Veče se spuštalo nad rekom i nad ulicom kada su neki javili za Upravu, za odluku grada. Ljudi su zaigrali na sred ulice, počeo je vatromet. S razglasa je odjekivao ’ Radio plus’, emisija je išla celo vreme – muzika i povremeno vesti. Ali ove vesti su došle ranije i nenajavljeno - bile su vanredne. Nije bio okrugao sat, ni pola sata, vest je bila važna i odmah se morala saopštiti.
Dina je bila neko vreme dole u ulici, bila je s Filipom i on je od nje čuo ono što će radio javiti. „Gotovo je s Upravom, razvlastili su je”, rekla je Dina. „Biro preuzima ulicu, ceo ovaj kraj. Dolazi novo doba.”
Bili su pred kafanom, malo izdvojeni i pili su kao i oni ostali što su se nalaktili na šank ili sedeli za stolovima. Filip je doneo flašu vina, bilo je crveno i tamno i klizilo je lako niz grlo. Dina i on su naginjali, brisali su grlić i dodavali flašu jedno drugome. Filip je brisao i dodavao Dini, a ona posle sebe nije brisala, i pitala je - zašto on to radi,i onda je on prestao. Njoj je bilo smešno i on je prestao. Naginjala je iza njega i žedno otpijala, osmehivala se njemu i ulici i njen bi pogled počivao na njegovom licu, na obrazima, na njegovom vratu kada bi naginjao posle nje, kada ona nije brisala grlić i kada je vino klizilo, slatko i mirisno.
„Ti si iz ’’.”
Neki tip je rekao da je neko iz ’’.
„On kaže da si ti iz ’’”, kaže Dina. Naginje flašu i smeje se. I Filip se smeje. Naginje i on.
„Ti si onaj iz ’’. Ima nešto za tebe”, reče taj što se pojavio odnekud. Suv i vižljast, mlađi.
„Za mene?” pita Filip. „Šta za mene? Ko si ti?”
„Dođi”, kaže vižljasti Filipu. „Samo ti.” Odmahuje glavom prema Dini.
„Ja sam s njim.”
„Ona je sa mnom”, kaže Filip.
„Ja sam s ’Radio plusa’.”
„Ona je s ’Radio plusa’”, potvrdi Filip.
„Ne znam ... Da pitam šefa. Sačekaj”, kaže vižljasti Dini. „I ti sačekaj”, kaže Filipu. Izgubi se negde, zaroni.
„Ko je taj?” pita Filip. „Neki klovn? Glupi avgust?”
„Sad ga ima - sad ga nema”, reče Dina. „Mislim da nije glupi avgust. Mogao bi biti mađioničar. Neki novi Dejvid Koperfild.” Pili su dalje.
Vižljasti izroni ponovo. „Šef kaže – može!”
„Što je šef dobar”, kaže Filip. „Za šefa!” Nudi flašu. Vižljasti gucnu malo, vrati flašu. „Jesi ti neki mađioničar?” pita Filip. „Dejvidov rođak?”
„Čiji rođak?” pita vižljasti koji je možda mađioničar, ali nije Dejvidov rođak. „Ovamo gospodo. Ovuda.” Vodi ih kroz neku kapiju i kroz dvorište i onda iza neke pomoćne zgrade u dvorištu.
Napolju vatromet. Fijuće i rascvetava se iznad krovova. Rascveta se i onda zasvetli. Crveno i zeleno. Ponovo fijuće, grmne.
Pojavi se neki novi tip. „Ti si onaj što je bio u podrumu”, kaže Filipu.
„Ispod kafane? Da, zašto?”
„Ti radiš za Stupara”, reče tip. Niži i širok, zalizan. Bledo, rošlice. Na njemu crna, kožna jakna.
„Mi oboje radimo za Stupara”, kaže Dina. „Ja sam na ’plusu’.”
„Ovaj glasnik, mađioničar, on radi za tebe?” pita Filip tog što je šef.
„Ko, on? Radi. Imam nešto za tebe. Zainteresovan?”
„Zainteresovan? Zavisi. I ti si mađioničar?” Filip dodaje flašu.
„Kasnije”, kaže šef. „Svi smo mi ovde mađioničari. Imamo mi svoju lepu devojku i sanduk i sablje što ga probadaju. Zna naša lepojka, sve što vama treba. Hokus-pokus i ona, sve zna. Može i da izađe iz sanduka i lebdi na vrhu sablje, ako treba. Vrh joj pod glavom, a ona lebdi. Lebdi i priča. To je omiljena tačka. Gledaoci je mnogo vole.” Šef mahnu rukom.
