31.12.13
Tri domovine ili volim Njujork
Vladimir Pištalo
Onaj Vladimir Pištalo, koji je objavio knjige proze "Slikovnica", "Manifesti", "Noći", "Korto Malteze" pa i, posle izvesnih nedoumica, "Kraj Veka" i koji živi u Srbiji, sasvim prirodno je u jednom trenutku spisateljske karijere nastavio pripovedački opus živeći u Americi.
Isti taj Vladimir Pištalo, koji nam je tako dobro poznat po knjigama priča "Vitraž u sećanju" (1994) ili "Priča iz celog sveta" (1997), pa čak i “Tesle, portreta među maskama” i koji živi i radi u Americi, sigurno je, na svome je kada, i spavajući i sanjajući, živi u Književnosti...
Ali, može li Pištalo, zaista, da bude, definitivno siguran, kako se zapravo zove njegova domovina...
*Možda Amerika?
- Ako hoćete da živite na nekom mestu prvo morate da shvatite šta tamo možete voleti. Ja volim Emersona i Marka Tvena. (Mark Tven je rekao: „Nikad se ne raspravljajte sa budalom. Budala će vas svući na svoj nivo i pobediti vas na iskustvo“.) Volim bizone. Uvek sam ih voleo. U Americi je 1900. godine ostalo samo 400 bizona, ali su se u međuvremenu ponovo namnožili i nisu više ugrožena vrsta. Volim jezera nove Engleske. Volim vetrokaze od lima i kiltove. Volim kuće od drvene čipke na ostrvu Marta’s Vinjard. Volim piva iz malih pivovara. Volim priču o Nikoli Tesli koja bi bez Amerike bila nemoguća. Volim duh Njojorka. Volim žudnje emigranata. Volim što tamo hranu iz deset različitih zemalja možete ujediniti na stolu za večeru. Volim praznike koji obeležavaju prolazak godišnjih doba. Volim mostove koji povezuju Floridu sa Kejz ostrvima. Na njima se čovek oseća kao da lebdi iznad plaveti.
Volim pogled na Veliki Kanjon. Volim Nju Orleans.
*Ili, ipak, Srbija?
- Sa dubljom povezanošću dolazi veča odgovornost i saučešće. U Srbiji živim četiri meseca, što podrazumeva dva odlaska i dva dolaska godišnje. Kad dođem prva dva dana sve izgleda novo i svet je kao tek iskovan mač. Uvek želim da ta neobičnost potraje.
Kad god dođem džet let me muči sedam dana i osećam se kao zombi. I jako želim da prestanem da budem zombi. Srbija su novinski naslovi, lokalne reklame tipa „kupujemo kosu“ i grafiti o tome ko je sad „kralj Beograda“. Ratni filmovi. Velika uzbuđenja. Stefan Filipović. Moja gimnazija, moja osnovna škola. Miris borova na Zlatiboru. Pesak na novosadskom Štrandu. Tišina jezera na Paliću. Zemunski kej, Kalemegdan, Ada Međica. To su oči ljudi. Roditelji. Prijatelji. Branko Ćopić, Koraks i Duško Radović. Pekare rano ujutro.
Sećanje na to kako su devojke izgledale u doba kad se nisu nosili brushalteri.
*Književnost, zasigurno?
- Moja prava otadžbina. Pola sam je nasledio a pola sam je sam stvorio, onako kao što laste i pauci prave svoju kuću. Pošto četiri meseca živim u Srbiji, a osam u Americi, nekad izjavim da ja “u proseku“ živim u avionu. Ali na nebu ne možete živeti. Zato sam na sredini Atlantskog okeana pokušao da potražim neko ostrvo na kome, „u proseku“, živim. Mapa nam pokazuje samo plavo prostranstvo vode. Tamo ostrvo ne postoji. Mogao bih ja da stvorim jedno i da ga dodam „Enciklopediji imaginarnih mesta“. To ostrvo bih mogao naseliti životinjama iz „Enciklopedije imaginarnih bića“.
Svestan sam da je neke pojave simpatičnije zamišljati nego živeti s njima. Pitam se da li bi mi smetali kentauri i sirene i grifoni? Imao bih tamo jednu Sibilu. To znam. Sviđaju mi se Sibile. Na granama bi sedeli tukani. Sviđaju mi se tukani.
Na tom ostrvu na geometrijskoj sredini između Srbije i Amerike na kome ja u proseku živim ja bih bio i Robinzon i Petko, svoj Prospero i svoj Kaliban...
Đorđe Pisarev
Deo kolektivnog sna
Može li individualni, lični san da postane i kolektivni bilo bi pitanje na mestu, ali gubi smisao u konkretnoj situaciji: priča o Vladimiru Pištalu već jeste arhetip, neporecivi deo kolektivnog sna, a njegova poetizovana interpretacija još je jedno “imenovanje” koje, i pored niza drugih, pa i uprkos tome, nalazi svoje mesto u redu vanvremenskih vrednosti.
20.02.10
Pakao je – kad imate vrednosti a nemate kriterijume!
VLADIMIR PIŠTALO
Tanjug,
Fondacija Milorada Pavića "Hazarski rečnik" biće uskoro osnovana, jer je registracija u postupku, najavio je prof. dr Sava Damjanov koji će biti jedan od predsednika Fondacije kao "duhovni sin" pisca, dok će drugi predsednik biti Pavićeva udovica književnica Jasmina Mihajlović.
Odluka o osnivanju Fondacije, čiji je smisao negovanje književnog nasleđa akademika, istoričara književnosti, pesnika, prevodioca, pisca pripovedaka i romana, pre svega, globalnog hita "Hazarskog rečnika" iz 1984, saopštena je na u četvrtak kraju književne večeri posvećene uspomeni na nedavno preminulog Pavića (1929-2009) u prepunoj Maloj sali Kolarčeve zadužbine.
Damjanov je kazao da je najvažniji cilj
Fondacije "dalja afirmacija Pavićeve književne baštine na svim nivoima (naučni, medijski, elektronski, druge umetničke prakse -film,drama, slikarstvo, strip...) i da je ona pravno i finansijski autonomna, a njeni prihodi potiču od pokrovitelja iz zemlje i inostranstva, kao i od samostalnih delatnosti".
Sedište Fondacije biće u Legatu M. Pavić u Beogradu, a u njenom radu dvojci predsednika će pomagati Odbor sa petoro članova sa srpskog jezičkog područja i šestoro sa drugih, stranih.
Prema programu, Fondacija bi u narednoj deceniji radila na izdavanju Pavićevih Sabranih dela u vidu knjiga i CD formatu i po mogućnosti dvojezično (srpsko-engleski), zatim na organizovanju tri stipendije koje su nazvane po Pavićevim delima.
Jednokratna godišanja stipendija za dvoje mladih slavista, nazvana "Lovci na snove", davala bi se za rad na književnoistorijskim temama koje su obeležile Pavićev rad ili za radove o njegovom stvaralaštvu.
Stupendija "Unutrašnja strana vetra" bi se davala studenatu ili doktorantu srpske književnosti na novosadskom Filozofskom fakultetu, a za drugu istoimenu bi mogli da konkurišu studenti sa svih fakulteta u Srbiji.
Stipendija" Unikat" podrazumeva jednomesečni studijski boravak u Srbiji stranog umetnika koji bi za to vreme održao više radionica i jedno umetničko veče.
Međunarodna književan nagrada " Pavić" bi se dodeljivala svake godine 15. oktobra na piščev rođendan u njegovom Legatu i laureat bi narednih dana imao nastupe u Beogradu i Novom Sadu.
Kako je rekao Damjanov, registracija Fondacije je u postupku, a osnivači su planirali da već 2011. prvi put dodele internacionalnu književnu nagradu "Pavić".
Politika
20
INTERVJU: VLADIMIR PIŠTALO
Pakao je – kad imate vrednosti a nemate kriterijume!
O čemu da vam govorim? Da je zemlji potrebno jedno ekonomsko Načertanije da zna šta i kad će proizvoditi ako ikada išta počne. O tome da političari ne mogu ni poklon da prime od zemalja Evropske unije, recimo u obliku vodovoda (u dva grada u Srbiji za koja znam) ako nije praćen mitom. Zato je i kultura često parohijalna jer se u parohijalne vrednosti možeš ugraditi, a u univerzalne ne možeš – kaže Vladimir Pištalo
Neprijatno je pričati priče, jer su sudbine uglavnom tužne, vajka se pripovedač u knjizi priča Vladimira Pištala „Vitraž u sećanju“, jednoj od tri njegove zbirke koje su se tu skoro „reprizno“ pojavile u Agori. Možda pisac i jeste tužan, ali ove priče baš i nisu – čak ni kad govore o nedavnom narastanju zla i rata na ovim prostorima. Ili o cerekavom pandemonijumu pokraj nas (u zbirci „Kraj veka“), što obitava u snovima, spotovima, reklamama. Ili o marginalnim i emigrantskim sudbinama („Priče iz celog sveta“). U ovim poslednjim, sve se vrti oko multikulturalnosti. Čak i junak priče „Anđeo i crveni pas“, Samson, nije običan pas, već multikulturalan retriver, koji dobrosusedski živi s dve mačke, sve dok ne upozna fatalnu Drugost u vidu jedne lame...
Zašto ste baš taj (multi-kulti) svet oslikali u ovim pričicama?
Zato što je zanimljiv. Ta situacija mešanja koja nije bila moguća ranije, a sad je neizbežna, veoma je zahvalna tema za umetnika. Imate muziku u kojoj se mešaju tradicionalne bugarske pevačice i tibetanski rogovi, Esma Redžepova i rege. Neke to oduševljava, neke to plaši. Rečeno je da naš svet karakterišu dva naporedna procesa, globalizam i tribalizam.
Mnoge Vaše priče vezuje i motiv putovanja. Po tome ste, možda, najveći globtroter savremene srpske književnosti?
Kad vas neko upita šta ćete danas raditi a vi odgovorite: idem da gledam stvari koje nikad pre nisam video – to bi mogao biti pravi odgovor. Svaka sredina je pomalo provincijalna, računajući i Ameriku. Zato i svoje studente nastojim da nadahnem poezijom putovanja. Još otkad sam pošao na studentski grand tur interrejlom od Alhesirasa do Hamburga, putovanje je za mene povezano sa suštinom radoznalosti.
U tom ključu i radnja Vašeg romana „Milenijum u Beogradu“ deluje kaouvertira za bekstvo „preko bare“. Kako danas, kao putnikpovratnik, vidite Beograd?
Novo je to što se Beograđani vezuju u kolima i čekaju na zeleno svetlo na semaforu. Političari su i dalje najnesposobniji i najbolje plaćen deo srpskog društva. Nije se promenio raspevani dupevrteći besmisao na televiziji. Obnažene noge i grudi devojaka na Pinku i dalje predstavljaju erotsku anesteziju za sve što nemamo i ne možemo. Kada je „Milenijum“ predstavljen u Francuskom kulturnom centru, jedna Francuskinja me je upitala da li još uvek imam vezu sa gradom. Najjače sam vezan za Beograd kad se tek vratim s puta i u posebnim danima koje nam bog udeli kao zlatnik prosjaku. Recimo kad su sad nedavno padali čitavi komadi snega umesto pahulja. Svaka pahulja je bila kao komad vate kojom devojke skidaju šminku. Sedeo sam i gledao prozor kao ekran. Posle sam izašao da se prošetam. Očišćen deo ulice se iskrio. Kola su bila zatrpana. Jedan dečko je udarao nogom svako drvo u drvoredu da sa njega otrese sneg. Prošla je cura u mini suknji bez čarapa. Dišući kroz šal upitao sam je:
– Zar vam nije hladno, gospođice.
Ona je odgovorila: – Ljubav me greje...
Dobro, to je jedna lirska slika, a gde su štrajkovi, mafije, „kaubojski“ obračuni naulici, u parlamentu, pred portom, dileme za i protiv NATO-a, Evrope, kosmosa... Nesigurnost i kolebanje društva koje nikako da nađe sebe i svoj kurs?
O čemu da vam govorim? Da je zemlji potrebno jedno ekonomsko Načertanije da zna šta i kad će proizvoditi ako ikada išta počne. O tome da političari ne mogu ni poklon da prime od zemalja Evropske unije, recimo u obliku vodovoda (u dva grada u Srbiji za koja znam) ako nije praćen mitom. Pazite, ne može se ni pokloniti nešto od javnog interesa ako se neko ne „ugradi“. Zato je i kultura često parohijalna jer se u parohijalne vrednosti možeš ugraditi a u univerzalne ne možeš.
Jedan propovednik me je upozorio da onaj ko puca preko glava publike ne daje slušaocima apsolutno ništa. Kritika oplemenjena humorom ima više šanse da bude čuvena. (Uzmite Marka Tvena, Nušića, Koraksa.) Kad govorim o ovim stvarima, toliko se iznerviram da i sam postanem bespoštedan kritičar. Hotimično se uzdržavam da idem u tom pravcu. To niko ne voli da sluša, naročito naši ljudi koji ni doktore ne slušaju. Loš je onaj duševni lekar koji obolelom objašnjava da je kreten što je lud i da bi mu bilo bolje da je pametan. To je tačno, ali ne pomaže.
Iako svoj „identitet“ vezujete za tri grada, Sarajevo, Mostar, Beograd, ipak, oninemaju povlašćeno mesto Markesovog Makonda. I Vaš književni svet je u neprestanom bekstvu od granica?
Mladim ljudima smeta što ne mogu da dotaknu granice svog sveta. Život se čini beskrajan. Zato Višegrađani kod Andrića kao i moderni momci piju da bi dotakli granice svojih mogućnosti. Kasnije se granice sveta približe kao zidovi od kojih vam jedan dotiče nos a drugi potiljak. Hudinijevski izlaz iz te klaustrofobije je individualan: za nekog rad, za nekog sport ili ljubav ili putovanja, stvarna i u mašti. Ako to nazivate eskapizmom, u pravu ste. Možda ima bekstva od svakodnevice, ali možda nema bekstva od eskapizama. Što se tiče prvog dela vašeg pitanja – Mostar jeste moj Makondo u priči Mostar, a Beograd u Milenijumu. Beograđanin ima pravo da Dunav bude njegov Jordan.
Ima li Beograd danas taj „makondovski“, nadrealni karakter iz vremena „potopa“devedesetih? Koje metafore u Vama budi postpotopsko stanje zvano „tranzicija“?
Jedan od oblika pakla je kad imate vrednosti a nemate kriterijume.
U vreme „Tarkvinija oholog“ Miloševića, bili ste angažovani pisaci kolumnista.Da li danas osećate potrebu za nekim novim aktivizmom?
Orvel je verovao da ima dara za pisca zbog lakoće baratanja rečima i sposobnosti da se suočava sa neprijatnim činjenicama. Lepo. Samo ja neću od toga da pravim poziv. Ja postajem aktivista kad me neko ili nešto temeljito iznervira.
U Vašim pričama iz „Vitraža u sećanju“, diskretnije u „Pričama iz celog sveta“,putopis, kao u vašoj uzor-knjizi „Ljudi govore“ Rastka Petrovića, prerasta u onošto ovaj pisac imenuje kao „spremnost na sanjanje“?
Meni, na primer, Džon Dos Pasos nije toliko blizak, ali mislim da je njegovo poetsko kombinovanje novinskih članaka sa tkivom teksta pronalazak koji do dana današnjeg nije na pravi način primenjen. Ni Rastko Petrović mi nije neposredni uzor, ali mislim da je njegovo korišćenje prisluškivanja i pravljenje kolaža od od živog govora izvrsna tehnika, koju i sam koristim prilikom pisanja redovnih razglednica o Beogradu. Uđem u miris jela i topli dim kafane i slušam. Iz običnih reči skoro uvek nešto ispadne:
– E sad ću da ti kažem zašto si budala – kaže jedan mladić drugom uz smeh između laveža i škripe.
– Njemu su lomili zube – dopire sa drugog stola.
– Ko što čoveka deca mogu ubiti ništa ne može – žali se rastužena žena.
– Će da ide u zatvor – tvrdi promukli galamdžija.
Plavook čovek crvenog lica prelistava novine i zasmeje se:
– Madona i Šon Pen opet zajedno. E sad imam razloga da živim.
Putnik „osluškivač“ stvarnog i „fantasta“ pun snova jesu dva protivnika koji sestalno bore, s različitim ishodom, u vašim pričama. Za koga navijate? Za udvojenu ličnost „Petra Pana“ iz istoimene vaše priče u „Kraju veka“?
Navijam za pesnika. Najbolji je spoj onako kao kod Bulgakova. „Majstor i Margarita“ je jedna mistična i istovremeno duboko realistična knjiga, od Anuške koja je prosula ulje do buđavih sendviča u bifeu pozorišta. Voland, Azazelo i letovi dođu kao šlag na torti.
Koje će se sve ličnosti pojaviti u predavanjima „Američke vrednosti i popularnakultura“ koja ćete od sledećeg meseca držati na beogradskom Fakultetu političkih nauka? Na koje vrednosti mislite?
