Jovan Sterija Popović (1806. - 1856.) je najznamenitija ličnost rođena u Vršcu. Gimnaziju je učio u Vršcu, Sremskim Karlovcima, Temišvaru i Pešti; prava u Kežmaraku u Slovačkoj. Po završetku studija (1830.) bio je profesor, a od 1835. godine, kada je položio advokatski ispit, advokat u Vršcu. Godine 1840. odlazi u Kragujevac na Licej za profesora "prirodnog prava". Već iduće godine prelazi, zajedno sa ovom, tada najvišom školom u Srbiji, u Beograd. Ustavobraniteljska vlada ga je 1842. godine postavila za načelnika Ministarstva prosvete. Na ovom položaju je ostao do 1848. godine, radeći na organizaciji školstva i prosvete u Srbiji. Početkom te godine podneo je ostavku i vratio se u Vršac u kome je živeo do smrti, povučen i usamljen, duboko razočaran u život i ljude.
Jovan Sterija Popović je neosporno jedna od najznačajnijih figura srpske i jugoslovenske književnosti. S pravom je nazvan "ocem srpske drame". Napisao je prve prave tragedije na srpskom jeziku i genijalne komedije. Kao tragičar, po uzoru na velike francuske i nemačke tragičare, opisivao je događaje iz istorije srpskog naroda. Njegovom tragedijom "Smrt Stefana Dečanskog" otvara se 1841. godine beogradsko pozorište "Teatar na đumruku". Od tragedija vredno je pomenuti prvu Sterijinu tragediju "Svetislav i Mileva", pa "Miloš Obilić ili Padnuće serbskog carstva", zatim "Nesrećno supružestvo ili Naod Simeon", "Skenderbeg" i "Lahan". Pravu umetničku vrednost pokazao je Sterija kao pisac komedija. Njegov komediografski talenat stvorio je snažna i velika književna dela, koja su tim veća što je u srpskoj književnosti ustvari tek Sterija utro put srpskoj komediji. Prvi period u Sterijinom pisanju komedija pada u vreme njegovog života u Vršcu između 1830. i 1840. godine. U njima je Sterija ovekovečio svoj rodni grad likovima Kir Janje, Feme, Alekse Ružića i drugih. Komedije "Laža i paralaža" (1830.), "Pokondirena tikva" (1830.), "Tvrdica" (1837.), "Zla žena" (1838.) i "Pomirenje" (1841.) donose mu priznanja savremenika i reputaciju "srpskog Molijera". Godine 1841., 1842. i 1847. izvedene su i neke Sterijine manje komedije: "Ženiba i udadba", "Simpatije i antipatije", "Volšebni magarac", "Džandrljiv muž", "Sudbina jednog razuma" i "Prevara za prevaru". Jedinu komediju, koja u celini slika beogradsku sredinu "Beograd nekad i sad", Sterija je izdao 1853. godine. Poslednja komedija koju je Sterija napisao bili su "Rodoljupci". Ovu značajnu komediju Sterija nije uopšte štampao, pa je ostala još dugo posle njegove smrti u rukopisu. Inspiraciju za ovu komediju Sterija je našao u revolucionarnim događajima 1848.-1849. godine.
Sterijine komedije su umetnički verna slika jednog dela srpskog društva u Vojvodini u prvoj polovini XIX veka i nose bogatu galeriju likova. Sterijine komedije su prešle okvire svoga vremena, dobile trajnu vrednost i ulaze u naše kulturno nasleđe. Raznovrstan kao pisac, Sterija je pisao i satire, romane, rasprave o književnosti i jeziku i refleksivnu poeziju koju je izdao u zbirci "Davorje", jednoj od najboljih knjiga refleksivne poezije u našoj književnosti. Boraveći u Srbiji kao ministar prosvete, Sterija je osnovao Društvo srpske slovesnosti (sada Srpska akademija nauka i umetnosti) i Narodni muzej. Postavi je i temelje modernom školstvu Srbije i bio pisac mnogih udžbenika. Jovan Sterija Popović je sahranjen na Pravoslavnom groblju u Vršcu.
09.01.05
Sterijinu kuću ne damo
Petru Krdu
U Atrijumu Biblioteke grada Beograda krajem prošle, kao i prethodnih godina, predstavljali su se poznati izdavači: dvonedeljne izložbe knjiga koje su objavili omogućavaju čitaocima da se, i posle Sajma knjiga u Beogradu, opskrbe onim delima koja su propustili da kupe.
Prvi izdavač koji je „otvorio” sezonu bila je Književna opština Vršac, upravo na Sajmu knjiga proglašena je za najboljeg izdavača. Objavljujući dela kojima spaja tradiciju i moderno, KOV, daleko od prestonice, dokazuje po ko zna koji put da su tzv. mali izdavači iz tzv. provincije u mnogo čemu primer, a za neke izdavače i nedostižni nivo.
Dolazite nam često iz Vršca, da li ste zadovoljni domaćinom, Beogradom?
