Martin Ejmis je stekao ugled jednog od najinovativnijih i najuticajnijih predstavnika britanske književne scene. Zajedno sa Džulijanom Barnsom, Ijanom Mekjuanom, i još nekoliko pisaca srednje generacije, pripada grupi koju popularno nazivaju "oksfordske mudrice" (Oxford wits), zbog svog obrazovanja i uticaja koji imaju na književne tokove u Britaniji.
Rođen 1949. godine u Oksfordu, gde mu je otac, čuveni pisac i dobitnik Bukerove nagrade, Kingsli Ejmis, radio doktorat, detinjstvo provodi u Južnom Velsu, gde otac dobija mesto predavača. Kasnije se iz istih razloga porodica seli na godinu dana u Prinston, da bi se potom vratili u Englesku i skrasili u Kembridžu. Sa dvanaest godina roditelji mu se razvode, a on provodi sledeću godinu sa majkom, bratom i sestrom na Majorci u Španiji. Zbog prihvatanja uloge u filmu prekida školovanje. Bio je to film "Vetar sa Jamajke" (1965), sa Entonijem Kvinom i Džejmsom Kobnurnom, u kome je Ejmis igrao jednog iz grupe mališana čiji brod otimaju pirati...
Školovanje, potom, nastavlja sa privatnim učiteljima, od kojih ga jedan opisuje čak kao "retko neobećavajućeg". Nakon što ga je maćeha, spisateljica Elizabet Džejn Hauard, upoznala sa delom Džejn Ostin, odlučuje da se sprema za Oksford, koji završava sa najboljim ocenama. Dugo godina radio je u novinarstvu, najpre kao kritičar za londonski "Observer", a zatim i kao književni urednik mnogih novina, kao što su "Times Literary Supplement" i "New Statesman". Iako je napustio posao urednika da bi se posvetio pisanju, i danas mu redovno izlaze članci u "Njujorkeru".
Martin Ejmis do sada je napisao osamnaest romana.
09.04.06 Pobjeda
Antiutopijska vizija svijeta
Putokaz vremena, Martin Ejmis
Riječ je o ironijskom sagledavanju prošlosti u kome se ona pretvara u budućnost, da bi se time pokazalo da budućnosti zapravo i nema
Specifičnost spleta formativnih uticaja i iz njih proistekle pripovijedačke poetike svrstava Martina Ejmisa (1949), možda donekle neočekivano, u onu struju savremene britanske proze koja bi se mogla označiti kao "multikulturalna". Kritičari izdvajaju sklonost američkim uticajima kao vjerovatno najznačajniju distinktivnu odliku proze Martina Ejmisa.
"Amerikanizam", Ejmisove proze velikim djelom je posljedica širih kulturno-istorijskih kretanja, tačnije onog globalnog procesa "amerikanizacije" kome se ni arogantno samosvjesna britanska kultura nije mogla odupreti: Britanija u djelima Martina Ejmisa znatno je manje britanska nego ona u prozi njegovog oca Kingslija Ejmisa (1922-1995), takođe čuvenog romansijera, ne zato što mlađi Ejmis ovaj svijet posmatra s nekog individualno amerikanizovanog stanovišta, već stoga što je u izmijenjenom svijetu možda bio i primoran da potraži novi ugao posmatranja. U svojim ranim romanima (Novac, 1984, Londonska polja, 1989) on ga pronalazi u antiutopijskoj viziji svijeta, smještenoj u budućnost koja nam je, kao i uvijek kada je o negativnim utopijama riječ, mnogo bliža no što bismo željeli da povjerujemo.
Kako ocjenjuju kritičari, "dobro je što je naslov "Putokaz vremena", isprva namijenjen romanu koji je na kraju nazvan Londonska polja, Ejmis sačuvao za svoj naredni roman. Jer, u djelu Putokaz vremena, vrijeme zaista igra središnju ulogu. I to poludjelo vrijeme. Zasnovan na jednom fragmentu iz romana Klanica pet Kurta Vonegata, u kome u filmu o bombardovanju puštenom unatraške avioni usisavaju bombe a zgrade se dižu iz pepela, Putokaz vremena priča priču o nacističkom ratnom zločincu koji u Americi iznova živi svoj život, ali u obrnutom smjeru - od smrti do rođenja. Na "kraju istorije", dakle, zjapi ponor - i u taj ponor upada Ejmisov junak, da u košmarnom sunovratu odživi sve još jednom. Pri tome, "Putokaz vremena" ne nudi dekonstrukciju istorije koja bi mogla poslužiti kao dokaz duboko uvrežene predrasude o aistoričnosti postmodernog viđenja svijeta. Ovde je riječ o ironijskom sagledavanju prošlosti u kome se ona pretvara u budućnost, da bi se time pokazalo da budućnosti zapravo i nema. Tako se o aistoričnosti ovdje može govoriti samo kao o nepostojanju buduće istorije. Što se prošlosti tiče, istorija postoji, ali samo kao ravnopravna bilo kom drugom pripovijedačkom diskursu kojim se vaspostavlja smisao prošlosti. Knjigu je štampala izdavčaka kuća "Clio" u prevodu s engleskog Đorđe Krivokapić.
R.K.