Kolege koje vode Fakultet političkih nauka i master program za američke studije od početka su imale sluha za taj kurs. Gospođa Suzan Delja, američki kulturni ataše u Beogradu, doprinela je ostvarenju ovog projekta. Serijom predavanja želim da stavim ljudsko lice na pojave iz američke istorije. Za Ameriku je od početka važan osećaj novine. To je zemlja novih početaka. Dva izvora autoriteta – Aristotel i Biblija nisu predviđali da Indijanci postoje. Španski učenjaci raspravljali su o tome da li su Indijanci ljudi i složili se da jesu. I Džeferson i Frenklin bili su rani izumitelji i stvarali nove stvari u Novom svetu. Ljudi su odlazili u Ameriku iz dva osnovna motiva – želje za zlatom i želje za slobodom. Jesu li i to vrednosti? U izvesnom smislu jesu. Autor genijalnih govora koji su nadživeli svoje vreme, Abraham Linkoln je imao šest meseci formalnog školovanja. On je to nadoknadio radinošću, inventivnošću i oslanjanjem na sebe.
Američke vrednosti je možda najuniverzalnije izrazio raseljeni čovek, koga za života nisu smatrali Amerikancem. Džozef, poglavica Probušenih Noseva, rekao je: „Dozvolite mi da budem slobodan čovek, slobodan da trgujem, slobodan da živim gde hoću, slobodan da biram sopstvene učitelje, slobodan da živim i govorim kako hoću.”
Pišući doktorsku disertaciju proučili ste mnoge sudbine srpskih emigranata u SAD. Koja vam je sudbina ostala u sećanju kao neka paradigma?
U roman o Tesli ugradio sam jednu srpsku emigrantsku legendu. Radi se o čoveku koji je teško radio u rudniku pa se potpuno povio. Kad je umro, morali su da ga vežu kaišom da bi ga položili u kovčeg. Za vreme parastosa pukao je kaiš. Mrtvac se uspravio i seo u sanduku. Ožalošćeni su se vrišteći razbežali.
Priređujući svoje „Manifeste“, podsetili ste na Tolstojevu definiciju intelektualcakao nekog ko je odavno izgubio veru u čudo. Da li vi verujete u čudo?
Naravno. Tesla je čudo. Počeo sam da ga pišem kad je banalnost pisanja doktorata počela previše da me kinji. Pisao sam ga jednostavno jer očuđavanje čuda postaje čudovišno. Tesla je verovao je da je elektricitet čista suština prljavog sveta. Verovao je da su munje samo spektakularna verzija onog što stalno teče kroz bića i stvari. Bio je bešćutno, impersonalno posvećen svom delu. Njegova uloga je višestruko nadišla svaku ljudsku individualnost. Bio je instrument svog dela. Bio je božji hrt.
Vaš Tesla poseduje i svojstva magičnog, stripskog superheroja. Je li on u SAD i dalje „kultna“ figura, guru, koji još nije ozvaničen kao genijalni velikan i „izumitelj 20. veka“ i zašto?
Zato što su mu bile odvratne institucije. Bio je prevelik individualist čak i za zemlju koja se definiše kao zemlja individualizma. Nije unajmljivao darovite saradnike. Nije praktično dovršavao projekte. Nije hteo da se udene u interese drugih ljudi. Ljudi po principu „plati mi da te razumem“ nisu imali interesa da ulažu u njega.
Nobelovac Kuci, u „Dnevniku loše godine“, govori o novoj eri posle 11. septembra, životu pod stalnim nadzorom „gospodara informacijakoji su zaboravili na poeziju“ i oteli nam tajnu? Čemu to vodi?
Vodi povećanju efikasnosti uz zaboravljanje smisla efikasnosti.
Ali, i stvaraoci do tog smisla dolaze svojevrsnim „voajerizmom“?
Recimo. Sednete tako u neki izlog na njujorškoj Petoj aveniji i posvetite se onom što se u Americi zove people watching – posmatranje ljudi. Zureći u tekući bioskop sa druge strane stakla padne vam na pamet Aristotelova ideja da čovek postaje ono što shvata. I sami pomalo nestajete u zurenju, preobražavajući se u to što gledate.
--------------------------------------------------------
Sunđerasta putovanja
Putovanje vas neće naučiti samo broju mostova, crkava i gondolijera u Veneciji. Putujući shvatite da biste mogli da vodite i drugačiji život, da biste mogli biti nešto drugo. Da život ima potencijala da bude drugo. Upijete kao sunđer – prosto gledanjem – pre nego što vam iko išta objasni. Učite onako kao što deca uče – pre reči. Veza između putovanja i detinjstva je zanimljiva. U inostranstvu skoro redovno naletim na nešto što pamtim iz detinjstva, neku mogućnost života, naslućenu pa izgubljenu, koja se tamo zadržala.
Kad je Beograd bombardovan 1999. godine, jedna gospođa, koju znam, postala je depresivna. Rasprostrla je fotografije svojih mnogih putovanja po podu. One su joj davale razloga za život.
Putujem sa beležnicom i zapisujem. Tek nameravam da saberem svoju zbirku putopisa. Moj odnos prema putovanjima nije potrošački. Što čovek više putuje, manje se boji nepoznatih mesta i ljudi. Ne radi se tu o pukoj „sofisticiranosti“, jer, kao što poslovica kaže, sofisticiranost jednog čoveka je naivnost za drugog. Otvorenost je najveći poklon koji daju putovanja.
Vesna Roganović
14.03.09
Pravi junak mog romana je Progres a Tesla je samo njegov arhanđeo
Vladimir Pištalo
Tesla, portret među maskama“, roman Vladimira Pištala nedavno je nagrađen NIN-ovom nagradom za roman godine. Ova knjiga je neobična lirska biografija slavnog izumitelja. Prvi dio romana prije par godina je bio objavljen kao zasebna knjiga pod naslovom „Tesla, mladost“. U romanu „Tesla, portret među maskama“ (koji se sastoji iz tri dijela, „Mladost“, „Amerika“ i „Novi vijek“) Pištalo prati život Nikole Tesle, njegove evropske i američke godine, uspon, slavu, poraz i kraj, ali i rekonstruiše njegovu epohu i ideje koje su iz temelja preoblikovale ljudsku svakodnevicu i postavile osnove globalnom svijetu današnjice. Ovaj roman koji kombinuje fresku i ikonu, sagu i intimu objavljen je u izdanju zrenjaninske „Agore“.
Vladimir Pištalo je završio Pravni fakultet u Beogradu, a u Americi magistrirao i doktorirao istoriju. Već 15 godina Pištalo živi u Vusteru, Masačusets (SAD), gdje na tamošnjem univerzitetu predaje svjetsku i američku istoriju. Autor je knjiga: „Manifesti“, „Noći“, „Kraj veka“ „Vitraž u sećanju“ i „Priče iz celog sveta“, „Aleksandrida“, „Milenijum u Beogradu“.
O svom romanu „Tesla, portret među maskama“, Vladimir Pištalo je zabilježio: „Knjiga koja sada prelazi u ruke čitalaca bila je moj svakodnevni saputnik najmanje šest godina, od 2000. do 2008. Ona je proizvod višegodišnjeg učenja i zaboravljanja. Nosio sam je gdjegod da sam išao. Pisana je u Beogradu, Vusteru, Bostonu, na Krfu, u Bocvani, na Kubi. Nastojao sam da poštujem hronologiju sem u rijetkim slučajevima kad su dramska i poetska logika bespoštedno nametnule svoj autoritet.“
Za roman “Tesla, portret među maskama” dobili ste NIN-ovu nagradu za roman godine. Da li Vas je iznenadio izbor žirija?
- Ja sam znao da sam u užem izboru. Iznenadio me je poziv u pet ujutro. Obradovao me je. Nije me potpuno iznenadio. Sa druge strane, naravno postoji elemenat iznenađenja. Nikad ne možete znati. Čovjek koji legne sa čvrstom odlukom da sutra dobije NIN-ovu nagradu je kreten.
Prvi dio romana “Tesla, portret među maskama” objavljen je prije nekoliko godina kao knjiga “Tesla, mladost”. Šta vas je podstaklo da proširite romanesknu priču o slavnom naučniku?
- Sva tri dijela romana su pisana uporedo, najmanje negdje od 2002. godine. Prije dvije godine kad je izašao prvi dio Tesle druga dva dijela su postojala na različitim nivoima dorađenosti. Planirao sam da ih izdam u “nastavcima” kao što je recimo Dostojevski radio u devetnaestom vijeku (smijeh). Prvo je moj tadašnji izdavač zapao u teškoće. I to je prekinulo te planove. Zatim sam ja shvatio da će drugi i treći dio biti završeni otprilike u isto vrijeme. Počeo sam da se pitam kakvog smisla ima da neko pročita recimo drugi dio i da mu se on dopadne a da ne zna šta je bilo prije i poslije toga. Sa izdavačem Nenadom Šaponjom sam se dogovorio da sva tri dijela završe u jednoj knjizi.
Kritika kaže da stvarajući lik Nikole Tesle nijeste “robovali faktima i žanrovskim zahtjevima biografije”. Pa, na koji načn ste sazdali Teslin lik?
- Mislim da robovanje faktima i poštovanje fakata nijesu ista stvar. Faktima nijesam robovao, ali sam ih poštovao sem u rijetkim prilikama kad bi se oni našli na putu dramske konstrukcije romana. Suština umjetnosti je oživljavanje – ne da pronađe ili izmisli fakte, nego da ih oživi. To i psihološko naseljavanje lika bili su mi putokazi u stvaranju ove knjige.
Kažete da je naslov romana "Tesla, portret među maskama" paralela sa slikom Džejmsa Ensora "Portret s maskama". Možete li nam to pojasniti?
- Da podsjetimo čitaoce, to je slika na kojoj Ensor predstavlja jedini ljudski lik među maskama koje ga okružuju. Ensorova slika je direktno inspirisala naslov mog romana. Možda je pravi junak mog romana Progres a Tesla je samo njegov arhanđeo. Jedna od mnogih odlika tog kontroverznog božanstva, Progresa, jeste ubrzanje vremena. U knjizi se na jednom mjestu kaže da je ubrzanje vremena pretvaralo prijatelje u poznanike a poznanike u – ništa. Taj pasus se završava Teslinim pitanjem koje je istovremeno i očajnički vapaj – hoće li na kraju iko ostati stvaran?
U romanu pominjete smrt Teslinog brata Daneta. Na koji način je kasnije taj događaj ostavio traga na naučnika?
- Razdvojio bih na ovom mjestu ono što se dešava u mom romanu od onoga što se dešavalo u Teslinom životu. U mom romanu je lajtmotiv smrti brata apsolutno ključan. Iz mračnog klupka krivice, obožavanja, ljubomore, žudnje odvijaju se sve neuroze glavnog junaka. Kao što ćete vidjeti na kraju knjige taj mrtvi brat je u izvjesnom smislu sijamski blizanac glavnog junaka. On ga se nikad nije oslobodio. Vi me naravno možete pitati: da, ali šta je bilo u Teslinom životu? – Istina, šta je istina! – uzdahnuo je umni i nepopularni Pontije Pilat. Postoje indikacije i to brojne, da je mrtvi brat u Teslinom životu bio jednako važan kao u mom romanu, ali to u krajnoj liniji ne možemo znati.
U romanu navodite podatak da je Tesla pet puta gledao film “Frankenštajnova nevjesta”. Šta ga je to intrigiralo u vezi sa Frankenštajnom koji je govorio: “Proklet sam što sam se pačao u misterije života”?
- Mnoge stvari bi mogle biti razlog Tesline opsjednutosti tim filmom.
Laboratorija doktora Frankenštajna mogla je Teslu podsjetiti na njegovu laboratoriju u Vardenklifu koja je nepovratno srušena prije desetak godina. Tesla je studirao u Pragu i morao je znati priču o Golemu, čovjeku od gline koga je rabi Leve oživio stavljajući mu kapsulu sa mističnim formulama u usta i njemačku riječ za istinu na čelo. Važno je primijetiti da se u “Frankeštajnovoj nevjesti” ne radi o bilo kakvom stvaranju. Naučnik stvara ženu od elektriciteta. Kalemovi u filmu su direktno inspirisani Teslinim pronalascima. Režiser i njegov majstor za specijalne efekte Kenet Strikfaden su hotimično obnovili “Tesline magične kaleme.” U izvjesnom smislu to je on na platnu božanskom iskrom unosio život u mrtvo meso. On je elektricitet pretvarao u ženu i konačno se mogao vjenčati sa prirodnom stihijom sa kojom je proveo cio život.
Teslu ste sagledali i sa balkanske i sa američke perspektive. Ipak, njegov život i doba u kome je živio pokazuju nam jedno doba progresa, kakvo se rijetko kad “prelomilo” na jednoj ličnosti?
- Promjena o kojoj govorimo je nepojmljiva. Kraj Tesline kolijevke je drhtala homerovska epska struna, ista ona koja je drhtala na početku vremena. Njegova majka je znala gomilu epskih pjesama i čitav “Gorski vijenac” napamet. Tesla završava život na visokom spratu hotela “Njujorker” odakle automobili na ulici izgledaju kao tečni nakit. Velegrad bruji od podzemnih i nadzemnih tramvaja. Na ulicama traje vječni dan. Trepću reklame. Ostarjeli Tesla priča o letjenju na plavom zraku energije. On umire samo dvije godine prije eksplozije atomske bombe...
Tesla se sreće kao epizodni junak u mnogim djelima savremenih američkih piaca (kod Pola Ostera, Ketrin Nevil...) Što danas za Amerikance znači Tesla?
- Ne može se reći da je Tesla sasvim poznat u Americi, kao Edison, ali nije ni nepoznat. Za njega se ne intersuju samo pisci, pjesnici, režiseri, nego i obični ljudi. Tesla je – kultna ličnost. I to je dobro. Jer vas u školi tjeraju na to da znate o opštepoznatim ličnostima. O kultnim ličnostima ljudi saznaju samo iz stvarnog interesovanja. Samo iz ljubavi.
Prevod romana “Milenijum u Beogradu” bio je u najužem izboru za prestižnu francusku nagradu „Femina Etranger“. Da li su vas iznenadile brojne pozitivne kritike ovog djela i kako su Francuzi shvatili Vašu priču o Beogradu devedesetih?
- Francuzi su priču shvatili neočekivano dobro. U kritikama o knjizi nije bilo uobičajenih fraza kojim je “asfaltiran” rat u bivšoj Jugoslaviji. Bilo im je jasno da je to jedna intimna i bolna ljudska priča “Zabavna uprkos svemu” – kako je sa čuđenjem napisao jedan kritičar. To mi je dvostruko drago. Duboko vjerujem da literature čitaoci ne doživljavaju samo na osnovu onoga što su sami doživjeli već, naročito, kroz čitalačku intuiciju.
Nedavno ste gostovali i u Crnoj Gori povodom promocije romana “Tesla, portret među maskama”. Kakvi su Vam utisci sa promocija i kontakta sa čitaocima?
- Vrlo su mi lijepi utisci bili. Relativno dugo nijesam bio u Crnoj Gori - više od dvije godine. Zadnji put sam vodio svoju američku djevojku da joj pokažem Boku i one serpentine nad Bokom. Ona je rekla: “Ovo je najljepši prizor koji sam u životu vidjela”. I eto nakon dvije godine sam došao. Prvo, u Podgorici je bilo deset stepeni toplije nego u Beogradu. Drugo - kad god vidim čempres ja se obradujem. Treće ja volim crnogorski humor. Četvrto, bilo je lijepih žena. Što još da vam kažem?
U dosluhu sa silama nemjerljivim
Po riječima Milana Vlajčića, predsjednika Ninovog žirija nagrađeni roman Vladimira Pištala “Tesla, portret među maskama” nije romansirana biografija u uobičajenom značenju pojma. Tesla je, u piščevom viđenju, književni junak sa tajnom, barem koliko i njegovi prethodni književni junaci, Korto Malteze i Aleksandar Veliki, koji su dobili posebne romaneskne cjeline. Ispisan osobenim poetskim rukopisom, koji ne samo nadgrađuje istorijske i biografske podatke, već svojim srećnim epifanijskim odbljescima nagovještava Teslin dosluh sa silama nemjerljivim, u njegovom umu i u svemiru, Pištalo stvara složenu mapu kretanja Nikole Tesle kroz prostor i vrijeme. Teslina epoha je vrijeme u kojem šok budućnosti, da upotrijebimo nepravedno zaboravljeni izraz Elvina Toflera, dobija nečuveno ubrzanje. Ali, za razliku od tradicionalnog tumačenja Tesle čiju genijalnost drugi tobož nijesu naslutili, a svi zli dusi američkog merkantilizma jesu iskoristili, Tesla je u ovom romanu junak koji se nikome nije požalio, i koji je, kao antički junaci, živio u skladu sa svojom sudbinom. Naravno, Teslin poraz na kraju njegovog dugog i sa stanovišta osrednje građanske egzistencije tegobnog života, pobjeda je višeg reda, iskazana u drugom ključu. Pištalo je svog junaka do kraja posmatrao kao nekog ko korespondira sa svemirom i podsticajnim, životodajnim silama. Zato je ova knjiga na svoj način apokrifna. I ne mora se dopasti svakome.
Ustanak za priključenje Arizone Crnoj Gori
Profesor ste američke i svjetske istorije na američkom univerzitetu u Vusteru, Masačusets. U Vašoj disertaciji bavili ste se srpskim emigrantima u Americi u periodu od 1880. do 2000. godine. Istražujući za tu temu da li ste nalazili i na trgove crnogorske emigracije?