- Prezadovoljan sam. Beograd je moja druga, a često moja prva adresa. U mislima sam svaki dan u Beogradu, a fizički - svaki drugi ili treći. KOV i književni Vršac nezamislivi su bez intelektualnog i umetničkog Beograda, koji je velika kuća ideja, a KOV u njoj ima svoje odaje.
Objavljivanje dela Jovana Sterije Popovića je izdavački poduhvat i za veće izdavače. Vi ste se toga prihvatili, kako je sve teklo?
- Teško. Kad sam „izvukao” prva novčana sredstva iz opštinske kase, jedna službenica iz Opštine, inače dobronamerna, proglasila me je glumcem. Rekla je: „Pera je opet dobro odglumio”. Pitam se što i drugi pre mene nisu tako „dobro” glumili. Sećam se i jednog lepog detalja. Kada sam štampao „Operu i melodramu” prvo sam izdao knjigu, a posle otišao u Novi Sad kod Selimira Radulovića, tadašnjeg pokrajinskog sekretara za kulturu, i tražio novac. On se samo nasmejao. „Kako ti to, prvo štampaš knjigu a potom tražiš pare? To niko ne radi.” Odgovorio sam: „Pa, eto, radim ja”. Mada se nisam nadao, KOV je već sutradan dobio pare. To se zove razumevanje.
Najzad, objaviti celokupna dela Jovana St. Popovića, verujem da je veliki poduhvat, čak i nacionalna obaveza, najveći spomenik Steriji. Zato i Vršac i Novi Sad i Beograd treba da imaju finansijsko razumevanje za ovakvog kolosa srpske i evropske kulture. Biću presrećan ako za dvestogodišnjicu rođenja Jovana Sterije Popovića - to je 2006. godine - budemo imali celokupnog Steriju pod znakom KOV-a. Jednog dana i kritičko izdanje, a potom - zašto ne - i bibliofilsko.
Dodeljujete i Evropsku nagradu za poeziju, priznati ste izdavač u svetu. Kako to da ne nailazite na veće razumevanje u vašoj sredini?
- Ne znam. To pitanje nemojte meni postavljati. KOV nije u sukobu sa vršačkom sredinom, samo sa moćnim pojedincima. To pitajte njih. Uzgred, ispričala mi je ovih dana jedna gospođa da vam ljudi mogu zavideti ako kupite i šešir, a šeširi se mogu kupiti budzašto i nosi ih ko god hoće. Ali ne stoje svima isto.
Došla je zima... Da li je, i kako, rešen spor oko Sterijine kuće?
- Zima je tu, i proći će. Pomislio sam da ćete me podsetiti na Karajonovu pesmu „Sneg” od samo dva stiha: „Ohrabruje me / toliko čistote”. Ako ovi kratki stihovi mogu nekoga i da rastuže, za mene je čistota nevina i podsticajna. Iako je moj život posvećen poeziji, u ovom trenutku nećemo o poeziji, ali mi je žao...
Spor oko Sterijine kuće traje i na javi i u snu. Radujem se što su prvorazredni intelektualci, pisci, reditelji, prevodioci, akademici, izdavači, obični ljudi, ljudi od kulture i nauke, iz zemlje i sveta, protestovali protiv iseljenja Sterije i KOV-a iz Sterijine kuće. Najtužnije je što ona zvrji prazna. Jedino se u bivšu Sterijinu spomen-sobu uselila crkvena opština, koja - po testamentu - nema zakonsko pravo. Crkvena opština nije vlasnik. Po testamentu iz 1870. godine, ona ima pravo samo na kiriju, a KOV nikada nije odbio da plati kiriju.
- Inače, kuća je nacionalizovana 1959. godine, vodi se kao državno vlasništvo. Da nije bilo KOV-a, ostala bi, možda, i dan-danas gvožđara i ruina, ali je ta kuća uz pomoć i na inicijativu KOV-a 1976. stavljena pod zaštitu države, a 1981. obnovljena i pretvorena u modernu citadelu srpske i evropske kulture. KOV je tada izdejstvovao i obezbedio 5,5 miliona dinara. Da je neko od Sterijine kuće sada napravio novi Bobur - ne bismo žalili. Ali, po njoj - kako sam obavešten - leluja paučina. Kao da je nekome jedini cilj bio da Steriju i KOV istera. Zašto? Nemam odgovor. Nažalost, sudski spor se i dalje vodi - Sterijinu kuću ne damo, osim da služi svojoj nameni. Ne damo ni da se Sterija zajedno sa kovovcima smrzava u potkrovlju poslovnog centra „Bahus”.
