26.07.13
Sva lica jedne izdaje
Sorž Šalandon
Prevod otvara knjigu za druge kulture: Sorž Šalandon
Autor: V. Matković
Francuski pisac Sorž Šalandon ovdašnjoj je javnosti poznat kao prvi dobitnik Gonkurove nagrade studenata Srbije za 2012, za knjigu „Povratak u Kilibegz“ (izdavač: Geopoetika, prevod: Jelena Stakić). Prema rečima izdavača, ova činjenica je umnogome doprinela popularnosti romana o kome se u poslednje vreme mnogo priča.
Sjajno prevedena knjiga na tristotinak stranica se čita u jednom dahu. Glavni junak romana Tajron Mihen odrasta u brojnoj porodici u siromašnom irskom selu, pored nasilnog oca, veterana Irskog rata za nezavisnost, u paklu fizičkog zlostavljanja i jada nemaštine i gladi, ali u vatrenom zanosu istorijskih sukoba sa Britancima. Njegovi su idoli mladići iz redova radikalnih irskih nacionalista, ulicama svakodnevno odjekuju pesme o napaćenoj zemlji u kojoj živi, a jedini dostojanstveni smisao života koji poznaje ogleda se u borbi za oslobođenje Republike. Životne okolnosti utabale su jedan jedini put za ovog dečaka: život aktiviste Šin fejna, političkog krila IRA. Tajron, međutim, postaje saradnik među Ircima omražene britanske obaveštajne službe MI-5 i postaje izdajnik.
Čitajući knjigu nameće se utisak da se granice između izdaje i patriotizma poništavaju. Pitali smo spisatelja šta mu je bilo na umu dok je knjigu pisao.
- Recimo, da je to priča o jednom patrioti koji će jednoga dana izdati. Za mene su granice između patriotizma i izdaje krvave granice - kaže Šalandon i dodaje - Hteo sam da pružim sliku izdajnika koja je drugačija od slike običnog izdajice. Pitanje izdaje je izuzetno kompleksno. Nije ni crno, nije ni belo i može se desiti svakome, pa čak i patrioti.
Sorž Šalandon (1952) je novinar i pisac godine u Tunisu. Kao novinar, od 1973. do 2007. godine, pisao je za list Liberasion, u kome je između ostalog pratio i tadašnja aktuelna dešavanja u Iranu, Iraku, Libanu, Somaliji i Avganistanu. Godine 1988. primio je Nagradu „Alber Londr“ za svoje reportaže o Severnoj Irskoj i o suđenju Klausu Barbiju. Potom je radio za list Kanar anšen. Autor nekoliko romana, među kojima su „Maleni Bonzi“ (2005), „Moj izdajnik“ (2008) i „Legenda naših očeva“ (2009), za svoj drugi roman „Obećanje“ (2006) dobio je nagradu „Mediči“. Za roman „Povratak u Kilibegz“ iz 2011. Šalandon je dobio Veliku nagradu Francuske akademije, potom Nagradu čitalaca Festivala Ulica knjiga (2012), a ovaj se roman našao i u užem izboru za prestižnu Gonkurovu nagradu.
Podatak da su studenti iz Srbije odabrali njegovu knjigu kao najbolju ga je obradovao:
- Mladi neku knjigu ili vole ili ne. Nema tu nikakve igre između izdavača, nema nikakve igre ovih ili onih moći. Nagrada koju dodeljuju mladi uvek je jedna čista nagrada, još kada ta čista nagrada nosi ime Gonkura i kada je nagrada dodeljena zahvaljujući jednom prevodu koji knjigu otvara drugim kulturama, onda je to prava sreća - rekao je Sorž Šalandon za Danas.
01.06.13
Izdajnik čuči u svima nama
Sorž Šalandon
Večernje novosti, 01. jun 2013.
