03.03.07 Pobjeda
Žena bez sjećanja
Slapovi zaborava, Fabricio Rondolino
Žena je izgubljena u vremenu, živi samo u onom što je sada, trenutak je njen univerzum. Intrigantna, originalna i dobro napisana knjiga
Izdavačka kuća "Clio" objavila je roman "Slapovi zaborava", autora Fabricija Rondolinoa. Prije svega ovo je, po ocjeni kritike, intrigantna, originalna i dobro napisana knjiga.
Priča o čudesnoj ljubavi između mladog američkog neurofiziologa i operske pjevačice argentinskog porijekla oboljele od Korsakovljevog sindroma koji uništava ekstremnom brzinom sjećanje na događaje iz najbliže prošlosti. Svakodnevno rastajanje i ponovno nalaženje Madalene Delani i Yefrija Sonabenda predstavlja dovoljno dramatičan okvir za gradnju minuciozne i vješto vođene priče. Pokušavajući da pomogne Madaleni ljekar Yefri Sonabend je u stalnom iskušenju, uvijek zaljubljen, nikad siguran da njegova egzaltacija dopire do nje. Svakog dana on nestaje iz njenog pamćenja i ponovo se jutrom pojavljuje kao tajanstveni, nepoznati ljubavnik. Žena je izgubljena u vremenu, živi samo u onom što je sada, trenutak je njen univerzum. Sonabend uranja u tišinu i, tražeći sjećanje na oca, nalazi ženu bez sjećanja.
Fabricio Rondolino rođen je u Torinu 1960. godine. Diplomirao je filozofiju. Sarađivao je sa književnim časopisima („Linea d’ombra”, „Alfabeta”, „L’Indice dei libri”). Prevodio je sa njemačkog djela Hajnriha Bela, Jozefa Rota i Herte Miler. Njegov prvi roman "Slapovi zaborava" (Un cosi bel posto, Rizzoli) preveden je na njemački i španski jezik. Dobitnik je nagrade Premio mondello za književnost. Početkom 1999. godine izašao je njegov drugi roman" Drugo upozorenje" (Secondo avviso, Einaudi). U periodu od 1988. godine do 1996. godine radio je kao novinar u dnevnom listu „L’Unita”. Roman "Slapovi zaborava" sa italijanskog jezika je prevela Elizabet Vasiljević.
R.K.
01.01.00
Politika
23.10.1999.
Fabricio Rondolino
Najdublja istina je u ljubavi
Jedino opravdanje za naše postojanje na ovom svetu jeste naša sreća, kaže Fabricio Rondolino, autor romana "Slapovi zaborava", knjige o ljubavi, vremenu i sećanju
Ko jednom čuje glas Madalene Delani - za njega će sve biti promenjeno. Efekat toliko sličan zaljubljivanju. Ali, pevačica o kojoj je ovde reč ne razlikuje se od drugih ljudi samo po svom talentu. Ona pati od Korsakovljevog sindroma koji surovom brzinom uništava sećanje na prošlost, pa čak i onu najbližu. Stoga će se Madalena Delani i njen dragi svakoga dana sastajati kao da je to prvi put. Pevačica naravno nikada neće pamtiti njihovu "staru" ljubav, ali zaljubljenog profesora će sećanje na to ipak progoniti. Toliko, da će pokušati da je izleči...
Ovo je kratko i jednostavnim rečima prepričan siže romana "Slapovi zaborava" italijanskog pripovedača Fabricija Rondolina, romana koji je u prevodu Elizabete Vasiljević ovih dana objavila beogradska izdavačka kuća "Klio". Fabricio Rondolino (1960), koji je u italijanskoj javnosti dobro pozant kao novinar dnevnika "L"Unita", političar, odnosno portparol Masima d"Aleme do početka 1999, prevodilac s nemačkog, kolumnista "La Stampe", autor veoma uspešnog romana "Drugo upozorenje" - prisustvovao je juče i promociji knjige kod svog beogradskog izdavača. Da li političar Rondolino neminovno vodi borbu sa istoimenim piscem, ili pak sve naklonosti žive u skladu i mirnom sazvučju, imali su, dakle, prilike da vide i ovdašnji poklonici knjige. Bilo kako bilo, Fabrico Rondolino se srdačno odazvao pozivu razgovora za "Politiku".
Da li je glavna junakinja Vašeg romana zaista bolesna? Može li se njena mana smatrati bolešću? Ko tu treba zapravo da ozdravi?