- Jesam i to mnogo. Crnogorci su bili velike lutalice. Teško im je bilo da se skrase na jednom mjestu. U Americi je, po nekim podacima na prelazu devetnaestog u dvadeseti vijek pečalbarilo čitavih deset posto muškog stanovništva Crne Gore. Treba imati u vidu da nijesu svi ljudi koji su odlazili u emigraciju tamo i ostajali. Trećina se redovno vraćala. Američki Crnogorci su slali mnogo novca kući. Siromašna zemlja poslije mnogih ratova je u izvjesnom smislu “živjela” od tog novca i od ruskih zajmova. Spisateljica Milka Ličina je zapisala smiješnu zgodu po kojoj su – navodno - crnogorski rudari u Arizoni, koja tada nije bila država nego teritorija, razmišljali da dignu ustanak i da priključe Arizonu Crnoj Gori. Knjaz Nikola im je napisao da to nije preporučljivo.
Vujica OGNJENOVIĆ
30.01.09
Teslin “harač divljenja”
Vladimir Pištalo
“Ljudi obično ne prave gromove. On jeste. Ljudi spavaju sa ženama. On nije. Ljudi spavaju noću. On nije. Ljudi ne svetle posle naučnih predavanja. On jeste”
Šta je ovaj svijet”, reči su kojima ovogodišnji dobitnik NIN-ove nagrade počinje svoju trilogiju Tesla, portret među maskama. Odgovor, naravno, nije dat na stranicama knjige, jer da jeste verovatno bi to bio kraj književnosti, ali su skinuti mnogi velovi sa jedne epohe – epohe u kojoj je živeo Nikola Tesla i u kojoj se svet promenio više nego u periodu od Platona do Teslinog rođenja. Književnik Vladimir Pištalo, profesor američke i svetske istorije na američkom univerzitetu u Vusteru, Masačusets, vešto nas je proveo kroz Tesline evropske i američke godine, kroz njegove uspone i padove, ali i kroz uspone i padove sveta koji ga je okruživao. Na neobičan način, uz niz minijatura, upoznao nas je sa Teslinim savremenicima od Marka Tvena do fizičkih radnika, stvarajući, kako sam kaže, “kratki portret” koji funkcioniše na isti način kao proces razmišljanja koji je Marko Vešović jednom nazvao “mini esejom”.
Prvi deo romana objavljen je pre nekoliko godina kao zasebna knjiga pod naslovom Tesla, mladost, a sada je upotpunjen sa još dve celine iz Teslinog života: Amerika i Novi vek. Prethodni roman Vladimira Pištala Milenijum u Beogradu je bio u najužem izboru za NIN-ovu nagradu 2000., a njen prevod na francuski u najužem izboru za prestižnu godišnju nagradu Femina za najbolji prevedeni roman. Među njegova najpoznatija ostvarenja spadaju poetske proze Slikovnica, Manifesti, Noći i Kraj veka, kao i zbirke priča Vitraž u sećanju i Priče iz celog sveta.
U intervjuu za NIN približio nam je sadržaj nagrađene knjige koju ovih dana mnogi tumače na svoj način, ali i osnovnu ideju koja ga nosi kroz sva njegova dela.
Svojevremeno ste u Ameriku doneli plavu stodinarku sa likom Nikole Tesle i zalepili je na zid, s nadom da je ona vesnik promena na- bolje. Koincidencija, vesnik, ili vesnik samo za vas?
- Kad su se te plave novčanice pojavile, one su izgledale kao lep, evropski novac posle onih novčanica sa bezbroj nula. Izgledale su dobro prosto kao slike, na nivou “svakodnevne estetike” i činilo mi se da obećavaju nešto bolje. Novčanica je bila moje omiljene boje. Katarina Yonson u romanu o Tesli kaže: “Bio je divan dan sa nebom tako plavim da sam se iznutra sva osećala plava”. Poneo sam tu novčanicu i stavio je na zid. S obzirom na to da sam već radio na Tesli, možda je to bila i jedna vrsta magijskog povezivanja. Nikad nije svejedno sa čim se čovek jedini u srcu jer se u tom pravcu kreće. Čovek može živeti u jednom oskudnom okruženju, a u srcu se jediniti sa filmovima, sa svetom biblioteka, sa duhovnim svetom.
Znao sam da ću provesti godine sa likom sa plave novčanice. Nisam ga slučajno stavio na zid. A moja prava ambicija je bila da Teslu obojim svojim bojama, da ga naslikam ne spolja nego iznutra.
Postavljajući ovo pitanje imala sam u vidu sudbinu koju je doživela vaša knjiga “Milenijum u Beogradu” koja je ušla u najuži izbor za nagradu Femina i koja je izazvala daleko veće interesovanje evropskih od ovdašnjih kritičara. Koliko vam znači to što vas je ovoga puta i kritika u Srbiji ozbiljno shvatila?
- Neko je rekao da postignuće bez priznanja može biti dobar život, a priznanje bez postignuća nije život uopšte. Idealna je mera. Iznenadilo me je da je Milenijum dobio četiri puta više kritika u Francuskoj za par meseci nego u Srbiji za sedam godina. Takođe me je iznenadilo što je roman tamo doživljen kao nadrealistički, a ovde kao sasvim realistički. Mislim da se ne radi samo o drukčijem odnosu prema realnosti, naime odnosu prema materijalu, nego o drugačijem odnosu prema književnom postupku.
Kako ocenjujete činjenicu da poslednjih dana, od kada ste dobili NIN-ovu nagradu, svi mediji pišu o vama, a da se, ne samo u periodu od kada ste objavili “Tesla, portret među maskama”, već i prvi deo trilogije “Tesla, mladost” tek sporadično mogao pronaći neki prikaz?
- Milenijum je napisan i ponuđen izdavaču pre pada Miloševića. Da je tad objavljen imao bi drugačiju sudbinu. Knjiga je bila u najužem izboru za NIN-ovu nagradu, ali njeno objavljivanje je palo u antiklimaks i burbonsku resturaciju koja je usledila. Neki kritičari su bili kratkovido zaneti “duhom vremena”. Ipak, kod nas je izašlo nekoliko značajnih kritika koje nisu dolazile nužno sa iste strane “književno–političkog spektra.” Teofil Pančić je napisao izvrsnu kritiku. Mihajlo Pantić je objavio prikaz u kom je rekao većinu stvari koje su kasnije rekli Francuzi.
Još od mladosti sam svestan važnosti pitanja ramova. Ram može da upali ili ugasi sliku. Možda je to problem čitave naše kulture. Ja naime mislim da kod nas ima dosta interesantnih sadržaja – onoga što bih nazvao slikama, a malo efektnih ramova, naime nepristrasnih načina da se te slike dožive, predstave, izlože.
Prvo, veliki uspeh Milenijuma u Francuskoj i Švajcarskoj dao je tom romanu međunarodnu verifikaciju.
Drugo, ovom romanu je pravi ram obezbedio moj izdavač, Nenad Šaponja. Svojim profesionalizmom, tretmanom, opremom, on je od početka poručio: ovo je ozbiljan projekt. Tomas Man je odavno rekao da je dobar deo mišljenja ljudi o nama zasnovan na našem mišljenju o sebi, koje “poručujemo” svojim držanjem. Nisam siguran da tu pisac može mnogo da uradi, ma kako se držao, ali izdavač može. Zahvaljujući, nadam se, unutrašnjim kvalitetima romana, ali i pravoj prezentaciji, priča o priči o Tesli je tako počela da se kotrlja i raste kao ona poslovična grudva bačena niz brdo pod jedinim ispravnim uglom.
Pre dve godine ste sa prvim delom upravo nagrađene trilogije “Tesla, mladost” konkurisali za NIN-ovu nagradu, ali je došlo do nesporazuma na relaciji žiri-izdavač u vezi s pitanjem da li je knjiga uopšte uručena. Da li to još uvek smatrate nepravdom ili je možda bolja okolnost što će se pred čitaocima, kao nagrađena knjiga, naći cela trilogija?
- Potpuno ste u pravu. Možda je bolje ovako... Sve je dobro što se dobro svrši. To zaista mislim. Ali, mišljenje je igra i zato mi dozvolite jednu “filozofsku digresiju”. Ima nešto u ljudskoj prirodi što bespogovorno odobrava Bogu iz Starog zaveta. Nešto u nama ne može nikako da zamisli stvari drugačije nego kao što su se desile. Mi ih nužno potvrđujemo. Mi im osanišemo. To bespogovorno odobravanje pretvara čoveka u Volterovog Panglosa koji živi u najboljem od svih mogućih svetova, makar i ne živeo. Najbolje je kao što jest. A šta ako nije?
Mislim da se poslednjih godina primećuje osvežavajuća promena u radu NIN-ovog žirija. Ovaj žiri ne veruje da može “stvoriti” pisce, po principu univerzalne zamenljivosti svakog sa svakim, već radi posao odložene validacije čitave generacije stvarnih pisaca, verujući da posao kritike nije da stvara slike već da obezbeđuje ramove.
Dali ste nam apokrifno viđenje Tesle, lik drugačiji od onih koje su nam do sada predstavljali. Da li je to bio vaš revolt istoričara i pokušaj da stanete na put komercijalnim i često na granici dobrog ukusa verzijama o njegovom životu ili, jednostavno, potreba pisca da svoju emociju i talenat stavi u službu lika koji ga inspiriše?
- Apokrifno viđenje je pravi izraz. Sa jedne strane stoje apokrifi – interesantne alternativne verzije velikih priča. U apokrifnom Jevanđelju po Tomi se kaže: “Kraljevstvo božje je oko nas ali ljudi neće da ga vide.” Sa druge strane stoje tautološke hagiografije. Teslin lik je prečesto umrtvljivan. Hteo sam da ispričam priču sa one strane ududučenosti. Ja nisam, niti želim da budem, još jedan od stručnjaka za Teslu. Ja sam, da tako kažemo, stručnjak za Teslin književni lik. Svako od nas je stručan za ono što voli. A meni je poezija mnogo draža nego “stručnost.” Poezija Teslinog života mi je važna koliko priča o Teslinom životu. Kad bi se iz onoga što radim, isključila poezija, ja tome više ne bih video nikakvu svrhu.
Stilska faktura vašeg romana ima lirsku komponentu, i po nečem podseća na stil Crnjanskog. Sam Crnjanski je napisao dramu o Teslinom životu. Da li ste čitali ovu dramu i da li sebe smatrate delimičnim nastavljačem ovog velikog pisca.
- Dramu sam davno čitao, a zatim sam se hotimično držao dalje od nje, upravo da ne bih ponavljao neke postupke slavnog prethodnika.
Šest godina ste zvanično radili na ovoj knjizi, nezvanično verovatno duže. To je dug period za izučavanje jednoga čudnog i ipak od ljudi otuđenog lika koji izaziva divljenje, ali ne i nužno dopadanje. Kako su se vaša osećanja menjala uz nova saznanja koja ste dobijali?
- To je nedovršen proces.
Sokrat i Platon su verovali da monolog ne stvara istinu nego samo dijalog. Svaki put kad mi neko postavi pitanje o Tesli ja ga uzmem ozbiljno i uvrstim u taj unutrašnji dijalog o Tesli. Prijatelj pesnik je sugerisao da je ovo roman ne samo o gromovniku, šamanu ili mistiku, nego roman o stvaraocu kao takvom. Neko drugi je srž romana video kao tenziju između ogromne promene u vremenu u kom je Tesla živeo (a on je bio maneken te promene i maneken svoje epohe) i vanvremenosti Teslinih preokupacija. Jedan knjižar mi je rekao da veruje da se moj junak retko rukovao ne da bi odbranio sebe od “zaraznih drugih” već da bi, na energetskom nivou, odbranio druge od sebe.
Te dijaloge, razgovore, uključujući i ovaj, doživljavam kao deo procesa saznavanja o Tesli.
Neki veruju da su Tesli drugi ljudi bili potrebni samo da bi od njih ubirao harač divljenja. Tačno je da je pronalazač u odnosu prema bližnjima katkad ispoljavao znatnu rezervisanost. Na prste jedne ruke bi se izbrojali oni sa kojima je bio na “ti” (u engleskom se to “ti”, koje ne postoji u jeziku, prevodi na oslovljavanje prvim imenom.) Ali postojala je i znatna bezazlenost i dobrota, koja se nije uvek prevodila u snagu ličnih veza. Između naivnosti sa širokim horizontima i cinizma sa uskim, Tesla je birao “naivnost”. Zar nije vizija nužno vrsta naivnosti? Hteo bih da se podsetimo da ima gorih osobina te vrste naivnosti. Takve osobine su, na primer, pronošenje dezinformacija, zavidno spletkarenje, zloćudna lažljivost, itd...
Čitajući vašu knjigu možda sam najjasnije doživela Teslu kada ga vi postavljate pored munja koje “ne proizvodi Zevs već on” i kažete “propisno obučen”. Preko njegove (skupe) garderobe gradite lik koji je veoma često neuhvatljiv. Da li je to vaš literarni izbor ili je Tesla stvarno tako malo prostora ostavljao za razumevanje?
- Tesla je insistirao na tome da je on najbolje obučen čovek na Petoj aveniji u “ružičastoj dekadi” devedesetih godina devetnaestog veka. U vreme njegove najveće slave nije bilo milionera, pisca ili istaknutog političara u Wujorku koga nije poznavao. On nije prao nego je bacao rukavice, insistirao je na tome da se sto opet postavi ako muva sleti na njega, bio je jedan od “gornjih četiristo” ljudi koji su mogli stati u salon ledi Astor.
U momentu najveće slave, oko njega su pucali zidovi i ramovi. On se kretao na vrhu sveta kao ambasador samog sebe. Možemo se upitati da li ličnost još postoji na tako visokom nivou reprezentacije? Tesla je bio njegov rad. Wegov rad se bavio novim tek naslućenim, otkrivenim, stvarima koje još nemaju imena, koje je on otkrivao svojim pronalazačkim pipcima za novinu. Radeći stalno sa bezimenim, možda je i sam postao bezimen.
Po svom spoljnom izgledu Tesla iz devedesetih 19. stoleća je bio moderan kicoš – onakav jedan dendi kakvom se divio Bodler i kakvog je Uismans slikao u Dezesentu.
Pored toga što je bio nešto najmodernije, on je bio nešto najdrevnije, naime šaman. Šaman je možda prva “profesija” u istoriji čovečanstva, koja je onome ko je izabran nametnuta obično žestokom bolešljivošću. Taj anđeosko-đavolski poziv ne može se odbiti. Izbor je – ili postati šaman – ili umreti. Putevi u donji svet kakvi se pripisuju Orfeju, Herkulu, Odiseju ili Eneju su šamanistička putovanja. Van ovog sveta – u podzemlje ili pod oblake – šaman uvek ide po znanja važna za čovečanstvo, za pleme. To je prometejski posao. Šaman ne može da ima dnevni posao. On je ili kralj ili prosi. On gleda kroz vreme, zakone ljudi, “slučajnost rođenja” i svoju sopstvenu ličnost.
S obzirom na to da je Tesla bio šaman – dendi, ne znam da li nam uobičajeni kriterijumi pomažu pri njegovom razumevanju. Ljudi obično ne prave gromove. On jeste. Ljudi spavaju sa ženama. On nije. Ljudi spavaju noću. On nije. Ljudi ne svetle posle naučnih predavanja. On jeste.
Ovo je treći put da se bavite lirskom biografijom, a Korto Malteze se osetio i u biografiji o Tesli. Šta spaja vaše likove?
- Spaja ih besmrtnost. Besmrtni su i Tesla i Korto i Aleksandar. Ako pristanemo da je u “Milenijumu” Beograd kolektivni junak, onako kao što je bila Andrićeva ćuprija, onda nema razloga da ga ne pridružimo ovoj grupi besmrtnih junaka.
Da li je naslov romana posledica činjenice da Tesla ljude oko sebe, pa čak i mrtve prijatelje, doživljava kao maske ili ima šire značenje?
- U Teslinom životu postojala je ogromna količina ljubavi za ideje i principe. Možda je ključno pitanje: koliko je ljudske ljubavi bilo u tom životu? Možda su njega ljudi doživljavali kao masku? Možda je on doživljavao ljude kao maske? Možda jedino ljubav ima moć da maske za nas ponovo pretvori u ljude?
Pošto vaše viđenje Teslinog života i dela oštro odudara od tradicionalističkog i nacionalno preovlađujućeg viđenja Tesle u srpskoj i hrvatskoj kulturi, da li mislite da ćete izazvati izvesne otpore i osporavanja zbog te izmenjene vizure.
- Ne znam zašto bi. Nisam čak siguran ni da odudara. To je pitanje fokusa. Uostalom, radikalni Karl Kraus je rekao da “ako umetnost nije protiv današnjeg dana, to je umetnost samo za današnji dan”. Da je moja knjiga ponovila “preovlađujuće viđenje” bila bi nepotrebna jer preovlađujuće viđenje postoji i bez nje.
Jedan deo romana koji se odnosi na Teslinu samoću nije se našao u knjizi. Postoji li šansa da to bude podloga za neki novi roman ili radije idete u susret nekom novom liku? Ili novom gradu – pominjali ste Veneciju?
- U novelu Venecija ću ubaciti i zanimljive citate, kao što je onaj Jana Morisa da se ostrvce Torčelo “kupa u ekstazi melanholije”. Venecija je bela maska iznad plaveti beskrajnih laguna. Ona je postojbina maski. Možda to tematski veže ovaj novi projekat sa Teslom. Građa o Veneciji je već narasla na nekih stotinak stranica. To je neobična novela, putopisna, autobiografska, esejistička koju ću, kao i obično, graditi onako kao što ona hoće da se gradi.
Kada je pre nekoliko godina na Egzitu gostovala grupa White Stripes, izjavili su da su srećni što su u domovini Nikole Tesle. Postoji li šire interesovanje za Teslu u Americi i samim tim i za vašu knjigu?