Dolaze dvojica, vode trećeg između sebe - kafedžija!
„On?” iznenadi se Filip. „Da, zaista, on bi mogao štošta da zna. Morao bi. Ako se radi ... ”
„Ne znam ja ništa. Šta se ovde dešava? Šta vi hoćete od mene?”
„A šta ti misliš da se ovde dešava?” pita jedan od onih što ga drže sa strane. Drži ga za ruku, za šaku. Drži ga čudno.
„Hej, to boli!” otima se kafedžija. Ćela se presijava, ono malo kose sa strane razbarušeno. „Pusti ... ”
„On zna šta se ovde dešava”, kaže taj što ga drži. Žilav, čvornovat. „Razbistrava mu se.”
„Ne znam ja ništa.”
„On ne zna ništa”, kaže Filip onome što je šef. „Niste vi s njim ...?”
„Jesmo, malo smo vežbali zajedno”, kaže šef. Tapše kafedžiju po obrazima. Okrene se Filipu, pita: „Zainteresovan?”
„Zainteresovan, za šta?”
„Za hokus-pokus. Do kraja da se razbistri.”
„Ne znam ja ništa”, govori kafedžija.
„Ovo je gubljenje vremena”, odmahnu Filip. „Da mi prekinemo s ovim.”
„Vidi šta mi radiš”, okrenu se šef kafedžiji. Maše rukama ispred njegvog lica. Ona dvojica drže kafedžiju svako sa svoje strane. „Brljaš mi kod hokus-pokusa. Ne trudiš se. Gospoda nemaju vremena, mi nemamo vremena, danas niko nema vremena, a ti brljaš. Tebe baš briga što danas niko nema vremena.”
Šef spusti ruke, iznenada ih trže, odalami kafedžiji šamarčinu. Odalami ga još jednom, zviznu pesnicom u rebra, spusti hitro ruke.
„Ako vi mislite ... na podrum”, stenje kafedžija. „Na onaj ...”
Filipu mučno, gleda ustranu.
„Ko ga je pokupio? Skinuo ga i odneo?” pita šef.
„Neki iz ’’. Neka dvojica.”
„Dvojica. Kad je to bilo?”
„Čim je počelo ozbiljno ... u ulici. Ta gungula.”
„Vidite gospodo, to je ta mađija o kojoj ja vama govorim”, kaže šef Filipu, kaže Dini. „Počela je da deluje. Treba samo vežbati.” Okrenu se kafedžiji. „Treba ljubavi za mađiju. Razumevanje.” Udari iznenada, munjevito, u stomak. Kafedžija presamićen, oni sa strane ga drže, uspravljaju ga. „Ima daljih pitanja gospodo?” pita šef.
„Kako se našao taj mozaik kod tebe, u podrumu?” pita Filip. „Kako je to bilo? Šta si video?”
„Električar ...”, prostenja kafedžija. „Električar i njegov pomoćnik, oni su ga našli. Kopali su zid da postave kabl za struju i našli su ga. Iskopali su žleb.”
„I ti si video žleb i video si sliku ispod tog žleba? Neki deo koji je bio ispod maltera.”
„Bili su raskopali ... sve su bili ... ceo zid. Cela slika se videla.”
„Električari ... Ko je njih poslao?”
„Ja sam tražio. Moralo je dole da se ukopa, žice da ne idu više spolja, po zidu.”
„Zašto?”
„Propis.”
„Propis? Čiji propis? Kad se gradi nešto novo, onda je tako. Ali za nešto staro ... Ko je to propisao? ’’? Nisam čuo za takav propis.”
„Ne znam ... Neka inspekcija.”
„Kakva inspekcija?”
„Inspekcija.”
„To si već rekao”, kaže onaj što je šef. „Gospodin pita - kakva inspekcija? Čija inspekcija?”
„Ne znam. Neka inspekcija.”
„On ne zna”, reče Filip.
Šef: „Da mi vidimo sa ćiriba-ćiribu? To je mađija ... jedna druga.”
„On ne zna!” naglasi Filip. Flaša mu u ruci. Dinina ruka ga dodiruje.
