim, putopise u istoimenoj ediciji "Geopoetike" ispisao je Vladan Matić: reč je o knjizi koju je ovaj strasni putnik nazvao "Šesta klima", dajući im podnaslov "Beleške o putovanju po Mongoliji". Matić je u jednom delu svog putopisa zapisao da je putnik onaj koji se vraća u tačku iz koje je krenuo na put, neko čije je kretanje opisalo krug. "S tim što je taj zamišljeni krug, sa svim tačkama koje je putnik posetio, postojao u svakom trenutku puta"... Vladan Matić je taj krug po mongolskim ravnicama, čije se slike preklapaju sa njegovim ličnim doživljajima celog sveta, sanjao, kako kaže, pre više od dvadeset godina.
A. Cvijić
29.03.03 Glas javnosti
Izašla nova knjiga Viktora Jerofejeva
Pet reka života
Još jedna knjiga ruskog pisca Viktora Jerofejeva izašla je kod nas u izdavačkoj kući Geopoetika u prevodu Dragane Ramadanski. Reč je o putopisu koji to nije, o zbirci priča koje bi mogle biti i eseji čije se literarno tkivo širi iznad i ispod teksta. Pisac je svoju knjigu u podnaslovu odredio kao "knjigu volšebnih putovanja".
Sam naslov, međutim, "Pet reka života" upućuje na dvodimenzionalno tretiranje žanra putopisa: vreme je istovremeno objektivno i subjektivno-unutrašnje, ali je i prostor određen istim tim dimenzijama.
Pripovedač pristaje ili se od obala reka otiskuje, a čitalac plovi kroz sadržaj: "Istorijski orgazam u Staljingradu na Volgi", "Izabrani fantazmi stare Rajne", "Bliže je od Ganga do neba nego od Berlina do Moskve", "Leteći aligatori iznad Misisipija", "Niger. Ljubav u crnoj Africi" i završni deo "Razvrat na neomejski način". Pre početka pisac će navesti još nešto: "Jedan je Bog", u potpisu, Bog. I još: "Putovanja skraćuju život... Čitanje o njima pak čini ga praktično beskonačnim".
LJ. P.