Perverzija

26.06.04

Jurij Andruhovič je jedan od zapaženijih i najzanimljivijih ukrajinskih pisaca. Rođen je 1960. godine u Ivano-Frankivsku. Raspon ocijena njegovog stvaralačkog opusa prilično je veliki - od “postmodernog skandal-majstora” do “živog klasika”. Jurij Andruhovič se pojavljuje u ukrajinskoj književnosti na prelazu osamdesetih u devedesete. Tih godina u Ukrajini književnost je zaživjela preko festivala, poetskih večeri, javnih nastupa. Iza tih dešavanja, bili su pored Andruhoviča još dva pjesnika Viktor Neborak i Oljeksandr Irvanec. Osnovali su grupu Bu-Ba-Bu (burlesk, balahan, bufonada, što bi u prevodu značilo burleska, cirkus, lakrdija), i bili su im bliski stavovi poznatog ruskog teoretičara književnosti Mihaila Bahtina (autora sjajnih studija “Stvaralaštvo Fransoa Rablea i kultura srednjeg vijeka i renesanse” i “O romanu”). Andruhovič je osnivač Udruženja ukrajinskih pisaca. U njegova najznačajnija djela ubrajaju se zbirke pjesama “Nebo i trgovi”, “Centar grada”, “Egzotične ptice i biljke” i romani “Rekreacija”, “Moskovijada” i “Perverzija”. Oštar je kritičar savremenog ukrajinskog društva, sovjetskog kolonijalizma.
Izdavačka kuća “Klio” je kod nas objavila njegov roman “Perverzija” u prevodu sa ukrajinskog Milene Ivanović i Ale Tatarenko. Riječ je o romanu sa više lica. Knjiga nudi pravi koktel žanrova, glasova, citata. Andruhovič priča o tajanstvenom nestanku jednog učesnika međunarodnog skupa u Veneciji, ukrajinskog pjesnika Stanislava Perfeckog, a ta storija prerasta kako okvire kriminalističkog romana, tako i okvire još nekih ništa manje popularnih žanrova, zadržavajući pri tome izvjesne čari.
Šta je bilo osnovni program i cilj grupe Bu-Ba-Bu? U kakvoj je duhovnoj atmosferi rođena ova grupa?
- Naša grupa nastala je doslovce sredinom 80-ih godina: 1984. još se nijesmo poznavali lično, a već u aprilu 85. proglasili smo njeno osnivanje. Proglasili smo ga najprije za sebe - nešto kao tajni red. Poslije je to počelo da se širi na sve strane- zato što smo imali puno prijatelja u nezvaničnim umjetničkim krugovima. Program kao takav nije postojao - postojao je zato osjećaj bliskosti, to jest osjećaj da se nas trojica, sa našim pjesmama, veoma dobro slažemo, odnosno da smo mi, za razliku od tadašnjih "metaforista", prozirniji, jasniji u svom govoru, a za razliku od tadašnjih "ispovjednika"- urbanističniji i moderniji. Osim toga, bili smo ironični i autoironični, slušali smo otprilike istu muziku, voljeli otprilike iste filmove, o knjigama da se i ne govori, i tako dalje.
A šta je bilo cilj? Mislim da je to prije svega bila želja da nešto suprotstavimo rutini udruženja književnika i izdavača, da tražimo drugačije - van domašaja cenzure - mogućnosti komunikacije sa kolegama i publikom. Krajem 80-ih, sa širenjem proglašene u SSSR-u perestrojke, to je postajalo sve realnije, nama je veoma išlo na ruku vrijeme, ono je bilo naše. O tome sam pisao već više puta.
Koliko su Vam bliski stavovi, pogledi i ideje Mihaila Bahtina?
