04.06.20 Vreme
Dokaz o preživljavanju
Darko je Cvijetić gotovo trideset godina pisao knjigu od nepunih stotinak stranica. Možda ju je zapisao za dva, tri dana, za mesec dana ili osam meseci, možda ju je zaista zapisivao godinama, ali sve što je u životu uradio ovaj prijedorski pesnik, pozorišni režiser, scenarista, glumac, romanopisac, novinar – sve što je trpio, vodilo je knjizi. Ovakve se knjige ne pišu zato što pisac tako hoće, nego zato što nema izbora. To što je Cvijetić izašao iz rata živ još uvek nije bio dokaz i da je preživeo. Za tim je dokazom svih ovih tridesetak godina tragao i to, čini se, ne toliko zbog sebe koliko zbog onih koji su u ovom malom velikom romanu nastavili da žive. Ili, kako je to napisao Selvedin Avdić: "Dok piše o smrti, Darko Cvijetić bori se za svaki život."
Bota, momak poreklom iz Prijedora, polaže vojničku zakletvu početkom marta 1992. godine u sarajevskoj kasarni "Viktor Bubanj", da bi se, samo nekoliko dana kasnije, mladi vojnici koji još nisu valjano naučili ni pušku da drže, našli u neprijateljskom obruču bez hrane, vode i struje, pod neprestanom paljbom snajpera i teških mitraljeza. Oni ne samo što nisu vični borbi, nego ti mladi Bosanci, Hrvati, Albanci, Srbi, Slovenci, Crnogorci zapravo ne znaju ko ih to i zbog čega ubija, dok im, istovremeno, srpski oficiri koji stežu obruč oko Sarajeva sa okolnih brda poručuju da izdrže jer pomoć samo što nije stigla. Pomoć, naravno, neće stići, a konvoj u kojem se povlače iz Sarajeva biće desetkovan. Bota će čudom preživeti – metak se odbio o njegov šlem – a zatim će ga Srbi prisvojiti i poslati na prve linije fronta da se bori za... e upravo to, on, dete majke Hrvatice i oca Srbina, neće uspeti da shvati do kraja rata, ali nagledaće se smrti i sam će ubijati. Kada se obrete u rodnom Prijedoru, shvatiće da je jedna polovina grada pobila i u koncentracione logore oterala drugu polovinu, a da je njegova majka pošteđena samo zbog toga što "svi znaju" da je on "na pravoj strani" (ujaci, međutim, nisu). Posle rata Bota i roditelji odlaze u Ameriku, ali Bosna neće prestati da ih proganja. Doslovno, živo, materijalno. To je glavna nit priče. Ali u trideset tri poglavlja ovog romana (uz dva prologa i dva epiloga) govore i Botina majka, njegov otac i njegov brat Darko, prijatelj koji će sebi da strpa bombu u usta i izvuče osigurač, jedna Senka, a naročito kapetan Topić, bosanski Hrvat rodom iz Jajca, možda jedini istinski junak ove strahovite priče. Njemu zahvaljujući mnogi će momci izvući žive glave iz sarajevske kasarne, ali zato njegova glava, čak ni sebi samoj, više neće vredeti ništa. Kao da je izašao iz grčke drame, kapetan Topić je, korak po korak, metak po metak, udarac po udarac, strpljivo, nepojmljivo – onoliko nepojmljivo koliko je nepojmljivo da ga, posle svega, posle svih života koje je sačuvao od smrti, manijaci krvnički istuku zato što je Hrvat (premda ga niko nije pitao šta on misli o tome), jednako neshvatljivo kao i to što će ga "njegovi" odbaciti jer mu, pogađate, neće oprostiti tolike spasene živote – sledio je kapetan Topić krvave tragove svoje sudbine i odigrao dramu do kraja, bez fingiranja, pošteno, onako kako je napisana.
Ako je Cvijetićev Schindlerov lift pesma koja se opire tome da postane roman, Emotikon u viberu zbirka zapisa koji hoće da budu pesma, Što na podu spavaš roman je koji ne može bez pesme. Jer, da nije stihova prerušenih u prozu, ne bi jezik mogao da izdrži sve to što mu je Cvijetić nalegao na ramena. "Gde u noć uđe čovjek, napukne svjetlo. Kao da će požar. Kao da će netko gorjeti (str. 12)." To su stihovi. A kada postanu proza, onda ćemo videti vojnika kako živ gori. "Oguljeno nebo zovnut će me (str. 44)." To je stih. A kada postane proza, videćemo momka koji nad raskomadanim telom svoga druga gleda u olovno nebo bez kore. "U očima mu se grudvao pepeo (str. 56)." To je stih. Kada postane proza, nedugo potom, videćemo smrvljenog vojnika nad lešom zaklanog momka kojeg je on, vojnik, ne znajući, odveo na klanje. Umesto očiju – pepeo. Začudio bi se ponovo onaj Molijerov monsieur Žurden, koji nije znao da govori u prozi, kako je proza uvek poezija ako je piše majstor.
