11.05.03 Pobjeda
SAMOSTALNO MIŠLJENJE ILI MANIPULACIJA NA UZICI LAŽI
Čitanje i učitavanje misli
U knjizi "Ribari ljudskih dusa" odavno sam, prije 27 godina, iznio istinu o onima koji glume istinu. Ispricao sam pricu o tome kako se, na uzici lazi, vode i zavode ljudi i narodi, a da toga nijesu svjesni: daju svoj pristanak na tudji izbor! Od toga vremena do danas, nista se nije bitno izmijenilo: sa istinom stoji gore nego sto je bilo! S.J.Lec bio je dalekovid kada je rekao: "Najteze je za istinu u vrijeme kada sve moze da bude istina". Mnogi danas istrazuju posljedice zagadjivanja prirodne sredine, rijetko se ko sjeti da ispita posljedice zagadjenja duhovne sredine.
Postoji pet kljucnih oblasti u kojima se istine o covjeku okrecu protiv covjeka. U ekonomskoj oblasti manipulacija (potrosacima) uzima oblik reklame; u politickoj oblasti manipulacija (biracima) uzima oblik propagande; u oblasti vaspitanja i obrazovanja manipulacija (mladima) uzima oblik indoktrinacije; u oblasti slobodnog vremena manipulacija (ukusima) uzima oblik industrije zabave i sna; u oblasti religioznog zivota manipulacija (vjernicima) uzima oblik vjerske ideologije.
Da je reklama ipak nesto vise od "samo jedne gluposti koja kosta" prakticno dokazuju oni koji trose ogromna sredstva na reklamiranje svojih proizvoda i koji se okruzuju dobro placenim strucnjacima za reklamu. J.K. Galbrajt ima pravo kada kaze: "Sve dok se reklamiranjem povecava profit ono se isplati". Reklamna poruka je paukova mreza satkana od osvajackih rijeci. Ako se reklame ocjenjuju logicki, one su dostojne sazaljenja; ako se one vrjednuju psiholoski, one su dostojne divljenja. U reklami stradaju jezik, istina i logika. Reklame nijesu upucene razumu nego osjecanjima: one ne nude istinu, nego obecanje! Obecanje je dusa i srce svake reklame. Ona ne prodaje bolesnima lijek, vec nadu za ozdravljenje; ona ne prodaje zenama kremu, vec ceznju da budu lijepe; ona ne prodaje djeci avione, vec krila da lete; ona ne prodaje robe, vec vjeru da ce vlasnici roba postati ljudi (stvari kao simboli statusa). Reklama ne koristi toliko jake strane svojih proizvoda koliko slabosti svojih potrosaca. Ona ne nudi samo robu da se proda nego i sliku o sebi koju kupac moze da stekne ako kupi odredjenu robu.
Ovo sto vazi za reklamu, na svoj nacin vazi i za politicku propagandu. Svjestan vladar kontrolise podsvjesne snage svojih podanika i tako dokazuje da stvarno vlada ljudima onaj ko vlada njihovom podsvijescu. Stvarnost ne definisu oni koji je najbolje poznaju, nego oni koji njome vladaju. Oni namecu svoje definicije stvarnosti kao jedine istine: vladajuce definicije su definicije onih koji vladaju! Ove definicije su psiholoski nadmocne, iako su gnoseoloski bezvrijedne. Razumijevanje stvarnosti potiskuje se u korist vladanja stvarnoscu: ljubav prema istini ustupa mjesto volji za moci! Vise nije vazno kakva je stvarnost, ni da li ona postoji u obliku sna ili jave, jedino je vazno da se njome moze da vlada po svojoj volji i bez pomoci istine. Javna opstila unaprijedila su laz u generalski cin. Nice je dobro primjetio: doslo je vrijeme da se ponovo promisli sta je politika, jer ovakva kakva je danas, ona je mjesto gdje su sve dusevne bolesti zakazale sastanak! Onaj ko drzi moc i vlast, ko kontrolise javna glasila, ko ima povlasten pristup informacijama i ko poznaje tehnike ubjedjivanja, taj moze da ubijedi bilo koga da misli, vjeruje i uradi bilo sta. On moze da kaze: "Ja sam se prihvatio da vam namjestim glavu kako treba" (T. Man). Od javnih glasila se ocekivalo da budu realisticno ogledalo drustva, u kome ce svaka drustvena klasa, sloj i grupa imati svoju sliku i cuti svoj glas. Ali iz slike o drustvu koju nam namecu glasila ispale su mnoge grupe i ne cuju se drugi glasovi osim glasa vladajuce klike. Umjesto razlicitih informacija dobija se brizljivo upakovana laz: umjesto trzista ideja imamo monopol ideologije jedne grupe. Nudi se visak vijesti i manjak istine. Politika, koja je u sustini stvar zajednice, prestala je biti zajednickom stvari: nju vode suprotstavljene stranke da bi ostvarile svoje posebne interese. Ove stranke, upravo zato sto su stranke, ne mogu da zadovolje interese zajednice i opsteg dobra. One se vise bore za glasove biraca nego za dokazivanje vrijednosti svojih programa.
