Teuta

15.09.07

Moje unutrašnje opredjeljenje, uprkos stalnim izazovima sadašnjice, jeste bavljenje nekim prošlim vremenima. Ne vremenima možda, koliko pojavama, karakterima, ljudskim odnosima, koji se nijesu izmijenili od antike do naših dana

Telegramski; iza njega su "Putevi Prevalise" (knjiga obajvljena i u Italiji kao "Pietre di Montenegro") "Otvaranje Agruvijuma" i već dva izdanja romana "Teuta" . U najkraćem; solidan literarni opus i uglavnom nastao strasnim otkrivanjem antičkih tema na ovim prostorima. Poznat i prepoznatljiv crnogorski pisac Miraš Martinović, ujedno i kolega, kao radijski hroničar koji živi i stvara u Herceg Novom, zbilja je inspirativan sabesjednik. Ovaj put i veoma značajnim povodom, na kome je i nastao razgovor koji slijedi...
"Teuta" će ove subote i u pozorišnom izdanju zaživjeti na autentičnoj risanskoj sceni, gdje si svojevremeno „iskopao“ svoje, za sada i po mnogim ocjenama, ponajbolje djelo. Mnogi autori, još tokom pisanja, svoju priču već vide kao film, ili pozorišnu predstavu, dok su drugi opet, poput Andrića recimo, veoma zazirali od takvih „prevoda“ svojih naslova. Kako si doživio ovaj „izlet“ u pozorište i Milatovićev projekat?
- Svakako laska činjenica da je "Teuta" poslužila kao nadogradanja, u ovom slučaju, za pozorišnu predstavu. Srećan sam ako sam mogao da dam takav impuls reditelju Milatoviću, on kaže - energiju, za međanurodni projekat koji je okupio glumce iz nama susjednih zemalja, ili regiona, kako se to popularno kaže. Teuta je svakako bila vansreijska ličnost, stvorena iz kalupa koji je razbijen, kada se ostvarila i s posebnom snagom i aurom, a što dokazuje da se, njome bavimo i poslije dvadeset i dva stoljeća! I što nas, eto, okuplja na mjestu svog nekadašnjeg grada, ratne ilirske prijestonice Rizona, današnjega Risna. I ne uz bojne trube i ratne pokliče, kao onda, već kao metafora koja svojim zračenjima spaja. Ovo je balkanski projekat, u najljepšem smislu te riječi, i svi koji u njemu učestvuju srećni su, jer vide u njemu i sebe. Odnosno, zemlju iz koje su, a tu su, pored Crne Gore i Srbije, Albanija i Hrvatska, kao naši najbliži susjedi, pa Grčka i Italija. To je faktička i duhovna mapa na kojoj se nekada prostiralo, ili do čijih je neposrednih granica dopiralo Teutino Ilirsko kraljevstvo. Danas se uzajamno razumijemo, uvažavamo i težimo duhovno zajedničkom cilju, kojim i isijavaju predjeli ovih zemalja, stvarajući i jedinstvenu kulturološku mapu. Pravi ambijent, pravo vrijeme i zbližavanje poslije ratova. Uz to i nada, da konačno pronalazimo više i, dosta onoga što nas spaja, u odnosu na ono što nas je razdvajalo i činilo različitima. U principu, volim spajanje raznoliklosti, a ne jednakosti, čime se i bavim u mojim djelima...