Monstruma u nama rat porađa
Bane Đorđević
Francuski novinar i pisac govori o istinitoj priči o izdaji u romanu „Povratak u Kilibegz". Kad mu kuća izgori, kad mu dete ubiju, kad mu prijatelj padne pred očima, onda u čoveku progovori čudovište
UNIVERZALNU priču o patriotama i izdajnicima, nacionalnim herojima i kukavicama, francuski novinar i pisac Sorž Šalandon smestio je u roman "Povratak u Kilibegz", koji je kod nas objavila "Geopoetika" u prevodu Jelene Stakić.
Za pisanje ove knjige, nagrađene Velikom nagradom Francuske akademije, autora je inspirisala istinita priča - sudbina Denisa Donaldsona, aktiviste Šin fejna, političkog krila Irske republikanske armije (IRA), koji je istovremeno bio i plaćeni doušnik MI-5, britanske tajne službe. Donaldson je u decembru 2005. javno priznao da je izdajnik i potkazivač, pokajao se, ali je nekoliko meseci kasnije ubijen.
Kao novinar, Šalandon je pratio ratne sukobe u Iranu, Iraku, Libanu, Somaliji i Avganistanu. Za svoje reportaže o Severnoj Irskoj, kao i o suđenju esesovcu Klausu Barbiju, primio je nagradu "Alber Londr", najveće novinarsko priznanje u Francuskoj. Važi za novinara koji, pišući o ratnim strahotama, uravnoteženo prikazuje strahove obeju strana.
Kroz Beograd je prvi put prošao 1972, na putu za Siriju. Proteklih dana bio je gost srpskog izdavača i Molijerovih dana u Beogradu.
Za nastanak bolne, irske priče o podeljenoj zemlji i narodu, presudila je činjenica da je Donaldson bio piščev prijatelj.
NISAM IMAO HRABROSTI
EMOCIJE su preplavile Šalandona kada je za "Novosti" govorio o ratnim sukobima na našim prostorima:
- Imao sam sreću da ne radim kao novinar u tim ratovima. Reći ću zašto, važno je. Pratio sam dešavanja u Somaliji, Libanu, Avganistanu, Iraku, Iranu. Rat je za mene nešto što se dešava negde daleko, u nekim peskovitim krajevima, nešto što nije blizu naših vrata. Posle prve slike koju sam video sa Kosova, shvatio sam da se to dešava u našoj, evropskoj kući, kao da se rat vodio u malim švajcarskim selima... Vojnici su bili u kabanicama koje je francuska vojska imala 1939. i onda sam odjedanput shvatio da rat nije otišao od nas. I kad god su me pitali da li hoću da idem u Bosnu ili na Kosovo da pratim rat, rekao sam ne. Nisam imao hrabrosti. To smo bili mi koji se borimo, a ta slika bila mi je nepodnošljiva.
* Zašto ste rešili da napišete roman?
- Zato što je jedan moj prijatelj izdao, prijatelj kog sam poznavao i voleo više od dvadeset godina. Bio je republikanski borac, jedan od onih ljudi koji vam objašnjavaju svoju zemlju, kako ona funkcioniše, misli, živi, objašnjava vam rat, koje su uniforme, koje su zastave... Jedan vrlo pouzdan čovek u kojeg imate više poverenja nego u bilo kog drugog. Na Božić, 25. decembra 2005. godine, telefonirali su mi i rekli da su mog prijatelja uhapsili republikanci kao izdajnika.
* Da li ste prvo reagovali kao novinar?
- Jesam novinar, ali novinar ne može da piše o nekome ko mu je blizak, ko mu je kao brat. Kako sam mogao da odem kod njegove porodice i da kažem: "On je to uradio, zar ništa niste primetili dosad"? Nisam mogao. Zato sam odlučio da o toj izdaji i o tom čoveku neće pisati novinar koji mu je bio prijatelj, nego pisac.
* I nastao je roman "Moj izdajnik".
