11.10.03 Politika
Priča o "zagraničnoj Rusiji"
Jovan Kačaki: "Ruske izbeglice u Kraljevini SHS/ Jugoslaviji"
Materijalni tragovi o postojanju svake kulture ili civilizacije su, antropološki posmatrano, bez sumnje najvažnija svedočanstva za istoriju ljudskog roda. Sve ono drugo, što ostaje u sferi pretpostavki i teško dokučivih ostataka – kao da nije ni postojalo.
I upravo ta činjenica kao da je dala vanrednu i umnu i fizičku snagu i motivaciju dr Jovanu Kačakiju da posle mukotrpnog, dugotrajnog i bez sumnje gotovo šerlokholmsovskog truda objavi drugo, dopunjeno i prerađeno izdanje knjige "Ruske izbeglice u Kraljevini SHS/ Jugoslaviji – Bibliografija radova 1920-1940. (pokušaj rekonstrukcije)". U knjizi koja će, već sada je to jasno, za sve potonje istraživače fenomena ruskog izbeglištva dvadesetih godina prošlog veka, i kod nas ali i u svetu, biti nezaobilazni izvor činjenica dr Kačaki istražuje i pronalazi podatke za gotovo sva neperiodična i periodična izdanja, pozorišne programe i muzikalije koje je ova po svemu neverovatno darovita i uporna zajednica ljudi publikovala i širila. Štaviše, u tom delu, u izdanju Knjižare "Žagor" i Univerzitetske biblioteke "Svetozar Marković", Kačaki je uspeo da uradi imenski indeks, indekse izdavača, štamparija, mesta izdanja, žanrova, serija... Otvorio je čitav jedan svet koji je, na žalost, već više decenija u odumiranju, a njegova dela zatrpana sivilom društvene realnosti i našom već gotovo poslovičnom nebrigom.
Očuvanje ruske kulture
Šta nam sve otkriva dr Jovan Kačaki? Pre svega, i svoju ličnu motivaciju: on knjigu posvećuje, pored ostalih, i "mojim milima, babuški Zinaidi Varfolomejevnoj Dubinjinoj iz Odese i deduški Vasiliju Konstantinoviču Kačaki, romistru 12-og husarskog puka carske ruske konjice, u ruskom građanskom ratu oficiru Dobrovoljačke armije generala Vrangela". Oni su, kaže Kačaki u knjizi, "proveli duge godine izgnanstva u gostoljubivoj Srbiji, ne videvši više nikada svoju dragu Rusiju". "Oni su mi usadili ljubav prema ruskom jeziku i mučki ubijenoj staroj Rusiji", kaže autor.
Slika "zagranične Rusije" u Kačakijevoj knjizi– rekonstrukciji, te virtuelne države ruskih izbeglica koja je rasuta po čitavom svetu sa jednom jedinom idejom – očuvanja od propasti i ruske kulture i ruske istorije – zaista je impresivna.
Posle ruskog Građanskog rata (1918-1921) u Kraljevinu SHS je, prema raznim procenama, u nekoliko talasa, sve do kraja 1924. godine, dospelo između trideset i sedamdeset hiljada ruskih izbeglica. Njihova politička orijentacija je bila izrazito antiboljševička, a obrazovni nivo takav da je 76 odsto imalo završeno srednje, više ili visoko obrazovanje. I upravo zato se ne treba čuditi što je njihova izdavačka delatnost bila zamašna.
Kačaki, inače po obrazovanju lekar, mikrobiolog, danas u penziji, bavio se gotovo isključivo izdanjima na ruskom jeziku, namenjenim prvenstveno ruskom izbegličkom čitalaštvu. Uključivao je samo ona izdanja na srpskom koja su bila obavezna po zakonu – razne statute društava, školske godišnje izveštaje i slično.