Sve krugove zatvara Cvijetić u ovom romanu. Motiv iz drugog poglavlja progovoriće u tridesetom, zacakljene čizme iz sedamnaestog poglavlja blesnuće ponovo u dvadeset devetom, momak koji se, usput, pojavi u osmom, potom u četrnaestom, ukazaće se ponovo u osamnaestom poglavlju (bolje da nije), iščupana ruka medvedića iz jednog poglavlja uhvatiće otkinutu ruku vojnika iz drugog poglavlja, a ova pokidanu ruku devojke koja je medvediću iščupala šapu, te se spliću te ruke u sablasnom kolu koje igraju bez svojih tela, sve do epiloga i Blizanaca Mike Antića, u ovom romanu koji ne može bez pesme.
Najzad, da li je Cvijetić pronašao dokaz da je preživeo? Nije lako odgovoriti na to pitanje, a možda odgovor više nije ni važan. Čak ni samom piscu. Sada je važno nešto drugo. Dobio je ovaj jezik još jedan veliki mali roman, evo ga uz Zimsko ljetovanje, Prokletu avliju, Životopis Malvine Trifković, Sjećanje šume... Eto, to je važno.
ivan milenković
01.01.20 Polja
Na granicama izrecivog
Darko Cvijetić: Šindlerov lift
Godine 2020, na području koje se u književnim krugovima često naziva postjugoslovenskim, velika je retkost stvarati dobru i značajnu književnost, tj. književnost koja se kao takva prepoznaje/naslućuje u dijahronijskoj perspektivi, ukoliko se ona, na ovaj ili onaj način, ne tiče Jugoslavije. Uz retke izuzetke, produkcija koja je poslednjih decenija privlačila najpomniju pažnju kritičara i u najvećem stepenu uticala na dinamiku postjugoslovenskog književnog polja (bilo da se ono sagledava kao podeljeno i omeđeno granicama pojedinih nacionalnih država ili u fluidnoj celini), u svom uporištu, ili barem među izraženim preokupacijama i tendencijama, upravo ima istoriju Jugoslavije.
Ovo ili slično opažanje danas bi već trebalo da ima status književnoistorijske činjenice prvog reda. Reč je, naprosto, o datosti, koju nije ni potrebno ni svrhovito dovoditi u pitanje, a čije je negiranje, u najboljem slučaju, posledica hermeneutičkog i književnoistoriografskog slepila. Uprkos tome, Jugoslavija je u kontekstu nacionalnih (akademskih) književnih „tokova” i dalje neretko ružna i/ili kužna reč (što samo dodatno govori u prilog njenom značaju), katkad ekstremno zloupotrebljena, a prečesto banalizovana i tabuisana. Premda se (pristanak na) tabu naoko može razumeti ili opravdati – u svetlu ne tako davnog istorijskog užasa oličenog u njenom raspadu – imperativom istorijske distance ili dobronamernim prećutnim paktom o prećutkivanju krvožednih paktova iz prošlosti, upravo on se istovremeno može smatrati kako glavnim razlogom bujanja (opasnih) banalizacija i zloupotreba, tako i ključnom preprekom u razvoju savremene (teorije, istorije i kritike) književnosti u svakoj od država koje su nastale raspadom SFRJ ponaosob. Drugim rečima, sve dok se jugoslovensko pitanje istinski – u totalitetu i uz punu naučnu, stručnu i etičku odgovornost – ne otvori, uvaži i prouči u svim segmentima književnog polja, institucionalnim koliko i neformalnim, nacionalne (nauke o) književnosti odricaće se sopstvenog konstitutivnog elementa i, shodno tome, ostajati uskraćene za brojne potencijale, progres i, naposletku, smisao.