- Sve je počelo tako da je jedna od prvih recenzija moje prve pjesničke zbirke "Nebo i trgovi" imala naslov "Lirski junak karnevala". Napisala ju je Natalka Bilocerkivec - poznata prije svega kao pjesnikinja- koja je neposredno prije toga pročitala čuveno remek - djelo Bahtina o Fransoa Rableu i srednjovjekovnoj smjehovnoj kulturi i nije mogla da se odupre uticaju ovog moćnog djela. A lik karnevala u mojoj prvoj zbirci zaista je bio ključni, mada tada još nijesam čitao Bahtina i nijesam imao o tome neku jasniju predstavu. Ali poslije izlaska ove recenzije počeo sam da razmišljam o tome. Što se tiče Viktora Neboraka, njegova zbirka "Leteća glava" (1990) bila je prva sasvim bubabistička, a istovremeno - prilično "bahtinska" zbirka. Viktor je pročitao istu studiju o Rableu mnogo ranije, to jest 2-3 godine prije mene, a u toj dobi to je puno. Manje znam o uticaju Bahtina na Irvaneca, mada i kod njega možete da pronađete taj "karnevalski smijeh" i "tjelesni donji dio", ima toga napretek. Vraćajući se meni: moj prvi roman "Rekreacije" u velikoj mjeri bio je odgovor na Neborakovu "Leteću glavu" - pri tome poslije Bahtinovih studija - otud taj zanesenjački elan koji me je pratio za vrijeme pisanja.
Prvim romanom "Rekreacije" uzburkali ste ukrajinsku javnost. Kome je najviše zasmetalo Vaše viđenje savremenog ukrajinskog društva?
- Mislim da je ono zasmetalo dogmatičarima, ljudima koji nijesu skloni kritičkom shvatanju stvarnosti. Ali, ako "stvarnost" ovdje zazvuči nekako apstraktno, preciziraću: ukrajinske stvarnosti. Mene su zbog "Rekreacija" ljuto zamrzjeli u dijaspori, a poslije, nakon 2-3 godine, čini mi se, ponovo zavoljeli, kada su bolje upoznali realnu "novu Ukrajinu". A možda stvar i nije u tome. Ljudima se inače ne sviđa kada se neko prihvata posla rušenja njihovih idealističkih predstava i šema.
Bliska Vam je poetika postmodernizma. Da li priznajete da je postmodernizam postao prošlost?
- Razmišljajući o tome, sve više bio sam svjestan činjenice, da tako nešto kao "poetika postmodernizma" naprosto ne postoji, tačnije svaki pisac u svakoj zemlji tumači to na svoj način. Ostaje komplet stereotipa o "kolažu", "citatnosti", "igri sa ponavljanjima", na koji u pristojnom književnom društvu više čak ni ne reaguju. U svakom slučaju, diskusija o tome čini mi se beznadno zastarelom, posljednji put okrenuo sam se tom pojmu još 1998., pokušavši pri tome da ga predstavim na takav način da nekako pojasnim svoje, suštinski svoje i individuelno, provocirajući istovremeno razgovor o "vremenu i mjestu".
Smatram da je postmodernizam kao moda zaista postao prošlost. U svakom slučaju, mladi evropski pisci govore već o "novoj antropologiji" - tako će se to, možda, uskoro zvati.
Vaš roman "Perverzija"- to je priča o ljubavi Ade Citrone i ukrajinskog pjesnika Perfeckog za vrijeme skupa "Postkarnevalska besmislenost svijeta. šta je na horizontu?" Ova tema podstiče na filozofska razmišljanja. Da li biste mogli da objasnite zašto ste odabrali upravo nju?
- Pa da, u neku ruku to je filozofski roman. Iako sam nezanalica u filozofiji i nijesam kadar da razmišljam stručno, na nivou apstrakcija, u ovom romanu prisutno je određeno "filozofiranje". Ali, za mene jedino mogući način filozofiranja jeste parodijsko filozofiranje. Dakle, trudio sam se da svoju "filozofsku nesposobnost" nekako uravnotežim književnom "stručnošću".
"Perverzija" se može čitati takođe kao priča o ljubavi. Ali, šta je tu perverzno?
- U ljubavi? Ne znam, perverzija za mene nije nešto negativno, to je prije nekakva svjesna želja (uostalom, želja je pretežno vansvjesna, onda kazaćemo to drukcije - osviješćena želja) čovjeka da komplikuje sebi zivot, i ova želja određuje ljudsko u čovjeku. Ovo je roman o ljudskom u čovjeku, o tome kako ono može da se suprotstavi infernalnom, ili, recimo, vanzemaljskom, vječnom - prema tome, ljubav je ovdje, kako ja to vidim, sasvim na mjestu.
