01.06.20
Tokovi istorije
Osamdesete godine prošlog veka svakako predstavljaju period ispunjen posebnom unutrašnjom dinamikom kroz koju je prolazilo jugoslovensko društvo. Smrt Josipa Broza Tita, odnosno odlazak nespornog političkog autoriteta na izvestan način bio je uvod u godine političkih i bezbednosnih izazova, u vreme ekonomske krize čija je dubina predstavljala iznenađenje za državni vrh a koja kroz nestašice, restrikcije struje i inflaciju postaje deo svakodnevice jugoslovenskih građana. Vreme koje je nosilo nasleđe prošlih sukoba, nerešenih pitanja i kontroverzi, podstaknuto novim krizama i izazovima postaje ispunjeno i novim sadržajima u političkom, društvenom, ekonomskom životu. Deceniju kasnije jugoslovenske države više nije bilo. Ostaju pitanja spremnosti i sposobnosti političkih elita da se suoče sa novim izazovima, kao i sa kontinuitetom političkih, nacionalnih podela, adekvatnosti i pravovremenosti donetih mera, objektivnih mogućnosti iznalaženja rešenja. Takođe, razumevanje promena u jugoslovenskom društvu suočenom sa konstantnim turbulencijama, ali i društvu sa snažnim manifestacija stvaralačkog potencijala, i tumačenje mesta pojedinca u vremenu krize, ostaju istraživački prostor u pokušaju razumevanja ovog perioda, kasnijih ishoda i u ukupnim analizama istorije jugoslovenske države. U tom smislu upoznavanje sa pojedinim segmentima društva, pojedinim akterima i organizacijama i praćenje njihovog odnosa prema jugoslovenskoj stvarnosti predstavlja značajan korak u pravcu dublje i sadržajnije analize posmatranog vremena. Knjiga Olge Manojlović Pintar Poslednja bitka. Španski borci i jugoslovenska kriza osamdesetih u izdanju Instituta za noviju istoriju Srbije stoga se čini važnim pomakom u pokušaju razumevanja ovih godina složenih promena. Knjiga obuhvata dve celine: prvi deo tj. uvodnu studiju i drugi deo, koji sadrži izbor priređenih arhivskih dokumenata. Lični osvrt autorke („Na početku“), Predgovor, Uvod, izbor fotografija i spisak izvora i literature zaokružuju ovo izdanje.
U prvom delu knjige autorka daje kratak presek ključnih događaja koji su obeležili rane osamdesete godine 20. veka. Ekonomska kriza kao svojevrsni izvor, ali i generator unutrašnjih, društveno-političkih, nacionalnih i ideoloških napetosti predstavlja polazište u ponuđenoj analizi. Suočavanje sa ogromnim javnim dugom i potrebom sprovođenja reformi otvorilo je pitanje odgovornosti za zatečeno stanje, bez pružanja jasnog odgovora, nudila su se rešenja sa bolnim posledicama uz potrebu balansiranja između socijalističkog puta i ekonomske nužnosti. U ovom procesu, kako pokazuje Olga Manojlović Pintar, nije se mogao izbeći politički i ideološki kontekst na unutrašnjem i globalnom planu i to su uviđali učesnici u debatama o neophodnim merama. Kroz ove debate na partijskim forumima i razmatranja ponuđenog plana oporavka (Dugoročni program ekonomske stabilizacije DPES) stiče se uvid u unutrašnje napetosti i strahove, politički, nacionalno i ideološki obojene, koji su ukazivali na dubinu krize u kojoj su se društvo i država nalazili. Pobuna na Kosovu 1981, kao „najveći i najdelikatniji problem jugoslovenske unutrašnje politike“, ali i preispitivanja i problematizovanja dotadašnjih pogleda i percepcija istorijskih dešavanja, nova tumačenja i kritički osvrt na prošlost i savremeni trenutak ispunjavali su javni prostor i pojačavali atmosferu napetosti i sukobljenosti unutar jugoslovenskog društva. Kako navodi autorka, jedan od aktera i voljnih učesnika u ovim debatama postaje Udruženje jugoslovenskih boraca Španske republikanske armije. Kroz kratak istorijski pregled delovanja ovog udruženja data je slika jednog aktivnog subjekta sa jasno izraženim interesom za aktuelna pitanja na unutrašnjem i međunarodnom planu. Stoga nije čudio pokušaj pojedinih članova Udruženja da u tom trenutku ponude rešenja i svoja tumačenja. Uključivanje u debatu kroz pismo partijskom vrhu, koje je sadržalo jednu vrstu kritičkog osvrta na ukupno stanje u jugoslovenskom društvu, kao i kritiku partijskih i državnih struktura, bilo je odraz prepoznavanja dubine krize koja „zahvata sva područja života“. Ovim pismom članova Upravnog odbora Udruženja ušlo se u prostor problematizovanja ne samo sposobnosti državnog rukovodstva da se izbori sa novim izazovima i kritike birokratizma već i stanja sloboda u jugoslovenskom društvu. Umesto kao doprinos rešavanju krize, angažovanje Udruženja i stavovi izneti u pismu protumačeni su kao „osporavanje legitimiteta CK“ i „kao poziv na kontrarevoluciju“. Reakcije države bile su brze i, kako će se videti, delotvorne te je kroz nekoliko sastanaka sa pojedinim članovima Udruženja obeleženih verbalnim pritiscima neutralisana ova kritička pozicija, svakako ona javno vidljiva.