- To je knjiga napisana iz ugla izdanog. Mislio sam da će to biti dovoljno da ožalim prijatelja, ali sam primetio da nije. Zato sam u "Povratku u Kilibegz" prešao na drugu stranu i rešio da budem izdajnik, da se stavim na mesto čoveka koji mi je naneo bol. Ne da mu oprostim, da ga razumem ili da mu sudim, nego da samog sebe pogledam u lice.
* Da li je strancu teže da pronikne u teške teme tuđe zemlje?
- Mogao sam da napišem tu knjigu baš zato što sam stranac, što sam bio "turista" u tom ratu. Da sam Irac, nikada ne bih mogao da se stavim na mesto izdajnika. Iako sam trideset godina bio sa njima i gledao ih kako se bore, voleo ih i još ih volim, ipak, nisam imao nijednog pretka ni roditelja kog su Englezi obesili. Moji preci nisu patili od strašne gladi, otac mi nije bio u zatvoru, nije bio mučen. Da mi se nešto od toga desilo, nikada ne bih mogao da se stavim na mesto onoga koji je naneo zlo mojim najbližim. Ta distanca omogućila mi je da stvari vidim drukčije nego što bih video iznutra.
* Kako su Irci reagovali na knjigu?
- Irski prijatelji su mi rekli: "Upravo zato što si Francuz, dajemo ti pravo da to uradiš". Mnogo lakše im je bilo da prihvate prvu knjigu, zato što tamo govori čovek koji je izdan, dakle svi oni. A ovu drugu - prihvatili su zato što me vole. Shvatili su da je pišem da bih zacelio sopstvenu ranu, i to su poštovali.
* Promenili ste, ipak, imena. Glavni junak u romanu ne zove se Denis Donaldson nego Tajron Mihen...
- Da. I u romanu nije umro u 55. godini, nego u 81. Sve te izmene uneo sam zato što roman nije dokument, nije knjiga o Soržu i Denisu. Da mi ne prebacuju da sam opravdavao Denisa što je izdao. Bio sam u romanima na mestu i izdanog i izdajice, uzeo sam sebi pravo da budem i jedan i drugi.
STUDENTSKI „GONKUR"
PRILIKOM posete Beogradu Šalandonu je za roman "Povratak u Kilibegz" koji je bio i u najužem izboru za Gonkurovu nagradu, uručena i prva Gonkurova nagrada studenata frankofonije Srbije.
- Iznenadilo me je što postoji srpski izbor za studentskog "Gonkura", nisam to znao. Dobio sam Veliku nagradu Francuske akademije za roman, ali ovo priznanje mi znači kao da sam dobio Gonkurovu nagradu. Dirnulo me je što mladi u jednoj tako stranoj zemlji, mogu da uđu u glavu jednog starog Irca, što su takve priče došle do srpske omladine - rekao nam je Šalandon.
* Kažete, ipak, da ste odabrali stranu?
- I ja sam čovek. Kada sam primetio da sam suviše uvučen u jedan tabor, republikanski, prestao sam da pišem kao novinar, jer više nisam mogao da budem neutralan, verodostojan čitaocima. Shvatio sam da mi je prijatnije u jednom taboru nego u drugom. Bolje mi je bilo sa ljudima koji su rekli da žele ista prava kao i svi, nego sa onima koji su govorili da irski katolici nemaju nikakva prava. Nikada ne bih pisao o tim osećanjima, da nije bilo pomenute izdaje.
* Šta je zajedničko svim ratnim područjima koje ste obišli?
- Da rat vode obični ljudi. Nema čudovišta. Čovek se ne rađa kao monstrum. Na raznim frontovima, najgori ljudi koji su radili najgore stvari imali su najčovečnije lice. Kad mu kuća izgori, kad mu dete ubiju, kad mu prijatelj padne pred očima, onda u čoveku čudovište progovori. Monstruma u nama rat porađa. I to sam video svuda.
* Kakva je u svemu tome uloga književnosti?