Tokom četvrt veka – u periodu od 1920. do 1944. godine – ruske izbeglice su štampale brojna neperiodična izdanja, ali ova produkcija najverovatnije nije premašila 2.500 naslova, kaže autor. U prvom izdanju Bibliografije Kačaki registruje 1216 naslova, a naknadnim traganjem pronalazi još 340 bibliografskih jedinica, tako da sada beleži podatke o ukupno 1556 naslova. Većina su brošure od po dvadesetak-tridesetak stranica, objavljivane na najjeftiniji način. Prosek stranica ovih knjiga je 84, a tiraži oko 500 primeraka. Pa, ipak, opšti tiraž je impresivan – čak 1.200.000 primeraka ukupno, ali ako danas tragamo za ovim publikacijama ustanovićemo da su skoro sasvim iščezle... Zanimljivo je da je čak 91 odsto izdanja sa poznatim mestom izdavanja objavljeno u delovima zemlje nastanjenim prevashodno pravoslavnim, srpskim, stanovništvom. Ali, čak 131 delo objavljeno je u prevashodno rimokatoličko-muslimanskim sredinama, u Hrvatskoj, Sloveniji, delovima Bosne i Hercegovine... Najčešće teme bile su religiozne, drugi žanr bio je – politika, a na trećem mestu su izdanja vojne prirode, pa udžbenici, potom publikacije iz istorije... Pada u oči da se beletristika ne nalazi na prvim mestima, a to je i razumljivo jer Jugoslavija nije bila stecište istaknutih ruskih izbeglih književnika.
Još uvek arhivi "zatvorenog tipa"
Periodična izdanja ruskih izbeglica su zadala mnogo više muke autoru: bilo ih je teško pronaći za registraciju i analizu. Jovan Kačaki navodi dva razloga: po bibliotekama i arhivima se, pre svega, sačuvao mali broj, tek oko 45 odsto periodičnih izdanja. Zanimljivo je, kaže on, da je čak i sovjetska obaveštajna služba uspela da prikupi i sačuva svega 108 od ukupno 320 poznatih naslova periodičnih izdanja, a tek posle pada komunizma u Rusiji ove publikacije su iz državnih kolekcija "zatvorenog tipa" prešle u javne biblioteke. Drugi razlog je što su žanrovi bili uglavnom vojno-politički i da su ih posle osvajanja vlasti komunisti uglavnom uništavali. Od dnevnih listova Kačaki pominje dva – Rusku Gazetu, čije je pisanje "izazivalo i trvenja na diplomatskom planu", zbog napada u komentarima na Veliku Britaniju i Poljsku "koje se nisu dovoljno odlučno borile protiv boljševika". Drugi dnevnik bio je "Novoje Vremja" i izlazio je u Beogradu od 1921. do 1930. pod uredništvom M. Suvorina.
"Zagranična Rusija" je u Srbiji, kaže Kačaki, prestala potpuno da živi kao zajednica, sa svojim izdanjima, brojnim kulturnim manifestacijama i društvima, 1944. godine. Razloge za nasilno gašenje svih ruskih izbegličkih organizacija u tom periodu on vidi pre svega u činjenici da su neke od njih aktivno sarađivale sa nemačkim okupatorom. Važniji razlog je, svakako, sadržan u činjenici da na spisku komunističkih vrlina nema tolerancije prema političkim suparnicima. A povrh toga, ruske izbeglice nisu bile obični politički oponenti. Mogle su biti nezgodan svedok i, ko zna, možda i ekspert i savetnik nekog mogućeg domaćeg antikomunističkog pokreta otpora.
– Kao ilustracija represije neka posluži podatak da je velika biblioteka, oko 130.000 tomova, Ruskog doma u Beogradu koji je nosio ime imperatora Nikolaja Drugog, posle ulaska Crvene armije u Beograd – nestala. A sudbina ovakvih publikacija u privatnim bibliotekama nije bila ništa bolja. Štaviše, i sada su ovde arhivski podaci i dalje nedostupni, a siguran sam da postoje. Još uvek su, dakle, zatvoreni u arhivima tajne policije. Zatvoren je i Arhiv Narodne banke Srbije, u koji nema pristupa nijedan istraživač, a želeo sam da istražim tokove zamene ogromne količine novca ruskih izbeglica, zlata i vrednosnih papira... Na kraju sam u Huverovom institutu na Stenfordu u Americi pronašao odličan arhiv gde su smeštene kopije mnogih važnih dokumenata, pa i arhiv generala Vrangela. Tamo se bez problema može raditi – rekao nam je Jovan Kačaki, prilikom nedavnog boravka u Beogradu.
Danica RADOVIĆ