U drugom delu knjige Olga Manojlović Pintar je priredila četiri arhivska dokumenata nastala iz aktivnosti i javnog angažovanja Udruženja jugoslovenskih boraca Španske republikanske armije. Pored pisma sa stavovima i predlozima Upravnog odbora, čitaocima su predstavljene i stenografske beleške sa dva sastanka članova Udruženja i članova Predsedništva CK SKJ, kao i dokument sa stavovima Predsedništva o pismu Udruženja koji je upućen članovima CK SKJ.
Kroz ponuđenu analizu i priređena dokumenta autorka pruža važan uvid u specifičnosti delovanja jedne organizacije u trenucima naglašenih napetosti, podstaknutih ekonomskom krizom. Spremnost na aktivizam pojedinaca, realnost mogućeg uticaja, kao i snaga i opstojnost ličnih uverenja u sudaru sa birokratskim aparatom i partijskom intervencijom postaju vidljivi praćenjem angažmana pojedinih članova Udruženja u javnom prostoru. Pored toga, kroz analizu susreta Španaca i partijskih struktura Olga Manojlović Pintar otvara prostor razumevanju ili dubljem sagledavanju specifičnosti metodologije delovanja Partije u susretu zatim i procesu neutralisanja glasa kritike, čak i kada on dolazi iz redova onih koji su nosili snagu političkog i ideološkog autoriteta. Posezanje za prikrivenim, ali i otvorenim pretnjama, pritisci, diskreditacija motiva i argumenata, problematizovanje vrednosti na kojima je Udruženje počivalo (jedinstvo i zajedništvo), pa i gotovo paranoidno traženje ideološke i političke pozadine, neki su od metoda i specifičnosti postupanja koji postaju vidljivi. Lišavanjem otvorenosti za drugačije mišljenje potisnuta je mogućnost da se kroz interakciju sa različitim činiocima društva iznađu putevi za izlazak iz krize. Odnosno, kako autorka zaključuje: „Jugoslovenske političke elite su odbijale da uvaže legitimnost mnogih učesnika u društvenoj borbi i mnogih pokušaja traganja za novim perspektivama.“ Praćenjem interakcije dve strane (Partije ili državnog vrha i članova Udruženja) istog ideološkog opredeljenja ali sa donekle različitim viđenjem stvarnosti, dat je doprinos razumevanju vremena opterećenog nasleđenim napetostima i istovremeno suočenog sa novim izazovim. Stoga ponuđena knjiga predstavlja značajnu osnovu i nezaobilazno štivo u budućim istraživačkim naporima u pravcu rasvetljavanja događaja iz neposredne prošlosti i razumevanja procesa koji su obeležili trajanje jedne državne zajednice.
Vesna Đikanović
01.09.19
Političke perspektive
Olga Manojlović Pintar, beogradska povjesničarka, napisala je historiografsku studiju o jednom, na prvi pogled, minornom događaju iz prve polovice kriznih osamdesetih godina u Jugoslaviji kada je Udruženje jugoslavenskih dobrovoljaca Španske republikanske vojske (u nastavku: Udruženje španskih boraca) na svojoj Sarajevskoj skupštini uputilo kritičko pismo u smjeru CK SKJ, a koje je prije završilo u nekim glasilima, računajući i inozemna. CK SKJ na nož je dočekalo to pismo, nakon čega je uslijedilo nekoliko sastanaka Udruženja španskih boraca s predstavnicima Predsjedništva CK SKJ.
