20.02.10 Danas
Bajkovita iznenađenja
Zapisi iz harema Bajama Ilkulua
Knjiga Zapisi iz harema Bajama Ilkulua zbirka je bajkovitih iznenađenja, koja dočekaju čitaoca svaki put kad pomisli da bi ove priče mogao da svrsta u neku grupu, da ih strpa u neku zajedničku fioku; prodrmaju ga, ali vrlo nežno, tek koliko da ne zaboravi kako u rukama drži sasvim osobeno delo.
Nakon prve rečenice, njegov jezik počinje da poprima rečeničnu konstrukciju i leksičko bogatstvo koje me je najpre podsetilo na neponovljivo majstorstvo Meše Selimovića, ali samo na tren, a zatim me povelo još dalje u sećanje, u onaj lepi, magični jezički svet Bosne i Hercegovine iz mojih ličnih uspomena, iz mog najranijeg detinjstva. U tu čudnu i čudesnu zemlju kroz koju sam s roditeljima prolazila putujući na more, u Dubrovnik, gde bismo zastali u nekom mestu da se svi zajedno odmorimo od nesnosne mučnine koja me je u kolima spopadala, šetajući se ulicama od kojih sam zapamtila one kaldrmisane, među kućama od kojih se sećam samo onih čija su unutrašnja dvorišta bila nevidljiva i zagonetna iza visokih zidova, pričajući s ljudima čiji sam govor razumevala sasvim, iako su oni neretko koristili i neke meni nepozate i čudne reči; ali te su reči bile tako guste, ili se meni skroz iscrpljenoj tako činilo, da su u vazduhu pravile slike, koje je svako mogao da vidi i razume; tako su bile jasne i obojene. Čak su i mirisale; sve što se tim jezikom iskazivalo imalo je svoj miris, koji je mene tada lečio od mučnine, ali koji isto tako, kad se odene u melodiju, ima moć da leči i od ljubavnog bola, ili da, utkan u bajalice, izgoni demone raznih rana i patnji.
Pogađate, to je jezik kojim je pisana knjiga Zapisi iz harema. Bajama Ilkullua nije trebalo prevoditi, on nije bliskoistočni erudita čiju bih knjigu u polici pridružila već pomenutim piscima iz te grupe; zavaralo me je njegovo ime koje je, kako sam kasnije saznala, pseudonim. Ilkulu je autor potekao odavde, s Balkana, koji gradi svoje delo služeći se govornim jezikom i narodnom mudrošću svog kraja kao neophodnim sastojcima u melemu koji njegova knjiga treba da predstavlja. Jer, delo Zapisi iz harema pisano je s ciljem da ukaže na put izgradnje duše, i da, kao melem, na tom putu pomogne; a belezi koje je u autora utisnula kultura iz koje je potekao, pomogli su mu da svoj cilj ostvari.
Navodno je Gurđijev, kao mladić, pitao svog oca veruje li u zagrobni život. Otac je odgovorio: „Neki ljudi veruju da imamo dušu koja nastavlja da živi nakon naše smrti, ali ja u to ne verujem. Pa ipak, siguran sam, van svake sumnje, da kroz određena iskustva možemo da u sebi razvijemo veoma finu tvar. Kad umremo, ta tvar ne umire u trenutku naše smrti, već mnogo, mnogo kasnije“. Ovo verovanje bilo je osnov Gurđijevljevog tragalaštva i temelj na kome se zasniva njegov put razvoja povratničke, božanske duše u nama, tzv. četvrti put.
Likovi iz Ilkuluovih priča, čiji se ceo svet svodi na do krajnosti skučeni prostor harema, prinuđeni su da tim putem krenu, jer su svi ostali za njih zatvoreni. Svaki od žitelja harema živi u funkciji samo jednog i samo svog zadatka, kome je podređen u celosti, a opcije ne postoje.
U umetničkom postupku, minimalizam služi da se suština umetnikove ideje iskaže jasno, neprikriveno. U minimalističkom životu harema, u kome se nijedan pogled ne može sakriti, u kome se odmerava svaka reč, pa čak i uzdah, razotkriva se sama suština života. Bez socijalnih razlika i varljivih nada lažni moral ne postoji, te tako sve što donosi mir i osnažuje dušu haremskih žitelja, od lezbijske ljubavi do odricanja od materinstva, ili kastracije koja oslobađa od želje čije bi ispunjenje moglo da odvede u smrt a neispunjenje u ludilo, u tom svetu biva dobro, prirodno i funkcionalno.
Opisujući u svakoj priči po jednog od haremskih stanovnika, lišenih ne samo nade, već i potrebe za ovozemaljskom slobodom, Ilkulu slika magični svet razvoja njihovih duša, duša koje znaju da je sav ovaj život zapravo zatvor, ma gde čovek bio, i da se prava sloboda može steći - ma gde čovek bio.
A gde je taj čudesni harem, to ne znamo. Negde na moru, „na kome zimi neretko sipi sneg“, tako knjiga kaže. Što se mene tiče, sasvim bi mogao biti i u jednoj bajkovitoj mostarskoj kući bez uličnih prozora, u čijoj me je ogromnoj bašti, opasanoj visokim zidovima, onomad, poslužila sokom od ružinih latica sedamdesetogodišnja nana koja svet van te čudesno lepe avlije skoro da nije ni poznavala, koliko ga je retko pohodila.
Milica Damjanović