17.06.06 Politika
Tren sreće
Rahilja, Roman sa minijaturama, Andrej Gelasimov
Tog leta 1954. Svjatoslav Kojfman nije mogao da dočeka početak školske godine. U SSSR-u su, ako mu je verovati, u osmi razred uveli anatomiju, što je dalo krila mašti četrnaestogodišnjaka. Udžbenik je, međutim, prevazišao njegova očekivanja. Nije ni sanjao da su ljudi u njima baš toliko obnaženi. Potonje slične događaje Kojfman – sada već profesor engleske književnosti – odredio je kao deflorisanje pogleda na svet. Prokockano devičansko poverenje. Gubitak koji se više nikada ne može nadoknaditi. Fiziologija je ipak fiziologija, a sa zakonima prirode ne možemo se igrati. A tek sa zakonima sudbine!
Glavni junak romana „Rahilja” ruskog književnika Andreja Gelasimova (1965) tada je shvatio da sistem funkcioniše kao prevara. Obećava kule i gradove, a nudi samo odgovornost i težak rad. Odmah mu je bila jasna još jedna pravilnost. Priroda obmane je takva da kad god nas nasamari, mi opet žudimo za njom. Možda je čoveku nužan san, obećanje potpune sreće. Kojfmanov se ideal zove Rahilja. Biblijska nesuđena ljubav, koju gubimo dok nam život prevarom podmeće drugu. Možda se upravo iz te neutažive žudnje posle LJudmile ženio Verom i Natašom, a prevalivši pedesetu, našao se u stanu prve supruge dok je ona, poput većine Rusa, čeznula za emigracijom. Osećanje potpune sreće, međutim, ni u Americi ne traje više od minute. Negde u atmosferi, ili iznad nje, dešava se nešto neshvatljivo i sve se sjedinjuje i poklapa – na tren.
Minijature, odrednica iz podnaslova, upućuje ponajpre na niz anegdota od kojih je roman sačinjen i povezan sećanjima junaka na njegovu slavnu mladost te događajima iz sadašnjosti. Fragmentarnu strukturu dela prati postmodernističko poigravnje različitim obrascima pripovedanja, književnošću i kulturnim obrascima, a narativni ludizam upotpunjen je lucidnim humorom. Veoma vešt i talentovan književnik, Gelasimov ponekad hoće da kaže sve, pa pokreće mnoštvo tema koje ne završava, što ne pogoduje uvek fragmentarnoj strukturi „Rahilje”. Sa njegovim se razigranim jezikom, pak, Sonja Bojić nosila kao vrsni prevodilac i čitaocima ponudila prevod za uživanje.
Piščev osnovni postupak jesu studije detalja. On se često usredsređuje na kakav neobičan događaj ili bizarnu osobinu junaka i oko tih motiva razvija male humorne eseje. U tim je momentima srž osobenog realizma Andreja Gelasimova. Za njega se realnost ne poklapa uvek sama sa sobom. Za njega život nije prava linija već niz iskliznuća, minijaturnih otklona od zdravog razuma, u kojima se kriju kob i lepota bivanja. Svet je sazdan kao neponovoljivo lep, veli pisac, a svako od nas se rađa po zakonima jedinstvene, samo njemu date lepote. Samo njemu date radosti postojanja. Makar ona trajala samo tren.
Dva pripovedna toka kreću se u obrnutim pravcima i susreću u završnoj tački romana, sklapajući haotična zbivanja i mnoštvo epizoda u dve ključne teme. Tok prošlosti usmerava se na Kojfmanov život i, podržan melanholijom sećanja, uvodi temu smrti. Težište toka sadašnjosti je na Dini, profesorovoj snahi, koja čeka bebu. Ona je nosilac teme obnove života (pa je zato i narator prve glave), kojom će se delo i okončati dovodeći sve poraze svojih junaka do poravnanja. Do principa koji ih nadilazi. Jedan čovek treba da se rodi, a drugi da nestane. Voda je uvek s obalama jer oštri kontrasti sveta jemče sigurnost odlaska do poslednje stanice. Upravo realistički.
Seta godina i senka smrti, međutim, ne doprinose mudrosti baš previše. Još jedan nauk profesora Kojfmana glasi da starost ne umnožava odgovore. Problemi se rešavaju s rođenjem Dininih blizanaca. Možda sami od sebe. Onako kako to samo život može da udesi. U srećnom času sjedinjenja i poklapanja. Šta je, uostalom, život? Tren između jave i sna, kada je devičanski san zauvek izgubljen, a mi ga pamtimo kao da će trajati večno. Obmana za kojom žudimo, kao da nije tek igra svetlosti i seni u procepima naših želja.
Dušica POTIĆ