Planeta nam je krcata „ukletim ponavljačima“ svake vrste, pa mi u tom konekstu i nadalje ostaje ona blaga dilema – da li je piscu baš nužno „zaroniti“ u antiku, recimo, pored ove tekuće hiperporodukcije „istorije“!? Jer, samo u protekloj i veoma turbulentnoj deceniji, izvjesno , „proizvedeno“ je toliko „lekacija„ Učiteljice Života, da je i najjači želudac, kao nedozrleo voće, teško može konzumirati, a pogotovu - i svariti!?
- Postoje različiti senzibliteti za artikulaciju ideja, misli, konačno i umjetničkih djela. Moje unutrašnje opredjeljenje, toliko duboko zacrtano, da ne mogu da na to utičem, uprkos stalnim izazovima sadašnjice, jeste bavljenje nekim prošlim vremenima. Ne vremenima možda, koliko pojavama, karakterima, ljudskim odnosima, koji se nijesu izmijenili od antike do naših dana. Tamo pronalazim ono što nam se sada i ovdje dešava i, koliko je moguće, uspostavljam civilizacijski kontinuitet. Pošto mene, upravo i najviše, zanima kontinuitet, ona zlatna nit koja pokoljenja drži na okupu, intresuje me čovjek u doba antike, ali i ovaj sadašnji... Družeći se ovih dana s Borom Ćosićem, vidio sam na njegovom primjeru da se i svakidašnjica može pretočiti u literaturu. On je, šetajući ulicom od Slovenske plaže do starog budvanskog grada, svoja zapažanja, doživljaje i opseravcije uobličio odmah i brzo, u čak tridesetak strana! I to je, uvjerio sam se, dobra literatura! Ali, sve je stvar senzibiliteta. I meni dragi pisac, kojeg stalno i uvijek čitam, Ernesto Sabato, svakidašnjicu Bunos Ajresa pretvara u literaturu, uvodeći automatski i neposredno sebe kao glavnog junaka, Sabata. Naizgled, banalno i svakodnevno, u njegovim prozama odmah poprima obrise, nivo i uopštenost univerzalog... Pa, ipak, antika je moja svakidašnjica...

U kakvoj je funkciji tzv. „vremenska distanca“ naspram tekuće zbilje, koja u prvi mah za odgovor, upućuje i na mogući; „konformizam“ pisca?!
- Konformizam!? Distanca nas tu nimalo ne čini konfornim! Naprotiv, ona je više obavezujuća. Ako bih se bavio ovom svakidašnjicom, u literarnom smislu, sve bi mi bilo mnogo lakše. Ne bih morao, recimo, da se bavim istorijom, antropologijom, entnologijom, arheologijom, čitavim korpusom nauka. Za knjigu, kakve ja pišem, zbog svega toga, upravo treba mnogo vremena i truda. Kad bih današnjicu, direktno prevodio u literaturu, sve bi bilo lakše, i na licu mjesta. No, moje traganje za prošlim i izgubljenim vremenima, podrazumijeva i obavezno ponovo nađeno vrijeme. Dvostruk posao znači, u faktičkom i u fizičkom smislu. U literarnom, manje-više. To ne znači da je lako i onima koji današnjicu prenose u literaturu. U svakom slučaju, nije lako ni jednima, ni drugima. Svaka umjetnost, u suštini, velika je patnja. Isti Sabato, koga pominjem često, napustio je Pariz, mjesto i zvanje uglednog atomskog fizičarai i otišao u pustare Argetnine, sa željom da služi stvarnošću vremena u kome živi - fikcijama, literaturi... I sve što bi napisao do podne, u vrijeme tog bolnog raskida sa naukom, popodne bi spaljivao. Ipak, iz tih patnji nekako je uspio da izvuče jedva stotinjak stranica, a nakon što su one stigale u Kamijeve ruke, ubrzo je pod naslovom "Tunel", objavljen u čuvenoj Galimarovoj ediciji... I roman mu je ubrzo donio slavu, ali to nimalo nije olakšavalo Sabatove patnje. Čak i kad je na njegovu adresu, u toj pustari, počelo da stiže na stotine pisama podrške, od onih koji su pročitali tu, stranama mjereći, tanjušnu knjižicu. On je nastavio, po starom, da piše i spaljuje! No, jednog dana, nasumce je izvukao jedno, otvorio koverat i sva sadržina u njemu bila je rečenica : Tunel je veliko djelo, Pozdravlja Vas Tomas Man! U svojoj memoarskoj knjizi oporuci, s naslovom Prije kraja, Sabato, to pismo i tu jedinu rečenicu, kvalifikuje kao posebno srećan čas u njegovom životu... Prije nekolikko mjeseci zvao me je čovjek iz Skoplja i rekao da je moj roman, Teuta, došao do njega fotokopiran! I pitao me; da li je sve što sam napisao u toj knjizi istina. Odgovorio sam mu, idući za onom teorijom da nema te stvarnosti koja ne može biti fikcija i obrnuto; Sve je istina!

