06.05.06
Evropa se ponaša kao majka koja voli samo dobru djecu
Džuli Ceh
Džuli Ceh je novo ime u njemačkoj književnosti. Svojim prvim romanom “Orlovi i anđeli” ova mlada književnica privukla je pažnju čitalaca i kritike i dobila je 2001. godine u svojoj zemlji nagradu za najuspješniji debitantski roman, književnu nagradu grada Bremena i književnu nagradu Rauris.
Riječ je o jezivoj i gorkoj priči našeg vremena. Junak “Orlova i anđela” je Maks, uspješni advokat u međunarodnoj pravničkoj firmi u Beču koji radi na projektu uspostavljanja zajedničkog života nacionalnih grupa u bivšoj Jugoslaviji. U njegov život, poslije desetak godina pauze, ponovo ulazi Džesi, nekadašnja školska drugarica i ćerka trgovca drogom. Obuzima ga ljubav i zabrinutost zbog izbezumljenog stanja u kojem se ona nalazi, a u toku jednog telefonskog razgovora s njim, ona će izvršiti samoubistvo. To pokreće radnju romana u čijoj je pozadini rat u bivšoj Jugoslaviji iz prošle decenije i mnogi nama znani antijunaci minulog doba. U romanu “Orlovi i anđeli” autorka rasvjetljava tamnu i tajnu stranu ljudskog bića, a kao paralela haosu u ljudskom mikrokosmosu kroz napete sekvence data su haotična i krvava dešavanja na Balkanu. Roman “Orlovi i anđeli” objavio je “Dereta” u prevodu Milana Đurića. Zagrebački “Durieux” je pored ovog romana od iste autorke objavio i knjigu “Tišina je šum”.
Džuli Ceh je rođena 1974. u Bonu. Studirala je evropsko i međunarodno pravo u Lajpcigu. Radila je za UN u Njujorku, Krakovu i Zagrebu. Živi u Lajpcigu odakle je i govorila za naš list.
- Dugo vremena sam imala u mislima lik Džesi - rekla je na početku razgovora Džuli Ceh.
- Nosila sam je sa sobom godinama. Ona je vrsta žene, djetinjaste Lolite sa nemarnom i grubom stranom koja me fascinira. Ja sam napisala još jedan roman o njoj, koji još nije objavljen. Tako da su “Orlovi i anđeli” bili za mene drugi pokušaj da napišem knjigu koja će poslužiti kao “dom” za Džesi.
U Vašem romanu “Orlovi i anđeli” Bosna je eho, pijaca droge, u stvari, tamna strana Evrope, zar ne?
- U stvari, Bosna, kao stvarna zemlja ne igra glavnu ulogu u mom romanu. Ratovi u bivšoj Jugoslaviji su iskorišćeni kao simbol, metafora za očajan pokušaj Evropljana da se pozabave sa nevjerovatnim, sa hororom. Svaki Evropljanin misli da se od Drugog svjetskog rata ništa kao to nije ponovo desilo na našem kontinentu. Tako da su rat i okrutnost, kao što je katastrofa bivše Jugoslavije, morale biti zataškane, zaboravljene, a nijesu mogle biti razumljive. Na tom polju kolektivnog psihološkog sumraka, veze između politike i kriminala mogu rasti i razvijati se bez smetnji. Ti fenomeni izgradili su scenu na kojoj se dešava radnja moga romana.
Vaši junaci Džesi i Maks su ljudi bez nade, nesposobni da uspostave istinski ljudski kontakt. Gdje su korijeni ove vrste usamljenosti?
- Oni su djeca postmodernizma. Oni su naučili da ništa ne vrijedi, da ne postoje vrijednosti izvan samih njihovih ličnosti. Na neki način oni su nihilisti.
Jedno od najznačajnijih pitanja u ovoj knjizi je pitanje prava i pravde. Zašto?
- Studirala sam pravo i specijalizirala sam međunarodno pravo. To je razlog što sam puno razmišljala o pravu i pravdi i o pitanju da li pravda može biti posljedica određenih prava. U međunarodnoj politici možete vidjeti kako je pravo uvijek politički instrument a nikada alat pravde.
Koliko su danas u Evropi, 10 godina poslije rata u bivšoj Jugoslaviji, jaki duhovi rata?
- Mi živimo na početku nove ere i ne možemo još vidjeti koji će politički uslovi dominirati u našoj budućnosti. U ovom trenutku čini se da američka svjetska politika može otvoriti novi mentalitet koji dozvoljava rat kao sredstvo međunarodne politike. Neke evropske zemlje slijedile su američki poziv u vođenju rata protiv Iraka. To nailazi na osude, da možete koristiti rat kao sredstvo za promjenu svijeta. Ako se ta ideja proširi vidjećemo kako se duhovi rata vraćaju u Evropu.
Da li se “Orlovi i anđeli” mogu čitati i kao oštra kritika modernog svijeta?
- Nijesam baš sigurna. Prema mom mišljenju to nije kritika. Roman pokazuje ljudsko biće kao slabo i očajno stvorenje, gladno ljubavi, ponekad okrutno, ponekad veoma nježno, ali uvijek izgubljeno u prostoru. Njime pokazujem kako interesi upravljaju ljudskim ponašanjem i kako zbir takvih ponašanja dolazi do vrhunca u politici ili kriminalu. Možda je moja knjiga više dijagnoza nego što je kritika.
Vi ste pravnica i ekspert za balkanske sukobe. Kako ste se zainteresovali za Bosnu?