Šef izvuče nož, mehanizam škljocnu, oštrica iskoči pravo iz desnice. Isturi levicu prema kafedžiji, prema njegovim očima. Prevlači vrhom noža preko jagodica na svojoj isturenoj pesnici. Pritiskuje sve jače, gleda pravo u oči. Na jagodicama linija, crvene kapi.
„On ne zna?!” dreknu Filip. Baci se, krenu silovito, skoči prema kafedžiji, prema tom mlitavom, dežmekas-tom telu, prema toj mešini, toj ćeli što se presijava crveno i zeleno i plavo, toj, sa strane razbarušenoj, masnoj kosurdači, tim vodnjikavim očima bez sjaja, tim otromboljenim, mesnatim usnama što balave, što cure, što drhte, tim klempavim ušima iz kojih izbijaju crne čekinje, tim podbulim obrazima s crvenim flekama, mladežima, miteserima, tim bezvoljnim, dlakavim rukama, tim klecavim kolenima, tim pognutim leđima, tom zadriglom vratu što podrhtava.
Flaša u ruci, Dinina ruka ga dodiruje, drži ga za ruku, za zglavak.
Kafedžija pade ruku podignutih prema licu, skljoka se presami
en, skvr
en. Šef iznad njega - zviznu ga nogom u rebra. Saginje se, širi mu ruke, kafedžija ga hvata gr
evito za šake, za nož. Šef se uspravi, otrgne se, zamahne nogom, ali kafedžija ga hvata za stopalo, za cipelu, za pantalone. Drži ga, ne pušta. Ona dvojica ščepaju kafedžiju za ramena, uhvate ga ispod ruku, ispod pazuha – i on pusti pantalone. Posade ga na noge.
Filip se trese, flaša podrhtava, Dina ga ži.
„Dosta je bilo”, reče Dina. „Ne zna taj ništa više.”
Šef zasta, zaustavi se, kaže: „Da mi njega ipak, još malo ...”
„Ne, dosta je bilo”, reče Dina. „Od njega više nema koristi, počeće da izmišlja koješta.” Izvlači uzicu oko vrata, poteže je - na drugom kraju novčanik. „Koliki su vaši troškovi gospodo? Vaš trud?” Klima glavom Filipu.
Ona dvojica puste kafedžiju, kafedžija se klati.
„Da vidimo ...”, kaže šef. „Imaš evre?
„Imam.” Dina pokazuje Filipu glavom, prema kapiji. Filip uze kafedžiju pod ruku, krenu iz dvorišta. Ostali se primakoše Dini. „Ne, ovuda”, šapuće kafedžija. Okrenu s Filipom dalje od ulice - prema maloj kapiji u dnu dvorišta, prema reci. Hrama. Hrama, ali ide.
„Dobro, da vidimo”, govori šef. „Ovom malom ovde – stotka, ovom drugom – stotka, onom tamo - dve stotke. Meni koliko njima.”
„Za tebe dve stotke?”
„Koliko i njima zajedno!” čuje se glas šefa.
„O-kej, izvini”, čuje Filip Dinu, njen glas. Kafedžija i on zamaknu prema reci, u tamu.
„Sve u redu s tobom?” pita Dina kad su se ponovo našli.
Bila je nazvala pre toga, mobilni je zvonio, jedva je razaznao njen glas. Bili su u Dininim kolima i Filipu je bilo bolje.
„Moram da zovem”, kaže Filip.
Izađe iz kola.
Dina sedi unutra, zapalila je jednu. I Filip zapali. Otkuca brojeve. Na drugoj strani zvoni.
„Ja sam,” reče. Povuče dim. „Legla si? ”
„Spremam se.”
„Kako ti je prošao dan?”
„Prošao je.”
„Ovde kod nas gužva. Nismo još završili. Moraću da ostanem duže.”
„Nećeš doći večeras?”
„Ne znam. Spavaj, vidimo se sutra. Dobro?” reče Filip. Laura čuti.
„Vidimo se. Laku noć,” reče Filip.
„Laku noć,” na kraju će Laura.
Filip postaja malo, onda se vrati u kola.
Dina se smeje. „Mogu da zamislim kako je to kad ti neko ljubi ruku”, kaže kroz smeh. „A napolju lepo, romantično – noć, mesec, reka. Ima mesečine večeras?” Viri kroz prozor auta. „Ne vidi se. A jel" samo u ruku?” pita vragolasto.
„Ko zna ... da sam dao ...”