Kad je rijec o indoktrinaciji onda odmah treba reci: vecina nas misli tudjom glavom, jer niko od nas nema neposredno iskustvo o brojnim proslim i sadasnjim dogadjajima: o njima saznajemo iz prica drugih! Sto ce mlada pokoljenja da saznaju o svojoj proslosti i sadasnjosti, o tome odlucuje vladajuca grupa u drustvu: ona definise zvanicna mjerila izbora. Svaka vlast stvara sliku o proslosti i sadasnjosti kakva joj treba, i tu sliku onda spretno namece kroz zvanicni sistem vaspitanja i obrazovanja: ustanove za prosvjecivanje mladih sluze u isto vrijeme i kao ustanove za vladanje mladima. "Tehnologija ponasanja" pronasla je nacin "kako da se pobijede... a da im se ne nanese poraz, kako da se oni slome a da im se ne pricini bol". Filozof volje za moc tacno je primjetio: "Jednom je duh bio bog, zatim je postao covjekom, a sad ce biti jos i olosem".
Ni u oblasti slobodnog vremena nijesmo slobodni onako kako mislimo da jesmo, jer nacin koristenja toga vremena odredjuje industrija zabave i sna: snovi su od kapitalne vaznosti za kapital! Trgovci snovima zadovoljavaju svoju sebicnost pod vidom ispunjenja nasih zelja. LJudi ne mogu masovno da koriste drugu kulturu do one koja se masovno proizvodi - kulturu iz konfekcije. M. Makluan je dobro istakao da je smijesno govoriti "sta publika zeli" da se izvede preko njenih vlastitih zivaca. "Cim smo svoja cula i zivcani sistem predali na privatno rukovanje onima koji bi htjeli da izvuku koristi od zakupljivanja nasih ociju, usiju i zivaca - vise nam, u stvari, nisu ostala nikakva prava". Javna glasila od naroda napravise masu koja obozava neobrazovanost, sirovost i surovost i uzdignuta cela stupa u banalni, prostacki nacin misljenja, vjerovanja i vrjednovanja. Masovni mediji stvaraju masovno drustvo kome je zabava ideal: slavljenje nizeg covjeka! Svi zele da se cuju i vide, a niko nema sto da kaze i pokaze: previse se govori a premalo misli, suvise gleda a malo osjeca! Svi bjeze od sebe u zaborav onog moguceg i najboljeg u sebi - vesela otupljelost vedrog roblja.
I na kraju, u oblasti vjerskog zivota, susrecemo se sa upotrebom vjere i vjernika u ideolosko-politicke svrhe. Ako se pazljivije razmotre sve velike religije, onda ce se ustanoviti da u njima preovladjuju vrijednosti razumjevanja, tolerancije i ljubavi. Pa otkuda onda netrpeljivost, mrznja i sukobi? Ocigledno da oni ne dolaze iz vjere nego iz nedostatka prave vjere: dolaze iz vjerske ideologije koja se povezuje sa svetovnim interesima. Nice vice da je ideologija koristan nacin pogresnog tumacenja vjere: umjetnost svetog laganja. Svojim opstim vrijednostima i normama hriscanstvo je istinska svjetska religija. Razumjevanjem tih vrijednosti i normi u skladu sa interesima vjerskih zajednica i njihovih duhovnih pastira, ono postaje jedna od mogucih ideologija. U Pismu iz 1920. I. Andric istice: "U Sarajevu ni satovi cetiri razlicite vjeroispovijesti zbog netrpeljivosti nisu otkucavali u isto vrijeme" - toliko se mrze medju sobom ideolozi ovih vjera. Vjera ljubavi ne moze biti izvor mrznje. Svete rijeci osnivaca velikih vjera ne mogu nigde i nikog podstaci na netrpeljivost, mrznju i rat, vec samo na razumjevanje, ljubav i mir. Zlatno pravilo "ne cini drugom sto ne zelis da on cini tebi" jeste vjersko i moralno nacelo visoko kao nebo, nacelo koje uvijek vrijedi, kako u hriscanskoj vjeri tako i u konfucijevskoj etici, islamu ili bilo kojoj drugoj svjetskoj religiji. Valja se, dakle, oduprijeti iskusenju da se vjera vrjednuje po tome kako su je protumacili i primijenili vjerski ideolozi. Ako je crkva bozanska i ljudska ustanova, onda grijehovi i greske dolaze od njenih clanova, a ne od dogme na kojoj ona pociva. Sveti Sava je dobro istakao: "Ako je pop gresan, molitva nije". U Jevandjelju po Marku stoji opomena: "Dom moj zvace se dom molitve za sve narode. A vi naciniste od njega hajducku pecinu".
Djuro Susnjic