Manojlović Pintar u dva je dijela koncipirala svoju studiju – prvi dio čine faktografski podaci i potencijalne interpretacije slučaja s kraja 1984. godine, a drugi dio čine sami izvori – pismo Udruženja španskih boraca, te stenografske bilješke sa sastanka članova Predsjedništva CK SKJ i članovima Upravnog odbora Udruženja španskih boraca. Prvi dio, koji čini samu studiju o slučaju, vrlo detaljno i koncizno donosi i cijeli kontekst u kojemu nastaje „sporno” pismo sa Sarajevske skupštine, te burne reakcije članova Predsjedništva CK SKJ.
U svom pismu sa Sarajevske skupštine, održane 22. listopada 1984. godine, Udruženje španskih boraca kritiziralo je određene anomalije u jugoslavenskom društvu koje je osamdesetih godina sve više pokazivalo ozbiljne simptome ekonomske, političke i društvene krize. Španski su borci kritizirali ponajprije udaljavanje partijske i državne birokracije od radničke klase. Tako npr. pišu: „Učešće radničke klase, i radnih ljudi uopšte, u vlasti i njihov uticaj na kreiranje opšte i, posebno, ekonomske politike do te mere je ograničeno da je radničko-klasni karakter društvenog kretanja sasvim potisnut. Partikularizam je postao glavni činilac i motiv pojedinačne republičke i regionalne aktivnosti što se već duže vremena porazno odražava na zajedničke, opšte interese. Došlo se do napuštanja revolucionarnog morala, do dehumanizacije, do javnog kršenja ustavnih sloboda, do slabljenja bratstva i jedinstva, pa i, kao rezultat svega toga, do smanjenja odbrambene sposobnosti zemlje” (str. 98–99). Odgovornost za to stanje snosi rukovodstvo SKJ, a „Španci” su predložili sljedeće: sazivanje izvanrednog kongresa SKJ, organiziranje najšire javne diskusije, poziv na političku odgovornost ljudi koji su nosioci glavnih političkih i ekonomskih promašaja. Znakovito, pri tome su napravili distinkciju između Saveza komunista i Komunističke partije koja, očito, po njima nije bila samo u imenu nego i u djelovanju: „Sazivanje vanrednog kongresa, praćeno najširim ispoljavanjem javnog mnjenja u pronalaženju izlaza, omogućilo bi Savezu komunista da uspostavi prekinutu vezu sa Komunističkom partijom Jugoslavije… (str. 100). Drugim riječima, „Španci” su implicirali da se tadašnji SKJ u znatnoj mjeri udaljio od KPJ, odnosno od uloge koju je KPJ imala prije, za vrijeme i neposredno nakon Drugog svjetskog rata. Može se zaključiti da su „Španci” tražili povratak u „zlatna vremena”, prilagođen historijskim zadaćama i izazovima sadašnjice. Prigovori Udruženja španskih boraca nisu se kretali samo u smjeru otklona partijske birokracije od radničke klase nego su tražili i više političkih i osobnih sloboda, što su naglasili i na sastancima s Predsjedništvom CK SKJ. Reakcije Predsjedništva CK SKJ, na čelu s Alijem Šukrijom, bile su burne, te su ubrzo održali dvije sjednice – 94. sjednicu i 95. proširenu sjednicu Predsjedništva CK SKJ, gdje se najviše raspravljalo o pismu Udruženja španskih boraca. Stenogramske bilješke sa sastanka Udruženja španskih boraca i Predsjedništva CK SKJ, svjedoče o tome kako je sâm partijski vrh mnogo „Špancima” zamjerao upravo činjenicu da su, prema njima, oni zadnji saznali za pismo, a da je ono prije bilo dostavljeno listu Student i, što je najgore, nekim inozemnim glasilima kao Reuter. Taj su argument kao „zavjerenički” više puta ponovili Dragoslav Marković, Ali Šukrija i Mitja Ribičič. Dobra ilustracija „teorije zavjere” na 95. proširenoj sjednici iznio je Lazar Mojsov: „Po njemu je u načinu na koji je pismo sastavljeno otvoren prostor da sebe prepoznaju i informbiroovci i anarholiberali i ultralevičari i ultradesničari i đilas i ćosić i Istok i Zapad i Rojters i Tas. Na tom tekstu se jasno vidi taktika udružene opozicije” (str. 72). Udruženje španskih boraca godinu je dana kasnije imalo novu skupštinu na kojoj je Danilo Lekić podnio ostavku na mjesto predsjednika, a skupština je zaključena u tonu da „Španci” ne odustaju od prošlogodišnjih zaključaka jer strujanja u zemlji nipošto nisu demantirala njihova upozorenja. Bio je to obračun, ali i konačna rezignacija starih revolucionara u vremenima kada revolucija i njezino nasljeđe doživljavaju svoju potpunu entropiju, kada ona biva nesvjesno izdana od same svoje djece. Dovoljan su dokaz za to rezoniranja veterana poput Lazara Udovičkog, Gojka Nikoliša i Danila Lekića u odnosu na tadašnje vlastodršce, karijerne partijce, poput Mitje Ribičiča, Dragoslava Markovića, Alija Šukrije i drugih.