- Počelo je na mojim studijama. Balkanski konflikti su posmatrani kao “prvi evropski rat poslije 1945. godine”. Tako da su oni veoma značajan predmet za međunarodno pravo, jer međunarodno pravo u posljednjim dekadama uglavnom postoji u vidu legalnog pokušaja da spriječi ratove širom svijeta (posebno u Evropi). Balkanski ratovi i neuspjeh politike zadao je veliko razočarenje mnogim međunarodnim pravnicima. Oni su morali da posmatraju kako međunarodno pravo mora da se preda kada jaki politički interesi izađu na scenu. O tom problemu mnogo smo raspravljali - i izvan tog legalnog učešća javio se moj lični interes za region.
Kao pravnici, koji su Vam aspekti Balkana posebno interesantni?
- Kao što sam već rekla, uloga međunarodnog prava u građanskom ratu je veoma interesantna za pravnike. Međunarodno pravo obično upućuje na veze između država. U slučaju građanskog rata, zaraćene strane nijesu države. Puno različitih problema javlja se u tim okolnostima.
Kako vam izgleda Balkan danas? Možemo li mi zaista biti dio Evrope? Šta je potrebno promijeniti?
- Balkanske zemlje jesu dio Evrope. Ako ne govorimo o politici, već o trenutnom mentalitetu, rekla bih ovo: ono što treba da se promijeni da bi Balkan bio dio Evrope je perspektiva ostalih evropskih zemalja. Izvan psiholoških razloga oni ne žele uopšte region da razmatraju kao evropski - zato što bi tako morali da priznaju da je bilo rata u Evropi, a to je ono što niko ne želi da vidi. Oni žele da kažu: to je tipično balkanski problem, on nema nikakve veze sa ostatkom “Evrope”. Ali to jeste evropski problem. Tako da je potrebna promjena u evropskom mentalitetu. Da budem iskrena: veoma sam pesimistična u vezi sa tim dijelom integracije.
Prema evropskom mišljenju, neka država je “evropska” kada je bogata, demokratska, funkcionalna, kapitalistička, kada ima dobru administraciju i želi da sarađuje sa drugim evropskim zemljama. Kada imate problema sa jednom od navedenih tema, vi više nijeste Evropljanin. Ponekad se Evropa ponaša kao majka koja samo voli dobru djecu. Balkanske zemlje, sa svoje strane, naravno, moraju puno toga promijeniti. Da ukratko prelome i da shvate kako ljudi moraju živjeti jedni sa drugima. Ne postoji drugi izlaz. Ne možete mijenjati geografiju, ne možete mijenjati istoriju, ne možete mijenjati kulturu. Kada nešto ne možete promijeniti, morate naučiti da to prihvatite. Za prihvatanje vam je potrebna tolerancija i poštovanje. To zvuči lako, ali je veoma teško. Po mom mišljenju to je temelj za svaku funkcionalnu državu. Tako da je to izazov za svaku pojedinačnu osobu u regionu.
Vaša knjiga “Tišina je šum” bavi se Bosnom, Slovenijom, Hrvatskom. Da li je riječ o dokumentaristici?
- To je putopisni dnevnik. Opisuje putovanje koje sam sprovela kroz Bosnu prije četiri godine.
Jeste li posjetili Srbiju ili Crnu Goru i kakve nosite utiske?
- Veoma volim cio taj region i ponekad se tu osjećam kao kod kuće. Ako bih poredila moje utiske iz Bosne, Hrvatske i Srbije, osjećam da je psihološki ishod rata (to jest pitanje ko je “krivac” za sve to) i dalje veoma vidljiv. Ove razlike dominiraju na način na koji se različite države odnose prema prošlosti. Ja se zaista nadam da će u budućnosti, generacije koje dolaze zaboraviti na pitanje ko je bio “dobar”, a ko “loš“ u tom konfliktu.
MORALA SAM NAPISATI BAŠ OVAKVU KNJIGU
“Orlovi i anđeli” su Vaš prvi roman. Kritika Vas poredi sa Zejdi Smit. A šta vi kažete na to? Kakvi su utisci Vaših čitalaca iz različitih zemalja. Šta Vas obično pitaju?
- Ne mogu porediti sebe ili svoje knjige sa nekim drugim. To je nešto što možete uraditi sa drugima. Ja ne vidim nikakve paralele između mojih tekstova i djela Zejdi Smit, ipak, njene knjige mi se veoma dopadaju. Čitaoci iz moje zemlje i iz inostranstva obično me pitaju zašto je tako mlada žena, sa 24 godine počela da piše tako mračnu i ozbiljnu knjigu kao što je “Orlovi i anđeli”. Odgovor je: morala sam.
MEDIJI I STVARNOST
“Orlovi i anđeli” su takođe roman o manipulacijama u medijima. Koja je odgovornost medija u takvoj slici Balkana?
- Medijske reportaže o nedavnim ratovima na Balkanu su samo jedan od brojnih primjera koji pokazuje kako mediji ne osjećaju ni najmanju mrvu etičke odgovornosti za stvarnost o kojoj izvještavaju. Za druge oni su izgradili ugodno, jednostavno mišljenje i raširili ga širom svijeta. Samo nekolicina ljudi pokušala je da shvati šta oni to pišu ili o čemu govore. U ratovima na Balkanu postojala je samo jedna perspektiva užasnih dešavanja: da je to etnički rat prouzrokovan od strane Srba kao agresora. Ta ideja je bila lako razumljiva za sve Evropljane. I svi su u to povjerovali. Politički odgovor za ratove na Balkanu bio je vođen tim mišljenjem. Tako da su mediji odigrali centralnu ulogu u razvoju krize, a ne najbolju ulogu koja se može zamisliti.
Vujica OGNJENOVIĆ