I pored tog neprocjenjivog blaga civilizcijskih naslaga, kao „jasnih poruka i putokaza“, kojima se naročitgo može podičiti Mediteran, ovo naše „pitomo“ podneblje i dalje je, na žalost, poprište nečuvenih sukoba, bestijalnosti, retrgradnog, latetne mržnje, dioba... Kako objasniti i tu rigidnu okrutnost Mediterana?
- Tamo gdje su civilizacije stvorile obilje svoje raznolikosti, gdje su se artikulisale, na taj način, i u tom smislu, prostori za bestijalnosti su sužavani. Upravo iz činjenice da onaj koji nešto stvara to i čuva. Dubrovnik u svojoj istoriji nije ratovao, ili rijetko kad, Kotor isto tako, pa i Budva. I nikad nije Dubrovnik rušio Dubrovnik, niti Kotor - Kotor, već oni koji su išli na Dubrovnik, Kotor, Akropolj. Oni koji nijesu podizali, u bukvalnom a i opštem smislu, oni su išli da to ruše, kad god bi im se ukazala prilika. Mediteran je, dakle,trpio rigidnosti kontinetalnog, pa i u ovo naše vrijeme. Na gradove su išli sa željom da ih ruše upravo oni koji su bili zakinuti za građenje, u onom civilizacijskom smislu. I to je, pored vojno-političkih argumenta, bio neki unutrašnji poriv, koji se refelktovao u ranijim, a i u našem vemenu. Oni koji su sav svoj život proveli u uyuricama, ne vole velike, bijele i lijepe gradove i najradije bi ih rušili! I to je već psihološki, a i patološki fenomen...

Što u takvom okruženju može i znači „lijepa riječ“, a napose i njen vlasnik, pisac, dakle? Svjedoci smo i svakovrsnih „angažmana pisca“ na ovom zapdnoblakanskom okrajku, minulih godina pa i danas. Čas pero, a očas – i mač im je u rukama...!?
-Mi moramo svijetliti! Makar naša svjetlost bila koliko i od - svica. I tamo gde se čini da za lijepu riječ ne postoji nimalo prostra, takvu riječ treba izgovoriti. I tamo gdje se čini nemogućim bilo kakav odjek, treba pustiti glas. A što se tiče pisaca i njihovih angažmana, pravi su dizali glas i u bezglasno doba! Dok su pseudo-pisci za svoju slavu tražili prostor i tamo gdje piscu mjesto nije! Upravo i baš zato što nisu imali djelo kao pokriće, za pokriće su uzimali rat, mržnju, sve što im se u tom trenutku učinilo kao moguće sredstvo da pokriju sopstvenu prazninu. Ponašali su se kao nedorasla djeca koja se mogu kupiti malim slatkišem. Ovi su, istina, kupovani gorkim zalogajima. Ukratko; nedozrelo, u jedno okrutno - zrelo doba...

Često hvališ neke mlađe kolege po peru, a u jednom nedavnom razgovoru reče: „Zaboravljajući soju kulturu, jedan narod zabravlja sebe!“ Možemo li to i ovdje elaborirati, tim prije što je utisak kako, upravo taj značajan segment identiteta svake države još uvijek ne koristimo dovoljno pri „legitimisanju“ u svijetu.
- Upravo zadnja rečenica u ovom pitanju je i činjenica koja nas je mogla i skupo koštati! Može i dalje, ukoliko ne budemo radili na profilisanju autentične kulture i literatre, kao duha podneblja, a koji ima svoj specifikum. To je jedino sa čime se možemo umrežiti u evropski literarni koncept. I to neki mlađi pisci, kao što su Balša Brković, Nikolaidis, Radulović, Spahić uveliko čine. A, to što oni rade i način na koji to rade, prije svega mislim na izraz koji kultivišu, forme kojima zaodijevaju svoja djela, približava nas na najbolji način evropskim literarnim vrijednostima. Konačno, za njih se danas gotovo jedino i zna van Crne Gore. Uz poštovanje i za ono što rade pisci godinama stariji od njih... Naša najbolja legitmacija je naša autentična kultura