- Da ispriča. Više volim literaturu koja priča, nego onu koja objašnjava. Nisam mislilac i teoretičar, već pripovedač, neko ko oseća stvari. Imam životinjski instinkt.
* Kako sarađuju Šalandon novinar i Šalandon pisac?
- To su dva različita sveta. Bacio sam se na pisanje romana, da bih izneo ono što mi nedostaje - bratstvo, poštovanje, slobodu, nežnost. Ako te stvari ne postoje u stvarnom životu, onda pisac treba da učini da one postoje. Uopšte, nisam hipik sa cvetićima u kosi, govorim o stvarima koje mi fizički nedostaju. Danju sam novinar sa informacijama, a fikciju pišem samo noću, jer noću reči šapuću. Danju su mi potrebne aktuelnosti, vesti, a noću imam potrebu da se operem od svega toga.
Politika 30.05.13
Ta dva podjednaka monstruma, izdajnik i izdani, spavaju u našoj utrobi sve dok život ne probudi jednog ili drugog
– Bio sam u Beogradu kada je ova zemlja imala neko drugo ime. Tada sam bio mlad. Bilo je to pre „hiljadu” godina – kaže Sorž Šalandon, francuski pisac i novinar, gost Molijerovih dana, kome će večeras u Francuskom institutu biti uručena Gonkurova nagrada studenata Srbije za 2012. godinu (u 17.30 sati, a u 18.30 sledi piščevo veče).
Naši studenti su prošle godine, prvi put dodeljujući ovu nagradu, među knjigama koje su bile u najužem izboru za Gonkurovu nagradu u Francuskoj, izabrali njegov roman „Povratak u Kilibegz”. Mada pravog „Gonkura” nije dobio, ovaj roman o izdaji ovenčan je Velikom nagradom za roman Francuske akademije.
Sorž Šalandon, koji je 34 godine radio kao novinar u časopisu „Liberasion” (dobitnik je novinarske nagrade „Albert–London” 1988), da bi posle toga prešao u satirični „Kanar anšene” („Okovani patak”), napisao je pet romana i osim nagrade Francuske akademije dobio i nagradu „Mediči” za roman „Obećanje”.
„Povratak u Kilibegz”, objavljen i kod nas u izdanju „Geopoetike”, u prevodu Jelene Stakić. Inspirisan je slučajem Denisa Donaldsona, pripadnika irske partije Šin fejn, koji je ubijen kada je otkriveno da je bio britanski agent, a sa kojim se Šalandon inače sprijateljio tokom zajedničkog novinarskog rada u Belfastu.
Bolno otkriće da mu je prijatelj dvostruki agent prvo ga je inspirisalo da napiše roman „Moj izdajnik” da bi se, zatim, u romanu „Povratak u Kilibegz” stavio u kožu izdajice.
Da li vas je iznenadilo to što su srpski studenti prošle godine izabrali vašu knjigu za ovde tek ustanovljenu Gonkurovu nagradu studenata Srbije?
Iznenadilo? Naravno. Pre svega zbog reči „Srbija”, zatim zbog reči „Gonkur”. Biti na spisku ove prestižne nagrade je samo po sebi iznenađenje. Napustiti taj spisak sastavni je deo života jedne knjige i označava kraj jedne avanture.
No, sada vam saopštavaju jednu čudnu vest. Reč „Gonkur” pustila je koren negde drugde, daleko od moje zemlje. Obaveštavaju vas da su se tamo negde, u Srbiji, studentkinje i studenti susreli sa ratom u Irskoj, sa otporom jednog naroda, kao i sa borcem Tajronom Mihenom, koji je za mene prijatelj, brat, a ipak izdajica.
