Polovni svet

21.03.10

Verujem da se u razotkrivanju tajne snova krije suština naše realnosti. Mene nije briga za tumačenje snova; više me uzbuđuje da ih prepričavam, tačnije da ih doživljavam.
Ovo je za "Glas Srpske" rekao jedan od najznačajnijih savremenih srpskih strip crtača Saša Rakezić, kojeg publika poznaje pod imenom Aleksandar Zograf.
Na izložbi "Paralelni svetovi", koja može da se pogleda u beogradskoj galeriji "Remont", Zograf se predstavio radovima na projektima koji nisu (dovoljno) poznati ili, prema njegovim riječima, nisu karakteristični za njega, pa izmiču pažnji javnosti. Riječ je o dizajnerskim rješenjima za CD izdanja, knjige, naslovne strane časopisa.
* GLAS: Na izložbi je predstavljena naslovnica za američko strip izdanje "Conj". Kako je nastao taj crtež?
ZOGRAF: Reč je o crtežu koji sam zapazio kao zaštitni znak jedne mesare na Strelištu, kraju grada u kojem živim, u Pančevu. Zaštitni znak se sastojao od prilično "diznijevskog" crteža krave, skinutog sa nekog popularnog pakovanja za valjda puter, ali je ispod kravinog vrata docrtan nož sa kojeg cure krupne kapi krvi. Morbidnost ovog crteža samo je pojačana "nasmejanim" kravljim licem, koje bi trebalo da izražava oduševljenje što će nekakav nadobudni mesar da je prekolje. Eto, nisam morao da smišljam koncepte i uobličavam skice, niti da trošim vreme na finalno uobličavanje crteža; bilo je dovoljno da prošetam naokolo i da u komšiluku pronađem prilično zanimljiv materijal. U stvari, taj "zaštitni znak" govori toliko o nama - vlasnik mesare je mislio da će taj crtež kupcima izgledati privlačno i verovatno bi se debelo iznenadio kada bi mu neko saopštio da sve to izgleda zastrašujuće. Mi smo prilično van sveta i mislimo da su svi ostali ćaknuti i da ne vide kako smo mi pametni, ali neshvaćeni.
* GLAS: Da li osjećate slične "programe" (strukture) u prošlosti i sadašnjosti koji kreiraju način razmišljanja ljudi?
ZOGRAF: Ono što je sigurno je da u prošlosti, naročito u bližoj prošlosti, možete da prepoznate skoro sve ono što postoji i čime se bavi današnje društvo. Zašto ne bismo učili na njihovom iskustvu? Volim da pronađem neki zaboravljen ovdašnji časopis ili knjigu, recimo iz dvadesetih ili tridesetih godina, i da prepoznam paralelu sa našom stvarnošću. Tako sam u jednom romanu opskurnog beogradskog pisca iz tridesetih otkrio opis tadašnjeg novobogataša, koji je iznenađujuće bio nalik na jednog aktuelnog našeg novobogataša! Eto sjajnog materijala za strip. Dobar broj stripova koje kreiram za časopis "Vreme" su upravo nastali u toj zadubljenosti nad prošlim vremenom.
* GLAS: Zašto pripovijedate iz prvog lica?
ZOGRAF: To je veoma jednostavan način da izbegnete nepotrebnu mistifikaciju. Nemojte da se lažemo – iza svih tih stripova stoji njihov autor, njegov ugao posmatranja; njegovo odsustvo ili prisustvo talenta su uobličili taj univerzum u obliku kockica sa crtežima. Samo ne želim da vas zamajavam, bolje je da vas zabavim činjenicom da sve to smišlja jedan sasvim običan lik nastanjen u radničkom delu grada negde na Balkanu. Dakle, sve je to lakše izraziti ako nacrtate sebe kao glavnog junaka vlastitog stripa.
* GLAS: Da li ljudi na zapadu reaguju na Vaše radove na isti način kao na Balkanu?
ZOGRAF: Manje ili više, reakcije su iste. U Francuskoj je takođe izašla kolekcija mojih stripova iz lista "Vreme", za izdavačku kuću "L"Association". Bio sam prijatno iznenađen entuzijastičkim kritikama, i činjenicom da nije bilo potrebno dodatno objašnjavati sve ono što se može činiti kao naša i samo naša balkanska realnost. Zamislite, i oni se smeju nad našim balvanom - novobogatašem o kojem sam vam prethodno pričao. Kada pronađete način da iskreno govorite o pitanjima jednog vremena, drugi ljudi, čak i stranci, mogu odlično da vas razumeju, oni ponekad čak i otvoreno iskazuju svoje saosećanje, i tada shvatite da je mnogo toga univerzalnog, što se može izraziti kroz umetnost.
"Polovni svet"
Aleksandar Zograf je prošle godine promovisao kolekciju stripova "Polovni svet", originalno objavljenih u časopisu "Vreme".
- Najvećim delom to je materijal povezan sa realnošću, veoma često sa realnošću koju sam zaticao na svojim putovanjima, po gradovima s kraja na kraj kontinenta, ali i u neposrednoj sredini u kojoj živim - kazao je Aleksandar Zograf.