Snovi su jedino što sve nadživi

Konačno, što je aktuelno na radnom stolu, odnosno - u kompjuteru književnika Miraša Martinovića?
- Odmah poslije Teute napisao sam knjigu s kojom se borim već četiri godine. A i za svo to vrijeme sam ispisivao čitave sveske. I najvjerovatnije će iz tog, naizgled mog sušnog perioda, izaći čak i dvije knjige. Shvatio sam takođe, uprkos tome što sam prvu od njih priželjkivao da objavim mnogo ranije, da ništa ne može prije negČ što može. Kao što plod ima period sazrijevanja i ne može se zaokružiti prije tog roka. Tako je i sa knjigama. Bavim se, odnosno bavio sam se snovima onih koji su živjeli na ovoj zemlji, prije dvije hiljade godina, onim što su sanjali ali i onim što im se događalo. To je silazak u sveopšti bunar sjećanja, u prapamćenje. Snovi su, ipak, nešto što se ne može razrušiti i potrijeti. Na koje svako ima pravo i koji, konačno i uvijek, nadžive svoje sanjače, gradove u kojima su ti sanjači živjeli i varavare koji su te gradove uništili. Snovi su jedino što sve nadživi! Ili, kako je to lijepo i sugestivno rekao veliki i moj omiljeni španski pjesnik, Antonio Maćado: Od cjelokupnog pamćenja vrijedi samo / Uzvišen dar prizivanja snova...

Minja Bojanić

09.09.03

Legende su jedina sigurna staništa za večnost i dugo trajanje. Ali u njima je moguć pristup odabranima. Teuta je bila izdvojena i odabrana
- Knjigu o Teuti pisalo je nebo nad njenim Risnom, pisali su je davno zarasli grobovi i večito živi mitovi, cvet iris - sveta ilirska biljka. Zapravo, knjiga je ispisivala sama sebe. Ja sam samo bio prenosnik onoga što je želelo da se ponovo ostvari. Pa, ovo je samo još jedno Teutino ostvarenje, kaže za "Glas" književnik Miraš Martinović o svom romanu "Teuta", koji je objavila Geopoetika, a već je promovisan u Herceg Novom, Budvi, Baru i Risnu, ondašnjoj Teutinoj prestonici, gde se pre gotovo 23 veka i dešava radnja romana.

Otkuda Vaše interesovanje za ovu temu, konkretno za mit o Teuti?
- Moram reći da ja, kao pisac, s osećajem Teutinog konstantnog prisustva, živim više od jedne decenije. NJeno prisustvo je trajno, u našem pamćenju, mitovima, snovima, iako se o njoj istorijski malo zna. Ono što su ostavili rimski istoričari, Apijan i Polibije, kao svedočanstvo u svojim istorijama, prilično je šturo, no dovoljno da poverujemo da se ta ličnost na zemlji uistinu ostvarila, u vremenu od 229. do 220. godine kao kraljica, koja je pod tim imenom hodala ulicama Rizona, kao što to mi danas činimo.

Kako je nastajao roman "Teuta"?
- Nastanku romana prethodile su duge pripreme, prikupljanje građe, ali i česti odlasci na Carine, mesto gde je bila njena prestonica, gde ekipa poljskih arheologa vrši iskopavanja njenog grada. Arheolozi su radili svoje, iskopavali iz zemlje ostatke života, one materijalne, a ja sam tragao za duhovnim, krčeći put kroz maštu i snove bivših stanovnika ovoga grada.

U čemu je zračenje te ličnosti i snage tog mita?
- Skoro sam gotov da poverujem da ju je narod kojim je upravljala izmaštao u nekim sudbonosnim i prelomnim određenjima. Čineći to iz neke velike i duboke potrebe. Da bi ulepšao i ublažio sopstvenu tragiku - taj narod u nestajanju s političke, ali i životne scene, pleo je legende o lepoti svoje kraljice. U njenoj ličnosti sažeta je energija, mašta i nada, snovi i predanja tog nestajućeg naroda. Ponekad pomislim da Teuta nije ni postojala. Da je ona samo talisman satkan od snova - trajan i večan, baš zato što se nikada ne može ostvariti.

