13.12.06
Čas iz srpske kulture
Janko Vujinović
Srpski pisac Janko Vujinović već šestu godinu boravi u poljskom gradu Lođu kao lektor srpskog jezika i predavač na Katedri za južnoslovensku filologiju tamošnjeg Univerziteta. Zbirci njegovih knjiga objavljenih u Srbiji, kao što su knjiga pesama „Mukla raspuklina”, romani „Vučji nakot” i „Panika u intersitiju” ove godine dodata su i dva naslova objavljena u Poljskoj. Varšavska izdavačka kuća „Ibis” u junu je štampala izbor proze i poezije Janka Vujinovića „Pevanje u/o samoći”, a početkom septembra pojavilo se poljsko izdanje romana „Panika u intersitiju” (izdavač „Tigel kulture” i Izdavaštvo Univerziteta u Poznanju). Na ovogodišnjem 51. međunarodnom Beogradskom sajmu knjiga Janko Vujinović se predstavio zbornikom „Pevanja raseljenog naroda” čiji je priređivač.
Kritičari su Vaš roman „Panika u intersitiju” ocenili kao stvarnu i poetsku geografiju Evrope? Koji je pravi put do te željene Evrope?
– Knjiga „Panika u intersitiju” već je, da tako kažem, obigrala Evropu. Naime, izdanje na srpskom je predstavljeno u desetak najvećih gradova Nemačke, među našim ljudima, ali i nemačkim slavistima. A središnje poglavlje, po kojem knjiga nosi naslov, svojevremeno je objavljeno u antologiji „Lomovi i prelazi” objavljenoj u Berlinu, u kojoj je zastupljeno pedesetak pisaca i pesnika iz trideset zemalja koji žive i stvaraju u Nemačkoj. Kada će, i kako, nacion kojem ne samo poreklom pripadamo stići do te Evrope, to je teško pitanje. Možda strašnim odricanjem, ne samo od teritorije na kojoj je nastajala srpska država i gde je doživela svoj ekonomski, kulturni i duhovni procvat, već i od dobrog dela istorije, od jezika, deleći ga drugim, izmišljenim nacijama. A upravo junak „Panike...” krećući se dunavskim, našim i rajnskim, evropskim prostorima, nastoji da ključne postavke srpske etnologije, istorije i mitologije razjasni sebi i drugima, da ih posmatra sučeljene, pitajući se ko smo, kakvi smo, zašto nam se sve to događa, kuda to idemo?
Kako predstavljate savremenu srpsku književnost poljskim čitaocima?
– Svojim najvažnijim doprinosom u tom smeru smatram učešće u realizaciji obimnog zbornika „Srbi na zemlji”, čiji je izdavač lođki „Tigel kulture”. Pridružujući se autorima projekta, profesorima Poznanjskog, odnosno Beogradskog univerziteta, Boguslavu Žjelinjskom i Mihailu Pantiću, pomogao sam da se opširan pregled književnosti i umetnosti, sa težištem na proznim i poetskim tekstovima, filmovima i slikama nastalim u poslednjoj, burnoj deceniji prošlog veka, predstavi poljskim čitaocima. Srpsku književnost afirmišem i kada preporučujem studentima da čitaju naše najmlađe autore, da pripremaju predavanja i seminare o njihovim delima, kada im pomažem u prevodima...
Sa kojim temama iz naše istorije jezika i književnosti upoznajete mlade Poljake, šta je njima najprivlačnije?
– Trudim se da steknu što više znanja iz oblasti jezika, književnosti, kulturne istorije i etnologije srpskog naroda. I to ne samo putem teksta, već i vizuelnim i zvučnim metodama. O žargonu, recimo, osim uz knjige objavljene u Beogradu, uče i gledajući najnovije filmove najpoznatijih režisera. Dešavanja devedesetih godina na prostorima bivše Jugoslavije se najlakše i najpotpunije predočavaju kada se uz pojedina dela naših autora o tom periodu koriste i radovi stranih istoričara i žurnalista, pa i Poljaka. Studenti su dosta saznali i naučili o, sigurno, u ovim mesecima najsuštinskijem našem pitanju – Kosovu i Metohiji. Smatram uspehom i to što sam prošlog leta desetak poljskih studenata odveo na Kosovo.
Čitaju li mladi Poljaci našu savremenu literaturu?
– Najbolja ilustracija njihovog interesovanja za našu književnost su magistarski radovi koji se pišu ili su već odbranjeni. Na primer, o delu Davida Albaharija, Radoslava Bratića, Milisava Savića, Svetislava Basare, o savremenoj drami na prostorima bivše Jugoslavije, o slici Beograda u pričama iz devedesetih, ali i o filmovima Emira Kusturice, pa i temama iz oblasti etnologije.
Da li je razmena poljske i srpske prevodne književnosti zadovoljavajuća?
– Pre tridesetak godina srpska književnost u Poljskoj bila je jedna od najprevođenijih. Osim umetničkog kvaliteta, svakako da je toj čitanosti doprinosila i politička, pa i situacija u umetničkim slobodama u Srbiji i Poljskoj. U „Jugoslovenskoj biblioteci” u Lođu objavljene su knjige Andrića, Crnjanskog, Bulatovića, Tišme, Kiša, Šćepanovića, Selenića, Kapora, Josića Višnjića i drugih. I dan-danas se u antikvarnicama mogu pronaći primerci tih izdanja. Pojavljivali su se i prevodi u časopisima i knjige u drugim gradovima Poljske, ali je Lođ tu uveliko prednjačio.
Priredili ste zbornik „Pevanja raseljenog naroda”, panoramu srpske zagranične književnosti?
– To je treća knjiga srpske emigrantske literature čije mi je priređivanje povereno, a koju objavljuje dortmundska fondacija „Petar Kočić”. Pomenuta knjiga je nastala od radova pristiglih na konkurs za književnu nagradu „Petar Kočić”. Od blizu 330 pesama i šezdesetak priča, u zbornik sam uvrstio tekstove 35 autora koji žive u rasejanju i pišu na srpskom jeziku.
Biljana Stojaković