U testamentu Sterijin brat Đorđe zahteva: „Ja ?oću da se ta kuća nikad ne proda dok poslednji Srbljin u ovoj opštini uživi, da u Gruntovnici pod imenom `Đoke Šterije Popovića i njegovi supruga Agnije i Jelene zavedenije` stavi se. Ili: „Ja želim da se prihodom kuće te Srpska mladež podpomaže kako bi se mogla nauka(ma) posvetiti, da bi vremenom kao spisatelji srbski svome rodu na Diku veliku i korist služili”... Jedino „Marta”, netaknuta „Marta” od cele jedne tone lepote - čuva Sterijin duh. Možda ta „Marta” čuva ponešto od duha devojke Marte u koju je Jovan bio zaljubljen. A KOV je „Martu” postavio gde joj je i mesto - u Grafičku radionicu - što je još jedan dokaz da nismo ušli kao vanzemaljci i ostali bez razloga u toj kući počev od 14. novembra 1974. pa sve do 30. septembra 2003. godine. A posle toliko vremena nekome je palo na pamet da pošalje obaveštenje i zahteva da u roku od 15 dana ispraznimo kuću od lica i stvari. U najmanju ruku - čudno.
Šta nam, kao najbolji izdavač u protekloj godini, po oceni žirija Beogradskog sajma knjiga, nudite kao izdavačku „poslasticu”?
- Izabrao bih knjigu brata po nesanici Emila Siorana. To je knjiga Konstantina Nojke: „Molite se za brata Aleksandra”, kao jedinstveni traktat o „pobeđenim pobednicima”. Ovom knjigom nastavite i vi da se molite i za pobednike i za pobeđene, jer sudbina im je ista, zar ne. „Cvet i mučnina” je izbor pesama čudesnog Brazilca Karlosa Drumond de Andradea. I naravno - Steriju: 11. i 12. knjigu, koje je priredio Sava Anđelković. Knjige nose nazive u množini: „Prevare” (Prevara za prevaru, Volšebni magarac i Sudbina jednog razuma) i „Pomirenja” (Pomirenje i Beograd nekad i sad), a izaći će u okviru velikog projekta Dela Jovana Sterije Popovića.
Anđelka Cvijić
22.11.04 Dnevnik - Novine i časopisi
Žalos(t)na pozorja
Žalostna pozorja, Jovan Sterija Popović
Mudrog i usamljenog Steriju (1806-1856) istorija je zanimala kao neprestana tužna pozornica/pozorje u kojoj je čovek žrtva okolnosti/konteksta i sopstvene sudbine/karaktera. Hteo je da objavi prvi tom Povesnice srpskog naroda od najstarijih vremena do 1850. godine, ali je, ipak, odustao. O njegovom odnosu prema istoriografiji najbolje govori anegdota koju je sam zapisao: - Pripovedaju da je Dositej u vreme Karađorđevog rata, kad su neki hoteli istoriju onog vrem(ena) pisati, rekao da se to ne čini: «Jer ako istinu opišeno (to su njegove reči), biće za nas više sramote nego slave, a da lažemo, to za poštenog čoveka nije. Zato ostavimo, neka tuđini pišu, pa šta budu o nama zlo pisali, drugi će reći da je to iz pristrastija, pa će sumnjati, i mi ćemo sačuvati ime naše.Ipak istorija, kolektivna i privatna, postaće živo meso njegovih drama i poezije. Naročito će to doći do izražaja u njegovim istorijskim dramama koje su, po nekima, htele da veličaju duh stare slave. Unoseći, kao prvi srpski pisac neke elemente šekspirovske drame u našu istorijsku dramu, Sterija je sve, ipak, video u tamnim bojama. NJegov bidermajersko-barokni pesimistični ton naznačiće mračne strane učiteljice života i psihologije moćnika, donoseći više sete nego oduševljenja, žalostna pozorja na račun nacionalne romantike.
No upravo po tim žalostnim pozorjima, koja su se bavila našim i balkanskim junacima, kraljevima i silnicima, Sterija je u svoje doba bio poznatiji nego po komedijama i onome što danas pamtimo, uvažavamo i gledamo u pozorištima. Da ne govorimo koliko su se izvodile u ondašnjim teatrima. Odužujući se jednom takvom Steriji, na najbolji način, vršački KOV je pokrenuo celu njegovu biblioteku – Sterijanu. Već je objavljeno devet knjiga, kao neka vrsta kritičkog izdanja, a planira se još pet. Žalostna pozorja, knjiga druga pripada ciklusu drama koje su objavljene u prvoj knjizi. Tako uz “Nevinost ili Svetislav i Mileva”, “Smrt Stefana Dečanskog”, “Vladislav”, “San Kraljevića Marka”, istorijske drame koje je priredio Goran Maksimović, današnji čitalac i istraživač Sterije, u novoj knjizi, priređivač Zorica Nestorović, ima pred sobom drame o moći sudbine i mestu čoveka u svetu: “Miloš Obilić”, “Skenderbeg”, “Lahan”.
U trećoj knjizi žalostnih pozorja, koja je već u pripremi, naći će se još dva slična Sterijina dramska dela: “Nahod Simeon” (1830) i “Ajduci” (1853), istorijske drame sa melodramskim ukusom i kvalitetima. Tako će onaj drugi Sterija biti kompletiran...
M. Živanović