„I, šta kaže?”
„Zahvaljuje se, kaže – vi ste mene spasli. Vi i ona devojka koja je bila s vama. Molim vas recite i njoj hvala. Dakle – hvala!”
„Molim! I, opet u ruku?”
„Da, evo ovako.” Filip uze Dininu ruku. Ljubi je. Dina se suzdržava da se opet ne nasmeje, ramena joj se tresu. „A što je šef dobar!” prasnu u smeh. „Šef-mađioničar.” Naginje flašu, dodaje Filipu.
I Filip se smeje. Oblizuje grlić flaše, naginje je. Dina ga gleda. Oči joj blistaju, tamne i duboke. Kratka, plava kosa zlati se spram uličnog svetla. „Hteo sam nešto da te pitam”, kaže Filip. Dina oblizuje grlić, gleda Filipa. „Da?” Dodaje mu flašu. Filip vrti flašu u rukama. „Crne oči ...” Onda nagne ponovo. Gleda u Dinu.
„Da?”
Filip dalje: „Plava kosa.” Diže flašu. „Vidi, prazna.”
„A, da mi nastavimo negde drugde?” pita Dina. „Prvo nešto pojedemo i onda ... Možeš ti?”
„Ja? Mogu. Ne moram sutra rano, neradni je dan.”
„Neće biti niko ljut?”
„Ljut? Ne, neće. Nema ko.”
Dina upali motor, krenu niz ulicu, pored prolaznika koji su nazdravljali, koji su pozdravljali, odzdravljali uz put, uz kuće i na sred ulice, pored slomljene rampe gurnute ustranu, pored nekih kola, pored neke omladine u tim kolima, pored farova, pored zgrada koje su blistale, pored svetla, razmrljanog, u talasima, što se vijori kao što se vijore zastave na vetru i na suncu.
Bol. Negde u dubini, iza uva, tup. Ona strana dole, do postelje. Filip pomeri glavu na drugu stranu. Bol uminu polako. Oseća žeđ, u ustima suvo.
U kuhinji česma, sudoper. Voda teče iz česme. Svetlo je. Dina nosi dve čaše, prolazi, on je zaustavlja, diže joj glavu. Ljube se. Usne pune, čvrste. I grudi, i noge, i butine. Sve je čvrsto, između nogu je čvrsto. Vlažno je i čvrsto. Skidaju se, bacaju sa sebe, kidaju. Sve je lako, sve leprša i ljulja se, sve lebdi i okreće se. I Dinine slike, i tepih, i stolić, i Dinin krevet, i lampa pored kreveta. Klizi lako i duboko. Lako i duboko, lako i duboko. Dlačice, svilene, kovrdžave, crne. Između njih je meko i vlažno, toplo. Plava kosa, crne oči - crne i dlačice. Nisu plave. U stomaku drhtaj. Crne čekinje vire iz ušiju, podbuli obrazi s crvenim flekama se presijavaju, dlakave ruke oklembešene, bezvoljne, kolena klecaju. Želja - silna, strasna, neodoljiva želja da se to zgromi, da se uništi, da nestane. Plameni jezici suknuše. Vatra u grudima, u glavi vatra. Dinini prsti drže zglavak njegove ruke. Stežu ga.
Filip se uspravi, sede u krevetu. Sam je, Dina je izašla. Odjednom - valovita, duga kosa, tamna. Vidi svaki prevoj, svaku vlas te kose vidi. Vidi oštro, jasno. Kao da je urezano, usečeno. Krupne, sanjalačke oči. Crne zenice. Svoj lik u tim crnim dubokim zenicama vidi. Slika pod lampom. Šta je uradio?! Šta je učinio?!
Ništa nije uradio.
A zgužvani čaršaf? I košulja na podu, i pantalone, i razbacan veš.
Ustane se, ode se u kupatilo, opere se. Čaršaf se zategne. Veš, košulja – sve se to pokupi, obuće se, zakopča - ništa ne ostane. Izađe se napolje, zatvore se vrata. Sama se zaključaju. Spolja je kugla, kvake nema. Onda se uzme taksi. I gotovo je, ništa nema.
Ništa?
Ništa.