- Tesla je apsolutno kultni junak. To nije naša fantazija. Da li će se neosporno interesovanje za Teslu prevesti i u interesovanje za moju knjigu, ne mogu vam reći. Ja nisam mogao da predvidim ni francusko interesovanje za Milenijum. Ono što ja mogu da uradim, jeste da uradim svaki paragraf tako da ima poetski naboj i da nema suvišnih reči.
Na jednom mestu u romanu “Milenijum nad Beogradom” upitali ste se kako da pišete o fragmentizovanom životu izuzev u fragmentima. Sličan postupak ste primenili i u ovom romanu. Da li vi svet gledate kroz fragmente ili vas privlače takve priče?
- Ivo Andrić je to ponavljao mladim piscima: ako pođete od detalja, imaćete snagu i uverljivost u priči. Detalji će se sami isplesti u celinu. Ako naprotiv krenete od velike priče, imaćete zvečeću apstrakciju. Uverljivi detalji se neće stvoriti sami. “Ideje” tu slabo pomažu. Navodno je Sezan rekao Malarmeu: imam sjajnu ideju za sonet. Malarme mu je odgovorio: soneti se ne prave od ideja nego od reči.
Prevod “Milenijuma nad Beogradom” vam je doneo tridesetak veoma značajnih kritika u Francuskoj i Švajcarskoj. Postoji li šansa da takav uspeh ponovite, ako se ima u vidu specifičnost jezika kojim je pisan roman “Tesla, portret među maskama”, koji je čak i po rečima vašeg izdavača, teško prevodiv?
- Niko nije prorok u svom selu, a neki nisu proroci uopšte. Mnoge stvari su prevodive, ali prevođenje traži talenat i napor. Moja prijateljica Elen je već prevela nekoliko glava romana na engleski, ja mislim vrlo uspešno. Prevođenje nije samo prevođenje reči nego i kulturnih pretpostavki, onoga što jedna sredina smatra normalnim i zanimljivim. Nekako se desilo da su se moja dva poslednja romana bavila ključnim simbolima ove sredine. Jedan je Beograd. Drugi je Nikola Tesla. Ja sam ovim temama posvetio godine. Recitacije i mahanje zastavama nisu postupci. Postupci su važniji. Priča o gradu pokazala se zanimljivom i van naših granica. Bilo bi mi drago kad bi se zanimljivom pokazala i priča o ovom nadrealistički fascinantnom kulturnom junaku.
Pripadate književnom krugu srpskih pisaca koji se uključio u postmodernistička istraživanja. Da li se u književnom životu Amerike prepoznaje struja koja bi odgovarala evropskom postomodernizmu.
- U Americi je postojala ta jaka struja, koju je našoj publici dosledno predstavljao David Albahari. Karver, Kuver, sjajni Bartelmi, Duga Gravitacije. Mislim da se De Lilo može čitati u tom ključu. Onda se nešto desilo, slično izbleđivanju Novog talasa i uopšte roka na našim prostorima. Naravno da je kulturna sfera autonomna i da politika, čak ni kulturna, na nju ne deluje direktno, ali ja sam tu promenu uvek povezivao sa opštim zatupljenjem u vreme Regana i Buša–oca. Nekako su nestale knjige koje se igraju sa formom, u kojima se vidi nasleđe avangarde i prevladale su ogromne knjige (da čitalac zna za šta plaća dvadeset i pet dolara), u kojima je tema važnija od načina obrade. Što bi drug Tito rekao: “Ja volim realnu umjetnost.”
Sandra Petrušić
23.01.09
Genije pobedio snove
Vladimir Pištalo
VIŠE od deceniju i po Vladimir Pištalo (1960) živi u Americi, u Vusteru, gde na tamošnjem univerzitetu predaje svetsku i američku istoriju. U Beogradu je, inače, završio prava, a u Americi magistrirao i doktorirao istoriju. Već svojim prvim poetskim prozama „Manifesti“, „Noći“, „Kraj veka“, zapao je za oko književnim znalcima. Pažnju čitalaca privukle su i dve njegove zbirke priča „Vitraž u sećanju“ i „Priče iz celog sveta“, neobična literarno biografska knjiga „Aleksandrida“, a posebno roman „Milenijum u Beogradu“, koji se prošle godine našao u najužem izboru za prestižnu nagradu „Femina“ za strane romane prevedene na francuski jezik.
U razgovoru za „Novosti“, neposredno pošto je dobio nagradu, Pištalo nam je rekao da je prve glave nagrađenog romana počeo još 1994, i objasnio:
- Tačno znam i koje su glave tada napisane: „Otkriće u budimpeštanskom parku“, „Ledena Palata“, „Tara Tirnstin“. Onda sam projekat na neko vreme ostavio, radio knjige priča, „Milenijum u Beogradu“ i doktorat. U međuvremenu sam nastavio da čitam o Tesli i da „ispisujem građu“, verovatno stotine stranica ispunjeno je podacima koje bi trebalo ili koji bi se mogli upotrebiti. Prvo je trebalo prikupiti znanje, a zatim sakriti znanje (inače tekst zvuči i tvrdo i razmetljivo). Goran Milašinović je to spretno uporedio sa Leonardovim običajem da naslika šaku prvo anatomski, a da je posle „pokrije“ kožom.
* Da li ste se nadali nagradi ili ste mislili da su vam šanse male?
- Nisam mislio da su mi šanse male. Mislio sam da se to nikad ne zna, ko što se i ne zna. Nagrade imaju mnoštvo „spratova“. To je nagrada za knjigu, koja ima i elemente nagrade za životno delo i nagrade izdavaču, ponekad i političke elemente. Nikad ne znate koji će prevagnuti. Veoma sam zadovoljan „razvojem situacije.“
* U čemu vas je veliki naučnik najviše impresionirao?
- On je bio fantastično biće, kao jednorog. Veliki Odisej je spavao kad su njegovi ljudi pustili iz vreća Eolove vetrove i kad su poklali Helijeve bikove. Odisej je spavao čak i u trenutku kad su ga vratili na Itaku. Gilgameša je san sprečio u potrazi za besmrtnošću. Naš junak, Nikola Tesla, smatrao je da ga san ne obavezuje. Verovao je da ljudi ne spavaju iz potrebe nego iz navike. On sam se zadovoljavao sa dva do četiri sata sna na noć. Mogao je da ne spava i dve noći zaredom, pri tom ne prestajući da radi. U tom smislu, taj čovek, koji se opijao radom, bio je prvi futurist, mnogo pre Marinetija. Marineti
bi, uprkos svojoj južnjačkoj leporečivosti, umro da je pokušao da živi tako.
* Tesla je vodio veoma neobičan život...
- Nikada se nije dotakao žene. U svom tekstu „Problem povećanja ljudske energije“ razmatrao je mogućnost da buduća bića prežive bez hrane. Pred kraj života verovao je da u izvesnom smislu i sam može bez hrane. Kao starac, jeo je „faktor aktus“ - mešavinu beline praziluka, srca kupusa, srca salate, bele repe i karfiolovog cveta. Izjavljivao je da će na tome živeti sto četrdeset godina. Želeo je da veruje da on, baš kao Ahilej ili Kraljević Marko, stoji po strani od zajednice ljudi sa planete Zemlje i da se na njega ne odnose uobičajene ljudske granice, kako metaboličke tako i saznajne.
* Poznato je da veoma brižljivo radite na svakom rukopisu, često u nekoliko verzija. Da li je bilo tako i sa „Teslom“?
- Evo kako izgleda moj radni dan. Ustanem ujutro, sednem za kompjuter i odmah počnem malo da pišem. Odem na fakultet, održim čas i pišem nekoliko sati. Vratim se kući, ručam, vidim se s nekim, i uveče se po treći put vratim tekstu. Roman „Tesla, portret među maskama“ pisao sam u najmanje dvanaest verzija. Uradio sam i nekoliko ruka posle, ali to je uglavnom bilo samo glačanje. Moj stari drug Goran Mitrović me je zafrkavao: „Znam da si sad strašno zauzet pošto upravo radiš trinaestu verziju sedme verzije.“ Je li to uobičajeno? Nije. Prosto se desilo tako. Mladim piscima uvek kažem da je pet verzija magični broj.
* Hoće li se u vašem životu ili stvaralaštvu nešto promeniti posle ove nagrade?
- Neće - u ličnom smislu. To sam shvatio kada sam bio usred pisanja „Tesle“, nekoliko godina daleko od kraja. Još se nije videla druga obala. Šetao sam sa prijateljem kroz Central park u Njujorku. Okolo su oni najlepši i najskuplji stanovi. Prijatelj mi je pokazao na jedan od tih „penthausa“ i upitao: „Šta bi uradio kad bi imao onaj tamo stan i sav novac koji uz to ide?“ Ja sam odgovorio: „Ništa. Sedeo bih na toj spektakularnoj terasi i pisao ovaj isti roman koji sada pišem.“
D. Bt
Dnevnik, 23.1.2009
Maštarija o gromovniku
Jedini smrtnik koji je proizvodio gromove, još uvek je Nikola Tesla. O njegovoj genijalnosti, pronalascima i privatnom životu, napisane su mnoge knjige, i stručne i biografske. A jedna, sasvim posebna - “Tesla, portret među maskama”, iz pera književnika i istoričara, prof. dr Vladimira Pištala, dobila je 54. NIN-ovu nagradu , kao najbolji roman objavljen na srpskom jeziku u prošloj godini.
Pre mesec dana, na novosadskoj promociji romana, Pištalo je za naš list rekao da je godinama istraživao Teslin život, pre no što se prihvatio pisanja, koje je takođe trajalo godinama. Međutim, nije robovao činjenicama iz biografije i u tome i jeste lepota knjige. Autor ovaj roman doživljava kao maštariju o stvaraocu, a glavni lik je mogao biti i neko drugi.
Književna kritika je Pištalovu najnoviju knjigu ocenila kao visoko estetizovanu, dobru, suptilnu literaturu fragmentarne forme, roman koji se može čitati sa svih strana. Neki smatraju da je glavni junak romana, zapravo sam jezik, koji je prebogat metaforama, a najbolja i najkraća reč koja ga opisuje, jeste - čudesan. “Tesla, portret među maskama”, uspešno objedinjuje realizam i fantastiku, i u formi i u sadržaju.
Osećaj sreće između obaveza
Vladimira Pištala smo pitali kako je primio vest da je NIN-ov žiri, u veoma oštroj konkurenciji, za najbolji roman odabrao baš njegov “Tesla, portret među maskama”?
-Imao sam dve mogućnosti - objasnio je za naš list Pištalo.- Jedna je bila da se naspavam i da ne dobijem NIN-ovu nagradu. Druga je bila da me probude jer sam je dobio. Probudili su me i od tad zvone telefoni. Ne znam za vas, ali ja u rano jutro nisam filozofski nastrojen. Kako se razdanjivalo ja sam se sve više povezivao sa sobom i sa knjigom koju sam napisao. Taman kad sam se probudio i spremio nešto da kažem, telefoni su prestali da zvone. Najozbiljnije, dan je bio pun obaveza, nekih koje su proizašle iz NIN-ove nagrade, nekih prosto profesionalnih. Između dva redovna predavanja koja sam održao, odgovorio sam na mnoštvo pitanja.U nekoliko zen rečenica trebalo je sažeti suštinu Tesle i onoga što je bio. Ja sam radio najbolje što mogu.Ponekad bi osećaj sreće prosinuo između obaveza. Onda bi došla nova i nova pitanja.Upravo sam rezervisao kartu za Beograd. Dolazim u četvrtak.
Vladimir Pištalo je rođen u Sarajevu 1960. školovao se u Beogradu, a polovinom devedesetih se, kao diplomirani pravnik i već afirmisan prozni pisac, iselio u SAD. Tamo je magistrirao i doktorirao savremenu američku istoriju, a predavač je na Univerzitetu u Vusteru (država Masačusets).
Objavio je zbirke pripovedaka “Vitraž u sećanju”, “Priče iz celog sveta”, knjige poetske proze “Slikovnica”, “Manifesti”, “Kraj veka” i “Noći”, knjigu literarno-biografske proze “Aleksandride” (o Aleksandru Makedonskom) i novelu “Korto Malteze”. Takođe i roman “Milenijum u Beogradu”, po mnogima, najupečatljiviju fresku devedesetih. Ova knjiga je pažnju domaće književne javnosti privukla tek prošle godine, kada je prevedena na francuski i uvrštena u najuži izbor za nagradu “Femina” (za najbolji inostrani roman). Ovih dana zrenjaninska “Agora” je štampala ponovljeno izdanje, a kod istog izdavača objavljen je i “Tesla, portret među maskama”.
Radmila Lotina
26.12.08
Maštarija o stvaraocu
Vladimir Pištalo
O Nikoli Tesli, jedinom smrtniku koji je stvarao gromove, napisane su mnoge knjige, i biografske i stručne. A najnovija je “Tesla, portret među maskama” (“Agora”, Zrenjanin, 2008.) Vladimira Pištala. Reč je, zapravo, o trilogiji čiji je prvi deo- “Tesla, Mladost”, objavljen pre dve godine. Druga i treća knjiga-“Amerika” i “Novi vek”, prvi put su pred čitaocima.Pištalo je napisao fascinantan roman, zapravo maštariju o stvaraocu, kako sam kaže. Sočnim, slikovitim jezikom nastala je lirska slika Teslinog života i karaktera, fragmentarno složena, čitljiva sa svih strana. A književna kritika smatra da je draž ovog romana upravo u tome što nije robovao faktima i žanrovskim zahtevima biografije.
Vladimir Pištalo (1960) je jedan od najboljih srpskih prozaista. Autor je više pripovedačkih zbirki i knjiga poetske proze, kao i romana “Milenijum u Beogradu” (po mnogima, najupečatljivije freske devedesetih). Kao već afirmisan pisac i diplomirani pravnik, iselio se u SAD pre deset godina. Tamo je magistrirao i doktorirao, a na Univerzitetu u Vusteru (država Masačusets) predaje svetsku i američku istoriju.Najnoviji roman (koji je nedavno predstavio i u Novom Sadu) nastajao je godinama, pisan je i u Beogradu i u Vusteru i u Bostonu i na Krfu, u Bocvani i na Kubi. Autor kaže da je ovo troknjižje-proizvod višegodišnjeg učenja i zaboravljanja, a svaka sličnost sa stvarnim događajima i likovima je slučajna.
Stiče se utisak da vam je ova knjiga veoma važna i da ste, na neki način, opsednuti Teslom...
- Kada se upustite u takav poduhvat, u jednom trenutku shvatite da se to ne može uraditi na “o ruk”, a trajalo je najmanje šest godina, objašnjava Pištalo. Jedini način da se to uradi bio je- da se piše svaki dan, pa je knjiga dugo bila sastavni deo moje svakodnevice. Pošto nisam nezavisno bogat da radim šta mi se prohte, tri puta dnevno, između drugih obaveza, “napadao” sam tekst, dugi niz godina. Za tako nešto mora postojati bezgranična upornost ili odanost toj priči.
Kroz rad na tekstu apsolvirao sam i jedno poglavlje sopstvenog života. Nisam baš o tome svesno razmišljao, ali mi se čini da sam tu smestio i sopstvena američka iskustva-ne samo ono što sam maštao, već i ono što sam naučio.
Kako se dogodilo da vi kao pravnik iz Srbije, pisac i bivši novinar, sada Amerikancima predajete njihovu i svetsku istoriju?
- Moja majka je želela da studiram književnost, ali se meni nije dopadao način kako su je predavali u srednjoj školi. Govorili su o tome tehnički, bez ljubavi i strasti. A ja nisam hteo da nečemu što mi je toliko drago, pristupam bez pravog odnosa, za koji sam mislio da je lični. Tako sam se obreo na pravima, a nakon diplomiranja, tom strukom se nisam bavio, radio sam kao novinar.
O Americi nikada nisam sanjao kao mnogi ljudi, a ni po svom ustrojstvu ni po biografiji, nisam bio kandidat za oddlazak u taj svet. Utom su došle devedesete i ona strašna, inflatorna 1993.-skoro jedna od najgorih godina iz bliske istorije. Imao sam preporuke, neke diplome, napisane knjige-a na papiru čovek nekako izgleda reprezentativnije nego u životu, pa sam u SAD primljen na postdiplomske studije.
Nostalgija je ružna reč
Da li vam je teško da pišete na maternjem jeziku daleko od konteksta i matice tog jezika? Koliko ste nostalgični, pitali smo Vladimira Pištala?
- Mnogo bi mi bilo teže da pišem na engleskom, u okruženju tog jezika, nego na maternjem-srpskom. Tako je zato što ja razmišljam na srpskom i što iste reči u ta dva jezika imaju potpuno različito značenje. To mi je davno predočio moj prijatelj, pesnik koji dugo živi u Nemačkoj: objasnio mi je da reči ne dolaze samo iz uma, već i iz tela, nerava, iz fizičkog osećanja koje izazivaju u telu i vibriraju na jedan mnogo dublji način, kao izraz kompletnog bića, a ne samo onog što se smisli. A engleski za mene nema tu vrstu konotacije, sazvučja i dubine, ukusa ili boje koje reči okidaju. To se polako menja, što sam duže u SAD, engleski postaje dublji i značajniji, ali ne dovoljno. To naprosto nije pitanje izbora.
