01.08.08 Polja
KOHEZIVNA SNAGA I SLABOST NARACIJE
Draško Miletić: pH
Nisam siguran da li sam gore tačno napisao naslov ove knjige; jesam tačno prepisao ono što stoji na koricama i na naslovnoj stranici, ali nisam siguran je li reč „roman“ deo naslova ili žanrovska odrednica. Rekao bih da je deo naslova, jer se na koricama uobičajeno ne ističe književni rod niti žanr, ali ne mogu biti siguran, jer možda je ta reč tu dospela zato što je autoru bilo posebno stalo da čitaocu naglasi kako knjiga koju je uzeo jeste roman.
Roman jeste protejski žanr, i nisu retki oni koji smatraju da roman može biti sve, naročito ako je napisano u prozi i ima dvestotinak stranica, ali smatram da ipak postoje neki logički i formalni zakoni žanra čija je funkcija distinktivna. Ne mislim da je roman vrednosna odrednica, već opisna: ne mora prozna knjiga biti roman da bi bila dobra, vredna, zanimljiva i tako dalje, niti „status“ romana automatski obezbeđuje ove kvalitete; ali nije na odmet da čovek prosto zna šta drži u ruci.
Knjiga pH roman (bazno-neutralno-kiselo) pripoveda o jednom broju slabo ili nikako povezanih likova: na početku se govori o paru koji priprema selidbu i odlazi u šetnju po gradu, zatim o njihovom poznaniku, pa o jednom komšiji, o jednoj gradskoj ludi i njenoj sestri (do sada pomenuti likovi povezani su tek mestom i vremenom u kojima, unutar pripovedanja, postoje), a onda naracija prelazi na jednog ruskog diplomatu pred Prvi svetski rat, pa na jednog nacističkog oficira, pa na lekara iz starog Rima, pri čemu se gubi svaka vrsta sižejne povezanosti teksta. Nema nikakvog zapleta, nikakvog toka priče koji bi držao okvir: prvih stotinak stranica čitalac će možda još očekivati da autor izvede neki luping kojim će okupiti konce ovog narativa i pokazati da sve to ipak na neki način jeste povezano u jednu priču, jedinstvenu, celovitu i smisaonu; onda takva očekivanja zamiru, i postajemo svesni da čitamo nešto što više nalikuje zbirci pripovedaka, samo što ni oni delovi pripovedanja koji se bave istim likom ne tvore celovitu priču, pripovetku, nego su nekakve epizode, scene iz života, narativne sekvence koje stoje zajedno jedino autorskom voljom, objedinjene ničim više do naracijom samom.
Podela ove knjige na poglavlja i epilog varljiva je i proizvoljna: niti se poglavlja izdvajaju nekim jačim utiskom celovitosti, niti se u epilogu nešto razrešava ili saznaje „šta je bilo posle“. Za „Epilogom“ sledi odeljak pod naslovom „Životopis Draška Miletića“, pisan u prvom licu jednine, a zatim ide odeljak pod naslovom „Istorija odumiranja u tri poglavlja“, koji je opet pisan u prvom licu, ali u kojem se o Drašku Miletiću govori u trećem licu! Prva čitaočeva pomisao verovatno će biti da autor hoće da knjigu okonča u iznenadnom parodičnom tonu, no potrebno je pročitati nekoliko pasusa te „Istorije odumiranja“ da bismo razumeli šta je na stvari: „roman“ je zapravo bio završen još „Epilogom“, do tugaljivosti samodopadan „Životopis“ trebalo bi da ima funkciju onog što se uobičajeno naziva „beleška o autoru“, a „Istorija odumiranja“ i zatim još jedan odeljak, naslovljen „Istorija kao kaleidoskop“, u stvari su pogovori koje potpisuju dve eminentne kritičarke.