Postoje pisci i spisateljice koji su toga svesni i čiji autorski senzibilitet, odgovornost i intuicija, mada ponekad propraćene eksplicitnim angažmanom, same po sebi najrečitije svedoče o neophodnosti i značaju takve svesti. Jedan od njih je i Darko Cvijetić, autor iz Bosne i Hercegovine koji je, nakon višedecenijskog (s) tihovanja, svojim prvim romanom izazvao vrlo žive reakcije ovdašnje kritičarske javnosti i književne publike. Šindlerov lift, objavljen 2018. godine, dočekan je, s punim pravom, kao značajno osveženje u obimom neskromnom korpusu tzv. ratnog pisma na poratnom postjugoslovenskom području. Nedugo potom, podjednako oduševljenje izazvao je, i još uvek izaziva, i naredni Cvijetićev roman, Što na podu spavaš (2020), koji figurira kao prepoznatljiv izdanak poetike uspostavljene prvencem, ali i iskorak u pogledu semantičkog naboja i zrelosti forme. I o jednom i o drugom tekstu piše se često i, gotovo po pravilu, pohvalno, uz primetne sklonosti kritičara i kritičarki ka isticanju telesnosti – kako samih svetova naturalistično prikazanih u ovim romanima, tako i iskustva njihovog čitanja, odnosno susreta sa istim tim svetovima, koji nekada i doslovno ostavlja „bez daha“.1 Takav hermeneutički impuls je razumljiv, budući da ima utemeljenje u telesnosti samog jezika kojim se ovaj autor služi i u čijoj je službi, poetski pregnantnog koliko i svakodnevnog, autorefleksivnog koliko i drugošću određenog, stihijskog koliko i pažljivo kontrolisanog. Kako obično i biva u slučaju pesnik(inj)a koji odluče da uplove u romaneskni žanr, taj jezik, upadljivije i zaoštrenije nego u drugim slučajevima, teži da se okrene sebi i nametne smislu u isti mah. A kao i uvek kada je uplovljavanje hrabro i elegantno, te težnje se ostvaruju na iznenađujuće plodotvoran način. Tačnije – jezikotvoran, što kritika takođe često i s pravom ističe.
Cvijetić je autor čija jezikotvornost nastaje na granicama – ontološke izvesnosti, epistemoloških mogućnosti i etičke zapitanosti. U romanima Šindlerov lift i Što na podu spavaš te se granice prepliću i, u najblistavijim trenucima, stapaju sa burnim tokovima jugoslovenske istorije, koja je sama po sebi ujedno istorija granica. Brutalni načini na koje su one tokom devedesetih godina iscrtavane u geopolitičkom, a gažene i prekoračivane u pogledu ljudskosti, odnosno začarani krug uspostavljanja granica (rad)i bezgraničnog iživljavanja nad njima, nalaze se u samoj srži Cvijetićevih stvaralačkih pobuda i opsesija. Jezik kojim se o njima progovara konstituiše se kao pokušaj da se prevlada muk(a) izazvan(a) njima samima. Reč jeste o književnom izrazu koji ometa disanje recipijenta, budući da se i sam formira na izmaku daha: „Da mi reč dođe do svoje slabosti. Od toga oboje živimo.“ Cvijetićeve rečenice uglavnom su kratke i kompaktne, a takvim ih, pre svega, čini sopstveni grč, zaleđenost koja nastaje kao posledica kolebanja između muka i krika, odnosno fluktuacije na samim granicama izrecivog.
Roman Što na podu spavaš, u kojem se mesta ovih fluktuacija preciznije lociraju, usled toga postaje hermetičniji od prvenca, što je u bliskoj vezi sa unekoliko uspešnijom doziranošću postupaka. Cvijetićevi romani su, naime, kao i Geteov Vilinski kralj u kojem se poetički ogledaju, a na kojeg drugi i referiše, prožeti dahom (nadolazeće i uvek budne) smrtnosti, posebno razornim i nemilosrdnim s obzirom na nevinost žrtava, od samog početka do kraja pa tako i kada je reč o najeksplicitnijem i najprimetnijem semantičkom nivou. I premda sklonost ka naglašenom (u nekim trenucima – kišovski inspirisanom, kataloškom) nizanju i gomilanju smrti i drugih tragedija, koju ovaj autor iskazuje pri tematizovanju rata, nije nikakva novost ili retkost u (ovdašnjoj) literaturi, njeno ispoljenje, naročito kada su u pitanju poslednji jugoslovenski sukobi čiji su ožiljci najsvežiji, i dalje predstavlja svojevrsni književni izazov. Cvijetić uspeva da na njega odgovori, a da pritom ne isklizne u banalnost ili melodramatičnost koje bi nepovratno poljuljale uverljivost i životnost obzorja koje se konstituiše rečenicama, obzorja kojim se suptilno ukazuje na besmisao i bestijalnost rata, odnosno na vrednost i značaj svakog pojedinačnog života.