No, slučaj ima i svoju drugu stranu – koliko su god upozorenja španskih boraca bila usmjerena prema partijskom vrhu koji je sve češće govorio, u paranoičnom tonu, o djelovanju „udružene opozicije”, teza o djelovanju iste nekoliko se godina kasnije pokazala sasvim ispravnom: „Mnogi koji su optuživani da iza akademskih i umetničkih karijera kriju političke ambicije zauzeli su visoke političke pozicije u postjugoslovenskim državama ili se priključili političkim strankama desnog ideološkog spektra. Njihovo prepoznavanje i kritičko vrednovanje u osamdesetima je bilo izraz jasne svesti da je upravo nacionalizam bio najveća pretnja za opstanak Jugoslavije” (str. 90). Vodeći se time, postavljaju se pitanja je li kritika španskih veterana uopće bila upućena u pravom smjeru, jesu li bili naivnih i anakronih pogleda i kolika je zapravo u svemu tome stvarna krivica rukovodstva SKJ s početka osamdesetih godina? Prema tome, u samom zaključku prvog dijela Manojlović Pintar postavlja sljedeća problemska pitanja koja se nameću i kao zaključci ove studije: „Španski borci su bili najjasniji primer kobne greške vladajućih struktura u proceni i razumevanju jugoslovenske krize. U nameri da legitimišu nužnost postojanja opozicije političkoj autarhiji partijskih birokrata, oni su pokušavali da ojačaju poljuljane temelje jugoslovenskog zajedništva. Da li je njihovo zalaganje za demokratizaciju jugoslovenske prakse pomoglo uspostavljanju nacionalističkog diskursa u Srbiji tih godina? Da li su načelnim zalaganjem za dekriminalizaciju izgovorene ili napisane reči zapravo abolirali najveće protivnike socijalističke Jugoslavije? Odgovor je negativan na sva postavljena pitanja. Činjenica da se niko od ’Španaca’ nije našao u establišmentima postjugoslovenskih država jasno svedoči da nikada nisu bili deo ideološke matrice na kojoj je srušena Jugoslavija” (str. 91). Manojlović Pintar tu, osim izdvajanja „Španaca” kao idealista i revolucionara po uvjerenju (na koje se bez razloga sručio u jednom trenutku bijes partijskog rukovodstva), postavlja pitanja koja prodiru u samu srž potencijalne kontradiktornosti demokracije i njezinih procesa – koliko je demokracije potrebno da se njome ona sama sruši, odnosno može li se i kako uopće demokracijom ukinuti sama demokracija? Mišljenja sam kako upravo slučaj postjugoslavenskih nacionalističkih država zaista daje i teorijski i praktični odgovor na ta pitanja.