- Madalena pati od užasne bolesti: ne uspeva da se seti ničega što čini, što govori, što vidi. Njeno sećanje je blokirano, njena jedina sećanja su ona iz prošlosti. Stoga, Madalena živi u večnoj sadašnjosti: to je kao da ne zna šta je to u stvari vreme. Čovek koji se u nju zaljubljuje je neurofiziolog: on bi, dakle, želeo da izleči Madalenu, da joj vrati osećaj za vreme, da joj ponovo podari dar pamćenja. Bez pamćenja i bez sećanja, i ljubav zapravo ne postoji. Postoji samo zaljubljenost.
Vreme se meri iskustvom
. Kako je mogućno vratiti vreme? Da li je mogućno meriti ga? Kojim instrumentima? Da li su to ljubav ili možda muzika?
- Vreme se naravno meri satovima i kalendarima, a u dubljem smislu meri se iskustvima. Sećamo se određene pesme jer je ta pesma vezana za našu ljubav, ili se pak sećamo neke knjige budući da nam je poklonila neka draga osoba. Životna doba su često obeležena ljubavima, zaljubljivanjima i gubitkom ljubavi.
. Vaš stil zvuči kao neka sasvim jednostavna, repetitivna muzička fraza, gotovo infantilna. Da li bi se "Slapovi zaborava" mogli nazvati filosofskom bajkom?
- Ne znam da li je ova knjiga filosofska bajka. Moja namera bila je da ona bude razmišljanje o ljubavi, o odnosu ljubavi, vremena i sećanja, o dijalektici zaljubljivanja (koje živi u apsolutnoj sadašnjosti i ne podnosi nikakve kompromise) i ljubavi (koja čini prošlost i gradi budućnost).
. Gledajući odavde, stiče se utisak da ovo vreme označava globalnu smrt novinarstva, novinarstva u najplemenitijem smislu te reči. Dolazite iz sredine u kojoj se nekada negovalo novinarstvo - setimo se samo Bucatija - a i sami već godinama pišete za novine. Kako se odbraniti od nesumnjive najezde novinarske banalnosti?
- Da bi novinarstvo uopšte postojalo mora da postoji demokratija. Ali, taj uslov sam po sebi nije dovoljan. Bez demokratije i bez slobode ne postoji novinarstvo (postoji samo propaganda), ali život u demokratskoj zemlji ne podrazumeva i dobro novinarstvo. Potrebna je i određena doza antikonforizma, znatiželje, osećaja za paradoks. Dobro novinarstvo traži svoje priče tamo gde niko ne zagleda i izražava lični stav. Treba uvek sumnjati u objektivnost.
. Jedan pijanista reče da je umetnost jedino opravdanje za našu istoriju. Da li ste možda zbog toga više voleli da napustite politički život i posvetite se isključivo pisanju?
- Uvek sam strasno voleo politiku i strasno voleo pisanje. Nije se baš lako držati te dve strasti istovremeno. Posle tri pune godine posvećene gotovo isključivo politici, osetio sam potrebu da posvetim više vremena pisanju. Ne, ne mislim da je umetnost jedino opravdanje za našu istoriju. Jedino opravdanje za naše postojanje na svetu jeste naša sreća: svako treba da je potraži tamo gde veruje da je ima.
. Da li je mogućno živeti danas u Evropi - izolovan?
- Nije mogućno živeti u izolaciji. To ne mogu ni ljudi, pa ni države. Nadam se da će i Jugoslavija, koja oduvek pripada evropskoj istoriji, umeti da nađe put i vrati se u zajedničku kuću.
Čovečanstvo je zdravije i slobodnije
. Šta sada pišete? Koji su pisci koji su na Vas uticali?
- Pišem novi ljubavni roman. Obožavam ljubavne priče jer verujem da se u ljubavi, odnosno u međuljudskim odnosima krije najdublja istina našeg postojanja. Teško je navesti spisak mojih najdražih pisaca, budući da sam čitalac eklektičar. Ne osećam naklonost samo prema određenom piscu, školi ili književnosti. Od pisaca ovog stoleća veoma volim Kafku i Foknera. Od živih, izraelskog pripovedača Jehošuu i Španca Maraisa. Od italijanskih, moj najvoljeniji pisac ostaje Leopardi.
. Da li ste srećni što živite u ovom vremenu. Da li na ovom svetu još postoje lepa mesta kao što su vodopadi Iguazu, koje opisujete u "Slapovima zaborava"?
