Jovan Zivlak (1947, Nakovo). Školovao se u Kikindi i u Novom Sadu. Diplomirao na Filozofskom fakultetu na odseku za Srpski jezik i knjizevnost.
O književnom delu Jovana Zivlaka napisan je veliki broj eseja, studija, jedna monografija i jedan magistarski rad; i veliki broj bibliografskih jedinica u zemlji i inostranstvu. Piše poeziju, esej , književnu i likovnu kritiku.
Knjige pesama:
Brodar (1969), Večernja škola (1974), Čestar (1977), Tronožac (1979), Čekrk (1983), Napev (1989), Zimski izveštaj (izbor, 1989), Čegrtuša (1991), Obretenje (izbor, 1993, 1994, 1995). Ostrvo, 2001.
Knjige eseja:
Jedenje knjige (1996), Aurine senke (1999).
Pesničke knjige u prevodu:
Trepied (francuski, 1981), Penge (mađarski, 1984), Trinožnik (makedonski, 1985), Zol gostin (makedonski, 1991), Il cuore del mascalazone (italijanski, 1994), Zly host (slovački, 1997), Penitenta (rumunski, 1998) i Poemes choisis (francuski, 1999).
Zastupljen u svim bitnijim antologijama srpske poezije u zemlji i inostranstvu. Pesme mu prevođene u mnogim stranim časopisima od engleskog, italijanskog, poljskog, nemačkog, francuskog do kineskog i japanskog.O pesništvu Jovana Zivlaka održan je simpozijum u Novom Sadu 2002. godine.
Priredio knjige:
Jovan Dučić: Pesme (izbor, pogovor, bibliografija, hronologija), Kairos, 1996; Dušan Vasiljev: Pesme ( izbor, pogovor, bibliografija, hronologija), Kairos, 2000; Danilo Kiš: Autopoetike , eseji ( izbor, pogovor), Svetovi, 1999; Milorad Pavić: Panonske legende, priče ( izbor, pogovor), Draganić, 2000; Laza Kostić : Među javom i med snom, pesme ( izbor i pogovor), UIKJ , 2001.
Književne nagrade:
Mlada Struga 1974; Pavle Marković Adamov ( poezija),1992; Kruna Despota Stefana Lazarevića (poezija), 1993; Stanislav Vinaver (Jedenje knjige, esej), 1995; Dušan Vasiljev (poezija), 1997; Nagrada Zlatna značka KPZ Srbije (književnost i izdavaštvo), 1998. i Nagrada Društva književnika Vojvodine za knjigu godine (Aurine senke, esej), 1999; Nagrada Stevan Pešić (celokupno delo), 2001. Oktobarska nagrada grada Novog Sada ( književnost), 2001 i Milica Stojadinović Srpkinja( poezija), 2003.
25.08.15 Dnevnik - Novine i časopisi
Iz mog ugla: Pesnik izrazite individualnosti
Laureat velike nagrade „Vasko Popa“ za prošlu godinu je pesnik Jovan Zivlak (1947, Nakovo), pa bi bilo uljudno, makar i sa izvesnim zakašnjenjem, da se o njemu kao izuzetnom stvaraocu i pesniku, u gradu kome je toliko bitnih kultoroloških stvari darivao, progovori koja reč i na ovom mestu. Posebno o knjizi „Pod oblacima“ – Izabrane i nove pesme (1979 – 2014), za koju je upravo dobio ovo priznanje.
Jovan Zivlak je stvaralac modernog profila u poetološkom smislu, koji konzistentno traje već trideset i više godina. Pesnik široke kulture, kakvi su bili Jovan Hristić, Ivan V. Lalić, posebno Miodrag Pavlović kome je i najbliži po artikulaciji i dosegu metafizičkog u pesmi kao nosivnom stubu prigušene mislenosti, sa povremenim tragovima kulturoloških iskustvenosti koje joj prethode, a opet u meri koja je nimalo ne obezličuje.
Postavlja se pitanje kako je moguće trajanje poezije sa takvom vrednosnom nivelacijom (bez oseka i zaseka, plićaka i poroznosti, zamora i gubljenja daha u jeziku, sintaksi, slaganju slika). I utisak: da je pisana u samo jednom vremenskom intervalu, i da ne deluje nimalo „arhivski“, da iz nje i dalje govori savremeno poimanje pesništva, da je ostala u damaranju sveža i sa učincima izuzetne aktualizacije. (Zivlak je sa prepevanim pesničkim knjigama na više od deset svetskih jezika vodeći među našim pesnicima; o njemu je pisan i doktorat, tumače ga filozofi.)