Radnja Vašeg romana "Perverzija" odvija se u Veneciji. Zašto ste izabrali baš to mjesto? Smrt kao kod Tomasa Mana? Zašto je upravo Venecija bila izvor Vašeg nadahnuća?
- To je veoma biografsko. Tomas Man i njegova "Smrt u Veneciji" - ono, šta se nataložilo poslije (uostalom, kada sam trebao 1992. prvi put ići za Veneciju, pogledao sam u Minhenu, nekoliko dana prije toga, opet prvi put, čuveni Viskontijev film). Znači, i Tomas Man je veoma biografski. A sve drugo - nevjerovatno jak unutrašnji podsticaj, koji sam doživio u toku 16-20 sati mog boravka u tom gradu, podsticaj svega šta sam doživio tamo, a takođe na putu za Veneciju i nazad.
U "Moskovijadi" osudili ste sovjetski kolonijalizam. Ovaj je roman bio objavljen 1993. Nije li malo zakasnio?
- Ne znam. U jednom periodu uopšte ga nijesam volio, smatrajući svojim najslabijim tekstom. A sada mi se opet uglavnom sviđa. I razlozi nijesu politički. Teško mi je da govorim danas o njegovom "društveno-političkom značaju", ali upravo takav - naglašeno otvoreni i brutalno-intimni način naracije - i sada mi je prilično blizak.
Sa raspadom SSSR-a i Ukrajina je stekla nezavisnost. šta je, po Vašem mišljenju, dobila tim Vaša zemlja? A šta je, eventualno, izgubila?
- Kad je riječ o ovoj problematici, ja ne spadam u umjerene i odmjerene ljude - imam ekstremni pogled na raspad SSSR-a: to je bilo zlo i dobro je što se ono raspalo. Ukrajina time ništa nije izgubila - a mogla je osim toga još strašno mnogo dobiti. Ponavljam, mogla je dobiti. I prije svega - samu sebe, svoj identitet. Ali, sada ću vam reći jednu tajnu. SSSR ustvari i dalje postoji, u tajnom obliku, zato Ukrajina ništa ne može da dobije. Formalno je nezavisna, a faktički toliko zavisna od Moskve da se ne može ozbiljno govoriti ni o kakvom raspadu SSSR-a!
Vaša zemlja, uostalom, kao i Srbija i Crna Gora, prolazi kroz tranziciju. Da li Vas je razočarao demokratski svijet?
- Ne mogu da osjetim takvo razočarenje, jer nje - demokratije - još nije ni bilo u Ukrajini. Nijesam imao u šta da se razočaram. Znate, mnogo bih dao da budem danas razočaran demokratijom poput nekih mojih poljskih u čeških prijatelja!
Ako ne računamo kolonijalni status Ukrajine za vrijeme SSSR-a, da li je socijalistički sistem bio, po Vašem mišljenju, sigurniji za običnog građanina?
- Svjestan sam da devet desetina "običnih građana" Ukrajine dalo bi na Vaše pitanje pozitivan odgovor. Jeste, bio je. Ali - i ovo kažem ja, "neobičan građanin" - nijesam do kraja siguran da je ono što smo imali u SSSR-u, zaista bilo socijalizam. Odrastao sam, naprimjer, u porodici, gdje je borba sa oskudiocom, ponižavajuća borba za svaku paru bila svakodnevna životna pojava, a nemogućnost da se kupe bilo kakve neophodne stvari uzrokovala je divljačenje u smislu svakodnevnih životnih navika. Nije riječ o gladnim poratnim godinama, to je bilo 60-70-ih, kojih se danas sjećaju sa nostalgijom i koje se smatraju sitim. I pored toga, porodica u kojoj sam odrastao, po sovjetskim mjerilima nije bila siromasna! Ovo je bila prosjećna porodica inženjera, bez ikakve šanse za službeni uspon, jer roditelji nijesu htjeli da pristupe partiji. Postavlja se pitanje: jesu li kompaktibilni socijalizam i sloboda? Jesu, nesumnjivo! A da li je bilo slobode u SSSR-u? Nije, nesumnjivo! Onda, je li tamo bio socijalizam? Možda, to je trebalo nazvati nekako drukčije - recimo, "industrijski feudalizam"?

Vujica OGNJENOVIĆ

(prevod sa ukrajinskog Ala TATARENKO)