Zvonko Prijović

29.06.04 Blic

Nastala iz želje da „oživi prošlost“, „Teuta“ je trebalo da bude tolstojevski pompezan istorijski roman. Međutim, bez fabule i junaka, daleko od evociranja duha epohe i sa pogubnim mešanjem istorije i mitologije, ovo je pre samo proza nastala sa literarnim ambicijama, nego roman. Umesto da, na osnovu istorijske građe (koju skladišti u preopširnim fusnotama) pokuša da rekonstruiše rimsku i risansku stvarnost trećeg veka pre Hrista, autor je ophrvan lirskim patriotskim nadahnućem zbog kojeg je Ilire poistovetio sa Crnogorcima, a Teutin rat protiv Rimskog carstva sa našim protiv NATO-a. Od početka do kraja, „roman“ liči na razvučen peti čin antičke tragedije: prečeste slutnje i znamenja propasti (koja, kada se konačno desi, ostaje bez patosa) prate Teutinu lepotu kao kakav–takav hibris.

Deskripcija je beživotna i haotična, a često i vidakovićevski nelogična (na primer, napaćeni narod kozara nosi živopisne odežde); polilozi su razvučeni, bez dramatike i najčešće suvišni, jer za predmet imaju statične motive; opšta mesta „katastrofičnog patriotizma“ (po kome je razboritije obesiti se, nego živ dočekati osvajače) jesu prečesta. Poistovećivanje Teute, kraljice lopova, čija su izuzetnost i zasluge za narod ovde nevidljivi, sa Njegoševim knezom Danilom, u dobu koje bolje razume „Lažnog cara Šćepana Malog“ od „Gorskog vijenca“, nije samo neodmereno, već doprinosi utisku da je Ilirija prokleta zemlja u kojoj od zlih duhova nema mesta za ljude, što najbolje osvetljava ludost i grotesku svake mitomanije. Ali, sa druge strane, Miraš Martinović je uspeo da iznutra osvetli mutaciju epskog, junačkog duha koji, mistično doživljavajući svoju vezu sa crnogorskom zemljom, odbija da se prilagodi novom vremenu.

Vesna Trijić

12.03.04 Pobjeda

Izdavačka kuća „Geopoetika” objavila je drugo, dopunjeno, izdanje romana „Teuta” Miraša Martinovića, osam mjeseci nakon prvog, u rekordnom roku rasprodatog, izdanja. Dopunjenu verziju „Teute” Martinović obogaćuje novim detaljima vezanim za ovu uvijek intrigantnu i zagonetnu kraljicu - kroz njenu ličnu ispovijest, pisanu na pergamenama, a pronađenu mnogo vjekova nakon što se ona ostvarila u svom zemaljskom obličju i živjela na ovoj zemlji, bila njena kći - ljepotica i gospodarica.
- Dopunjeno izdanje „Teute” biće još jedan izazov za čitaoce, poklonike njene ljepote i mitske snage, koja je postala poslovična, pa samim tim i vječna, kaže ovim povodom Martinović. Njena lična ispovijest, ispovijest žene, ljubavnice, kraljice, velike sveštenice treperila je na fonu opšteg trajanja i kolektivnog sjećanja, da bi se ponovo ostvarila, kao dodatak ove knjige. Sve što se danas ostvari - juče je bilo. Bilo je nekada. I kao takvo ostavilo je svoj eho, zračenje i značenje. Dubina i snaga pojedinih, istina rijetkih ličnosti je tolika, a sa Teutom je to sigurno slučaj i potvrda, da one postaju simbol, kojima svako vrijeme i stoljeće daje sopstveno obilježje, pa samim tim i novu snagu, trajanje i življenje... I nakon što sam napisao knjigu o njoj, pa nekako i uobličio njenu mitsku snagu, ili se barem učinilo da jesam, vidio sam da je opet i stalno izazov. Novi izazov koji traži novu svjetlost i nova tumačenja. Ona je duh ovog podneblja, svjetskih zbivanja onog, ali svakako i ovog vremena, smatra Martinović.