Nisam nostalgičan, to je ružna reč, sadrži elemenat samosažaljenja, malo kao loš ton. Nedostaju mi neki ljudi, ili stvari, jezik- da ponekad imam jezičku halucinaciju na ulici, nedostaju mi neke reči, pa to bude kao avitaminoza. To ne znači da sedim suznih očiju , gledam u kišu i pitam se šta se događa na Petrovaradinskoj tvrđavi. Kada se kaže “nostalgija”, to nije nešto sa čim bih se identifikovao.
Tada bih pristao da studiram bilo šta, samo da ne budem deo Miloševićeve priče iz devedesetih. Posle magistrature, sticajem okolnosti, moj doktorat je morao da bude iz američke istorije, što je ispalo jako dobro, jer u toj zemlji živim.
Tih godina na jugoslovenskim prostorima pitanje etničkog identiteta je bilo strašno važno. Hteo sam da razumem zašto je toliko ljudi ubijeno, proterano, unesrećeno zbog etničke pripadnosti, pa sam odabrao temu koja je žonglirala sa srpskim, američkim i jugoslovenskim identitetom Amerikanaca srpskog porekla tokom sto godina. Pročitao sam mnogo literature o etnicitetu, koja me nije učinila mnogo mudrijim. Ipak, nastojao sam da priču o grupnom, nacionalnom identitetu povežem i sa Evropom i sa Amerikom, sa dvema Teslinim domovinama. Mnogo toga je našlo mesta i u mom romanu o ovom neprevaziđenom stvaraocu.
Znači li to da je sve čime se profesionalno bavite, u službi vaše literature?
- Mislim da ste potpuno u pravu. Sva moja čitanja istorije su, zapravo, potraga za zanimljivim primerima, elementima bajke u faktima. Jer istorija je riznica metafora, kojih, po meni, ima više nego fakata. Pre no što sam počeo da pišem ovaj roman, godinama sam istraživao. O Teslinom detinjstvu i mladosti, na ovim prostorima, a o drugom delu života, u SAD. Čak sam jednom, slučajno, spavao u hotelu “NJujorker” u kome je Tesla umro.
Učite li studente da je istorija učiteljica života, verujete li vi u tu latinsku izreku?
- Ne verujem, zato što je očito da se mnoge istorijske greške stalno ponavljaju. Da je istorija mogla nečemu da nauči ljude, već bi se to dogodilo, i svi bi smo živeli u mnogo boljem svetu. Kada pitam moje studente zašto su odabrali da studiraju baš istoriju, oni najčešće odgovaraju kako ne žele da ponavljaju greške predaka. Objašnjavam im kako to nije moguće, jer ratovi i krvoprolića u svetu traju neprestano, još od Kaina i Avelja. To što neki misle da su ratovi-izuzetak, problem je njihove percepcije, a ne stvarne slike sveta.
Međutim, naglašavam studentima da istorija može biti lično veoma korisna kao vid samoodbrane, iako društvo u celini ne uspe da izvuče dobre istorijske pouke. Poznavanje istorije može poslužiti kao neka vrsta džiju-džice, za samoodbranu u nezgodnim istorijskim okolnostima.
Radmila Lotina
11.12.08
Iskežena maska sveta
Vladimir Pištalo
"Balkan je najbolja osnovna škola na svetu. To je Mediteran sa pripadajućim potkontinentom. To je jedno osetljivo mesto"
Novi roman Vladimira Pištala Tesla, portret među maskama, nedavno objavljen u izdanju Agore, neobična je lirska biografija slavnog izumitelja. Prvi deo romana pre par godina je bio objavljen kao zasebna knjiga pod naslovom Tesla, mladost. Pištalo u Portretu među maskama prati život Nikole Tesle, njegove evropske i američke godine, uspon, slavu, poraz i kraj, ali i rekonstruiše njegovu epohu i ideje koje su iz temelja preoblikovale ljudsku svakodnevicu i postavile osnove globalnom svetu današnjice. Francuski prevod Pištalovog prethodnog romana, Milenijum u Beogradu, bio je u najužem izboru za tamošnju prestižnu godišnju nagradu Femina za najbolji prevedeni roman na francuski jezik. Vladimir Pištalo je profesor američke i svetske istorije na američkom univerzitetu u Vusteru, Masačusets, i redovni je saradnik "Vremena".
"VREME": Francuski prevod Milenijuma u Beogradu ušao je u najuži izbor za nagradu Femina i naišao na izvrsne kritike u francuskoj štampi. Da li vas je nešto iznenadilo u tamošnjim reakcijama na roman?
VLADIMIR PIŠTALO: Prvo, bio sam iznenađen činjenicom da je u Francuskoj i Švajcarskoj za dva meseca izašlo tri puta više kritika nego u Srbiji za sedam godina. Drugo, te kritike su sve bile dobre. Možda ima nešto u ličnom uglu romana što je razoružalo čitaoce. U osvrtima skoro uopšte nije bilo uobičajenih frazetina sa kojima su šamarani balkanski ratovi. Milenijum je doživljen kao bolna priča o gradu. Treće, mnogi čitaoci su osetili vedrinu uprkos veoma sumornoj temi. Četvrto, roman je u Francuskoj univerzalno doživljen kao nadrealistički, a u Srbiji kao realistički. U čemu je razlika? Znam da Srbi ponekad vole da naglase da imaju paralelnu logiku, da ih niko ne razume, ono što je nama sasvim realno, drugima je nadrealno itd. Verujem da predstava realnosti sa najvećom inflacijom na svetu, Šešeljom i odjecima i reagovanjima postaje rekalibrirana. A u paralelnu logiku ne verujem. To je jedno od naših omiljenih foliranja koje me tera da se češem od nervoze otkad znam za sebe. U Beogradu sam rastao između unjkave neizrecivosti primitivaca i otegnute neizrecivosti snobova. A uvek sam verovao da je najviše neizrecivog za onoga ko ne zna da se izražava. Jedan posustali beogradski kritičar je sedeći na... nekakvom olimpijskom visu (zagrljen sa Koštunicom) napisao da to o čemu govore stranice Milenijuma "nije pravi očaj". I nije. Pravi očaj je rezervisan za one koji se zamršeno i dosadno izražavaju.
U vašem opusu postoji i nekoliko knjiga koje bi se mogle nazvati imaginarnim ili lirskim biografijama. To su Aleksandrida, Korto Malteze i Tesla, portret među maskama. Odakle izbor baš ovih junaka, šta je to u njima što vas privlači?
Aleksandar Makedonski je bio najveći vojskovođa u istoriji. Možda najuspešniji čovek koji je ikada živeo. Onaj koji je venčao Zapad i Istok i tako stvorio sve helenističke države, uključujući i Rim, koji se može smatrati helenističkom državom. Aleksandar se smatrao usvojenikom boga Amona. Kleos, njegova slava, nastavio je da živi na usnama ljudi.
Kortova biografija je odisejska. Nekad mi se čini da su Morgana ili Zlatousta neka vrsta Kirke ili Kalipso. Taj sin mornara i Ciganke, koji je sebi na dlanu brijačem urezao liniju sreće, približava se polubogu, koliko bilo koja ličnost iz popularne kulture može prići. Prijatelj ludaka i poznanik đavola on se kreće u opasnom svetu velike lepote. On na kraju ne umire. Nestaje u španskom građanskom ratu, preteći da se negde opet pojavi. Ne mogu da zatajim da se Korto Malteze pomoli i u romanu o Tesli.
Kao i za dvojicu prethodnih junaka, i za Teslu se možete upitati da li je bio čovek i ako nije – šta je bio? Njegova rana iskustva ličila su na iskustva iščaurenja i ekstaze opisane u Elijadeovoj knjizi o šamanizmu. Kao da se u Teslinoj ličnosti nešto naučno i najnovije stopilo sa harizmatskom drevnošću. Zaista mnogo toga se uklapa: polusveto stanje povećanog intenziteta ličnosti, sposobnost magnetskog delovanja na ljude i menjanja zakona. Odbijanje regularnog rada – šaman je ili kralj ili prosi. On nije nužno vezan za religiju. On je religija. Uklapa se i bolešljivost pred inicijaciju, epilepsiji slična stanja, iskustvo traumatske ekstaze. Duboki snovi. Dvostruka dobra-zla priroda tog dara, koji se ne bira. Konstantna preosetljivost. Otkrića u bljeskovima.
Zašto se roman zove Tesla, portret među maskama?
Od mladosti sam razmišljao o stepenu realnosti drugih ljudi i stepenu moje realnosti za njih. Tema se u raznim oblicima provlači kroz roman. Tako nešto sam možda prvi put zapazio kad sam gledao Felinijev film Đulijeta i duhovi. Očito je da je Đulijeta Masina jedino ljudsko biće u tom filmu. Ostali likovi su – prikaze. Drugi primer istog tog osećaja predstavlja slika Džemsa Ensora Autoportret među maskama. Slikom dominira jedini ljudski lik, okružen drečavim licima od kartona.
U romanu o Tesli pitanje je isto. Naslov može sugerisati da je Teslina viša ljudskost celog života bila okružena pukim prikazama, duhovima, raskeženim maskama. S druge strane, moguće je da su porodični i zdravorazumski ljudi samog Teslu videli kao masku. Tesla je pet puta gledao film Frankenštajnova nevesta. Tako pametnom čoveku nije moglo promaći dvostruko značenje imena Frankenštajn. Monstrum je, u knjizi Meri Šeli, bio neka vrsta natčoveka. U filmu ga je zamenila usamljena zver. Ime Frankenštajn je u popularnom govoru korišćeno i za čudovište i za njegovog tvorca. Genije je tako postao monstrum. I obrnuto.
Teslin život nalazi se na razmeđi epoha. Šta sve sažima njegovo doba, kako je on video tu "menu vremena", čiji je bio i svedok i učesnik, da bi na kraju završio izopšten, prezren i napušten?
Oko Tesline kolevke napeti glasovi su pevali epske pesme na kojima je Milman Peri izučavao homerovski postupak. Nepismena majka mu je pričala priče o bogovima starijim od boga. Učila ga je da "retko koja biljka stoji sama, nego je obično kakva duša vezana uz nju" i da "kad nema crkve čovek se može pomoliti pod jelom ili lipom".
Zajedno sa epohom Progresa, Tesla je poverovao da su u njegovo vreme ostvarene bajke. Ikar je naučio da leti. Izmišljen je telefon – mašina za pričanje sa odsutnima. Pojavio se automobil – kočija bez konja. Nastao je film – teatar duhova. Iz gramofona i radija su pevali nepostojeći ljudi. Sijalice su osvetlile gradove i učinile, što bi rekla Šekspirova Julija, da se čovečanstvo zaljubi u noć. Poput ptica ili anđela, ljudi su živeli u neboderima.
Zatim je Tesla doživeo Prvi svetski rat u kome su metodi industrijske revolucije primenjeni na masovno ubijanje i usavršeni u sledećem ratu, koji je takođe doživeo. Tesline oči su se sklopile čas pre nego što ih je mogla zaslepiti eksplozija atomske bombe.
Zaista, svet se manje promenio od Platona do njegovog rođenja, nego od njegovog rođenja do njegove smrti.
Teslina samoća je posebna tema. Nekad mi se čini da je bio izolovan kao Kaspar Hauzer, da je dolazio iz crne rupe, adske jame, bezvazdušne samoće ostarelog Ničea. On je, kao Dedal, sam sagradio lavirint u kome su ga zatočili. O tome govori mala glava koja na kraju nije ušla u roman (videti okvir).
Kao što se vremenski nalazi između epoha, Tesla i geografski potiče sa prostora "između svetova". U romanu ste napisali: "Balkan, gde je on rođen, bio je šav. Bio je antena. Bio je mačji brk. Roditi se na lošem mestu znači roditi se na dobrom mestu. Čovek sa granice je znao prenatalnu tamu srpskih crkava. Znao je islamski kult svetla i vode, znao je latinski kult satova i zvona. Turska i ruska kultura za njega su bile po sebi razumljive. Kakav zapad? Kakav istok?" Šta je za vas Balkan?
Za vreme balkanskih ratova 1912, 1913. svet se nad ovim prostorom superiorno iščuđavao, a onda je sa Prvim svetskim ratom upao u goru klanicu od balkanske. U vreme bosanskog rata nikom ništa nije bilo jasno, a onda je počeo "rat protiv terorizma" u kom su, nažalost, ponovljeni mnogi stereotipi prvi put čuveni na Balkanu. Balkan je najbolja osnovna škola na svetu. To je Mediteran sa pripadajućim potkontinentom. To je jedno osetljivo mesto.
Sveti Sava je odavno rekao da je ovo "zapad istoka" i "istok zapada". Problem je šta znači "zapad". Ta reč predstavlja neku vrstu prikrivenog vrednovanja. Nikad nisam imao previše poštovanja za tu magijsku geografiju. U početku to je značilo Grci protiv Persijanaca, "Evropa" protiv Azije, iako je grčka civilizacija nastala u Aziji – odatle im je došlo pismo, filozofija, arhitektura. Posle je "zapad" značio (zapadno) hrišćanstvo u odnosu prema islamu. Zapad se kasnije definiše kao "judeohrišćanska civilizacija". I taj narod i ta religija su došli sa istoka. Bliski istok se naime zove "bliski istok" a ne "bliski zapad". Ideja zapada negde od osamnaestog veka postaje konstrukcija koja opravdava kolonijalizam. Najposle, znači kapitalizam u odnosu prema komunizmu i, mada se to retko kaže, kontrastira bogate zemlje prema siromašnima. Pritom sve vreme ima neke mistično-hvalisave podtonove.
Granice se menjaju. Grčka je sada politički Zapad, a Hrvatska, Bosna, Srbija i Makedonija nisu, pa od zapada morate da idete preko Istoka da biste stigli do Zapada.
Nadrealisti su ubrajali Nemačku u one sile Istoka koje će obnoviti zapadnu civilizaciju. Tomas Man se začuđeno pitao ko se uopšte ubraja u Zapad sem uvaženih članova londonske Istočnoindijske kompanije?
Otišli ste iz Beograda u Ameriku pre petnaestak godina. U pravilnim vremenskim razmacima dolazite u Srbiju. Kako se, iz ugla vaših godišnjih vizita, Srbija menja? Sa kakvim osećajem dolazite, a sa kakvim odlazite iz nje?
Da, ja odlazim i vraćam se. Pratim u nastavcima TV romansu između Olje Bećković i Aleksandra Vučića i pomalo se brinem kako će se sve to završiti. Odlazeći i vraćajući se godinama opisujem Beograd. Kad skupim "razglednice" objavljene u "Vremenu", postaće mi jasne promene mojih emocija i perspektiva. I ono što možete izmisliti o gradu – pripada gradu. To nije uvek stvarni grad. U mom Beogradu ponekad se sirene protežu na krovovima, padaju sneg i konfete itd.
Moj problem je što ja sa žalošću polećem iz Beograda a sa radošću slećem u Boston. I obrnuto. Moje reakcije na ovu sredinu nisu konstantne. One se kreću u rasponu od iritiranosti, velikog mira, ispunjenosti. Za pravo opisivanje jednog mesta, verovatno je poželjan "orguljaški" raspon emocija.
A nečija duša je metropola ili provincija nezavisno od mesta gde živi.
Samoća Nikole Tesle: Neobjavljeno poglavlje romana
Valcer sa Zveri
Zver je zarežala. Čovek je pucnuo bičem: sedi! Zver je zaurlala. Režanje je dopiralo iz neba i zemlje. Čoveku se činilo da dopire i iz njega samog: Sad ću te proždrati. Nesigurnost se pojavila u njegovim očima, samo da bi je smenila manijačka odlučnost. Prasak biča je prepolovio sobu.
– Mirna! Lezi!
Studen, strašna studen, je izbijala iz njenog krzna. Čovek je pred sobom njušio nešto istovremeno živo i besno i mrtvo i opasno.
– Grrrr-rrrr!
Potmulo režanje je treslo zgradu.
Zubi su se razmakli i otkrili smradno ždrelo.
Užas mu je ponovo zasvrdlao u očima.
Zver je izgledala veća od sobe. Kako je stala u nju?
Zver je izgledala veća od sveta. Kako je stala u njega?
On ju je uveo u sobu, ali je nije pozvao da ostane.
Zapahnuo ga je strašni smrad zveri.
Čovek se zagrcnuo.
Snažno je zažmurio i dohvatio je za klasove studenog krzna.
On joj je pritisnuo obraz uz obraz i zaigrao valcer s njom.
On se hrvao s njom kao Jakov sa anđelom.
Tako je Nikola Tesla krotio svoju samoću.
Nebojša Grujičić
04.10.08
Nečujna muzika univerzuma
Tesla, portret među maskama, Vladimir Pištalo
Poznati romansijer Vladimir Pištalo upravo je objavio najnoviji roman, pod naslovom „Tesla, portret među maskama” (izdavač „Agora”, Zrenjanin). Reč je o delu (nije biografija, naglašava naš sagovornik) čiji je glavni junak Nikola Tesla. Autor je u ovom romanu, između ostalog, postigao i ono o čemu mnogi savremeni pisci sanjaju: neverovatnu atmosferu koju jedan genijalni um, kakav je bio Teslin, širi oko sebe. Neuhvatljivu, bolno stešnjenu u „ovozemaljske” životne okvire, nabujalu i nezaustavljivu...
Kada ste odlučili da pišete roman o Nikoli Tesli?
