Sneruke

07.07.04 Pobjeda

Sedamdesetih godina prošlog vijeka Simon Simonović se pojavio knjigama „Proboj” i „Gradski život” i tada ulazi u sam vrh mlađe srpske poezije. Počeo je da crpi sokove iz narodne tradicije i filklora, a u „Gradskom životu” (tada popularnoj zbirci koja doživljava dva izdanja: 1997. i 1979.), prepoznaje se po urbanim stihovima. On vidi ljude kao insekte koji idu prema nebu a gradovi su kao okeani. U njima se svašta dešava. Trgovi su kao gubilišta gdje se smjenjuju govornici. „Po koji trapavi skok na beton... Opasne scene u porodici, na poslu; bljutave, varvarske... scene zbijene kao zatvorske rešetke...” Odlično je prikazan gradski prizor, pun brzine, dešavanja, nesanica, stresova, a zatim svakodnevni prizori, kada će noćni uvejžbani strijelac kontrolisati strategijske tačke u gradu.
Pratimo sazrijevanje pjesnika, stihovima iz 1998, 1999, zatim 1991. sa izvanrednom, toplom, lirskom pjesmom „Bože zdravlja”.
I kad Bože zdravlja, vatra zimus
Zapucketa, i svi budu na svom mestu,
Otac će u krevetu čitati knjigu
O biljkama u narodnom verovanju Srba,
A majka će, dok se žari bukovina,
Peći hleb u rerni i na ringlama kuvaće
Čaj od lipe. I znam, kad mu pođe voda
Na usta od hrskave, rumene korice,
Banuće u kuću najstariji, bludni sin.
O izboru, koji završava najnovijim pjesmama „Redosled” i „Sneruke” nastale 2002, pjesnik će reći da je ovo jedan od mogućih izbora, ali će napomenuti „najslađe gore rukopisi, ako palidrvce kresne pesnik”.

Slobodan Vukanović