R.M.

28.07.03 Pobjeda

Roman "Teuta" autora Mirasa Martinovica bice predstavljen veceras u 22 sata na Trgu Belavista u Herceg Novom, u okviru manifestacije Trg od knjige. O romanu ce govoriti dr Bozidar Sekularac, Simonida Kordic i autor, a bice predstavljena i izdavacka kuca "Beopoetika" iz Beograda, koja je objavila Martinovicev roman.- Intuitivno sam osjecao da ce moja knjiga izazvati siroku paznju, sto je pokazala risanska promocija, a i prodati primjerci na ovom sajmu, gdje "Teuta" figurira u vrhu najtrazenijih knjiga. Ta knjiga ima svoju magiju, kaze Martinovic, kao i ona koja se kroz nju ostvarila, poslije mnogo stoljeca, u svojoj ljepoti koju nije potrosilo vrijeme i cije trajanje ne mogu otkucati zemaljski casovnici. Dirnuo sam u ono mitsko i otuda pokupio svu snagu, koja je za ovu knjigu bila neophodna. U tome je njena snaga i moc, u tome su njena zracenja, jer sa njenih stranica mitsko i onovremeno transformise se kroz nas i sadasnjicu. Ta kopca koju sam pronasao i veze koje sam uspostavio izmedju stoljeca knjizi cini mi se daju poseban sarm. Vjerujem da ce se ona umnozavati, da ce dozivljavati mnoga izdanja, kao sto se i njena junakinja budila iz vijeka u vijek, istice Martinovic.

R. M.

12.07.03 Glas javnosti

"Ilire treba uništiti!" - grmelo je rimskim Senatom i... odluka je pala. Rimsko carstvo objavilo je rat prelepoj, raskošnoj i divljoj kraljici Teuti... U svom novom romanu "Teuta" (izdavač "Geopoetika") Miraš Marinović, ponovo oživljava daleku prošlost. Istorijski podaci i faktografija samo su osnova za piščevu nadogradnju, koja je u ovom romanu oživljavanje legende o kraljici Teuti..

" ... Na lokalitetu Carine kod Risna čuo sam glas ilirske kraljice Teute, vidio njen osmijeh...Mjereći svojim okom i koracima prostor Carina nebrojeno puta, toga ljeta, sakupljao sam krhotine vremena...ostatke sjećanja... kako zaludan posao, reći će neko... Na šta ja odgovaram opaskom: mrtvi su živi onoliko koliko ih se sjećamo. Puno ostvarivanje možemo doživjeti jedino ukoliko prethodnike i njihovo vrijeme osjetimo u nama. Trenuci sreće su rijetki. Ja mogu reći da sam ih imao, kad sam dodirnuo to vrijeme... Knjiga koja je pred tobom, čitaoče, eho je tih glasova. Davno prošlih vremena koja su, nadam se, ponovo oživjela" (iz predgovora Miraša Martinovića). .

M. J. .

11.07.03 Danas

Beogradska izdavačka kuća "Geopoetika" predstavila je nedavno dva svoja nova naslova, roman "Teuta" Miraša Martinovića i delo Erlenda Lua "Naivan.Super". Miraš Martinović je pisac iz Herceg Novog, i on kao i u svojim prethodnim delima, oživljava daleku prošlost, a faktografija i istorijski podaci služe samo kao osnova za piščevu nadogradnju. Centralna tema ovog uzbudljivog istorijskog štiva je sudbina kraljice Teute, čiji duh i inkarnat njene fatalnosti i lepote trepere već dvadeset i tri veka nad zemljom, kojom je nekada ona vladala. Martinović živi u Crnoj Gori i njegovo delo je pod uticajem brojnih civilizacija koje su se mešale i zapljuskivale to podneblje. "Teuta" je, dakle, duboko putovanje u prošlost, koje nam najčešće otkriva istine o sadašnjosti i uspeva da realizuje budućnost.