Slučaj španskih boraca eklatantan je primjer pukotine između revolucionarnih ideala i nerevolucionarne stvarnosti, između revolucionara „nazbilj” i revolucionara „nahvao”. Na tom se primjeru, kako je to Manojlović Pintar i pokazala zorno, ne može mnogo naučiti o stvarnom djelovanju „udružene opozicije”, o nacionalističkim agenturama koje su srušile Jugoslaviju, niti o pogubnostima „glasnosti” za socijalizam – to naprosto nisu teme koje slučaj španskih boraca može osvijetliti, ali zato može osvijetliti sukob između generacije koja je ostala vjerna idealima stečenima u borbi i one koja je godinama petrificirana na vlasti da od drva ne vidi šumu. Zato je, čitajući stenogramske bilješke, lako steći dojam da „Španci” ne govore istim jezikom kao i članovi Predsjedništva CK SKJ. Da je tema izdana vjera „Španaca” u „vlast radničke klase” sugerira i sama autorica naslovom „Poslednja bitka” – ono u što su „Španci” krenuli svojim pismom u vrijeme krize osamdesetih godina nije bila njihova posljednja bitka samo zato što se radilo mahom o ljudima starije životne dobi nego i zato što je partijsko rukovodstvo već tada stavilo posljednje čavle u lijes revolucionarnih ideala. Tu pukotinu, koja je ovdje tematizirana, nakon „Španaca” nitko nije ispunio. U tom je smislu zaključak Manojlović Pintar, kao i sâm naslov knjige, potpuno opravdan – „Španci” su ispali „posljednji Mohikanci” socijalizma i marksističkih ideala, a partijsko rukovodstvo u disparitetu između vlastitih uloga i stvarnosti uopće nije shvatilo poruke koje im je poslalo Udruženje španskih boraca.
Postavlja se ipak opravdano pitanje koliko su španski borci u svemu tome bili naivni – u vezi s vjerom u mogućnost „vlasti radničke klase” u socioekonomskim i političkim uvjetima osamdesetih godina, te u vezi s pozivima na političke i osobne slobode politički proganjanih (spominjao se više puta slučaj Šešelj). Prvo slijedi iz same marksističke doktrine u koju su i riječju i djelom očito vjerovali, a drugo iz nemogućnosti pomirenja marksističkih slobodarskih ideala i neslobodarske prakse realsocijalističkih režima. Ta velika diskrepancija između slobodarskih ideala i postojeće stvarane prakse izuzetno se osjetila i u Jugoslaviji, naročito nakon određenih promjena koje su značile i još više političkih zatvorenika (osamdesete su godine, valja podsjetiti, i vrijeme Bijele knjige Stipe Šuvara). Politički zatvorenici i disidenti bili su svakodnevica svakog realsocijalističkog društva, pa i onog, na prvi pogled, liberalnijeg poput jugoslavenskog, te su se oni kretali doista od krajnje ljevice do krajnje desnice, od staljinista i informbiroovaca, u slučaju Jugoslavije, preko tzv. „anarholiberala”, do nacionalista i profašista. Španski borci kao da su htjeli u tom izvjesnom kriznom periodu nastupati s disidentske pozicije koja ih je odmah svrstala uz bok „udruženoj opoziciji” koja je nerijetko u jugoslavenskom slučaju sadržavala ekstremno nacionalističke elemente pa, prema tome, nije ni mogla biti „ujedinjena”. U tom bi smislu politička pozicija „Španaca” bila znatno bliža praksisovskom opozicionarstvu nego npr. (lijevo)-liberalnim skretanjima zadarskog kruga oko Mihajla Mihajlova sredinom šezdesetih godina.
U svakom slučaju, Olga Manojlović Pintar ovom je studijom otvorila jednu vrlo bitnu, a u znanstvenim i historiografskim krugovima prilično zanemarenu temu koja baca malo drugačije svjetlo na odnos između partijskog rukovodstva u jugoslavenskim terminalnim godinama, te skupina koje su se stavljale pod zajednički nazivnik „opozicije”. Uz aktivnosti drugih lijevih skupina (desetak-dvadesetak godina prije to je bio krug filozofa i društveno-humanističkih radnika oko časopisa Praxis) španski su borci primjer opozicije koja je slijeva kritizirala postojeći režim, te koja je pozivala na više socijalizma i više ideala koji su (navodno) bili utkani u samu partiju od svoga osnivanja i svojih „zlatnih vremena”. Pitanje je, naravno, jesu li ta „zlatna vremena” doista postajala, ali nije pitanje da je partijsko rukovodstvo na čelu s Šukrijom, Ribičičem i Markovićem bilo u vrlo velikom raskoraku od vlastite proklamirane teorije i navodne prakse samoupravnog socijalizma. Tako, kao što i autorica zaključuje, sigurno na „Špancima” ne leži nikakav crimen nacionalističkog urušavanja Jugoslavije ili njezina destabiliziranja od snaga koje su se u konačnici povezale s nacionalistima. Za razliku od nekih, tj. mnogih, oni se nisu našli u estamblišmentima novonastalih država. Slučaj nakon Sarajevske skupštine uistinu je bila njihova posljednja bitka koju je izgubio socijalizam kao takav, a ne oni kao njegovi vjernici.
Karlo Jurak