- Veoma sam srećan što živim u ovom našem vremenu. Mislim da su prednosti progresa mnogo veće od mana. Danas je čitavo čovečanstvo mnogo slobodnije, zdravije, dugovečnije, obrazovanije, nego što je bilo pre pedeset godina. Uostalom, savršenstvo nije mesto koje treba osvojiti već samo horizont prema kojem treba usmeriti naš put. Svet je prepun lepih mesta: Beograd, Jugoslavija, to su lepa mesta za onoga ko ume da bude srećan sa sobom samim!
Mirjana OGNJANOVIĆ
*********************************
Blic28.10.1999.
Fabricio Rondolino : Pošto se pre 100 godina od Rima do Beograda putovalo nedeljama, to što sam ja avionom morao putovati, preko Tunisa, ceo dan i nije tako loše. U Italiji su u ovom trenutku najtraženiji krimi romani
Sećanje pod opsadom zaborava
Zaboraviti - znači izbrisati iz pamćenja, zanemariti - znači izbaciti iz srca. Zanemariti je jače nego zaboraviti, jer ono što zaista leži u srcu ne zaboravlja se", napisao je, u svom romanu "Slapovi zaborava" italijanski pisac Fabricio Rondolino. Ovaj eminentni italijanski stvaralac, jedan od retkih inostranih autora koji su došli na Sajam knjiga, putovao je od Rima do Beograda ceo dan, i to avionom! Išao je preko Tunisa. Drugačije, kako kaže, nije moglo. I još dodaje: "Pošto se pre 100 godina putovalo nedeljama, nije ni ovo loše".
Bili ste u Beogradu pre deset godina. Mnogo se toga za ovu poslednju deceniju promenilo. Kako vam izgleda Beograd danas?
- Meni je uvek zadovoljstvo da dođem tamo gde mi je knjiga prevedena. Zato sam rado prihvatio poziv izdavačke kuće "Clio". Teško je dati mišljenje o gradu koji malo poznajete. Za mene je Beograd uvek bio evropski. Grad na razmeđi Istoka i Zapada, između Austro-ugarskog i Otomanskog carstva. To mu je za sva vremena utisnulo beleg koji zrači neobičnim šarmom. No, mislim da Beograd treba da se vrati u Evropu.
Do nedavno ste radili kao jedan od savetnika Predsednika vlade Italije. Osim što se bavite lepom književnošću vi ste i novinar. Kakav je sada stav zapadnog javnog mnjenja u odnosu na Beograd?
- Raspad Jugoslavije je tragična epizoda s tragičnim posledicama po Evropu. A za Italiju naročito jer su nekada naše zemlje bile vrlo bliske i višestruko vezane. Tek nakon raspada većina Italijana je saznala da su uopšte postojale republike. Možda bi se za Jugoslaviju moglo reći da je klasičan primer kako vladajuće garniture u nekim zemljama nisu u stanju da vode zemlju u skladu sa situacijom u kojoj se nalaze. Italija je, kao što je poznato, deo NATO i učestvovala je u bombardovanju. To je bila odluka naše vlade. Pošto mi živimo u demokratskoj zemlji, veliki deo medija je stao na stranu vlade, ali dobar broj je bio i protiv - kao i u drugim zemljama, članicama NATO. U Italiji za vreme bombardovanja Jugoslavije, u političkim tok-šou TV emisijama, skoro svake druge, treće večeri gostovao je vaš ambasador Lekić i predstavnici Oslobodilačke vojske Kosova. Da su se takve TV debate događale u Srbiji bilo bi mnogo bolje.
"Slapovi zaborava" su roman koji se, između ostalog, bavi kategorijom zaboravljanja, apostrofirajući problem prolaznosti i žal za tačnim i potpunim sećanjem. Na ovim našim prostorima često se govori u suprotnom smeru; da zaborav čini život mogućim...
- Tačno je da zaborav čini život mogućim i lakšim, pogotovo onome kome je život težak, ali da bi smo živeli moramo se sećati. U ovoj knjizi stvar je postavljena tako da se odbrani pamćenje, kao da se naša sećanja nalaze pod opsadom zaborava, i da su život i ljubav način da se spreči nestajanje stvari iz našeg postojanja.
Naravno, to je pre svega ljubavni roman. Kakva je sada pozicija velike teme ljubavi u evropskoj i svetskoj literaturi? Mnogi smatraju da je ona sada potisnuta nekim egzistencijalističkim i filozofskim temama?