Dejan Vujanić

29.05.09 Vreme

Aleksandar Zograf svoj (polovni) svet zbilja – sa sobom nosi, ne toliko u omnia mea mecum porto ključu, koliko dokazujući onu Džojsovu tezu da pravog pisca priča nalazi čim ovaj prekorači kućni prag

Govoreći o priči Enciklopedija mrtvih u kontekstu istoimene knjige i ostalih pripovijetki u njoj, Danilo Kiš je u intervjuu sa Radmilom Gligić, emitovanom na Trećem programu Radio Beograda sedmog jula 1987. godine, a objavljenom u knjizi Život, literatura pod naslovom "Izazov na književnom polju kazao": "Naročito bi bilo interesantno videti kako jedna takva priča sa domaćim toposima stoji ravnopravno u nizu priča sa nekim nedomaćim, da kažem evropskim ili svetskim toposima u prostoru i vremenu." Više od dvije godine kasnije, u razgovoru objavljenom u "Nedeljnoj Borbi", Kiš kao da produbljuje taj stav istakavši kako naslovna priča sa našim imenima i toposima ima neku auru i neobičnost "što se, naravno, mnogo lakše postiže kad su u pitanju sižeji koji se događaju u udaljenim prostorima i vremenima".

PRIČA TRAŽI PISCA: Iako Kiš u intervjuima vezanim za Enciklopediju mrtvih izričito poriče mogućnost tretiranja ove priče unutar žanra fantastike, njeno mjesto u cjelini knjige na stanovit način daje za pravo takozvanom Zoranovom zakonu po kojem "leteći tanjiri ne slijeću u Lajkovac". Rečeno je već da je ovaj zakon formulisao Zoran Živković, autor Enciklopedije naučne fantastike i kreator znamenite biblioteke Polaris, a da je do njega došao "rugajući se provincijalizmu ovdašnjih pisaca naučne fantastike koji su radnju svojih neuspešnih dela smeštali u prostor što dalji i egzotičniji, sa junacima koji su bili svih mogućih rasa i nacija, sem ovdašnjih". Inventar Polovnog sveta (Službeni glasnik, 2009) Aleksandra Zografa kao da slijedi Kišov nauk odnosno iznevjerava ironičnu formulaciju Zoranovog zakona; na stranicama ove knjige ravnopravno se dodiruju Lisabon i Užice, Rim i Knjaževac. Nije ta ravnopravnost samo formalna, tj. nisu ti putopisi ravnopravni (samo) zbog činjenice da im Zograf, po neumoljivoj kolumnističkoj logici, daje jednak prostor; važnija je zapravo jedna druga stvar: Aleksandar Zograf svoj (polovni) sv(ij)et zbilja – sa sobom nosi, ne toliko u omnia mea mecum porto ključu, koliko dokazujući onu Džojsovu tezu da pravog pisca priča nalazi čim ovaj prekorači kućni prag.

