01.11.13
Sami stvaramo svoju karmu
Jan-Filip Zendker
Kinesku civilizaciju možemo da shvatimo jedino ako uzmemo u obzir i pogubne posledice Kulturne revolucije
Jan Filip Zendker, nemački novinar, dopisnik „Šterna” iz Azije i Amerike, pisac svetskih bestselera „Osluškivanje srca”, „Igre zmaja”, „Glasovi srca”, kao i kod nas nedavno objavljenog romana „Šapat senki”, bio je gost svog srpskog izdavača „Lagune” na nedavno završenom 58. Međunarodnom beogradskom sajmu knjiga. Zendker je i autor knjige reportaža iz Kine „Pukotine u velikom zidu”. „Šapat senki” je priča o čoveku Polu Libovicu, pedesetogodišnjaku koji je živeo u Hongkongu trideset godina i koji se povlači na malo ostrvo, posle smrti deteta, ne želeći da iskusi ništa novo. Ipak sreće ženu koja ga polako izvlači na površinu. „Drugi nivo romana govori o kineskoj civilizaciji, a nju možemo da shvatimo jedino ako uzmemo u obzir i pogubne posledice kulturne revolucije i na današnju Kinu. Bavim se kineskom kulturom pripovedajući o ljudskim životima, a tako upoznajemo druge svetove bolje nego putem brojeva ili činjenica”, rekao je za naš list Jan Filip Zendker.
Deluje malo neverovatno da je romane pod nazivima „Osluškivanje srca”, „Glasovi srca” napisao muškarac...
Više puta sam čuo komentare čitalaca koji nisu verovali da je moje romane napisao muškarac. Ljubavne teme privlače me zbog toga što mislim da nas ta emocija pokreće tokom života. Ta žudnja za bezuslovnom ljubavlju i poverenjem, to je tako prirođeno čoveku. Ipak, to nisu samo ljubavne priče. Knjige koje imaju toliko čitalaca moraju da sadrže i više od ljubavne priče. Radnja romana „Osluškivanje srca” smeštena je u Burmu, i likovi koji oličavaju Istok i Zapad međusobno se nadopunjuju. Mnogi ljudi rekli su mi da su čitajući ovu knjigu naučili o istočnjačkoj filozofiji i religiji, o drugačijem načinu života. Moji romani govore i o Kini, i pored toga što sam u Kini živeo, pišući o ovoj zemlji upuštao sam se i u ozbiljna istraživanja. Ponekad sam bio nervozan u iščekivanju utisaka nekog kineskog čitaoca koji živi u Nemačkoj, ali srećom, većina je bila pod utiskom autentičnosti onoga što sam napisao.
Živeći na Dalekom istoku da li ste usvojili i način razmišljanja tog podneblja, da li verujete u reinkarnaciju?
Često me pitaju da li sam budista, da li verujem u reinkarnaciju. Voleo bih da verujem u to, ali ne verujem. Mislim da to olakšava život kada mislite da ćete se negde ponovo roditi. Možda je to i jedan od razloga zbog kojeg su ljudi u Burmi mnogo opušteniji, veruju da će njihova duša trajati kroz mnoga obličja tokom vremena. Kada imate samo jedan život, brige se usložnjavaju. Međutim, iako nisam budista, mnogo sam naučio od budizma, to da sve zavisi od nas, od našeg stava i načina razmišljanja, i da sve što činimo ili ne činimo, ima svoje posledice. I mi snosimo odgovornost za to, sami kreiramo svoju karmu.
Vaši junaci tragaju, jedni za drugima, za srodnicima, ali i za sobom?
Da, moji junaci traže, i inače mislim da oni koji se ne smiruju, koji tragaju, da su upravo oni najzanimljiviji. Sa njima nije lako živeti, to su komplikovane ličnosti, stalno sumnjaju. Verovatno sam i sam takav, s jedne strane delujem kao porodični čovek koji se smirio, sa druge i dalje u sebi tragam.
Koliko vam je novinarsko iskustvo pomoglo u pisanju romana?
Kao novinar naučio sam da istražujem, tako da mi je tokom pisanja to iskustvo koristilo. Istraživanja obavljam u razgovoru sa ljudima, puno čitam, i na internetu. Ja sam pripovedač, želim da moje priče čitaju drugi i da ih razumeju.
Jedna od vaših glavnih junakinja je Džulija, žena sa Zapada, advokat, koja je jednim delom vezana i za Burmu. Da li je bilo teško ući u karakter i psihologiju ženskog lika?
Nije bilo teško. Imao sam pomoć svoje supruge koja čita sve što napišem. Ponekad se i posvađamo, ona tada tvrdi da žena nikada ne bi postupila na određeni način. I onda zajedno tražimo rešenje.
Bili ste dopisnik „Šterna” iz Njujorka i iz Azije. Kako biste uporedili ta dva različita iskustva?
Za osam godina u Americi sam upoznao onaj tipični optimizam, potrebu ljudi da se bore za svoje snove. Volim Njujork. Ali, ima i stvari koje mi se ne sviđaju u Americi, a koje bih zamenio istočnjačkim stavom prema životu. Međutim, danas neki delovi Kine izgledaju više američki od same Amerike. Mnogi puki siromasi preko noći su se obogatili.
Marina Vulićević