Kada sam počeo da radim magistrat i posle doktorata iz američke istorije morao sam da pišem onim odvratnim, mrtvim jezikom akademskog znanja. U jednom trenutku mi je sve to postalo previše veliki teret, po principu: mnogo jave a premalo sna. Morao sam da počnem da pišem nešto za sebe. Tako sam negde 1994, 1995. započeo prve glave ovoga romana. Onda sam projekat na neko vreme ostavio, radio knjige priča, roman „Milenijum u Beogradu” i doktorat. U međuvremenu su mi stalno padale ideje koje sam zapisivao u beležnicama, uz zaokruženo T, što je značilo „za Teslu”; pročitao sam i „sve što se pročitati moglo” o njegovom životu – knjige, članke, sećanja. U izvesnom smislu to je bio najteži posao, potpuno analogan naučnom radu. „Pravo” pisanje je počelo 2002, kad sam počeo da predajem na Beker koledžu u Vusteru.
Koji su ključni, nesrećni trenuci u Teslinom životu, u karijeri i privatno, koji su odredili njegovu sudbinu?
Prvi je ta misteriozna smrt brata o kojoj postoje dve verzije: jedna – udario ga je konj, druga – pao je niz stepenice i onda je optužio Nikolu da ga je gurnuo. Jedan američki romansijer se opredelio za obe verzije. Brata je prvo udario konj, pa je zatim, onako rovit pao niz stepenice. Čitaoci će videti za koju sam se verziju ja opredelio u ovom delu. Jedna stvar je izvesna: smrt tog bogolikog brata određuje u izvesnom smislu čitav život Nikole Tesle.
Drugo, u legendi Tesla je pocepao ček na milion dolara. U stvarnom životu, tog čeka verovatno nije bilo. Tesla, na kraju, nije dobio ni centa kad je njegov sistem primenjen pri gradnji njujorškog metroa. Treće, posle požara koji je uništio Teslinu laboratoriju 1895, finansijer Edvard Din Adams je predložio da osnuje kompaniju posvećenu isključivo njegovim istraživanjima. Da je pristao (a nije) Tesla bi imao sredstva da finansira svoj velelepni životni projekt, Vardenklif. Četvrto, Džon Pierpont Morgan je Tesli dao sto pedeset hiljada dolara da izgradi malu kulu koja će bežično slati berzanske izveštaje i saopštenja o rezultatima trka. Direktno prekršivši ugovor sa moćnikom koji ne oprašta – nastavio je da se bavi prenosom energije kroz zemlju koji možda jeste a možda nije bio moguć. Od tada je Morgan, čija je firma u vreme Prvog svetskog rata kontrolisala neverovatnih 13 odsto svetskog kapitala, aktivno opstruirao Teslu u pokušajima da nađe novog investitora. Da je Tesla samo preneo poruke – što je mogao – bio bi nedvosmisleno priznat kao pronalazač radija. I dobio bi dodatna sredstva koja su mu bila nužna. Posle propasti projekta Vardenklifa, Tesla je dobio nervni slom.
Koji su, pak, oni najsrećniji?
Najveće, skoro nadljudsko zadovoljstvo Teslinog života jeste stvaranje onoga što dotad nije postojalo i davanja imena bezimenom. Po sopstvenom priznanju, provodio je čitave godine u neprestanom ushićenju vezanom za rad. Živeo je na vrhu sveta. U stvari, živeo je iznad vrha – u sreći otkrića. Hodao je po vodi, igrao je svoj mentalni valcer. Rad mu je bio interesantniji od ljudi, od ljubavi, od sna. Nećemo preterati ako godine sreće izazvane radom zamislimo kao predugi, sublimisani, tantrički orgazam.
Tesla je i govorio da je nauka njegova jedina verenica, a celi Njujork je ipak hteo da ga oženi...
Po Teslinom sopstvenom svedočenju on je „savladao seksualni instinkt” 1880-ih, negde u periodu posle kopanja rovova. Bio je bliski prijatelj sa „Svetim Pavlom hinduizma” Svamijem Vivekanandom koji je, takođe, propovedao uzdržavanje od svake forme seksualne energije. Tesla je, što bi rekli Indusi, usmerio svoj seksualni nagon od bedrene čakre ka čeonoj i upregao tu energiju u svoj ushićujući rad. Verujem da je Tesli ushićenje stvaranja novog bilo zanimljivije od „puke ljubavi”. To je bila beskrajno jaka droga. Za njega bi prelazak sa rada na ljubav, da tako kažemo, bio silazak sa meskalina na marihuanu.
Sara Bernar se najčešće spominje kao žena kojoj niko nije odoleo, ali Tesla jeste...
Sara Bernar je bila ličnost oko koje su se plele legende. To sa Teslom verovatno je samo još jedna od njih. Nemojte zaboraviti da je božanstvena Sara bila 20 godina starija od Tesle. Uostalom, da je otišao sa njom u sobu, šta da radi s njom? Po sopstvenom priznanju, povratio bi kada bi dodirnuo žensku kosu.
Da li je Teslina misao da je „trik da budemo u skladu sa vibracijama sveta, a ne da osciliramo protiv njih” bila njegova vodilja kroz život i nauku?
Čovek kao Tesla imao je više nego jednu vodeću misao. Biskup Berkli je smatrao da je jedini subjektivitet u svemiru Bog, da ljudi nemaju subjektivitet nego ga pozajmljuju od Boga. Tesla je radije koristio Aristotelov termin entelehija. Iz tog centralnog izvora ljudi ne dobijaju samo energiju. Odatle oscilativni ritmovi donose ideje u umove ljudi. Odatle dolazi naša misao koja zasija i zazvoni u našoj glavi kao tramvaj u stanici. Te oscilacije možemo zamisliti kao nečujnu muziku univerzuma na koju čovečanstvo nesvesno igra. Kao i Frojd ili Mark Tven, Tesla je verovao je da je ljudska mentalna sloboda manja nego što se obično pretpostavlja, da je individualnost ograničena, ali da su ljudi duboko povezani sa spoljnim svetom i da su deo univerzuma koji je u celini živ. Posebno je insistirao na ovoj teoriji o ljudima kao automatima u vreme Prvog svetskog rata. Zašto? Pa možda zato da bi skinuo krivicu sa ljudi za ratne strahote. O tome je pisao u vreme kad su merzeri rušili katedrale, kad su Austrijanci vešali srpske seljanke u Mačvi, kad su Nemci terali belgijske civile na prisilan rad, kad je Engleska flota blokirala sve gladniju Nemačku, kad su Turci klali Jermene, a čitaoci Ničea i Bergsona drhtali...
Ko je za Vas bio Nikola Tesla: svetlost, zvuk, svemir, treptaj beskraja, neko (nešto) koga nikada nećemo dosegnuti?
Sveti Grigorije Palama je rekao da onaj ko učestvuje u božjoj energiji donekle i sam postaje svetlost. To se u velikoj meri odnosi na Teslu. U manjoj meri, to se odnosi na vas, na mene, na osobu koja je ljubazno zastala da pogleda ovaj intervju,na čitaoca koji će otvoriti moju knjigu.
Anđelka Cvijić
05.10.09 Popboks
Povest o božjem hrtu
TESLA, PORTRET MEĐU MASKAMA – Vladimir Pištalo
Ovo nije pokušaj apologije za članove žirija, ali dodeliti nagradu za najbolji roman u državi neumornih skribomana, hrpe izdavača čije poslovanje često potone u sive zone i klonulih čitalaca, istinski je vraški teška rabota. Tim pre što se i isti taj žiri često ogreši o nekog od literata. A nekad tu grešku i ispravi
A upravo je to bio slučaj sa Pištalom kada je Ninova nagrada zaobišla njegov izuzetni roman Milenijum u Beogradu (Narodna knjiga-Alfa, sada ponovljeno izdanje zrenjaninske Agore). Već u njemu je Pištalo pokazao svoje majstorstvo, sposobnost da uprkos bremenitosti izabrane teme ispriča preglednu priču, uz to postigavši i onaj pipavi, fini, često neuhvatljivi i neobjašnjivi balans između pripovedanja o izabranim junacima, njihovom okruženju, i ljudskom usudu na opštijoj ravni.
Ono što je promaklo ovdašnjim proceniteljima nije francuskoj kritici, prema kojoj je Milenijum... bio pravi primer urbane proze koja u sebi miri sadržaj, umešnost i ubojitost izrečenog. Roman je imao 30 hvalospevnih prikaza i dobacio je do užeg izbora za neosporno prestižnu i sveobuhvatnu nagrada Femina.
U međuvremenu, Pištalo se odmetnuo put Amerike, tamo prihvatio univerzitetske profesure i prionuo na opsežne pripreme za naredno delo. Na emigrantske teme, kako se i očekivalo. Ali umesto tugaljivih pogleda iz pečalbe u pravcu matice u neprolaznoj krizi, autor se odvažio na izradu još jednog od mogućnih životopisa najvećeg među ovdašnjim emigrantima – vazda ikoničnog i rabljenog Tesle. Tesla, portret među maskama (Agora) jeste zamašno delo velikih pretenzija i primetnih autorskih zahvata, kako uostalom i priliči junaku čija se lična istorija ovde iznosi.
Samo spremnost na rizik, podrobne pripreme i mnogo samokontrole su spasli Pištala da ne slikzne u estradno-eksploatacijsko iživljavanje nad zaostavštinom i imenom neprevaziđenog genija. A u rukama manje umešnog, prilježnog i opreznog pripovedača takav ishod bi bio neminovan. Autor u Tesli... kreće od jednostavne (mada u srpskoj književnosti nebrojeno puta prenebregnute) spoznaje da se o nekonvencionalnim osobama ne može govorati na konvencionalan način. Zato se autor, kako je i sam priznao, na idejnom planu opredelio za stvaranje apokrifa (alternativne verzije velikih priča). Čini se da je to bio i jedini mogući put da se obuhvati jedna tako bogata i neprevidiva životna putanja kakva je Teslina nesumnjivo bila.
Već u početnim poglavljima Pištalo uvodi bitnu inovaciju – za razliku od prethodnika, on Teslu prikazuje kao proaktivnog melanholika, grandomana ali i viteškog borca na putu do večnosti. Pisac često poseže za poetskim jezikom ne bi li pronikao u tajnu svih tajni – onu o nastanku i evoluciji genija. Tokom 400 stranica čitaoca zasipa bujica snoviđenja, posrtanja pod teretom duhova prošlosti (nikada razrešen sukob sa ocem, čovekom drugačijeg kova i svetonazora, život u senci rano preminulog brata), bežanja u irealno, čežnji, zanosa, razočaranja, vizija preteških za jedan krhki ljudski vek. A put je dug i nesaglediv. Kao u refrenski ponavljanoj bajalici majke Đuke (Tesle) – „Dom je tvoj dom i mesec je tvoj sused“.
Slično Milenijumu u Beogradu Pištalo i ovde pribegava fragmentarnom izrazu koji može da dodatno optereti manje zagriženog čitaoca, ali je najpodesniji za pokrivanje brojnih događaja unutar Teslinog života krcatog prekretnicama, susretima i novim počecima, bez opasnosti da poetski intonirana intimna studija sklizne na kolosek društvene hronike kao potpuno suprostavljenog joj žanra. Na formalnom planu ovog dela krije se i osnova za jedinu krupniju zamerku, a ona se tiče nedovoljno izbrušene i usaglašene pozicije pripovedača unutar priče u njenim različitim segmentima.
Ovo je ambiciozno delo, sigurne izvedbe, koje vraća dostojanstvo čitanju domaće literature, ali i nagradi koja je skrenula pažnju na njega. Pištalo je potvrdio veštinu, stekao samopouzdanje i rutinu, a srpska književnost dobila važno delo koje uspeva da pomiri autorovu kuraž, značajnu temu i ponuđeni sadržaj, kao i da nametne drugačije gledište na Teslu kao opšte mesto naše i svetske istorije. Kanda Srbija odražava najbolje u najboljima tek sa jako udaljenih meridijana.
Zoran Janković
07.09.09 Koraci
Trilogija o(meta)fizici
Tesla, portret među maskama, Vladimir Pištalo
Tabanima je osećao brujanje planete koje sva bića imitiraju.Citat iz NIN-ovog najboljeg romana za 2008. godinu mo-že objasniti razlog zašto je o Nikoli Tesli uopšte pi-sano pod okriljem književne obrade, a rezime same knjigedao je sam pisac na kraju: „ovo je roman učenja i zaborav-ljanja“. Ne samo što je pisac gradio roman na činjeni-cama iz Teslinog naučnog i ličnog života, već i zato štose čitalac nalazi pred posebnim zahtevom u materiji kojanije književna u totalnoj meri. Učenje se odnosi na sveono što o naučniku znamo i ne znamo, o patentima i nje-govoj implicitnoj povezanosti sa nekim društvenim iidejnim pokretima (nadrealizam, futurizam), a zabo-ravljanje je sve ono što iščezne ’čitaocu laiku’ i ostanesamo čitalački kostur. Upravo je to i mera po kojoj jePištalovo delo roman, a ne naučnopopularna biografijapoznate ličnosti.
Biografija ograničava, ali upravo je draž u slobodikoju je neophodno stvoriti da bi delo bilo književnoostvareno. Ovaj roman spaja naučne i knjiške istine – ine bi postojao da je zanemarena bilo koja od te dve. Ne mo-že ga čitati svako, ni svaki naučnik ni svaki čitalac /fi-lolog , jer je potrebna posebna spremnost: na jednu stvarnu ličnost – po kojoj nosi ime fizička jedinica, američkamuzička grupa i beogradski aerodrom, i koja je srpsko-hrvatski predmet spora i političkog manipulisanja. Sdruge strane, imamo jedno umetničko iskakanje iz svihčinjenica i predrasuda kojim raspolažemo. PištalovTesla je nepretenciozan da bude bilo šta sem onoga štoje bio – neobična ličnost, kako se u jednom dijalogu u ro-manu i kaže, i ne samo kaže – njegov lik je umnogome iz-građen tako. Ako bismo se poslužili književnoteorijskomargumentacijom, ne bismo zaobišli Lotmana i njegovudefiniciju „Ideja dela je u strukturi“, tako je i idejaneobične ličnosti izneta kroz splet knjige. Nagoveštajje dat već u prvom delu trilogije, gde Tesla dečak ’pati’ odslika koje mu nadolaze i koje su, kako on kaže bratu, „naj-strašnije od svega“.
Roman je iznet u prilično „intimističkoj vizuri“(prof. dr Tihomir Brajović), što i daje aristički tonštivu i postavlja knjigu i kao naučnu i kao oniričku bio-grafiju. Šta bi približno značio taj onirizam? Jedno-stavno, u odnosu na Milenijum u Beogradu, stil u Tesli jemekši, priča obimnija i imaginarnija. Imaginarnost ičinjenice ne idu zajedno, ali se kod romana svakako to me-nja, i tu dolazi do izražaja upravo (opet lotmanovska) ne-mogućnost prepričavanja dela. Stileme i jezičke varijab-le se ne mogu prepričati ’običnim jezikom’ biografije.Pisac nam približava pojedinosti iz naučnikovog okru-ženja, spajajući zato i vrlo zanimljivu podudarnost nad-realističkog časopisa Nemoguće, Bretonovog pokreta iTesle koji se u tom pokretu prepoznao. Pištalova prozaprepoznatljiva je ovde po poetskom poentiranju i uopštepo liričnim konstrukcijama. Ostaju u pamćenju i nekiopisi fizičara Edisona. Onirizam se ogleda u temamakoje pokreće Teslin lik. Njegova otkrića i, uopšte, rad ufizici – više su važni kao okvir a manje kao faktogra-fija, posebno kada se uzme u obzir tema stvaralačke ener-gije. Stvaralačku energiju je Tesla, prema nekim izvorima,doživljavao kao erotski snažnu, supstituentsku, i takosvoj seksualizam pomera u korist stvaranja. Najeskplicit-niji primer je dijalog u kome kaže da „nema veće sreće odotkrića“, dok njegov prijatelj euforično govori o svojimerotskim ’otkrićima’. Tu je Teslin lik izmešten iz poj-ma čoveka od krvi i mesa, iako se na drugim mestima pojav-ljuje upravo kao običan čovek, ne izumitelj već dečak, sin,kolega. Čini se da je, ako bi se posmatralo u najgrubljimcrtama, njegov lik baziran na suprostavljanju nagonastvaranja: erotizam. Iako pod eros spada i stvaralačkasnaga, i snaga uopšte, ovde je ta opozicija seksualizma inauke vrlo uočljiva.