Zašto je ovo važno? Na stranu to što se veličajnim kritičarskim pogovorima obično opremaju izdanja klasikâ za školsku lektiru (pa i u takvim slučajevima obično bude dovoljan jedan), a u prvom izdanju jednog savremenog romana im nije mesto; mislim da je ovde presudno važno to što čitalac nije u stanju da odredi čak ni mesto na kojem pripovedanje prestaje. Ono je lišeno logike i ustrojstva priče, teče nasumičnim pravcima, ni u jednom trenutku na jasno odredljiv način ne doseže nekakvu poentu, te je utoliko i sasvim proizvoljno: kraj tom pripovedanju mogao je biti i usred bilo kog poglavlja, u značenju i smislu knjige malo bi se šta time promenilo.
Poseban problem, pak, predstavlja ona jedna stvar koja knjigu pH roman (bazno-neutralno-kiselo) drži na okupu – naracija, odnosno pripovedni glas, koji – za razliku od same pripovesti – od početka do kraja jeste jasno definisan, svrhovito uobličen i lako razaznatljiv. Autor ovaj pripovedni glas dosledno formira u emfatičnom tonu, podignutom registru, u težnji za oneobičenim, jakim izrazom. Nažalost, pri tom omašuje sa takvom učestalošću i na toliko različitih načina da to čitaoca na kraju iznervira, ako ne i odbije od daljeg čitanja. Pravopisne, gramatičke, stilske i logičke greške ređaju se sa stranice na stranicu; recimo, imena firmi i proizvoda Miletićev narator piše čas velikim, čas malim slovom, čas pod navodnicima, čas bez njih: Pérrier, Dom Pérignon (str. 42), bjuik (54), Slava (časovnik), „Ideal“ (imalin, str. 43), i tako dalje. Jedan posebno ružan pravopisni nonsens ovom naratoru kao da je posebno drag: to je (treba li reći, bezrazložno i besmisleno) pisanje nekih sintagmi ili delova rečenica sa crticama između reči, kao da su u pitanju polusloženice: „posao-završiti- -u-tren-oka“ (16), „Vratima-Verskog-Rata“ (22), „eto-tek-tako-nestalo“ (35-36), „kartama-za- -prevoz-zgužvanim-u-loptice“ (40), „trbuhom-za-kruhom“ (97), „uteći-na-očigled-svih“ (113), „dignute-u-igri-što-odnosi-mnoge“ (175) – kroz čitav tekst takve konstrukcije se ponavljaju. Kakvu tačno nijansu značenja Miletić zamišlja da prenosi čitaocu ovakvim nakaradnim pisanjem, ne mogu da nagađam. Mogu samo da konstatujem da je ovaj ružni manirizam iz engleskog jezika – usput izgubivši smisao – mehanički prenesen u srpski, i to najpre u rđavu žurnalistiku (godinama unazad ovo viđam po kolumnama nedeljnikâ), a odatle, nažalost, evo prelazi i u književnost.
Narator knjige pH roman (bazno–neutralno–kiselo) ne stoji najbolje ni sa gramatikom. Razlika između povratnih i prelaznih glagola često mu nije važna: „popodne bi Alisa odmarala na klupi“ (36); „buncanja koja bi počinjala ili završavala jednim te istim rečima“ (147); „čiji je središnji špic (...) vrhunio dečjom lobanjom“ (172). Rekcija i kongruencija takođe mu prave probleme: „Ema nije preterano marila za tako nečim“ (101); „Besomučna trka (...), zauzimanje (...), prekidanje (...), kao i pokušaj paralisanja (...) moram primetiti da je [...] neshvatljiva“ (145); „kupku kojom je njegovo snažno telo povremeno bilo podvrgavano“ (162); „posuda u kojoj je nekada bilo mešano zlato, argentum i bakar“ (163); „nije ni mogao vreme gubiti tim stvarima“ (164); „opet se zabelasaše sva slava“ (167). Padeži takođe umeju da budu varljivi: „Tako se barem činilo Kseniji i Gavrilu Sponzi“ (11), ali „gosparu Frani Sponza to nimalo nije smetalo“ (25); „Damir se u džepu kaputa igrao sa četvrtastom žvakaćom gumom“ (58).
