13.02.05 Dnevnik - Novine i časopisi
Nobelovac i mudrica
Prepiska (1948-1957), Arijadna Efron, Boris Pasternak
Prepiska Borisa Pasternaka (1890-1960), pesnika koji se zbog kritika vlasti (SSSR), naročito romana “«Doktor Živago”», odrekao 1958. godine Nobelove nagrade, sa ćerkom Marine Cvetajeve (1892-1941) Arijadnom Efros višestruko je intrigantna i literarno zanimljiva. Ona najpre govori o snazi talenta devojke koja i pored svih predispozicija i neospornog dara nikada nije pomišljala da nastavi tragom slavne i tragične majke. Objašnjavajući neke od razloga zašto nije spisateljica Arijadna u pismu iz 1951. navodi i ovo:
- Nisam spisateljica još i zato što, pošto nisam prešla put svakog onog ko piše, put od slabog rada, potčinjenog nečijem stvaralaštvu, do snažnog i vlastitog stvaralaštva, ja sebi sada, sa 37 neobičnih godina, ne mogu dopustiti da pišem slabo, a da u stvaralačkom smislu ja budem ja, ne mogu, jer nemam svoju originalnu stvaralačku fizionomiju. To što je viđeno, što se čulo, proživelo, preživelo, što je primljeno i shvaćeno, još uvek ne daje u ruke i način izražavanja, i hvala bogu, inače bi pisci progutali čitaoce!
Odrasla u porodici gde se rađala moderna ruska poezija, negovao strog kritički pogled na napisano, svakako upoznata i sa briljantnim esejima svoje majke, u kojima posebno mesto zauzima onaj ogled o odnosu poezije Majakovskog i Pasternaka, naravno u korist Pasternaka, Arijadna se, u izgnanstvu i ropstvu, tešila pisanjem dugih pisama 24 godine starijem prijatelju, učitelju, tajnom ljubavniku, šta sve ne.
No pisama i prepiska mudrice i nobelovca nisu interesantna samo zbog ili uopšte zbog tog zagonetnog odnosa. Ona su pre svega potresno svedočanstvo o jednoj prekinutoj mladosti/životu, smutnom vremenu u kome su nestali svi najdarovitiji, pa i njena porodica: otac Sergej Efron je ubijen 1941. majka Marina se obesila iste godine, brat Mur kao vojnik Crvene armije gine sa nepunih dvadeset godina, a ona, Arijadna, borac na strani republikanaca u Španskom građanskom ratu, biva prognana Staljinovom gvozdenom metlom u Sibir.
I eto povoda za slike ruskog užasa, siromaštva svake vrste, potucanja od nemila do nedraga. Pisma su Arijadnina jedina nada i uteha, a Boris to zna i vodi mudro, sve pazeći da se arijadnina nit ne prekine. Nedostatak stvarnog života ovde je zamenjen silnim interesovanjem za književnost, Šekspira, Getea, Borisova pesme i prevode. Ali ne šalje Boris Pasternak napaćenoj prijateljici samo pisma, razglednice i knjige. Kad ima upućuje joj i novac od koga će najzad kupiti brvnaru u stepi.
Tragedija ove devojke i tog vremena je tolika da je ona odavno istrošila svaku suzu i sada je u stanju da plače samo ako se mnogo raduje. A to se dešava retko. Nikako. O tome govori ova retko iskrena i namerno sačuvana prepiska. Više od mnogih knjiga na tu istu temu. Boris Pasternak je to, svakako, znao, podsticao i cenio isto toliko kao i svoje rukopise.
M. Živanović