Verovatno da to dolazi otuda što on strpljivo čeka da se pesma uobliči i oglasi sebe, što sa osobitom osetljivošću bira predmete i uvodi u simboličku konfiguraciju jezika, što ima sasvim jasnu misao (nikad doktrinarnu) kako o poeziji tako i onoj misli što ponorno otiče pesmom a da nismo ni svesni koliko je ima. Možda i zbog toga što pesmu delokalizuje, oslobađa konkretnih i efemernih značenja i uvodi u svepesnički svet u kome umesto emocije dominira Cogito modernog bića.
Pesnički obol „Pod oblacima“ ima izbor iz šest knjiga koje su autora definitivno odredile kao stamenog pesnika („Tronožac“, „Čekrk“, „Napev“, „Čegrtuša“, „Ostrvo“, „O gajdama“ i „Nove pesme“ (kao dodatak). Pristup ovome moguć je samo ako je panoramski i sintetički, u meri u kojoj se to može biti na malom novinskom prostoru.
Postoji spoljašnji svet/ datost, bivstvo, biće, kao što postoji i mišljenje (znanje) o bivstvu, biću. Logocentrizam Jovana Zivlaka, natopljen naglašenim subjektivizmom, ne ignoriše prvo; nasuprot, on polazi od njega, ono postaje njegova iskustvena i pesnička podloga, ali više obitava u ovome drugom, stalno vezan za „čekrk“ koji ga spušta u dubine i diže u metafizičke visine (njima stalno teži) da bi se našao „pod oblake“ dok peva.
Na hermeneutičkom planu: u poziciji iznad oblaka, subjekt bi izgubio vezu sa stvarnošću, postala bi mu strana, preovladalo bi transcendentno; u položaju „pod oblacima“ bolje misli sebe, sa te visine bolje vidi rugobu, prazninu, nedorečenost sveta; u „čistom vazduhu“ bolje sagledava ostavljene tragove u vremenu i zemnoj prašini; lakše asimiluje lepotu prozračnosti kojom se pesma hrani.
Bolje se mogu oslušnuti sazvučja smislenosti koje emituju drevne gajde jer ona (ta sazvučja) penju se u visine i nadilaze dah koji ih odašilje i vreme nedri. (Da nisu gajde tako bitne, ne bi ih Tales Milećanin, od delfijskog proročanstva, dobio na dar za najveću mudrost.) Samim tim i mislenost o ovozemaljskom svetu biće manje mutna. I slobodnija. I „napevi“ čisto izvedeni, i saobraženi poletu duše onog koji sa te visine peva. Čitanje Zivlaka uverava da pesničko delo treba iznutra da diše, pulsira, da se uvećava kroz jezik i odsjaje novouhvaćenih značenja .
Stvara se jedna nova, “zivlakovska poetska stvarnost” u kojoj se konkretnosti kao rastvaraju i postaju ne baš lako uhvatljive u svojoj značenjskoj izmeštenosti, zbog čega se uvek i drugačije konstituišu u svesti onoga ko ih prati. A to je već ideal da se uvek prođe kroz novu i drugu kapiju spoznaje, što i jeste jedan od osnovnih smislova Zivlakove poezije. Eto tako se može „iskopati reč što probija sva vrata“. I tako može doći do nesvodivosti ispevanog kao cilja.
Jovan Zivlak ustoličuje ljudski subjekt kao središte postojanja, uznosi reč/jezik (u pesmama „O, reči“, „Posedi“, „Silazak“, „Gajevi“). Jer u jeziku je moć koja biće artikuliše; u jeziku biće obitava, sa svim tragovima, pamćenjem, iskustvenošću. Stoga i pesnik kaže „nisam onaj koji jesam“, ako se oslanjam na vid; ja „jesam ono što kazuje viđeno“. Zato se i najviše bori za reč – jezik je kao so postojanja, kaže on.
Čovekova mislenost ide sa znanjem pa zato i glad za njim („Zimski izveštaj“, „Zdenac“, „Košara“, „Pod oblacima“) – da bi biće došlo do duhovne punoće i sebe sasvim osmislilo u svojoj vremenitosti. Pamćenje je odmah pored jezika i znanja. Ono je primarni znak čovekove smislenosti. U njemu su pothranjeni svi tragovi. To su oni tragovi o kojima govori Derida, zbog kojih postoji i jezik dela, pa oni bili biblijski, mitski, filozofski, istorijiski, personalni. Zivlakova poezija sva je od tragova, ali samo u vidu nagoveštaja i tankih premaza po rubovima iskustvenosti, bez izvlačenja emotivnih nanosa ... Ova poezija je velika odbrana dostojanstva pesništva.
Zivlak je pesnik izrazite individualnosti, u svemu dovršen pesnik, sa intelektualnim preokupacijama koje, znalački u jezik položene, boje ceo jedan pesnički opus. Poezija koja ne pristaje na odsustvo duha u suočavanju sa njom.
Časlav Đorđević