- Ja mislim da je tema ljubavi i dalje veoma prisutna u literaturi, ali naše čitanje i pristup književnosti su fragmentarni. Ima mnogo pisaca koji pišu ljubavne priče, ljubavne u smislu muško-ženskog odnosa, jer ljubav se, kao što znamo može posmatrati i u širim razmerama. Primera radi, Marias Haviar, Jošua, pa i Handke pišu o ljubavi kada ne pišu o Srbiji. Kada se malo razgrne površina svaka priča je u suštini ljubavna, jer je ljubav dinamički odnos. Svaka emocija je, na ovaj ili onaj način, odraz ljubavi u ogledalu.
Koji su literarni žanrovi i koje teme najaktuelnije u savremenoj italijanskoj književnosti?
- U Italiji u ovom trenutku su najtiražniji i najtraženiji krimi romani. Mi ranije nikada nismo imali svoje pisce tih romana. Prevođeni su, uglavnom, Amerikanci i objavljivani u izdanjima džepne knjige. Međutim, pre desetak godina formirala se u Italiji čitava škola takvih pisaca, i sada se to veoma čita.
Srpska literatura je na marginama svetske baštine iz mnogo razloga, ali pre svega zato što je književnost malog jezika. Kako stoje stvari u Italiji?
- I Italija ima isti problem jer je takođe književnost malog jezika. Međutim, ako posmatramo svetsku književnu scenu uočićemo, grubo govoreći, dva nivoa. Anglo-saksonska književnost kao i Francuska ima velike izdavače i velike tiraže. Drugi nivo su izdanja kvalitetnih književnosti. E, tu literature malih jezika mogu da nađu svoje mesto. Recimo, Umberto Eko je nakon svog proboja na svetsku scenu otvorio put i mnogim drugim piscima. Markes je, recimo, otvorio put latino-amerikancima. Vidite, to je zanimljivo. Evropljani su u XIX veku izmislili roman, a onda su ga zaboravili, tako da sada latino-amerikanci treba na to da nas podsete.
Da li su Italijani još u nečemu tako maestralni kao u dizajnu?
- Da.
U čemu?
U ljubavi!
T. Nježić
01.01.00
Politika
16.10.1999.
Priča o zaboravnoj pevačici
Fabricio Rondolino: "Slapovi zaborava", sa italijanskog prevela Elizabet Vasiljević; izdavač: "Klio" Beograd, 1999.
Da bi se istinski živelo, potrebno je izgubiti pamćenje. Na taj način se poništava onaj toliko moćni i ograničavajući činilac naše egzistencije: da smo samo ono čega se sećamo. Sećanje uništava naš pravi život, jer ga pretvara u najobičniji predmet, dalek i različit i od nas samih. Zaborav bi mogao dakle biti i izlaz. Ali, avaj: bez sećanja nećemo imati reči, a reči su potrebne da bismo sebi i drugima ispričali isti taj naš život.
Tako razmišlja glavni junak romana "Slapovi zaborava" Fabricija Rondolina, italijanskog pripovedača, novinara, donedavno i političara. Odmah biva jasno da je pisac posegao za onom temom koja je vekovima predstavljala inspiraciju: da li je život samo san jednog sna? Kakvu ulogu u njemu uopšte igra vreme? Na koji način vreme postoji? Da li samo kao prošlost, odnosno sećanje, ili kao trenutak sadašnjosti?
Pouzdane instrumente kojima bi profesor neurofiziologije Džefri Sonabend mogao da reši ovakve zagonetke on nikako ne uspeva da pronađe, tačnije rečeno, da ih upotrebi. A oni zapravo postoje. Stavlja mu ih u ruke, poput sudbine, sam pripovedač: to su muzika i ljubav. Tako glavni junak, na za njega simboličnom mestu, vodopadima Iguasu u Argentini, upoznaje neobičnu pevačicu, pevačicu obdarenu jedinstvenim, neponovljivim glasom. Glasom kakav niko ranije nije čuo - prozračnim i dubokim.
Upečatljivost Rondolinovoj filosofskoj bajci daje njegov jednostavni pripovedački stil koji, pored ostalog, odlikuje neka vrsta infantilne repetitivnosti. Ona odzvanja više nego efektno. Roman će svakako, kao što je to bio slučaj i u Italiji, naići na veliki odjek u čitalačkoj javnosti. Zasluga za to pripada i prevodiocu, Elizabet Vasiljević.