26.07.13
Borba između krajnosti
Prva avenija, Vladimir Radić
Nije prošlo mnogo vremena od kada je Vladimir Radić objavio svoj roman prvenac Posle svih ovih godina, da bismo se, nedugo zatim, ponovo sa njim sreli, ovog puta na Prvoj aveniji. Svetskom putniku kakav je V. Radić, verovatno je svejedno gde će se sa čitaocima sresti, bitne su dodirne tačke i poruka koju želi da prenese i podeli, da misao ne ostane zarobljena kao u nekom začaranom krugu. U toj nameri nije štedeo ni vreme ni mesto, grabeći svaki slobodan trenutak da zaokruži priču, bilo da se nalazio nebu pod oblake (u avionu) ili na zemlji, s ove ili one strane kontinenta.S obzirom na to da je roman Prva avenija nastajao paralelno sa prethodnim, verovatno je prerano govoriti o tome da je reč o autorskoj prepoznatljivosti, što svakako ne bi bila mana, ali ni obaveza da ubuduće ne iskorači iz jednom osvojenog pripovednog obrasca. U svakom slučaju romani se stilski, i donekle tematski, preklapaju: Moglo bi se čak reći da je Prva avenija svojevrstan nastavak knjige Posle svih ovih godina, prema atmoferi i motivskoj građi, bez obzira na to što se sama priča razlikuje, što se radnja odvija u potonjem vremenu.
Pripovednu formu Radić gradi višeslojno i višeznačno, od kraćih narativnih celina, refleksija do poetskih pasaža, podeljenih na deset poglavlja, naslova, prožetih različitim emotivnim nabojem, od idealizma i euforije, do straha i beznađa, atmosferom šuškanja, šaputanja i glasnogovorništva. Generičku sliku koju projektuje kroz dualističke sklopove, borbe između krajnosti, podupire simbolima, poput srećne ulice ili crnih crepova, kreirajući minijaturni svet satkan od iluzija i aluzija na aktuelnu društveno-političku situaciju.
Vreme u kojem živimo, u kojem je sve prožeto politikom i kada je politika sve, ne može se izbeći njena uloga i značaj ni u literaturi, pa se kao zlatna nit provlači u pozadini, ne uvek nužno visoka politika, ali obavezno neki centar moći (po čijoj se postelji bestijalno valja talog sumnjivih vrednosti i nesumnjive zapitanosti da li uopšte postoji nešto što je sveto, preko čega se ne može, ne sme preći niti gaziti?), naspram kojeg se protagonisti osećaju kao mali šrafovi koje neko, shodno potrebi, odvrće ili zavrće.Na tu nesumnjivu zapitanost pokušava da odgovori Filip, glavni junak romana, prestavljen kao čovek sa novim idejma... tačnije, on i njegovi saborci, koji prolaze kroz splet okolnosti u pokušaju da se izbore sa pravim vrednosti, istorijskim nasleđem, i želje i potrebe da se ide napred, da se menja okoštalo i prilagodi novom, pa na momente podsećaju na glasnike naivnog idealizma. U takvoj, rušilačkoj, atmosferi odvija se njegova borba, angažovanost, koja, kako se radnja dalje odvija sve više liči sudar svetova, da bi onaj koji je pokušao druge da izigra na kraju i sam bio izigran, s tom razlikom što ovde nije reč o poetskoj pravdi, nego o upotrebnoj ljudskoj vrednosti.
Veštim građenjem asocijativnog polja autor omogućava širok spektar tumačenja romana, da bi ga potom neočekivanim dramaturškim rezom sveo na jedno. Taj prepoznatljivi sudar svetova (elita naspram raje) kao posledicu iznedrio je gorčinu, osećaj bespomoćnosti, potom apatiju osiromašenog stanovništva, čije se izneverene nade viore na barjacima beskrupuloznih novopečenih biznismena. Očekivani 6. oktobar 2000. nije osvanuo, ali su se vratile devedesete, sa još pogubnijim posledicama.
Iz mnoštva metafora, Radić u završnici poentira pomalo neočekivanom i samim tim veoma upečatljivom slikom: /Od reke, iz doline prostruja svežina gore na ovu stranu i ponese svetli list visoko prema nebeskom plavetnilu. Neki list hartije? Ili prazna papirna kesa koju lahor nosi i prevrće, poigrava se s njom./ u skladu sa vremenom kao produkti savremene civilizacije, pa stoga više nismo list na vetru, koji je svoj vek proživeo, nego papirna kesa koja se nakon upotrebe baci na ulicu. Nimalo ohrabrujuće!
Vesna Denčić