DUH VREMENA: U kontekstu pomenute kolumnističke logike nije suvišno spomenuti podatak kako je ova knjiga, na izvjestan način, produkt činjenice da je Zografu dodijeljena godišnja nagrada za publicistiku "Desimir Tošić", i to "za najbolju kolumnu, feljton ili tekstove objavljene 2008. godine u štampanim ili elektronskim medijima". Kontekst u kojem su prvobitno objavljeni stripovi iz Polovnog sveta, kontekst nedjeljnika "Vreme", utiče na njih i ovako oknjižene; iz ovih se stripova, naime, iščitava, između ostalog, i duh vremena (i "Vremena"!). I dobro je zapravo što je ovom nagradom skrenuta pažnja na kolumnistički aspekt Zografovog pisma. (Uostalom, najmanji zajednički sadržilac stripa i kolumne jest upravo – stubac.) Kao u varijaciji na onu izlizanu definiciju aforizma, Zografova strip-kolumna je, u pravilu, dribling duha na malom (uvijek jednako omeđenom) prostoru. I kao što najbolji isključivo verbalni kolumnisti sebi mogu dopustiti različite žanrovske eksperimente na svoje tri kartice, tako i Zografove dvije stranice, ostajući uvijek dvije stranice, blješte začudnom raznolikošću. Kad govori o grupi Ramones, paralelnim životima imaginarnih likova (Betty Boop i Paja Patak) ili anonimnom pismu iz vremena nacističke okupacije Srbije dovoljne su mu dvije-tri slike, a kad se bavi romanom Ksenofonta Efeškog kao primjerom antičke sapunice, partizanijom ili zaboravljenim pjesnikom Radomirom Prodanovićem treba mu ih i desetak. U oba je slučaja, međutim, stil ono zbog čega se autorski svijet drži čvrsto i ne raspada se.

OD PANČEVA DO GRADA BUDUĆNOSTI: Ako bi se za Zografove stripove iz Polovnog sveta tražio još neki literarni krovni pojam onda bi to morao biti – putopis. Ako u nekim od ovih stripova Zograf i ne putuje kroz prostor, onda barem putuje kroz vrijeme. To se valjda najljepše vidi u Dopisnici iz Pančeva. Ima u Polovnom svetu i drugih dopisnica (iz Minhena ili Budimpešte, recimo), no u onoj iz svog Pančeva Zograf putuje hiljadama godina unazad, sve do neolita. Poantirajući ovu dopisnicu Zograf onako gombrovičevski kaže: "Nije mi žao što sam svoj život proveo ovde. Svet je uzbudljivo mesto – svaki od mikrokosmosa kojeg nastanjuju ljudi zaslužuje poštovanje." (Kažem gombrovičevski sjećajući se one opaske u Dnevniku da nije važna veličina stvari zbog kojih duša svetkuje, nego veličina duše koja slavi – bilo šta.) Putujući od neolita do 2349. godine i od svog Pančeva do grada budućnosti, Zograf jednako dokumentira inventar polovnog sveta uvijek svjestan uzbudljivosti svakog njegovog pedlja, pišući – da se poslužimo frazom autora predgovora ovom izdanju – priče iz celog sveta. Široko otvorenih očiju, Aleksandar Zograf brižljivo čuva ono što u posljednjem kvadratu ove knjige pripisuje ranijoj epohi naučne fantastike: utopijski zanos. Utopija je, rekli bi etimolozi i sveznadari, mjesto koje ne postoji. Obilazeći postojeća mjesta Zograf kao da traži to mjesto kojeg nema, traži ga sa zanosom. U predgovoru Polovnom svetu Vladimir Pištalo se, između ostalog, poziva i na Konstantina Kavafija. Kao u Kavafijevoj pjesmi, put i potraga za Zografa su zanosni, a čitaoci će sa zanosom čitati Zografove znakove pored puta.

Muharem Bazdulj