Težnja pripovednog glasa ka podignutom tonu daje prostora za ogroman broj stilističkih grešaka; tako, umesto obične reči „čuđenje“ dobijamo stilski podignutu, ali u datom kontekstu značenjski pogrešnu „začudnost“: „nimalo ne mareći za svoje postupke i za našu začudnost“ (52); po istom obrascu, umesto „ličiti“ (na nešto) Miletićev narator kaže, i promašuje, „priličiti“ (nečemu): „(...) šiljci odbojnika jednim istim potezom behu prvo gurnuti unazad pa potom izvučeni. Tako izrađeni oni su umnogome priličili izvrnutim metalnim cediljkama za limun.“ (56) Umesto prosto ljubičasti, ili lila, cvetovi su „lilavi“ (58). Vagabund nije skitnica, već „skitničar“ (72). „Engleske narodne balade“ verovatno su ovom pripovedaču nedovoljno uzvišene, pa postaju „anglikanske“ (94). Oglasi postaju „anonse“ (109), opis – „deskript“ (130), zaključci – „konkluzije“ (47), obožavanje – „adoracija“ (38), a povremeno su efekti ovih stilskih brljotina nehotično humorni, i utoliko razorniji po čitalački doživljaj: sasušeno pruće pucketa „gromko“ (53), a bosiljak postaje „bazilika“ (upravo tako, bazilika, starorimski tip građevine!) – „Desnom rukom Ksenija je u sipu uvlačila pola prstohvata bazilike“ (134).
Posebno ružno deluje kad u tako tonski podignut govor narator ubaci neduhovit obrt iz govornog jezika: „Da su kojim slučajem imali dece, kao što nisu“ (92); „samo da je ispružio ruku, kao što nije“ (117); „inače bi priča, kao što neće, ovde morala stati“ (167). I tako dalje, primera je previše.
Istini za volju, ima i primera kad podignut registar Miletićevom pripovednom glasu dobro polazi za rukom. Recimo, genitivna konstrukcija u kojoj glagol „jeste“ zamenjuje glagol „ima“: „Takvih klonuća samo je ovde, na groblju, i nigde više.“ (103) Iako ovu eminentno literarnu konstrukciju na ovom mestu smešta u upravni govor jednog od likova, pa ona tu ne deluje uverljivo, dve stranice docnije istu konstrukciju koristi narator, i ona zvuči odlično: „kakvog je u Beogradu života, takve je ovde i smrti.“ (105) Međutim, već u trećem navratu ne samo što od fine elegancije ove konstrukcije ne ostaje ništa, već pripovedaču beži i značenje rečenice: „Valja reći i to da je svaki gram doslućenog uvirao pod narednikovu kožu bez ikakvog okolišanja, kao u odlično utanačenim poslovima, gde su uloge, načini i sredstva brižljivo podeljeni, svačije mesto unapred znano, pa je i retkih, skoro zanemarljivih nesporazuma i još manje nezgoda.“ (175)
Ne tako retko, i logika pomalo izmakne ovom pripovedaču: na 23. stranici jedan lik ne može da „pusti glasa od sebe“ jer mu je odsečen jezik, ali nigde se ne pominje da su mu oštećene glasne žice, pa bi čitalac očekivao da stoga može makar da vrisne. „Varoš-kapija“ je „imućna“, na 59. stranici. Predlog „između“ ne mora da se odnosi na makar dve stvari: „gutljaj suvog belog vina između svakog zalogaja“ (99), a broj „jedan“ može da označi i množinu, i to oblikom „jedni“: „Prema verodostojnoj priči kakva obično prati novotarije ili pak retke i dragocene predmete, a skarifikator je nesumnjivo spadao u jedne od njih“ (149).
Dovoljno je navedenih primera, mislim, da se osnovano može zaključiti da je pH roman (bazno-neutralno-kiselo) Draška Miletića knjiga koja je u osnovi zamišljena ne naročito ubedljivo (kao rasuto pripovedanje objedinjeno samo upadljivom prirodom pripovednog glasa), a praktično izvedena tako loše da ne domašuje ni do granice kvaliteta koju bi osnovna zamisao dozvolila. Ovo štivo zahteva strpljivog i veoma benevolentnog čitaoca, čiji trud malo čime nagrađuje.
Ivan Radosavljević