Čitljivost romanu daju, između ostalog , i kratka pog-lavlja, a pažnju najverovatnije drži priča o naučniku ko-ja je ipak lišena toposa usamljeništva i neukloplje-nosti (pandan alijenaciji i kvazi-alijenaciji u savreme-nim cuber-romanima), bolećive različitosti, sete i sličnog .Svakako, čitljivost ne treba poistovetiti sa apsolut-nom pitkošću, jer je roman – prema mišljenju čitalacakoji uživaju u jezičkom karambolu – čak opisan kao rea-listički! Sasvim je moguće da biografski element uovom slučaju otežava poetiku, ali je nikako ne smešta ujezički nevešta dela. Slobodna impresija bila bi daPištalova rečenica ovde traži red-po-red čitanje.Milenijum je odsečniji i konkretniji; Tesla je raspr-šen ali sveobuhvatniji, čitav ljudski vek u fragmenti-ma, sa fantazmama koje čine to življenje. Tesla, štaviše,insistira na fantazmama. Otuda i motiv koji je Pištaloelegantno provukao – brat Dane, preminuo još kao dečak,koji Teslu prati sve do časa smrti kada se i knjigafizički završava Danetovim rečima: „Znaš li priču osijamskim blizancima, brate?“ Milenijum već u naslovusadrži ironiju, dok Tesla već od naslova razotkriva.Istovremeno, Milenijum je verovatno jedan od najvrs-nijih romana „iz oblasti“ tranzicije i aktuelnih doga-đaja u Srbiji. Postupak koji Pištalo u njemu koristi,između mitologizovanja i stvarnosnog , daleko je bolji od’neosocrealizma’ koji se sreće, sve češće, u sveopštojopsesiji devedesetim (možda bi trebalo konstatovatimazohističku ljubav prema tom periodu?). Tesla je jedan„dobro napisani biografski roman, ništa manje i ništaviše od toga“ (prof. Tihomir Brajović); ipak, ono štodaje vrednost jesu anegdote koje nisu odvojene od struk-ture, već utkane u nju funkcionalno. Tesla ostavlja uti-sak lelujavosti jezika, i likova, što ne mora biti nega-tivno, ali ako se uporedi sa Grosmanovim romanom Vidipod: Ljubav dolazimo do sledeće situacije.
Profesor Brajović primećuje da „iako je u mnogo čemunesvakidašnja figura izumitelja naizmenične strujemožda nudila upravo takvu uzbudljivu mogućnost, autorTesle nije, međutim, ovo dvojstvo doveo do granica pot-punog individualnog osporavanja socijalno-istorijskestvarnosti i iskoračenja u prostore (ne)mogućih svetovaslobodnog unutrašnjeg postojanja, kakvo je, recimo, prisutnou fantazmatskom slikanju tragičnog sudbinskog putaBrunaŠulca u, već čuvenom, romanu Davida Grosmana Vi-deti pod: Ljubav“. To je nesumnjivo. Biografija BrunaŠulca i Nikole Tesle pisane su pod različitim poetič-kim pretpostavkama, gde je Grosman otišao dalje, dopu-njujući sudbinu poljsko-jevrejskog pisca sa kaleidosko-pom istorije, sadašnjosti, tzv. kolektivne podsvesti izrel-skog društva, krunišući delo leksikonom koji je, unajmanju ruku, ključ za razumevanje romana. Holokaust kodGrosmana upravo dobija svoj metafizički oblik; on spajasudbine – društva, pojedinaca, pisca. To čini njegovu re-mek-vrednost. Tesla je, jednostavno, drugačije pisanabiografija, a počiva na drugačijem svetu od Grosmanovog ,i mnoge (društvene) ideje su načete i nagoveštene – aline do kraja iznesene.
„Skini masku!“, to je jedna od rečenica iz poslednjihredova romana, to je možda i dobar razlog za čitanje, jernegde među njegovim maskama, raznoraznim istorijskimtračevima, zasigurno se krije i neki razliveni portret.Hoće li taj portret jedan istoričar, kao Vladimir Piš-talo, uspeti da dokuči i pokaže čitaocima – važno jesamo donekle. Jer, u književnosti lepota predstavlja uži-vanje u oblicima, ne u istini.
Sofija Živković
09.02.09 Polja
Blještavi vizir Viteza od munje
Tesla, portret među maskama, Vladimir Pištalo
Teslina intrigantna i harizmatična pojava neprestano privlači pažnju stručnjaka, očarava poštovaoce i inspiriše nova otkrića i umetnička uobličenja lika naučnika jedinstveno iskričavog duha. Vladimir Pištalo u svojoj najnovijoj knjizi ispisuje romansiranu biografiju Nikole Tesle, oslanjajući se na dokumentovane činjenice, ali ih nadograđuje (ili podziđuje) literarnom projekcijom portreta privatne ličnosti ovog velikana. Teslin lik se odražava u Pištalovom ogledalu u različitim razdobljima života, u ključnim trenucima koji će odrediti njegov put u karijeri i ličnom životu, okružen šaradom raznolikih aktera i okolnosti i sopstvenim sećanjima, prikazama i demonima.
Vladimir Pištalo pristupa Teslinoj ličnosti s dužnim i neprikrivenim poštovanjem, i uz neizbežno divljenje velikanu čiju su nesvakidašnju pojavu pratile mnoge anegdote, pa čak i legende, donosi živ i životan portret suštinski astralnog, svetlosnog duha, naglašavajući upravo njegovu ljudsku, čovečansku dimenziju. Demistifikacija ipak ne poništava u potpunosti idealizaciju, nego obe u sadejstvu tvore kompleksni lik koji se prostire do suprotnih krajnosti, nedostižnih visina i nedokučivih dubina, lik satkan od paradoksa, a opet savršeno logičan u sopstvenom sistemu vrednosti. Odrastajući u senci brata ljubimca i posle njegove tragične smrti pod teretom njegove seni koja ga je proganjala i pratila kao prokletstvo sijamskog blizanaštva, Nikola se suočavao s ocem sveštenikom, koji se divio „lijepim fenomenima“ prirode, ali branio sinu da se posveti nauci i tehnici, i vraćao u okrilje majke, koja je bila skoro vilinsko biće, veza sa drevnim obrednim nasleđem i tradicijom, razumela trepetni jezik bilja, onostrane pojave osećala kroz paganske matrice bez potrebe da ih objasni i shvati. Noseći u sebi kôd granice s koje je potekao i one koja je njega samog dvojila, Tesla je, nalik šamanu, u ključnim trenucima uvek na rubu svetova, na međi života i smrti, svetlosti i tame. Dok su se život i vreme razlivali neumitno „kao ulje po stolu“, Pištalov Tesla je sebe otisnuo u svet kao grudvu koja izaziva silovitu lavinu i nepovratno menja vidik. Najveće uzbuđenje i radost donosilo mu je novo otkriće, nije pristajao na ograničenja uprkos nespremnom okruženju, jer je nepokorno i istrajno verovao da sami određujemo šta je nemoguće.
Teslin put opisuje različite putanje u dvema ravnima realnosti: u kontekstu njegovog doba to je lelujavi talas duha i ideja ometanih banalnostima, uskogrudošću i nerazumevanjem, dok se na planu vanvremenih dostignuća čovečanstva strma uzlazna linija penje ka visinama koje je teško dosegnuti. I uspeh i slom Tesla je podnosio viteški i asketski. Pred svetom je izgledao kao umeren i odmeren elegantni gospodin, tek pomalo dendi i mladalački gord u slavi, koji odoleva najmračnijim iskušenjima ovoga sveta i sopstvene ljudske prirode, mada mu ništa ljudsko nije bilo strano (osim možda plotske ljubavi prema ženi). Sve bure uspeha i poniženja proživljavao je u mučalnici nastanjenoj senkama sećanja na umrle prijatelje, zavidljive suparnike, zavičaj, ali i avetima i utvarama uma. Suštinski izolovan od ljudi zbog svoje izuzetnosti i nemogućnosti da se uklopi u kalupe društvene osrednjosti, sputane osećajnosti, poklanjajući poverenje i naklonost samo odabranima, iskusivši neprijateljstvo, zavist i pakost sitnih duša, razočaranja, patnju i nemaštinu, uz retke probljeske iskrene privrženosti, topline i bliskosti, Tesla se nije lako snalazio u lavirintima i rebusima međuljudskih odnosa, mada je njegova delatnost uvek bila usmerena ka dobrobiti čovečanstva.
Naslovom Tesla, portret među maskama autor dopušta nekoliko pravaca tumačenja pozicije centralnog lika i njegovog odnosa prema sebi i svetu. Maska kao ritualni element ambivalentne funkcije, koji skriva pravo lice, ali i otkriva, pripisuje i ističe određene osobine, gubeći magijska svojstva u savremenim tumačenjima sublimira simbolična značenja. S jedne strane, Pištalov roman o Tesli posmatra glavnog junaka direktno, čisto, bez maske, daje njegov pravi portret okružen maskama spoljašnjeg sveta i ljudi koji se kriju iza konvencija društva, pritvorno uzimajući obličja koja pogoduju odgovarajućem trenutku. Sva lica i situacije s kojima se suočava Teslina suštinska ljudskost maskirani su pajaci, duhovi, iskežene demonske nakaze iščašene moralnosti. Obrne li se prizma posmatranja, Teslina nadljudska figura i specifična ličnost koja štrči iznad mase običnih, ni po čemu izuzetnih suvremenika, mogla je izgledati u njihovim očima kao maska bića iz neke druge dimenzije, maska moćnoga maga, neprilagođenog anđela, gromovnika u ljudskom telu. U tkivu romana s Teslinog lika postepeno se smiču slojevi njegove kompleksne pojave, te iza gorostasne figure naučnika izviruje radoznalo dete, iza uglađenog člana visokog društva krije se nekadašnji gladni kopač, u uzdržanom džentlmenu tinja vulkan otkrivalačke strasti i suvereni gospodar električnih zmija. Čitalac se može zapitati je li pravo lice junaka ono koje pokazuje svetu, bilo kao zadovoljni mladić okružen električnim snopovima u velelepnoj laboratoriji, bilo kao skromni starac koji živi od stare slave, a čije je životno delo skrhano i nedovršeno, ili je pak pravi Tesla onda kad namakne blještavi vizir u trenucima vizija kao u šetnji budimpeštanskim parkom. Možda je donkihotsko obličje viteza od munje suština Teslinog bića, jer uzvišeni duh u raskoraku sa svetom i vremenom u kojima se zatekao mora na sebe uzeti masku da bi pokazao svoj pravi identitet. Prokletstvo i privilegija retkih.
Vladimir Pištalo je životopis genijalnog inovatora opričao u vidu triptihona (Mladost, Amerika i Novi vek). Povest o odrastanju i školovanju junaka u duhu bildungsromana (objavljena u zasebnoj knjizi 2006) dopunjena je iseljeničkim zapisima koji u pozadini Teslinih stremljenja ocrtavaju sve slojeve društva u Novom svetu u vreme velikih lomova i ratova, ekspanzije tehničkih otkrića i zastrašujuće moralne erozije, što delu daje prizvuk socijalno--istorijskog romana. Pištalova rečenica je jasna, bez nepotrebnog kinđurenja, realistični izraz protkan je nesvakidašnjim oblicima reči i svežim metaforama, poređenjima i simboličnim slikama, uz blagu dozu suptilnog, nenametljivog. Brzi ritam Teslinog vremena i života postiže se brzom smenom slika i situacija, žuboravim dijalozima i dinamičnim strujanjima misli i doživljaja, preplitanjem jave i duševnih kovitlaca snova, sećanja, slutnji i vizija. Ne opterećujući jezik niti samo pripovedanje balastom stručnih tehničkih objašnjenja, Pištalo stvara slojeviti jezičko-značenjski kolaž evocirajući pagansko nasleđe predanja kroz žamor dijalekatske nijanse jezika, sučeljavajući govorne obrasce i tačke gledišta pripadnika različitih društvenih grupacija, bojeći govor i tok svesti junaka širokom paletom emocionalnih stanja i doživljaja. Podjednako uspešno pisac oslikava masovne scene velesajmova, svetskih izložbi, imigrantskog transporta i radničkih naselja i intimne samoanalize, izolovanost i osamu, napuštenost ili lično opštenje čoveka s uzvišenim sferama, iskonskom silom prirode i sopstvenim demonima. Lajtmotivska ponavljanja, kontrasti likova, situacija i miljea, kao u ogledalu izvrnute slike iskazane invertovanim izrazima zazivaju se međusobno s vremena na vreme u različitim segmentima sižea. Asocijativna zazivanja književnih i uopšte kulturnih i umetničkih reminiscencija (muzika, film, moda, ophođenje) tvore snažnu sveprožimajuću sliku sveta odnosno svetova glavnog junaka, kako onih koje je samo okrznuo, kroz koje je minuo bez dužeg zadržavanja, tako i onih koje je trajno obeležio, nepovratno izmenio ili koji su njega zarobili, pa i onih koje je sam stvorio ili tek zamislio i nagovestio. Sveprožimajući efekt impozantnog i neuhvatljivog, pomalo misterioznog, a pomalo mističnog duha Nikole Tesle koji nadrasta i nadvisuje ovaj svet, preliva se preko granica poznatog, te uranjanje u skriveni, nepoznati, „mračni“ kutak njegovog blistavog uma, čini Pištalovu knjigu privlačnom i uzbudljivom. Pisac samouvereno vlada različitim oblicima proznog izraza i uspešno kombinuje neutralnu naraciju, dijaloge, doživljeni neupravni govor, tok svesti, dnevničke zapise, epistolarnu formu, prećutne i otvorene citate, a ta funkcionalna smeša naglašava dominantne motive, atmosferu i ritam dešavanja u određenim segmentima romana. Sporadično namerno ogoljavanje postupka i pozicije pripovedača u vidu neposrednog obraćanja čitaocu moglo je i izostati, jer nema adekvatnu funkciju, logično opravdanje niti uporište u celini inače uspešno oblikovanog dela.
Ambicioznu zamisao, uprkos iskušenjima koja ona nosi i opasnosti da zastrani u krajnosti, Vladimir Pištalo pretočio je u pitku i pažnje vrednu knjigu o jednom od najčuvenijih, a ipak najzagonetnijih ljudi. Teslin život i delo teško su svodljivi u jasan i čvrst okvir, jer su razuđeni u vremenu, prostoru i mnogobrojnim slojevima i pravcima, a dosežu do potpuno suprotnih ekstrema. Čini se da Pištalo pronalazi ravnotežu i način da litararno ukroti fenomen koji se rasprskava poput vatrometa. Surovo bez ulepšavanja, dirljivo bez patetike, šaroliko bez drečavosti, prava mera realnog i domaštanog, mračnog i zaslepljujuće sjajnog, tehnički proračunatog i okultnog, mnoštvo različitog, ali nepohodnog da bi se opisao (ako se već ne može do kraja objasniti) taj „lijepi fenomen“ Tesla, odlične su preporuke za Pištalov roman o vitezu od munje posle čijeg bljeska svet više nije isti.
Milica Mirković
30.01.09 NIN
Na sredini puta
Tesla, portret među maskama, Vladimir Pištalo
Bilo je, izgleda, potrebno da se Vladimir Pištalo, ovogodišnji dobitnik NIN-ove nagrade, otisne preko okeana da bi mogao da ostvari svoja književna snatrenja. Živeći već neko vreme u najpragmatičnijoj zemlji današnjice od podučavanja svetske i američke istorije na masačusetskom univerzitetu, nekad preduzimljivi aktivista neformalne “Beogradske manufakture snova” bogomdanog junaka za svoju otadžbinski konkurentnu prozu pronašao je u liku Nikole Tesle, još jednog američkog emigranta i globalno poznatog “proizvođača” snova sa ovih strana koji je postao iskušiteljski kontroverzna figura u inače suvoparnoj povesti moderne nauke i kulture.
Ispisan u tri simetrična dela (“Mladost”, “Amerika”, “Novi vek”), biografski roman Tesla, portret među maskama skoro isto onoliko koliko je životopis, predstavlja, dakle, i povest snoviđenja, vizija, čežnji i nadanja čoveka koji je za mnoge pre neka vrsta “brenda” ili “etalona” nego stvarna osoba i neponovljivo postojanje. Otuda introspektivna i intimistička vizura, koja je u ovoj zamašnoj knjizi skoro ravnopravna onoj oficijelno-biografskoj, namesto svojevrsne skribomanske mitomanije, vezane uz Teslino ime poslednjih godina, zapravo afirmiše hibridni i lelujavi svet lične mitologije glavnoga junaka. U tom svetu mešaju se nasleđene kolektivne predstave i privatne projekcije, neprestano oponirajući merkantilno-profiterskom duhu epohe u iskričavom spoju nepopustljive detinjastosti i isto tako nepopustljive lucidnosti koji treba da dočara celovit psihološki portret slavnog naučnika.
Iako je u mnogo čemu nesvakidašnja figura izumitelja naizmenične struje možda nudila upravo takvu uzbudljivu mogućnost, autor Tesle nije, međutim, ovo dvojstvo doveo do granica potpunog individualnog osporavanja socijalno-istorijske stvarnosti i iskoračenja u prostore (ne)mogućih svetova slobodnog unutrašnjeg postojanja, kakvo je, recimo, prisutno u fantazmatskom slikanju tragičnog sudbinskog puta Bruna Šulca u već čuvenom romanu Davida Grosmana Videti pod: Qubav, zahvaljujući prevodu odnedavno dostupnom i našim čitaocima.
Birajući srednji put, a to znači pripovedno uvažavanje svih bitnih životnih činjenica i momenata kao podstrekačkog okvira za bujanje junakove uobrazilje, Pištalo se u stvari priklanja svojevrsnom biografskom simbolizmu koji počiva na smislotvornoj naporednosti spoljnjeg i unutarnjeg, vidljivog i nevidljivog, fakata i značenja, dešavanja i tumačenja.
Uočljivo već u samom naslovu knjige, neprestano opravdavanom citatnim i intertekstualnim povezivanjima s književnim i kulturnim paradigmama usamljeništva u svetu konvencionalnosti i komunitarnosti, ovo simbolično viđenje ličkog genija kao svekoliko protejske persone autentične osećajnosti unutar posrćuće civilizacije bez pravog lica kompoziciono se zaokružuje temom Tesline “blizanačke” opsesije briljantnom figurom rano preminulog brata koja ga prati sve do smrtnog časa.