Opasnost od mogućeg iskliznuća takođe je ubedljivije savladana u romanu Što na podu spavaš, čija se hibridna i slojevita struktura plete oko intimne porodično-prijateljske ose i uključuje brojne, višegeneracijske pripovedne glasove, koji, kroz trideset dve glave uokvirene sa dva prologa i dva epiloga, mozaično kroje predstavu o krvavom raspadu SFRJ, njegovim aktuelnim tranzicijskim posledicama, ali i nude pogled unatrag, koji doseže do perioda Drugog svetskog rata na jugoslovenskom podneblju. Nasuprot tome, za Šindlerov lift, uprkos takođe prisutnom uokviravanju i problematizovanju pouzdanosti naracije, karakteristična je tradicionalnija pripovedna postavka, koja podrazumeva treće lice i poziciju naratora-svedoka, dok je fokus zadržan na potentnoj metafori lifta jednog solitera u Prijedoru, te iznenadnom i jezivom osipanju mirnog komšijskog (su)života koji je taj soliter simbolizovao pre ra(t)nih devedesetih godina. U oba slučaja, neuralgične tačke naracije tiču se (sopstvene) krivice i iskupljenja, te (prekinutih) veza i (nametnutih) granica – političkih i intimnih, nerazgraničivo povezanih – uhvaćenih u nezaustavljivi kovitlac smrti, zverstva i destrukcije, koji ne ostavlja previše nade u mogućnost izlaza ili mogućnost izraza.
Ova vrtložna cirkularnost istorije koja, u romanu Što na podu spavaš, u foknerovskom maniru, tesno obavija porodično stablo i njegove rukavce, nepomućeno se ogleda u lirskoj strukturi teksta. Refrenima i lajtmotivima – trnjem, vatrom ili pticama – utkanim u obilje organicističke metaforike i religijske simbolike, postepeno se otvaraju i produbljuju semantički ponori, ali tako da se u njima ništa ne gubi i ne iščezava nepovratno, tako da ostaju „vatra koja gori, a ne izgara i razgara“. Čitava kompozicija je, pritom, sumatraistički osenčena, protkana sinhronicitetima poput slike obezglavljenih riba lokalnih pecaroša koje padaju na mesto na kojem je nekada ranije pao obezglavljeni vojnik, te zapljusnuta nanosima istorijskih talasa koji udaraju u iste obale i tokom Drugog svetskog rata i tokom devedesetih godina u BiH. Cvijetić je istovremeno andrićevski hroničar koji se posvećuje svakom pojedinačnom liku i ne dâ na dignitet žrtava, lirizovaniji Selimović, tj. pisac naklonjen maksimama koji ne preza od patetičnog registra (nažalost, ni pokojeg klišea ili kiča, u izuzetnim slučajevima), registra koji u isto vreme sadrži i blage reminiscencije na nadrealistički poetski imaginarijum, ali i pozorištem inspirisan prozaista koji se, pri svemu tome, vodi postmodernističkim dokumentarističkim i metafikcionalnim pobudama.
Uporedo s tim, reč je i o jednom od autora/ki koji širom nekadašnje SFRJ, bilo na tragu ovih ili nekih drugih književnih uzora i poetika, u poslednjih nekoliko godina iznalaze nove i autentične načine da progovore o (post)jugoslovenskom iskustvu. Ono što pritom privlači pažnju jeste činjenica da oni sve primetnije i kreativnije koriste potencijale nekadašnjeg srpskohrvatskog jukstaponiranog sa trenutno važećim nacionalnim jezičkim standardima. Umetničko poigravanje s jezičkim politikama u regionu, koje neretko podrazumeva i preokretanje njihovih arbitrarnih ograničenja i aporija u korist sopstvene tekstualne slobode, svojstveno je autorima i autorkama različitih profila, generacija i aspiracija i, po svemu sudeći, poseduje ogroman književnoistorijski potencijal. Pišući o „Jugoslovenima“ i o „Jugoslavenima“, Darko Cvijetić, baš kao i neke njegove koleg(inic)e, a osobito one naklonjene jezičkom eksperimentu ili lirizmu, na istovremeno blag i lekovit, ali i književno i etički prodoran način, uspeva da pomeri granice izrecivosti najdubljih (istorijskih) trauma na ovom podneblju.