Roman "Naivan.Super" Erlenda Lua je štivo čuvenog norveškog pisca mlađe generacije, prevele su ga Sofija Bilandžija, Nataša Ristivojević i Mirna Stevanović. Ovo je najpoznatiji roman kultnog norveškog pisca, koji mu je doneo svetsku slavu. Preveden je na dvadesetak jezika i izvanredno su ga prihvatili i čitaoci i književna kritika. "Naivan.Super" delo je pisano nesvakidašnje originalno, neobičnim, svežim jezikom, poetično, toplo, pikarski, zabavno, gde se o vrlo ozbiljnim životnim temama progovara jednostavno, životno i pitko. Kritičari su "Naivan.Super" okarakterisali kao autobiografski roman, filozofsku parabolu, romansu sa obiljem komediografskog, etičku rasparavu o smislu, ljubavi i suštini. Pa ipak, možda je najvažnije u vezi sa ovim romanom, da je to štivo koje će mlade čitaoce navesti da zauvek zavole književnost. "Geopoetika" je najavila i svoja nova izdanja: treći tom čuvene Borstinove trilogije "Svet traganja", koji je sa engleskog prevela Zorica Đergović Joksimović, najpoznatiji roman čuvenog Kristofa Ransmajera "Poslednji svet", kao i novi roman Pola Ostera čiji je naslov "Knjiga iluzija". Ostera sa engleskog prevodi Ivana Đurić Paunović, a Ransmajera sa nemačkog Zlatko Krasni.

"Teuta" u Risnu

Večeras će u Risnu (Boka Kotorska) u 20 sari biti održana promocija novog romana Miraša Martinovića "Teuta". Roman koji je objavila beogradska izdavačka kuća "Geopoetika", biće predstavljen u prostoru Rimskih mozaika. O delu"Teuta", koje je Martinović napisao inspirisan legendarnom kraljicom sa ovih prostora, čiji duh i dah i posle dvadeset tri veka cvetaju u Boki jednakim intenzitetom, govoriće Jasna Novakov urednica u "Geopoetici", poljski arheolozi koji rade na području Boke i čijim je delovanjem Martinović i bio inspirisan, kao i sam autor. Kratko učešće u diskusiji uzeće i vreme, mesečina i vetar.

S. Domazet

03.07.03 Pobjeda

Nova knjiga Mirasa Martinovica "Teuta" objavljena je ovih dana u izdanju "Geopoetike" (edicija "Svet proze").
"Bila je kraljica, dostojna tog zvanja, nepokorne i mitske Ilirije. Bila je i zena neponovljive ljepote. Bogovi su, mozda prvi put u tolikoj mjeri, bili izdasni, a potom su postali ljubomorni. Vidjevsi svoje djelo, uplasili su se i uzdrhtali pred njim. Razbili su kalup da se druga vise ne rodi, da se ljepota ne ponovi. U toj neponovljivosti bila je njena velicina i kob. Tako je uvijek. I sa Teutom se stara istina ponovila. Po ko zna koji put, bogovi su joj sve dali i sve uzeli. Uvijereni da ce je unistiti njenim najjacim oruzjem, ljepotom. Prevarili su se. Ona treperi vec dvadeset i tri vijeka nad zemljom koja je nekada bila kraljevstvo s njenim, imenom. Nakon svega, a uprkos svemu, ostala je legenda o toj ljepoti, koja je nadzivjela bogove i vrijeme. I ponovo se ostvarila, u ovoj knjizi".
Martinovic je do sada objavio knjige pjesama "Mit o Tresnji (1974.), za koju je dobio knjizevnu nagradu "Lazar Vurkovi", "Molitve mravu" (1985.), "Krugovi u pijesku" (1991.), "Zima s Mandeljstamom" (1994.) i "Tabula smaragdina" (1997.). Svoje prvo prozno djelo, roman "Jeretik" objavio je 1983. godine. Slijede romani: "Posljednji Eshilov dan" (1995), "Vavilonski mudraci" (1998), "Putevi Prevalise" (1999.) i "otvaranje Agruvijuma" (2000). Knjiga "Putevi Prevalise" objavljena je 2001. godine u Italiji pod naslovom "Pietre di Montenegro" (Kamenje Crne Gore). Knjiga je objavljena u izdanju Mesogea, a prevodilac je Silvio Ferari...

R.M.