Dakle, na nekom drugom jeziku, u nekoj drugoj kulturi, neki mladi ljudi prožeti drugom istorijom, drugim ranama i dramama, ušli su u Belfast očima Francuza Antoana, naratora ovog romana. Oni su bili uz njega u njegovim ubeđenjima, njegovom otkriću rata, njegovoj zebnji od izdaje. Štiteći ovu knjigu, oni dele njegov bol. Jer književna nagrada uvek štiti reči.
U kojoj meri je Denis Donaldson, koji vas je inspirisao za roman „Povratak u Kilibegz”, prisutan u liku Tajrona Mihena, junaka vaše knjige?
Tajron Mihen nije Denis. Ja nisam Antoan. Denis je ubijen kad je imao 55 godina, ja sam „ubio” Tajrona u 81. godini. Ali ono što ova dva čoveka spaja jesu Irska, borba i izdaja. Nisam hteo da izdam Denisa onako kako je on izdao. Iz poštovanja prema njegovoj porodici i deci, prema prijateljstvu koje sam osećao prema njemu, nisam mu dao to ime, te godine, taj pogled. Međutim, želeo sam da njegova izdaja bude identična Denisovoj, da uzbudi, iskvari i povredi sve oko sebe, kao što je učinila u stvarnosti. Želeo sam i da sve bude istinito. Svaki datum, svaka činjenica, svaki ispaljeni metak. Dodao sam irskoj borbi fiktivni lik Tajrona. Pa iako nisam Antoan, povređen sam koliko i on i, kao i njemu, bilo mi je teško da ostavim svoju srdžbu iza sebe.
U toj knjizi dali ste reč izdajici. Ako to znači da ste ga razumeli, da li znači i da ste mu oprostili izdaju?
Nisam ga razumeo niti sam mu oprostio. Pošto sam napisao roman „Moj izdajnik”, koji govori o Denisovoj, odnosno Tajronovoj priči viđenoj očima izdanog Antoana, nije mi bilo ništa manje bolno. Bilo mi je potrebno da prevaziđem svoje suze i da njegove osetim na svom licu. Dakle, napisao sam „Povratak u Kilibegz” i dao reč izdajniku. Osećao sam obavezu da kažem da obojica čuče u nama, i izdajica i izdani, dva podjednaka monstruma. Niko nikada neće saznati koji od njih spava u utrobi sve dok život ne probudi jednog ili drugog. Ja sam odlučio da probudim obojicu. Sebe izdanog i sebe izdajicu. Na taj način sam prikazao dve neprijateljske slike jedne iste priče. Voleo sam sebe u Antoanu, a mrzeo u Tajronu. Ili možda obrnuto. Jedino moja duša zna. Tek tada, ne osuđujući nijednog, uspeo sam da zatvorim taj grob. Ili bar gotovo da ga zatvorim...
Za „Liberasion” ste radili 34 godine i izveštavali sa mnogih ratnih područja. Jeste li osetili strah?
Radio sam u Libanu, Iranu, Iraku, Avganistanu, Somaliji. Naravno, osetio sam strah, ne od rata nego od nas samih. Svih nas. Strah od onoga u šta se pretvaramo, mi, obični muškarci i žene, kad držimo oružje u ruci. Strah, jer ponekad nema drugog izbora osim rata i svi mi to znamo. Noću sanjam neku mrtvu decu. Ustajem iz kreveta da bih pogledao svoju kako dišu, da budem siguran da su još tu. U ratu sam naučio sledeće: ubiti znači umreti.
Kakva su vaša iskustva iz satiričnog lista „Kanar anšene”?
„Kanar anšene” je nastao 1915. godine. Za mene je satirična štampa jasna informacija predstavljena uz namigivanje. Nema tu prezira, cinizma, ničega što ponižava. Smeh i osmeh su opasno oružje. Francuzi to znaju i koriste ga na sjajan način.
Uzgred, imate li neki satirični komentar na ovo nezadovoljstvo Francuza koje kulminira u poslednje vreme?
Francusko nezadovoljstvo nije aktuelnost nego stub koji treba čuvati.
Gordana Popović