Tek nagoveštena, a ne i narativno razvijena i problematizovana kao moguća “maska” junakovog narcizma, ponajpre iskazanog u “hladnoj ljubavi” prema nauci (“Otkriće je najveće uzbuđenje na svetu”), svoje alternativno “lice” ova tema dobija u diskretno uobličenoj figuri pripovedača-biografa, junakovog druga iz detinjstva, “kralja valcera” Aleksandra, trajno opsednutog Teslinom ličnošću, čini se, gotovo isto onoliko koliko je on sam obeležen bratovljevom senkom.
Pištalov roman i ovde, karakteristično, zastaje negde na polovini puta. Sugerisani paralelizam tri simbolično povezane romaneskne figure nije, naime, u potpunosti izveden već i zahvaljujući činjenici pripovedačevog kolebljivog i u izvesnom smislu “nedovršenog” prisustva, gotovo neprimetnog u poslednjem, trećem delu romana. Moguća intriga i fikcionalna drama “uporednih biografija” ostala je zato tek u naznakama i “krpicama”, ustupajući, stiče se utisak, pred nešto skrupuloznijim spisateljskim porivom.
Od početka se kloneći napasti nekritičnosti i glorifikacije, ovaj ambiciozno zamišljeni i uobličeni životopis možda najslavnijeg Srbina tako ipak ne pravi i iskorak u polje potpune tematske emancipovanosti ili žanrovske inovativnosti. Ma koliko bio osvetljen difuznom svetlošću intime, autoritet Teslinog imena na kraju, reklo bi se, neizbežno ostavlja svoj prepoznatljivi pečat. Sasvim sažeto kazano: Tesla, portret među maskama je dobro napisan biografski roman. Ništa manje i ništa više od toga.
Tihomir Brajović
Knjiga koja nadilazi mjeru jedne sezone
Roman Vladimira Pištala o slavnom znanstveniku svakako bi vrijedilo objaviti i u Zagrebu
Dugo se već nije dogodilo da NIN-ov žiri pred sobom ima dvije knjige koje tako suvereno nadilaze mjeru i značaj jedne književne sezone, kao što je to bilo ove godine. Što god da učine, kako god da presude, morali su se ogriješiti o jednu od dvije izvanredne knjige. Na kraju je, kako je to po tradiciji i objavljeno, rezultat glasanja bio 3:2, u korist romana “Tesla, portret među maskama”, autora Vladimira Pištala. Gubitnik je “Savršeno sećanje na smrt”, klasika suvremene srpske proze Radoslava Petkovića.
Vladimir Pištalo rođen je 1960. u Sarajevu, na studije se zaputio u Beograd, gdje je sredinom osamdesetih postao jedan od glavnih predstavnika vala mlade srpske proze, poetične, stilski razigrane i izrazito metatekstualne. Bio je suosnivač “Beogradske manufakture snova”, čiji je almanah danas neka vrsta spomenika književnosti koja se nije dogodila, jer je uskoro započeo rat, a manufakturisti su se rasuli zajedno sa svjetovima u koje su vjerovali.
Biografija Korta Maltezea Inače, do rata Pištalo je radio posao koji je sam po sebi bio snovit i literaran: na Jugoslavenskim željeznicama bio je zadužen za izmjenjivanje i komponiranje fotografija koje su visjele iznad svakoga sjedala u kupeu. Poslije je otišao u Ameriku, gdje danas na sveučilištu Worcester u Massachusettsu predaje američku i svjetsku povijest.
U vrijeme i poslije rata Pištalova je proza postala jasnija, predmetnija i tvrđa, pisao je, između ostaloga, tekstove kojima je nastojao objasniti i fiksirati svoj identitet, bavio se svojim bosanskim i hercegovačkim zavičajima, i tako obavljao posao kojim su se – manje ili više uspješno – bavili i drugi bosanski i južnoslavenski pisci kojima su se tih godina izmicale domovine. No, kako je oduvijek dosta i vrlo raznoliko pisao, tako to nisu bile njegove jedine teme. Između ostaloga, još od prije rata pisao je i prilično čudne, premda vrlo zabavne, literarno biografske knjige. Najprije Korta Maltezea, a onda i Aleksandridu, prekrasnu romanesknu bajku o Aleksandru Makedonskom. Na tragu tog interesa je i “Tesla, portret među maskama”.
Iako se devedesetih i nultih godina bavio pitanjima identiteta, a detalji, sitnice, lokalni pojmovi i potreba za jasnim situiranjem priče bili su važan element njegovih spisateljskih strategija, Pištalo je od svojih početaka zadržao taj neki kosmopolitski obuhvat svijeta. Formulacija, možda, zvuči patetično i pretenciozno, ali nije tako. Wegov je kosmopolitizam stripovski i pomalo dječji, katkad nalik na starinske avanturističke pripovijesti, ali uvijek zasnovan na intelektualnim interesima i erudiciji, a ne na moralnim ili političkim stavovima. Kao izvanredan stilist, Pištalo se mogao baviti temama i žanrovima koji su pomalo demode ili su – poput litetariziranih biografija – poprilično ozloglašene u našim književnostima.
Bez fantazija o Tesli U romanu o Nikoli Tesli Pištalo se nije poigravao političkom metaforom slavnoga znanstvenika, nije preispitivao njegove identitete, niti je upisivao svoju biografiju u njegov život. Također, nije se previše bavio ni njegovim otkrićima, pošto o fizici, koliko ga znam, i nema osobitih znanja, nije fantazirao o Teslinim tajnim oružjima, o njegovim metafizičkim i prekognicističkim moćima. Zapravo, nije pisao ni o čemu što je u proteklih dvadesetak godina zanimalo teslologe i teslomanijake u Hrvatskoj i Srbiji. Mjestimično se znao poslužiti anegdotama iz Teslina života, razigrati ih i raspisati, ili ih stilizirati sve do neprepoznatljivosti, ali to nije okosnica njegova romana.
Duga, tužna i lijepa priča Ova je knjiga samo jedna duga i tužna, neusporedivo lijepo napisana priča o onome što je mislio i osjećao čovjek kojeg ćemo smatrati genijem. Ono što je tradicionalno predmet mistifikacija, Pištalo je nastojao do kraja demistificirati, ali je zauzvrat očuđavao sve ono što je obično, pišući poeziju od čovjekova života. Na kraju, to doista jest knjiga o Nikoli Tesli, nekada živom čovjeku, o kojemu postoji niz općenitih znanja i predrasuda, ali u njoj je Tesla književni lik, onako kao što su kod Selimovića Ahmed Šabo i Ahmed Nurudin književni likovi, koji prema ničemu izvanknjiževnom nema nikakvih dugova. Ništa se u Pištalovom romanu ne podrazumijeva, nikakvo čitateljsko predznanje o Tesli. Po tome ovo je iznutra cjelovit roman, što je rijetkost kada je riječ o literarnim biografijama. Pored toga, to je istinski veliki roman, koji će obilježiti jedno vrijeme nove srpske književnosti. Sreća je, ili nesreća, zavisi gledamo li na stvari s čitateljske ili s nagrađivačke pozicije, što se isto može reći i za Petkovićev roman.
Sličnosti s Andrićem Jednim svojim dijelom ova je knjiga pisana onako kako je to činio Ivo Andrić: pripovjedač govori srpskom ekavicom, a likovi ijekavicom. Prirodno je što je tako. A poslije je Tesla otišao u svijet, pa je nestalo razlika u jeziku. Tako to i inače biva, samo što se u dobrim romanima i primjećuje.
Vrijedilo bi ovaj roman objaviti i u Zagrebu. Imao bi ga tko čitati.
Miljenko Jergović
17.01.09 Danas
Ljudska mera genija
Tesla, portret među maskama, Vladimir Pištalo
Književnost pokušava da se razlikuje od istorije na različite načine, a najočitiji primer za to pružaju istorijsko-biografski romani, koji u poznate istorijske i/ili biografske činjenice učitavaju dodatna značenja ili dovode u pitanju ona prihvaćena. Interesantno je da su se u ovogodišnjem užem (užasnom) izboru za Ninovu nagradu našli upravo ovakvi romani. Još je svega nekoliko dana ostalo do dana proglašenja pobednika za 2008. godinu, a ja ću se potruditi da, bez obzira na ishod glasanja „pouzdanog i nepotkupljivog žirija“ (kako god tvrdnju pod navodnicima tumačili), iznesem svoje utiske o preostala tri romana o kojima na ovom mestu nije bilo reči.
Ljudska mera genija
Koliko god čitalac o Tesli znao, roman Vladimira Pištala Tesla, portret među maskama nudi možda eklektično, ali sasvim uverljivo objašnjenje o prirodi ovog autentičnog genija. Naime, opšte su poznate razmere mitologizacije ličkog naučnika, kojima doprinose ne samo srpsko-hrvatski istoriografi, veći naučna i pseudonaučna javnost širom sveta, kao i razni oblici popularne kulture. Pištalo se od tih predstava ne ograđuje, naprotiv. On ih inkorporira u svoje delo, ne pretendujući na isključivo i neotuđivo pravo na istinu. Njegovo interesovanje za Teslu mnogo se manje bazira na onome što je Tesla uradio, većna istraživanju sila koje su gonile Teslu da radi ono što radi, na način na koji je to radio. Da ove reči ne zvuče suviše romantičarski zatucano, suviše kao obrazloženje većine ovdašnjih književnih nagrada, rekao bih da se Pištalov roman bavi duhom genija Nikole Tesle, koji će se konačno pokazati kao ovozemaljski. Ipak, za čitaoce najinteresantniji detalji u ovom romanu su oni u kojima se autor bavi Teslinom njujorškom okolinom i uopšte vremenom u kojem mladi i priznati evropski pronalazačstupa na američko tle. Pištalo je hroničar koji uspeva da kroz detalje svakodnevnog života sa pločnika Velike jabuke, kako onih na kojima se gomila đubre, tako i onih po kojima se hoda na visokim potpeticama, prenese zavesu zvuka, boja i mirisa prema kojoj je Teslin um delovao kao potpuni, gotovo nezemaljski kontrast.
Pored nehajnog odnosa prema činjenicama iz Teslinog života koje bi trebalo da zanimaju istoričare nauke i fizičare, Pištalov roman karakteriše i svojevrstan odnos pripovedača prema čitaocu. Na više mesta u tekstu naratorov glas uvlači čitaoca u igru i pokušava da ironizuje odnos između onoga što bi iole upućeniji uživalac njegovog teksta trebalo zna i onoga što bi, imajući tekst o inovatoru pred sobom, trebalo da oseća. Taj fini, nekad izrazitiji a nekad skriveniji, preljubnički odnos između znanja i emocija, trebalo bi da bude tkivo od koga se stvara osećaj da pred vama stoji književnost, a ne istoriografija. Ovaj efekat se pojačava lakim prelazom, koji se kod naratora oseća u odnosu na predmet svog pričanja - roman, dakle, počinje nekom vrstom divljenja prema geniju u svetu, a završava se blago ironičnim, pokroviteljskim odnosom prema bezazlenim osobama sa poremećenom percepcijom stvarnosti. Ta gradacija služi onome što bi Bahtin nazvao detronizacija, iako se ne radi o srednjovekovnom karnevalu, mada Pištalovi opisi Njujorka i Koni Ajlenda ili Svetske izložbe u Čikagu, u potpunosti odišu karnevalskom atmosferom. Ako bismo ovaj proces doveli do njegovog logičnog kraja, onda bismo mogli reći da je Pištalova knjiga svojevrsna kritika romantičarske istoriografije tako raširene među srpskim akademicima, kulturnim poslenicima, ali i među običnim svetom.
Konačno, ne vidim kako bismo drugačije mogli shvatiti one maske iz naslova romana. Svakako ne kao maske koje okružuju Teslu, nego kao maske koje su mu navlačene u zavisnosti od toga za šta i kome je bio potreban. U samom romanu tako ćete naći da je Tesla i srpski i hrvatski i austrijski pronalazač, ali i da je bio zaštićen kao Amerikanac u svom procesu protiv Markonija.
Pištalov roman lep je primer za to da je nemoguće govoriti o geniju ako ga ne svedemo na ljudsku meru. Naravno, ne treba gubiti iz vida da je predstava u svetu o Tesli značajno drugačija od one koju imamo na Balkanu i da je to umnogome autoru olakšalo pisanje. Ipak, značajno je da se autor upustio u kritiku jedne nesumnjive veličine, ne vređajući nikog, a opet nam pokazujući da put znanja nije mogućbez srca i obratno.
Vladimir Arsenić
11.12.08 Vreme
Saga o Ličanima u tuđini
Tesla, portret među maskama, Vladimir Pištalo
Sunce u Lici izlazi iza Plješevice, a zalazi za Velebitom. Što ima iza tih planina, one koji žive između njih, slabo zanima. Narod je to tvrd, zaguljen, zadrt i nezgodan. Samoće surovih ličkih zima, osjećaj sigurnosti koji samo šuma pruža, animistička opsjednutost medvjedima, nesposobnost da se povjeri, požali, ali i pohvali, strast da se zna tko je kod koga došao i što je o nekom rekao, humor u kome došljaci nikad neće prepoznati granicu poslije koje se poteže pištolj, uvjerenje da su ratovi i zbjegovi dio normalnog životnog ciklusa, iskonsko čudaštvo i osobenjaštvo – nešto je što se ne opisuje; s tim se rađa kao i sa osjećajem da se toj i takvoj zajednici duguje i sa one strane groba. A ipak, ova sredina se oduvijek napuštala i napušta. "Što je više zemlja od govana, to su ljudi bogatiji", objasnio je razlog za odlazak Teslin drug iz djetinjstva Mojo Medić dok su vlakom putovali u Karlovac da pohađaju višu gimnaziju.
Iz ovakve Like, poveo je Vladimir Pištalo čitaoca duž životnog puta Nikole Tesle. Svašta se tu moglo vidjeti: okoštalost Vojne krajine u Smiljanu i Gospiću, habzburška kakofonija jezika po bircuzima i biljarnicama Graca, Praga i Budimpešte, razuzdani parovi na pariškoj kaldrmi, evropska sirotinja u majnama Ilinoisa i ulične bande Njujorka, bijesni luksuz američkih tajkuna, hotelski tepisi u kojim noge propadaju, laboratorije čudesne poput Alibabine pećine... Na ovom putu čitalac će sresti mnoge znane i neznane likove. Biće tu bogataša od kojih prolazi jeza duž kičmu kao što je J.P. Morgan, naučnika sa moralom puža golaća ukrštenog sa bogomoljkom poput Tomasa Edisona i Mihaila Pupina, ali i mnogo drugog svijeta – familije, rođaka, prijatelja, poštovalaca i svih ostalih koji su glavnog junaka voljeli i uvažavali, ali su ga rijetko ili nimalo razumjeli.
Vladimir Pištalo je kao gotovo nitko prije njega dočarao Nikolu Teslu kao čovjeka od krvi i mesa. Čitalac će se ponositi slavnim zemljakom, ali će mu i dalje ostati tuđ; voljeće ga, ali i sažaljevati; prepoznaće Teslinu veličinu, ali nikad – iskreno – neće moći prihvatiti njegove želje, nadanja i snove kao svoje. Ipak, Pištalov Nikola Tesla je netko koga poznajemo, netko za koga možemo pitati gdje je i što radi, interesirati se tko ga je posljednji vidio, iščuđavati se nad njegovim postupcima i životnim stilom i, kad god pomislimo da je to postalo nemoguće, uvijek će nas nečim iznenaditi. Zapravo, kratka poglavlja Tesla, portret među maskama niz su pečalbarskih priča koje se, kao autentična narodna književnost, usmeno prenose najmanje sto pedeset godina. Nema tog Ličanina koji u njima neće prepoznati nekog od svojih djedova ili pradjedova, nema tog gradića ili sela u Lici kome Teslin život ne budi asocijacije na uspone i padove, lutanja i snalaženja nekog svog u Ameriki, pa makar taj postojao samo u maglovitoj kolektivnoj svijesti. I upravo zbog toga, sve ono zbog čega je Tesla suvremenicima i današnjim generacijama neshvatljiv i nerazumljiv, to je u Lici sasvim prihvatljivo, za to se tamo nikad ne traži objašnjenje. Za Ličane je Tesla uvijek bio i ostao netko na koga se može osloniti u tuđini: prvih dana augusta 1995, kada je cjelokupno srpsko stanovništvo u Oluji napustilo Liku, osamdesetogodišnji Isidor Tesla došao je u muzej Nikole Tesle; objasnio je kustosima da u Beogradu ne poznaje nikog, a kako mu je Nikola rođak, mogli bi ga pustiti da tu prespava. Kod nikog drugog nije mogao da ode, kao ni velik broj njegovih zemljaka u Njujorku u vrijeme ono.
Pištalovog Nikolu Teslu cijelog života opsesivno prati njegov pokojni brat Dane. Doći će vrijeme, usred Drugog svjetskog rata, dok čitav njihov zavičaj zapljuskuje okean krvi, da se obojica sretnu u Smiljanu. Kraljevi, tajkuni, Mark Tven, industrijska revolucija, munje, bežični prenos energije, Nijagara i sve ostalo samo su maske, jer svaka počast, svaki uspjeh i svaki san vrijedi samo u svojoj ličnoj Lici u koju se nikad ne vraća jer se iz nje nikad nije otišlo. Tko zagrli roman Tesla, portret među maskama, neće ga moći zaboraviti.
Filip Švarm
P.S. Gospodine Pištalo, da vas ispravim u jednom detalju, Plitvička jezera su zelena, a ne plava kako ste napisali u knjizi.